Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BERSA, Blagoje (Benito), skladatelj i glazbeni pedagog (Dubrovnik, 21. XII 1873 — Zagreb, 1. I 1934). Sin Ivana i Filomene, rođ. de Medici, a brat Josipa, pisca, Bruna, kipara, i Vladimira, skladatelja. Srednju školu pohađao je u Beču, Trstu i Zadru. U to doba privlači ga najviše književnost (napisao je nekoliko kasnije uništenih drama) te glazba, pa pokušava skladati (glazbeni intermezzo La serva padrona, naznačen kao op. 2; 1891/1892). Odlučivši se za glazbu, učio je najprije, 1893–1896, u glazbenoj školi Hrvatskoga zemaljskog glazbenog zavoda u Zagrebu (I. Zajc, A. Stöckl, H. Geiger) zatim 1896–1899. na bečkom Konzervatoriju (R. Fuchs, J. Epstein). Diplomirao je orkestralnom skladbom Andante sostenuto op. 29, koja je bila javno izvedena. Nakon završetka studija pokušava naći odgovarajuće zaposlenje prihvativši najprije u domovini službu zborovođe pjevačkog društva »Trebević« u Sarajevu (1900/1901) te društva »Zvonimir« u Splitu (1901/1902), zatim odlazi za dirigenta-volontera Gradskog kazališta u Grazu (sezona 1902/1903). Najposlije se 1903. vraća u Beč i djeluje u početku kao slobodan umjetnik. God. 1911–1918. zaposlen je kao glazbeni savjetnik i stalni aranžer u nakladnom poduzeću L. Doblinger (B. Herzmansky), što mu je osiguralo redovite mjesečne prihode ali i nametnulo određene dužnosti: aranžiranje tuđih djela, izradbu klavirskih izvadaka te dorađivanje, odn. orkestriranje kompozicija tada popularnih, mahom operetnih skladatelja. Taj ga je posao znatno opterećivao (Dnevnici iz Beča) ali je B. nakon rata prisiljen raditi slične poslove i za druge bečke nakladnike, posebno za poduzeće M. Obuljena Édition Slave. Iz prepiske i dnevnika vidi se da je odmah po svršetku rata pokušao dobiti stalno namještenje u domovini te se ljeti 1919. vratio i nastanio u Zagrebu. Međutim tek je 1922. imenovan profesorom instrumentacije na novoosnovanoj Muzičkoj akademiji, na kojoj dužnosti djeluje do smrti. Od 1924–1927 bio je (prvi) pročelnik Odjela za kompoziciju. — Bersin skladateljski opus obuhvaća orkestralna djela, opere, komorna i klavirska djela, vokalne skladbe (solističke i zborne pjesme) te nekoliko crkvenih skladbi. Iz godina bečkog studija potječu prva izrazitija djela, u kojima već očituje urođeni smisao za orkestralno izražavanje: simfonijska pjesan Hamlet (1897), prvi stavak orkestralno nedovršene Simfonije u c-molu op. 25 (1898), zatim diplomska skladba te najveći dio opere Jelka u dva čina (1901, libreto J. Bersa, neizvedena). Simfoniju u c-molu radio je od 1898. do 1902. zamislivši je kao programno (autobiografsko) djelo s naslovom Sinfonia tragica – Quattro ricordi della mia vita (Tragična simfonija – Četiri uspomene iz mog života); prvi stavak dovršio je (orkestrirao) 1900. i (naknadno) naslovio Dramatska ouvertira, drugome je dao naslov Idila, trećemu Capriccio – Scherzo (oba orkestrirao 1902) a četvrti Finale izrađen je samo u verziji za glasovir (1902, instrumentirao Z. Bradić, 1978). U bečkom razdoblju, nakon studija, unatoč teškim i nesigurnim. prilikama, B. kao skladatelj sazrijeva u snažnu umjetničku osobnost te glazbenom dramom u tri čina Oganj (izvorno Der Eisenhammer, na njemačkom; libreto A. M. Willnera, 1905–1907; praizvedba u Zagrebu 11. I 1911) doseže prvi stvaralački vrhunac. God. 1911–1913. dovršio je treće operno djelo – komično-fantastičnu operu u tri čina Postolar od Delfta (prvotno Der Schuster von Delft, na njemačkom libreto A. M. Willnera i J. Wilhelma; praizvedba u Zagrebu 26. I 1914; premijera u Beču 7. XI 1918). Idućih godina stvara, među ostalim, danas popularnu simfonijsku pjesan Sunčana polja (1917–1919), antologijsku solo-popijevku Seh duš dan (V. Nazor, 1918), zatim impresionistička Tri pejsaža za zbor i komorni orkestar (1920–1921) i tim djelima obilježuje drugi stvaralački vrhunac. U Zagrebu, u trećem razdoblju života i rada, B. se više bavi glazbenom pedagogijom i uz to povremeno komponira: glasovirske skladbe Balada (1921), Na žalu (1921) i ciklus Po načinu starih »Airs de ballet« (1926), pa simfonijsku pjesan Sablasti (1926), koja sa Sunčanim poljima tvori simfonijski diptih. Usporedo radi i na već ranije započetom glazbenom romanu Raskoljnikov (prema romanu Zločin i kazna F. M. Dostojevskog) kojim se s prekidima bavio dvadesetak godina (1903–1924) ne uspjevši ga dovršiti. Posvetivši se više profesorskom pozivu na Akademiji, B. je u tijeku dvaju desetljeća, najsuvremenijim glazbeno-pedagoškim metodama onoga doba, odgojio čitav niz danas uvaženih hrvatskih skladatelja – R. Matza, M. Pozajića, Z. Grgoševića, B. Kunca, B. Papandopula, M. Cipru, I. Brkanovića, J. Vrhovskoga, M. Magdalenića, Z. Bradića, S. Zlatića, N. Hercigonju, A. Švarca, J. Stahuljaka i I. Prišlina. Glazbeno obrazovan na načelima kasnoromantičkog stila, u bečkoj sredini obilježena jakim utjecajima glazbe R. Wagnera i R. Straussa, B. ga usvaja i na tim stilskim temeljima gradi vlastiti vrlo izrazit način. Središnje mjesto u njegovu stvaralaštvu zauzima opera Oganj, prava glazbena drama u 3 čina, s radnjom koja se razvija od veristički okrutnog zločina kao ishodišta dramskog zapleta prema melodramatskom raspletu. Glazbeni izraz djela – nagoviješten i pripravljen u prethodnim skladbama, posebice u solo-popijevkama na njemačke tekstove – temelji se na bogatoj harmonijskoj osnovici, raspjevanoj melodici i vještoj orkestraciji. Raskošnim orkestralnim bojama B. ostvaruje čas ustreptalo-lirske, čas dramatske zvučne efekte što u klimaksu dramske napetosti, u prizoru tonskog opisa pokretanja tvorničkog kotača, doseže vrhunac. Svoj u biti tonalan glazbeni izraz B. u pojedinim skladbama nastoji obogatiti prodorom u novu zvukovnost. Tako u solo-popijevci Seh duš dan (1918) na trenutak razbija tonalitetsko jedinstvo skladbe, u Sunčanim poljima (1919), postavljanjem duhača izvan orkestra, postiže učinak sličan današnjem stereo-zvuku, u glasovirskoj Baladi u d-molu (1921) primjenjuje polimetričnost, u skicama Raskoljnikova (1924) uvodi postupke kojima anticipira tzv. preparirani zvuk (npr. umetanje papira među žice harfe), u simfonijskoj pjesmi Sablasti (1926), uz mjestimične naznake politonalitetnosti, uporabljuje mnoštvo udaraljki i posebno škrebetaljke te stroj kojim dočarava vjetar, ostvarujući učinke bliske tzv. konkretnoj glazbi. Uz takvu stilsku usmjerenost B. se u pojedinim solo-popijevkama nastoji izraziti u duhu hrvatskoga narodnog melosa ili općeslavenske glazbene ugođajnosti. U skladbama Zaljubljeni luđak (1902), Robinjica (1903), Primorska pjesmica, Jelica i Kad (1918) glazbene karakteristike hrvatskog melosa oponašaju se izvanjskim, (formalističkim) načinom, dok je popijevka Seh duš dan zvukovno uobličenje izrazito hrvatskog idioma, što je prije Berse ostvario jedino Lisinski (ženski zbor Sva se běli opet gora, u II činu Porina). Sunčana polja su prožeta izrazom što izrasta iz naše sredine, ali postupno dobiva općeslavenske razmjere asocirajući na veličajnu Smetaninu zvučnu apoteozu vlastite domovine (Má vlast). Po svim tim karakteristikama B. predstavlja u hrvatskoj glazbenoj kulturi iznimnu glazbenu ličnost s početka drugog desetljeća XX st. Hrvatskoj glazbi toga prijelaznog razdoblja otvorio je nove izražajne mogućnosti i promičući ih svojim sveukupnim glazbeničkim djelovanjem, on se u nju – sa svim utjecajima što ih je usvojio (R. Wagner, R. Strauss, ruska Petorica, B. Smetana, impresionisti) – utkao kao začetnik i pobornik glazbene moderne ne samo unutar granica Hrvatske nego i na širem području Jugoslavije.

DJELA: Der Eisenhammer. Beč 1911. — Fünf Lieder. Beč 1911. — Crni dan, Jelica, Kad, Primorska pjesmica. Beč 1918. — Der Schuster von Delft. Beč 1918. — Seh duš dan. Beč 1918, Zagreb (s. a.) 2, 19583. — Duhaj vjetre, Ja te ljubim, Ne znam šta je, Oj sanci, vi šareni sanci, Robinjica, Svjetlucavo more. Zagreb (s. a.). — Jugoslavenske božićne pjesme (10 pjesama). Beč 1919. — Villa von Narenta (glazba za film, glasovirski izvadak). Beč 1919. — Po načinu starih Airs de ballet. Zagreb 1932. — Sunčana polja. Zagreb 1950. — Izabrana djela I–V (Studijsko izdanje, ur. L. Županović). Zagreb 1973.
 
LIT.: Vanjski listovi o Bersinom »Ognju«. Kralj. zem. hrvatsko Kazalište u Zagrebu, 1(1910–1911) 21, str. 4–6. — E. K.: »Oganj«. »Im Eisenhammer«. Agramer Zeitung, 86(1911) 10, str. 5–6. — Dragufin Kaiser (***): »Oganj« (Im Eisenhammer). Agramer Tagblatt, 26(1911) 10, str. 2–3. — Ernst Krajanski: Ogenj (Opera v 3 dejanjih. Glasba od Benita pl. Berse, besedilo od dr. M. Wilnerja). Novi akordi, 10(1911) 2, Pr. 2, str. 23. — Antun Gustav Matoš (A. G. M.): Premiera: Oganj. Hrvatska sloboda, 4(1911) br. 10. — Dragutin Kaiser (***): Der Schuster von Delft. Komische Oper in 3 Akten von Benito Bersa. Agramer Tagblatt, 29(1914) 20, str. 1–2; 21, str. 7. — Božidar Širola (-rl-): Postolar od Delfta. Hrvatska prosvjeta, 1(1914) 2, str. 119. — V. Novak: Benito Bersa. Moderna priča. Jutarnji list, 8(1919) 27. XI. — Mirko Polić: Blagoje Bersa, »Oganj«. Kazališni list, 1(1921) 8, str. 2–4. — Isti (M. P.): Blagoje Bersa. Talija, almanak, 1(1922) str. 115–116, 118. — Božo Lovrić: Jugoslavenski koncert u Pragu. Baranović–Gotovac–Bersa. Riječ, 23(1927) 44, str. 3–4; 49, str. 3. — Rudolf Matz: Bersa Blagoje. Glazbeni vjesnik, 9(1927) 4, str. 33–35. — Branimir Ivakić: Blagoje Bersa. Savremenik, 24(1931) 10, str. 28–29. — Josip Andrić (J. A.): Blagoje Bersa, Po načinu starih »Airs de ballet«, za glasovir dvoručno. Obitelj, 5(1933) 7, str. 155. — Krešimir Benić: Blagoje Bersa. Povodom njegove šesdesetgodišnjice. Jutarnji list, 22(1933) 7874, str. 21. — Žiga Hirschler (-žh-): Blagoje Bersa. Povodom šezdesetog rođendana. Jutarnji list, 22(1933) 7834, str. 19. — Josip Andrić: Blagoje Bersa. Hrvatska prosvjeta, 20(1934) 1, str. 29–31. — Zlatko Grgošević: Maestro Bersa među svojim učenicima. Obzor, 75(1934) 3, str. 1. — Branimir Ivakić: Blagoje Bersa. Hrvatska revija, 7(1934) 3, str. 161. — Josip Nagy: Blagoje Bersa, Nekoliko uspomena. Novosti, 28(1934) 9. I. — Boris Papandopulo: Blagoje Bersa kao pedagog. Ibid., 353, str. 23–24. — Josip Andrić: Bersina opera »Oganj«. Hrvatska straža, 7(1935) 59, str. 4–5. — Marko Fotez (M. F.): Blagoje Bersa »Oganj « opera u tri čina. Komedija, 2(1935) 10(53), str. 2. — Zlatko Grgošević (Z. G.): »Oganj« Blagoja Berse. Obzor, 76(1935) 59, str. 1–2. — Isti: Simfonijska djela Blagoja Berse. Obzor, 76(1935) 50, str. 2. — Pavao Markovac: Blagoje Bersa »Oganj«. Književnik, 8(1935) 4, str. 169–171. — Lovro Matačić: O operi Oganj. Komedija, 2(1935) 10(53), str. 1. — Josip Nagy: Blagoje Bersa. Sv. Cecilija, 29(1935) 2, str. 34–38. — Božo Lovrić: Blagoje Bersa u Beču i Pragu. Obzor, 79(1939) 139, str. 1. — Franjo Car: Lik jednog hrvatskog skladatelja. (Blagoje Bersa, 1873–1934). Suradnja, 1(1943) 2, str. 125–127. — Milo Cipra: Blagoje Bersa. Sv. Cecilija, 37(1943) 2, str. 65–68. — Vladimir Kovačić (vk): Njemački glas o Blagoju Bersi. Nova Hrvatska, 3(1943) 130, str. 9. — Krešimir Benić: Blagoje Bersa. Profil našeg skladatelja i njegove osnove o »budućoj umjetnosti teatra«. Spremnost, 3(1944) 141, str. 9. — Isti: Jedna osnova Blagoja Berse. Iz neobjavljene ostavštine našeg skladatelja. Ibid., 132, str. 9. — Vladimir Ciprin: Vječne simfonije našeg mora. Prigodom 10-godišnjice smrti skladatelja Blagoje Berse. Hrvatski narod, 6(1944) 925, str. 5. — Antun Dobronić: Blagoje Bersa (In memoriam). Hrvatska revija, 17(1944) 2, str. 109–110; 5, str. 279. — Božidar Širola: Dva hrvatska glasbenika u obitelji Bersa. Nova Hrvatska, 4(1944) br. 5. — Marija Kuntarić: Blagoje Bersa. Zagreb 1959. — Krešimir Kovačević: Hrvatski kompozitori i njihova djela. Zagreb 1960, 32–40. — Milo Cipra: »Sunčana polja« Blagoja Berse. Zagreb 1967. — Lovro Županović: Blagoje Bersa i duhovna glazba. Sv. Cecilija, 43(1973) 3, str. 75. — Isti: Nedovršeni stvaralački planovi Blagoja Berse. Muzika, NS, 2(18)(1973) 6, str. 236–243 (isto u: Tragom hrvatske glazbene baštine. Zagreb 1976, 178–189). — Josip Andreis: Povijest glazbe, 4. Zagreb 1974, 292–298. — Milo Cipra: Ljudski i pedagoški lik Blagoja Berse. Zvuk, 1974, 1, str. 64–67. — Koraljka Kos: Solo pjesme Blagoja Berse u svom vremenu. Ibid., str. 7–11. — Zija Kučukalić: Bersa i njegovi savremenici u jugoslovenskoj muzici. Ibid., str. 58–63. — Josip Nagy: Moja sjećanja na Blagoja Bersu. Sv. Cecilija, 44(1974) 4, str. 79–81. — Hubert Pettan: Kazališna djela Blagoja Berse. Zvuk, 1974, 1, str. 36–57. — Andrija Tomašek: Instrumentalna trijada Blagoja Berse. Ibid., str. 25–35. — Lovro Županović: Blagoje Bersa. Život i djelo. Zagreb 1974. — Isti: Značenje Blagoja Berse u hrvatskoj glazbenoj kulturi njegova vremena i danas te mjesto u evropskoj glazbi. Zvuk, 1974, 1, str. 68–79 (isto u: Tragom hrvatske glazbene baštine. Zagreb 1976, 190–208). — Isti: Stoljeća hrvatske glazbe. Zagreb 1980, str. 274–275, 288–290.
 
Lovro Županović (1983)