BERSA, Blagoje

BERSA, Blagoje (Benito), skladatelj i glazbeni pedagog (Dubrovnik, 21. XII 1873 — Zagreb, 1. I 1934). Sin Ivana i Filomene, rođ. de Medici, a brat Josipa, pisca, Bruna, kipara, i Vladimira, skladatelja. Srednju školu pohađao je u Beču, Trstu i Zadru. U to doba privlači ga najviše književnost (napisao je nekoliko kasnije uništenih drama) te glazba, pa pokušava skladati (glazbeni intermezzo La serva padrona, naznačen kao op. 2, 1891/1892). Odlučivši se za glazbu, učio je najprije, 1893–1896, u glazbenoj školi Hrvatskoga zemaljskog glazbenog zavoda u Zagrebu (I. Zajc, A. Stöckl, H. Geiger) zatim 1896–1899. na bečkom Konzervatoriju (R. Fuchs, J. Epstein). Diplomirao je orkestralnom skladbom Andante sostenuto op. 29, koja je bila javno izvedena. Nakon završetka studija pokušava naći odgovarajuće zaposlenje prihvativši najprije u domovini službu zborovođe pjevačkog društva »Trebević« u Sarajevu (1900/1901) te društva »Zvonimir« u Splitu (1901/1902), zatim odlazi za dirigenta-volontera Gradskog kazališta u Grazu (sezona 1902/1903). Najposlije se 1903. vraća u Beč i djeluje u početku kao slobodan umjetnik. God. 1911–1918. zaposlen je kao glazbeni savjetnik i stalni aranžer u nakladnom poduzeću L. Doblinger (B. Herzmansky), što mu je osiguralo redovite mjesečne prihode ali i nametnulo određene dužnosti: aranžiranje tuđih djela, izradbu klavirskih izvadaka te dorađivanje, odn. orkestriranje kompozicija tada popularnih, mahom operetnih skladatelja. Taj ga je posao znatno opterećivao (Dnevnici iz Beča) ali je B. nakon rata prisiljen raditi slične poslove i za druge bečke nakladnike, posebno za poduzeće M. Obuljena Édition Slave. Iz prepiske i dnevnika vidi se da je odmah po svršetku rata pokušao dobiti stalno namještenje u domovini te se ljeti 1919. vratio i nastanio u Zagrebu. Međutim tek je 1922. imenovan profesorom instrumentacije na novoosnovanoj Muzičkoj akademiji, na kojoj dužnosti djeluje do smrti. Od 1924–1927 bio je (prvi) pročelnik Odjela za kompoziciju. — Bersin skladateljski opus obuhvaća orkestralna djela, opere, komorna i klavirska djela, vokalne skladbe (solističke i zborne pjesme) te nekoliko crkvenih skladbi. Iz godina bečkog studija potječu prva izrazitija djela, u kojima već očituje urođeni smisao za orkestralno izražavanje: simfonijska pjesan Hamlet (1897), prvi stavak orkestralno nedovršene Simfonije u c-molu op. 25 (1898), zatim diplomska skladba te najveći dio opere Jelka u dva čina (1901, libreto J. Bersa, neizvedena). Simfoniju u c-molu radio je od 1898. do 1902. zamislivši je kao programno (autobiografsko) djelo s naslovom Sinfonia tragica – Quattro ricordi della mia vita (Tragična simfonija – Četiri uspomene iz mog života); prvi stavak dovršio je (orkestrirao) 1900. i (naknadno) naslovio Dramatska ouvertira, drugome je dao naslov Idila, trećemu Capriccio – Scherzo (oba orkestrirao 1902) a četvrti Finale izrađen je samo u verziji za glasovir (1902, instrumentirao Z. Bradić, 1978). U bečkom razdoblju, nakon studija, unatoč teškim i nesigurnim prilikama, B. kao skladatelj sazrijeva u snažnu umjetničku osobnost te glazbenom dramom u tri čina Oganj (izvorno Der Eisenhammer, na njemačkom; libreto A. M. Willnera, 1905–1907; praizvedba u Zagrebu 11. I 1911) doseže prvi stvaralački vrhunac. God. 1911–1913. dovršio je treće operno djelo – komično-fantastičnu operu u tri čina Postolar od Delfta (prvotno Der Schuster von Delft, na njemačkom libreto A. M. Willnera i J. Wilhelma; praizvedba u Zagrebu 26. I 1914; premijera u Beču 7. XI 1918). Idućih godina stvara, među ostalim, danas popularnu simfonijsku pjesan Sunčana polja (1917–1919), antologijsku solo-popijevku Seh duš dan (V. Nazor, 1918), zatim impresionistička Tri pejsaža za zbor i komorni orkestar (1920–1921) i tim djelima obilježuje drugi stvaralački vrhunac. U Zagrebu, u trećem razdoblju života i rada, B. se više bavi glazbenom pedagogijom i uz to povremeno komponira: glasovirske skladbe Balada (1921), Na žalu (1921) i ciklus Po načinu starih »Airs de ballet« (1926), pa simfonijsku pjesan Sablasti (1926), koja sa Sunčanim poljima tvori simfonijski diptih. Usporedo radi i na već ranije započetom glazbenom romanu Raskoljnikov (prema romanu Zločin i kazna F. M. Dostojevskog) kojim se s prekidima bavio dvadesetak godina (1903–1924) ne uspjevši ga dovršiti. Posvetivši se više profesorskom pozivu na Akademiji, B. je u tijeku dvaju desetljeća, najsuvremenijim glazbeno-pedagoškim metodama onoga doba, odgojio čitav niz danas uvaženih hrvatskih skladatelja – R. Matza, M. Pozajića, Z. Grgoševića, B. Kunca, B. Papandopula, M. Cipru, I. Brkanovića, J. Vrhovskoga, M. Magdalenića, Z. Bradića, S. Zlatića, N. Hercigonju, A. Švarca, J. Stahuljaka i I. Prišlina. Glazbeno obrazovan na načelima kasnoromantičkog stila, u bečkoj sredini obilježena jakim utjecajima glazbe R. Wagnera i R. Straussa, B. ga usvaja i na tim stilskim temeljima gradi vlastiti vrlo izrazit način. Središnje mjesto u njegovu stvaralaštvu zauzima opera Oganj, prava glazbena drama u 3 čina, s radnjom koja se razvija od veristički okrutnog zločina kao ishodišta dramskog zapleta prema melodramatskom raspletu. Glazbeni izraz djela – nagoviješten i pripravljen u prethodnim skladbama, posebice u solo-popijevkama na njemačke tekstove – temelji se na bogatoj harmonijskoj osnovici, raspjevanoj melodici i vještoj orkestraciji. Raskošnim orkestralnim bojama B. ostvaruje čas ustreptalo-lirske, čas dramatske zvučne efekte što u klimaksu dramske napetosti, u prizoru tonskog opisa pokretanja tvorničkog kotača, doseže vrhunac. Svoj u biti tonalan glazbeni izraz B. u pojedinim skladbama nastoji obogatiti prodorom u novu zvukovnost. Tako u solo-popijevci Seh duš dan (1918) na trenutak razbija tonalitetsko jedinstvo skladbe, u Sunčanim poljima (1919), postavljanjem duhača izvan orkestra, postiže učinak sličan današnjem stereo-zvuku, u glasovirskoj Baladi u d-molu (1921) primjenjuje polimetričnost, u skicama Raskoljnikova (1924) uvodi postupke kojima anticipira tzv. preparirani zvuk (npr. umetanje papira među žice harfe), u simfonijskoj pjesmi Sablasti (1926), uz mjestimične naznake politonalitetnosti, uporabljuje mnoštvo udaraljki i posebno škrebetaljke te stroj kojim dočarava vjetar, ostvarujući učinke bliske tzv. konkretnoj glazbi. Uz takvu stilsku usmjerenost B. se u pojedinim solo-popijevkama nastoji izraziti u duhu hrvatskoga narodnog melosa ili općeslavenske glazbene ugođajnosti. U skladbama Zaljubljeni luđak (1902), Robinjica (1903), Primorska pjesmica, Jelica i Kad (1918) glazbene karakteristike hrvatskog melosa oponašaju se izvanjskim, (formalističkim) načinom, dok je popijevka Seh duš dan zvukovno uobličenje izrazito hrvatskog idioma, što je prije Berse ostvario jedino Lisinski (ženski zbor Sva se běli opet gora, u II činu Porina). Sunčana polja su prožeta izrazom što izrasta iz naše sredine, ali postupno dobiva općeslavenske razmjere asocirajući na veličajnu Smetaninu zvučnu apoteozu vlastite domovine (Má vlast). Po svim tim karakteristikama B. predstavlja u hrvatskoj glazbenoj kulturi iznimnu glazbenu ličnost s početka drugog desetljeća XX st. Hrvatskoj glazbi toga prijelaznog razdoblja otvorio je nove izražajne mogućnosti i promičući ih svojim sveukupnim glazbeničkim djelovanjem, on se u nju – sa svim utjecajima što ih je usvojio (R. Wagner, R. Strauss, ruska Petorica, B. Smetana, impresionisti) – utkao kao začetnik i pobornik glazbene moderne ne samo unutar granica Hrvatske nego i na širem području Jugoslavije.