BETONDIĆ, Josip

BETONDIĆ, Josip (Jozo), prevodilac i pjesnik (Suđurađ na Šipanu, 2. VI 1709 — Dubrovnik, 4. I 1764). Otac Vicko i majka Ana, kći Josipa Karabuče, imali su mnogo djece. U isusovačkim školama u Dubrovniku B. je dobio solidno klasično obrazovanje. Bio je u službi Dubrovačke Republike, među ostalim u Trsteniku na Pelješcu, ali je podosta proboravio na svom posjedu u Kobašu, vodeći brigu o obiteljskom gospodarstvu. Kasno se oženio (1755) Lukrecijom Dubravicom i s njom imao petero djece. Sinovi Jakov i Damjan također su se bavili pjesništvom, a unuk Josip isticao se kao narodnjak. — B. se u mladosti bavio prepisivanjem djelâ dubrovačkih pjesnika (I. Gundulića, J. Palmotića i drugih), kasnije prevođenjem i prepjevavanjem s latinskoga te pisanjem izvornih pjesama na hrvatskom, ali ništa za života nije objavio. Prevodio je stihove staroklasičnih pjesnika, uglavnom s komentarima: Ovidija (Heroide, 13; Tristia – knj. I, 3. i 4? elegija; Fasti, iz II knj.), Vergilija (Eneida, iz IV pjevanja), Katona (desetak pjesmica). Najpoznatije su mu parafraze Heroida (II, V–VIII, X, XIII, XVI–XXI), koje je, za razliku od ranijih hrvatskih prevodilaca, prilagodio shvaćanju i duhu suvremenika, nerijetko i preslobodno. Popularne u svome vremenu, sačuvane su u brojnim prijepisima (objavljene su dosta nekritički pod naslovom Publ. Ovidia Nazona Heroidah prevod Jozipa i Jakoba Betondića Dubrovčanah, Dubrovnik 1849). Preveo je nabožnu stihovanu tragediju isusovca S. Tuccija Christus iudex (Rim 1673) pod naslovom Isukrst sudac (autograf iz 1757, Naučna biblioteka u Dubrovniku). Prevodio je, dosta slobodno, i crkvene pjesme s latinskoga (npr. psalam Miserere mei Deus, zatim pjesme i himne Dies irae, Lauda Sion Salvatorem i dr.). Tematski su drugačijeg obilježja dva prepjeva s latinskog — Prijateljstvo i Nestalnost. S prijateljem i piscem F. Sorkočevićem razmjenjivao je svoje prevodilačko iskustvo. Od izvornoga pjesništva na hrvatskome sačuvala se pastirska ekloga Razgovor pastijera za Božića iz 1755 (sačuvana i pod drugim naslovima). To je dramatizacija teme Kristova rođenja, koju su obrađivali i drugi hrvatski pjesnici (npr. M. Vetranović, A. Gleđević, A. Bošković). Šaljivo-satiričnoga obilježja su Tužba kacamorta od Trstenika i Vijeće potomsko (potomanjsko), temeljene na osobnim doživljajima. U prvoj na duhovit način opisuje pustoš zabačenoga mjestanca i doživljaje zime, dok u drugoj izruguje izrođene običaje i život peljeških selâ Župe i Trpnja. Potonja je bila dosta popularna među širim pučanstvom. Još ponešto satirično-šaljivih pjesama nalazilo se u danas zagubljenom rukopisu (među njima djela Na stancu kod vira vode Marćuleti kod Kobaša, Piesanca suproć svjetovnoj ljubavi D. Gjura Mattei, Pjesanca u hvalu zlijeh žena). — B. je posebno zaslužan za sakupljanje narodnih pjesama — bugarštica (njih 18), koje su tada bile već na izmaku. Sačuvane su u zborniku (Popjevke slovinske skupjene g. g. 1758. u Dubrovniku, Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu) zajedno sa sakupljenim i sređenim od prethodnika Đ. Matijaševića. Prvi ih je zajednički objelodanio V. Bogišić (Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa, 1878) i do danas su više puta tiskane skupno ili pojedinačno. Prema dubrovačkim biografima, B. je sudjelovao u dubrovačkome kazališnom životu, posebice prijevodima i preradbama Molièreovih komedija u dubrovački govor. — Podaci o Betondićevu životu nalaze se u obiteljskoj ostavštini (Historijski arhiv u Dubrovniku, Arhiv Čingrija). Većina njegovih djela ostala je u rukopisima i prijepisima koji se nalaze u Dubrovniku (Historijski arhiv, Naučna biblioteka, Knjižnica Male braće) i Zagrebu (Arhiv JAZU, Nacionalna i sveučilišna biblioteka). Najcjelovitije zbirke nalaze se pod nazivima Illiriche Traduzioni e Composizioni di Giuseppe Bettondi i Razlike pjesni (Historijski arhiv, Dubrovnik), Pjesni razlike (Arhiv JAZU) i Sabrana djela i prijevodi (Knjižnica Male braće). Neke njegove tekstove objavili su F. Kurelac (Vijeće potomsko u: Runje i pahuljice, Zagreb 1868, krivo pripisano F. Sorkočeviću), N. Z. Bjelovučić (Isto i Tužba kacamorta od Trstenika u: Pjesme s Pelješca, Dubrovnik 1910), A. Rocci (prepjevi nabožnih pjesama, u: Duh kèrstjanski očitovan u molitvah… Beč 1844) i Luko Zore (prepjevi III elegije iz Ovidijevih Tristia u Slovincu, 1880, br. 18, krivo pripisano Đ. Hidži). Dosta cijenjen u svome vremenu (biografi S. Slade Dolci, F. M. Appendini i pjesnik Đ. Ferić) B. je bio jedan od istaknutijih pjesnika u vrijeme kad pjesnička riječ na narodnom jeziku u Dubrovniku znatno zamire. Ali njegove se izvorne pjesme, bez »vlastite pjesničke fizionomije, s više ili manje vještine kreću u okvirima gotovih i od drugih nađenih oblika dotadašnjeg pjesništva« (M. Kombol). Od njegovih prijevoda može se istaknuti uspjela parafraza priče o Lukreciji iz Ovidijevih Fasta (Ž. Puratić). Književni povjesničari (M. Pantić, N. Beritić) uz stanovite opaske drže ih znatnim kulturnim vrijednostima staroga Dubrovnika i starije hrvatske književnosti. Danas se posebice cijeni njegov prinos sakupljanju narodnih pjesama.