Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BETONDIĆ, Josip (Jozo), prevodilac i pjesnik (Suđurađ na Šipanu, 2. VI 1709 — Dubrovnik, 4. I 1764). Otac Vicko i majka Ana, kći Josipa Karabuče, imali su mnogo djece. U isusovačkim školama u Dubrovniku B. je dobio solidno klasično obrazovanje. Bio je u službi Dubrovačke Republike, među ostalim u Trsteniku na Pelješcu, ali je podosta proboravio na svom posjedu u Kobašu, vodeći brigu o obiteljskom gospodarstvu. Kasno se oženio (1755) Lukrecijom Dubravicom i s njom imao petero djece. Sinovi Jakov i Damjan također su se bavili pjesništvom, a unuk Josip isticao se kao narodnjak. — B. se u mladosti bavio prepisivanjem djelâ dubrovačkih pjesnika (I. Gundulića, J. Palmotića i drugih), kasnije prevođenjem i prepjevavanjem s latinskoga te pisanjem izvornih pjesama na hrvatskom, ali ništa za života nije objavio. Prevodio je stihove staroklasičnih pjesnika, uglavnom s komentarima: Ovidija (Heroide, 13; Tristia – knj. I, 3. i 4? elegija; Fasti, iz II knj.), Vergilija (Eneida, iz IV pjevanja), Katona (desetak pjesmica). Najpoznatije su mu parafraze Heroida (II, V–VIII, X, XIII, XVI–XXI), koje je, za razliku od ranijih hrvatskih prevodilaca, prilagodio shvaćanju i duhu suvremenika, nerijetko i preslobodno. Popularne u svome vremenu, sačuvane su u brojnim prijepisima (objavljene su dosta nekritički pod naslovom Publ. Ovidia Nazona Heroidah prevod Jozipa i Jakoba Betondića Dubrovčanah, Dubrovruk 1849). Preveo je nabožnu stihovanu tragediju isusovca S. Tuccija Christus iudex (Rim 1673) pod naslovom Isukrst sudac (autograf iz 1757, Naučna biblioteka u Dubrovniku). Prevodio je, dosta slobodno, i crkvene pjesme s latinskoga (npr. psalam Miserere mei Deus, zatim pjesme i himne Dies irae, Lauda Sion Salvatorem i dr.). Tematski su drugačijeg obilježja dva prepjeva s latinskog — Prijateljstvo i Nestalnost. S prijateljem i piscem F. Sorkočevićem razmjenjivao je svoje prevodilačko iskustvo. Od izvornoga pjesništva na hrvatskome sačuvala se pastirska ekloga Razgovor pastijera za Božića iz 1755 (sačuvana i pod drugim naslovima). To je dramatizacija teme Kristova rođenja, koju su obrađivali i drugi hrvatski pjesnici (npr. M. Vetranović, A. Gleđević, A. Bošković). Šaljivo-satiričnoga obilježja su Tužba kacamorta od Trstenika i Vijeće potomsko (potomanjsko), temeljene na osobnim doživljajima. U prvoj na duhovit način opisuje pustoš zabačenoga mjestanca i doživljaje zime, dok u drugoj izruguje izrodene običaje i život peljeških selâ Župe i Trpnja. Potonja je bila dosta popularna među širim pučanstvom. Još ponešto satirično-šaljivih pjesama nalazilo se u danas zagubljenom rukopisu (među njima djela Na stancu kod vira vode Marćuleti kod Kobaša, Piesanca suproć svjetovnoj ljubavi D. Gjura Mattei, Pjesanca u hvalu zlijeh žena). — B. je posebno zaslužan za sakupljanje narodnih pjesama — bugarštica (njih 18), koje su tada bile već na izmaku. Sačuvane su u zborniku (Popjevke slovinske skupjeneg. g. 1758. u Dubrovniku, Nacionalna i sveučilišna biblioteka u Zagrebu) zajedno sa sakupljenim i sređenim od prethodnika Đ. Matijaševića. Prvi ih je zajednički objelodanio V. Bogišić (Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa, 1878) i do danas su više puta tiskane skupno ili pojedinačno. Prema dubrovačkim biografima, B. je sudjelovao u dubrovačkome kazališnom životu, posebice prijevodima i preradbama Molikreovih komedija u dubrovački govor. — Podaci o Betondićevu životu nalaze se u obiteljskoj ostavštini (Historijski arhiv u Dubrovniku, Arhiv Čingrija). Većina njegovih djela ostala je u rukopisima i prijepisima koji se nalaze u Dubrovniku (Historijski arhiv, Naučna biblioteka, Knjižnica Male braće) i Zagrebu (Arhiv JAZU, Nacionalna i sveučilišna biblioteka). Najcjelovitije zbirke nalaze se pod nazivima Illiriche Traduzioni e Composizioni di Giuseppe Bettondi i Razlike pjesni (Historijski arhiv, Dubrovnik), Pjesni razlike (Arhiv JAZU) i Sabrana djela i prijevodi (Knjižnica Male braće). Neke njegove tekstove objavili su F. Kurelac (Vijeće potomsko u: Runje i pahuljice, Zagreb 1868, krivo pripisano F. Sorkočeviću), N. Z. Bjelovučić (Isto i Tužba kacamorta od Trstenika u: Pjesme s Pelješca, Dubrovnik 1910), A. Rocci (prepjevi nabožnih pjesama, u: Duh kkrstjanski očitovan u molitvah … Beč 1844) i Luko Zore (prepjevi III elegije iz Ovidijevih Tristia u Slovincu, 1880, br. 18, krivo pripisano Đ. Hidži). Dosta cijenjen u svome vremenu (biografi S. Slade Dolci, F. M. Appendini i pjesnik Đ. Ferić) B. je bio jedan od istaknutijih pjesnika u vrijeme kad pjesnička riječ na narodnom jeziku u Dubrovniku znatno zamire. Ali njegove se izvorne pjesme, bez »vlastite pjesničke fizionomije, s više ili manje vještine kreću u okvirima gotovih i od drugih nađenih oblika dotadašnjeg pjesništva« (M. Kombol). Od njegovih prijevoda može se istaknuti uspjela parafraza priče o Lukreciji iz Ovidijevih Fasta (Ž. Puratić). Književni povjesničari (M. Pantić, N. Beritić) uz stanovite opaske drže ih znatnim kulturnim vrijednostima staroga Dubrovnika i starije hrvatske književnosti. Danas se posebice cijeni njegov prinos sakupljanju narodnih pjesama.

LIT.: Franjo Marija Appendini: Notizie istorico-critiche sulle antichite, storia e letteratura de’Ragusei, 2. Dubrovnik 1803, 247. — Šime Ljubić: Dizionario biografioo degli uomini illustri della Dalmazia. Beč 1856, 30. — Ivan August Kaznačić: Biblioteca di fra Innooenzo Ciulich nella libreria de’rr. pp. Francescani di Ragusa. Zadar 1860, 8, 32–33, 34, 136, 137, 138, 143. — Valtazar Bogišić: Najstarija zbirka Srpskih Narodnih Umotvorina. Dubrovnik, zabavnik Narodne štionice dubrovačke, 1868, str. 279–282. — Šime Ljubić: Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske, 2. Rijeka 1869, 420. — Julije Golik: O djelima Josipa Betondića Dubrovčanina, napose o prijevodu njegovih Ovidijevih Heroida. Školski vjesnik, 8(1901) str. 48–60, 262–266, 404–415, 519–536 i 753–773. — Tomo Matić: Molikreove komedije u Dubrovniku. Rad JAZU, 1907, 166, str. 85. — Pavle Mitrović: Dubrovački prijevodi Ovidijevih Heroida. Crvena Hrvatska, 19(1909) 63, str. 2–4. — Ivan Scherzer: Bugarštice. Rad JAZU, 1910, 182, str. 182, 193 i 195. — Mijo Brlek: Rukopisi knjižnice Male braće u Dubrovniku. Zagreb 1952. — Stjepan Kastropil: Rukopisi Naučne biblioteke u Dubrovniku. Zagreb 1954. — Nada Beritić: Oko Betondićeva prijevoda Ovidijevih Heroida. Beritićev zbornik. Dubrovnik 1960, 197–215. — Mihovil Kombol: Povijest hrvatske književnosti do preporoda. Zagreb 19612. — Miroslav Pantić: Narodne pesme u zapisima XV–XVIII veka. Beograd 1964, 113–133, 269. — Nada Beritić: Franatica Sorkočević, dubrovački pjesnik XVIII stoljeća. Rad JAZU, 1965, 338, str. 175; 179–180, 188, 190–192, 194, 195, 207–209. — Željko Puratić: Ovidije u dubrovačkoj i dalmatinskoj književnosti (disertacija, rkp.). Beograd 1970. — Isti: Prepjevi Ovidijevih Heroida u dubrovačkoj književnosti. Radovi. Filozofski fakultet u Sarajevu, 1970–71, 6, str. 153–171. — Isti: Neki prepjevi i preradbe Ovidijevih pjesama u hrvatskoj književnosti (Dubrovnik, Hvar, Zadar) 16–19. stoljeća. Živa antika, 22(1972) str. 236–238. — Maja Bošković-Stulli: Usmena književnost (u: Povijest hrvatske književnosti, 1). Zagreb 1978. — Josip Kekez: Bugarštice, starinske hrvatske narodne pjesme. Split 1978, 10–11 i 20.
 
Miljenko Foretić (1983)