BETTERA, Baro

BETTERA, Baro (Beterić), pjesnik i prevodilac (Dubrovnik, oko 1637 — Dubrovnik, 20. I 1712). Najmlađi sin Petra, talijanskoga trgovca iz Bergama, koji je oko 1610. najprije došao u Beograd (gdje je u ulici dubrovačkih trgovaca otvorio dućan), a potom doselio u Dubrovnik i tu se oženio Dubrovkinjom iz trgovačke obitelji Cinquantini. Baro je obrazovanje dobio u dubrovačkomu isusovačkom kolegiju. Od rane mladosti bavio se trgovinom, nastavljajući očev zanat, gajeći istodobno i ljubav za pjesništvom. Poslovao je često s bratom Antunom; imao je i vlastito trgovačko društvo (primjerice početkom XVIII st. s braćom Draghi razvija djelatnost i na Levantu). Obavljao je različne dužnosti u rodnom gradu: bio je dugogodišnji »škrivan« u bolnici »Domus Christi«, čuvar blagajne zaklade »Monte di pietà« u vrijeme velikog potresa, savjetnik Republike u poslovnim stvarima i dr. Osobito je bio aktivan u obnovi grada nakon potresa 1667, pa se među ostalim, prema zaključku Vijeća umoljenih, brinuo za gradnju nove stolne crkve. Bio je član bratovštine Lazarina, u kojoj je neko vrijeme obavljao službu oficijala i gastalda. Oženio se 1670. Marijom Agostini, kćerkom bogatog trgovca iz Mletaka. Imao je šestero djece (tri sina i tri kćeri), od kojih se Marija, udana Dimitrović, bavila također pjesništvom, dok je Paula, udana za trgovca Nika Boškovića, bila majka učenjaka i pjesnika Ruđera, pjesnikinje Anice te pjesnikâ Bara i Petra. Imao je kuće i posjede u Mlinima (tzv. Betterino), na Lopudu i u Lozici. Bio je jedan od bogatijih ljudi tadašnjega Dubrovnika; pomagao je mnogima u teškim godinama poslije potresa. Pokopan je u dubrovačkoj franjevačkoj crkvi. B, je pripadao starijoj generaciji članova Akademije ispraznijeh, bio je njezin ugledan i cijenjen član. — Betterino pjesničko djelo, relativno opsežno, većinom je prijevodno, uglavnom moralizatorsko. Izvorne su pjesme ponajviše prigodnoga obilježja. Iz mlađih dana najpoznatiji mu je pjesmotvor Vrhu velike trešnje (116 stihova), tiskan u Anconi 1667, u svoje vrijeme popularan. Poslije su nastale pjesme u kojima propagira narodni jezik, njegovanje domaće literature i povezanost dalmatinskih krajeva. Pjesmu U pohvalu jezika slovinskoga (1702) preveo je i na talijanski, namijenivši je sudrugovima iz Akademije, kako reče, za »slasti neizrečene našega jezika«. Tu su još prigodnice Ivanu Dražiću Splićaninu (1702), kad je ovaj pohodio Dubrovnik, i Prisvijetlomu gospodinu D. arhibiskupu od Antivari Zmajeviću (1702). Nekoliko kraćih sastavaka, posvećenih raznim osobama vezano je uz pojedine zgode: u povodu smrti Lukše Vl. Gučetića (1700), Đ. Matijaševiću uz njegov odlazak u Rim (1702), glumačkoj družini »Razborni« i dr. U prevodilačkom pjesnikovanju izdvaja se nekoliko faza. Mladenački prepjevi talijanskih kraćih lirskih pjesama (5 soneta i 10 madrigala G. B. Marina; 5 pjesama G. Pretija; 8 pjesama C. di Persa te po 1 pjesma A. Abbatija i G. B. Pichija) iskazuju marinistički ukus s naglašenim refleksivno-moralizatorskim obilježjem. Betterin prepjev popularnog spjeva G. Pretija Oronta iz Cipra (Venecija 1699) znatno je opsežniji od originala. Ta epska pjesma (604 stiha) o junačkoj smrti mlade Grkinje pokazuje utjecaj nove arkadijske struje. U poznijim godinama isključivo se posvetio religiozno-duhovnom pjesništvu, uglavnom prijevodima i parafrazama tuđih stihova: Razmišljanja svetoga Agustina (rkp., 1701, iz Solliloquija), Ćućenja bogoljubna varhu sedam pijesni od pokore Davidove (Venecija 1702), opširni su izvodi popularnih psalama, kojima se B. pojavljuje poslije brojnih drugih hrvatskih prevodilaca. Ovoj skupini pripada i spjev Bogoljubne ljubežljivosti jedne duše prema Bogu (1705, u rukopisu, 31 poglavlje i oko 4500 osmeraca) te niz drugih kraćih pjesmotvora. Ljubav spram hrvatskoga pjesništva potakla ga je da prepiše Gundulićeva Osmana, koji je poslao na dar R. Gallaniju, nadbiskupu dubrovačkom. — Betterino pjesništvo bilo je popularno u svome vremenu, o čemu svjedoče brojni rukopisi, sačuvani ponajviše u arhivima Dubrovnika i Zagreba. Sačuvani su i njegovi autografi pod nazivom Sabrana djela i Pjesni razlike (Knjižnica Male braće u Dubrovniku). Ugled koji je uživao potvrđuju i mnogobrojne pjesme ispjevane njemu u čast. Tako mu Isprazni spjevaše 15 pohvalnica na latinskom, talijanskom i hrvatskom, tiskanih ispred zbirke Ćućenja (L. Pucić, R. J. Gučetić, A. Righi, F. Lalić, B. L. Ričardić, V. Petrović, I. Gradić, J. Natalić, S. Klašić, N. M. Antica i dva anonima), što je ujedno jedini skupni pjesnički istup te grupe. S. Klašić mu je posvetio epigram uz izdanje Oronte iz Cipra, dok mu je B. Ričardić spjevao još pet pjesmica (U hvali pjesni g. Bara Bettere, rukopis u Knjižnici Male braće). Već spominjani I. Dražić na rastanku s Barom u Dubrovniku pjeva mu prigodnicu (objavio A. Šenoa u Antologiji, 1873, 53). Latinist Đ. Ferić u pjesničkoj zbirci Ragusinorum poetarum qui slavica lingua scripserunt namjenjuje mu četiri elogija: jedan vezan uz izdanje Psalama, jedan uz Orontu iz Cipra, a dva uz izdanje spjeva Vrhu velike trešnje (u Knjižnici Male braće i u Bogišićevoj biblioteci u Cavtatu). Suvremenici su cijenili Betteru i kao čovjeka i kao pjesnika, a dubrovački biografi isticali su ga kao umna i obrazovana (nazivajući ga ponekad i Beterić). Neki književni povjesničari smatraju ga skromnim stihotvorcem, kojem obilnost stihova nije bila ni u kakvu razmjeru s pjesničkom vrijednošću (M. Deanović, M. Kombol). P. Kolendić pridaje mu stanovito značenje, dok Đ. Körbler ističe njegove zasluge za ponovni procvat književnosti u Dubrovniku.