Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KAŠMAN, Josip (Kaschmann; Giuseppe, Joseph), pjevač, bariton (Mali Lošinj, 14. VII. 1850 — Rim, 7. ili 11. II. 1925). U Udinama učio pjevanje u A. Giovanninija i 1869. stupio u opernu družinu G. B. Andreazze, s kojom je te godine gostovao u Zagrebu. Nastupio u opereti U Meku I. Zajca i 1870. postao članom ansambla prve stalne zagrebačke Opere te usporedno usavršivao pjevanje u Zajca i F. Gerbiča. Do kraja sezone 1874/75. ostvario je približno 270 nastupa u operama i operetama širokoga repertoarnoga raspona. Pjevao je naslovne uloge na praizvedbama Zajčevih opera Mislav (2. X. 1870; označila početak stalne Opere) i Ban Leget (1872; njemu posvećena uloga), a posebno se istaknuo kao Luna u Trubaduru (hrvatska praizvedba, 1871) i Karlo V. u Ernaniju (obje G. Verdi), Don Alfonso (G. Donizetti, Lucrezia Borgia), Figaro (G. Rossini, Seviljski brijač) i Don Giovanni (W. A. Mozart, hrvatska praizvedba pod naslovom Don Juan, 1875). Kako bi izbjegnuo mobilizaciju za austro-ugarske okupacije BiH, 1875. emigrirao u Italiju i u Hrvatsku se vratio tek nakon što je 1907. amnestiran. God. 1876. u Teatro Regio u Torinu gostovao je kao Alfonso u Donizettijevoj operi La Favorite i taj je nastup, koji se u stranim priručnicima pogrješno navodi kao njegov pjevački debi, zapravo označio početak međunarodne karijere, obilježene mnogobrojnim sezonskim gostovanjima na najvećim svjetskim pozornicama. U Torinu je pjevao i Telramunda u Lohengrinu, čime je započeo njegov interes za opere R. Wagnera. Gostovao je potom u Veneciji kao Don Carlos (Verdi, Moć sudbine) i Barnaba (A. Ponchielli, Gioconda), uRimu kao Telramund, u Trstu kao St. Bris (G. Meyerbeer, Hugenoti), 1878/79. u milanskom Teatro alla Scala kao Rodrigo Posa (Verdi, Don Carlos), Scindia (J. Massenet, Lahorski kralj)ina praizvedbi opere Maria Tudor A. C. Gomesa, 1879/80. u Teatro Real u Madridu, 1880/81. u Gran Teatro del Liceu u Barceloni, 1881/82. u Teatro de São Carlos u Lisabonu, gdje je postignuo velik uspjeh jednom od svojih najslavnijih interpretacija, naslovnom ulogom Hamleta u operi A. Thomasa. God. 1883. angažiran je kao član vrsnoga ansambla u tada otvorenom opernom kazalištu Metropolitan u New Yorku te je 24. listopada, na prvoj predstavi za publiku, nastupio kao Ashton (Donizetti, Lucia di Lammermoor). Do kraja sezone pjevao je u Trubaduru, Hugenotima i Bellinijevoj operi I Puritani kao Riccardote bio prvi Don Giovanni Metropolitana. Sezonu 1884/85. proveo je u Teatro di San Carlo u Napulju i ponovo u kazalištu u Madridu, a potom bio angažiran u Teatro Colón u Buenos Airesu. Slijedile su godine u kojima se pretežno istaknuo interpretacijama likova u Wagnerovim operama, poglavito Wolframa u Tannhäuseru, s kojim je nastupio u Torinu 1888, u Napulju 1889, u Bayreuthu 1892. i 1894 (te godine nastupio i kao Amfortas u Parsifalu), 1893. u Lisabonu te 1900. u Veneciji. Kao najznamenitijem tadanjemu baritonu u Italiji, A. Franchetti mu je posvetio naslovnu ulogu u operi Cristoforo Colombo, koju je pjevao na praizvedbi 1892. u Genovi u povodu proslave 400. obljetnice otkrića Amerike, potom iste godine i 1894. u milanskoj Scali. Ondje je 1895. nastupio kao Lorenzo u Leoncavallovoj operi I Medici te u operi Patria! É. Paladilhea. U sezoni 1895/ /96. u Metropolitanu je nastupao u Wagnerovim operama, kao Kurwenal u slavnoj postavi Tristana i Izolde (uz Lilian Nordica i J. de Reszkea), Telramund u Lohengrinu i Wotan u Walküri. Tijekom 1890-ih ostvario je zapažena gostovanja u Chicagu, Varšavi, Monte Carlu, Kairu, Aleksandriji, Sankt Peterburgu i Moskvi. Na poč. 1900-ih repertoar mu je obilježen širokim stilskim rasponom. Uz dramatičnoga Scarpiju u Tosci G. Puccinija, pjevao je i naslovnu ulogu u ranobaroknoj operi Orfej C. Monteverdija, ali i komične likove poput Colasa (Mozart, Bastien i Bastienne), Don Bartola (Rossini, Seviljski brijač) i Don Pasqualea (Donizetti). Pjevao je i u oratorijima, najčešće L. Perosija. G. Fino skladao je za njega scenski oratorij Il Battista, naslovnu ulogu kojeg je pjevao na praizvedbi u Torinu 1906. i 1909. u Zagrebu (Ivan Krstitelj). Pjevačku je karijeru završio 1921. nastupom u Rimu u operi Le astuzie femminili D. Cimarose. God. 1916. dodijeljena mu je katedra na Konzervatoriju u Milanu. Kritika ga je nazivala »kraljem baritona«. Posjedovao je iznimnu glasovnu ljepotu i snagu te besprijekornu pjevačku tehniku i dikciju. Isticao se profinjenim ukusom, umjetničkim senzibilitetom i vrhunskom muzikalnošću, a njegova se izrazita moć interpretacije odlikovala spajanjem belkanta s modernim pristupom tumačenju likova, odn. s težnjom za razumijevanjem njihovih značajka i povijesnih okolnosti u koje su smješteni. Pjevao je na sedam jezika. Njegove interpretacije Verdijevih i Wagnerovih arija snimljene su na više gramofonskih ploča (poput Stars of la Scala 18901900), koje su presnimljene na CD albume La Scala Edition. Vol. 1, 18781914 (La Scala Edition/EMI, 1994), The Harold Wayne Collection. Vol. 1 (Symposium, 1994), Antologia della tradizione vocale italiana (Minerva, 1995), Il »Carlo Felice« di Genova. Un secolo di grandi voci. Vol. 1 (Phonographe Records, 1996), Les Introuvables du chant verdien (EMI Classics, 2001), 100 Jahre Bayreuth auf Schallplatte. The Early Festival Singers, 18871906 (Gebhardt Records, 2004), Grandes voces del Teatro Real de Madrid (Sonifolk, 2006). Glumio je glavnu ulogu u talijanskom filmu Guglielmo Tell (U. Falena, 1911). U Malom Lošinju, gdje je od 1907. svakoga ljeta priređivao koncerte, prije II. svjetskoga rata u središtu grada postavljeno mu je mramorno poprsje (1970. zamijenjeno brončanim), nakon rata njegovo je ime nosilo KUD, potom od 1990. Puhački orkestar i od 1991. Osnovna glazbena škola, a od 2006. organizira se manifestacija Dani Josipa Kašmana. U Hrvatskoj, koju je držao domovinom, nastupao s hrvatskom inačicom imena i prezimena; u inozemnim izdanjima uglavnom ga se drži talijanskim pjevačem.

LIT.: F. K. Kuhač (K.): Naša opera. Vienac,3(1871) 41, str. 660. — Mti.: (Priredba u korist Josipa Kašmana u Zagrebu). Agramer Zeitung, 46(1871) 49, str. 3. — B.: Plaudereien aus Agram. Die Drau,6(1873) 36, str. 1–2. — Josip Kašman. Vienac, 13(1881) 20, str. 320. — D.: Un cantante croato in Russia. Il Diritto croato, 3(1890) 12, str. 3. — Hrvatski umjetnik u Petrogradu. Dom i sviet, 4(1891) 1, str. 21. — M. D. Došen: Josip Kašman. Ibid., 10, str. 165–166. — Hrvatski umjetnik odlikovan. Prosvjeta,1(1893) 19, str. 383. — Josip Kašman amnestiert. Agramer Tagblatt, 22(1907) 232, str. 6. — A. B.: Wie Kašman seine Stimme entdeckt hat. Ibid., 296, str. 17. — Giocondo Fino, Ivan Krstitelj.Pokret, 6(1909) 117, str. 2–3. — Opera Ivan Krstitelj i Josip Kašman. Obzor, 50(1909) 128, str.1; 133, str. 1; 134, str. 1. — Gioconda Finoa Il Battista. Ibid., 141, str. 1. — Slavlje gosp. Kašmana. Hrvatsko pravo, 15(1909) 4052, str. 3. — B. Brusina: Josip Kašman. Prosvjeta, 17(1909) 11, str. 338–339. — -c.: Don Giocondo Fino, Ivan Krstitelj. Ustavnost,2(1909) 118, str. 6. — JAN.: Oprostna predstava Josipa Kašmana. Ibid., 120, str. 6. — W. Siess (S.): Kašmans Abschied. Agramer Tagblatt, 24(1909) 120, str. 6. — N. M.-: Josip Kašman u Rimu. Hrvatski pokret,7(1911) 52, str. 9. — (Nekrolozi): Jutro (Ljubljana), 6(1925) 46, str. 6; Obzor, 66(1925) 43, str. 2. — M. Gerbič, Jutro, 6(1925) 58, str. 14. — L. d. H., Obzor, 66(1925) 47, str. 4. — A. Reiching: Jedan od najvećih. Telegram, 1(1960) 35, str. 11. — R. Celletti: Le grandi voci. Roma 1964. — V. Marković: Znameniti ljudi Cresa i Lošinja. Otočki ljetopis Cres—Lošinj, 2(1975) str. 379. — G. Lauri Volpi: Voci parallele. Bologna 19773. — T. Gospodnetić: Josip Kašman – kralj baritona. Otočki vjesnik, 7(1985) 58/60, str. 42–44. — M. Barbieri: Hrvatski operni pjevači. Zagreb 1996. — Ista: Hrvatske zvijezde milanskoga neba. Vijenac, 12(2004) 23. XII, str. 32–33. — U spomen kralju baritona. Vjesnik, 67(2006) 30. VIII, str. 50. — Biografski podatci na: www.istrians.com/istra/illustri/kaschmann/index.htm (pristupljeno 8. XII. 2006).
 
Marija Barbieri (2009)