BETTERA-DIMITROVIĆ, Marija

BETTERA-DIMITROVIĆ, Marija (Dimitri), pjesnikinja (Dubrovnik, 19. VII 1671 — Dubrovnik, 28. III 1765). Kći pjesnika Bara. Odgajala se i duhovno sazrijevala u kulturnom ambijentu grada, u ženskom samostanu i pod nadzorom oca, pjesnika i člana akademije. Udala se mlada 1689. za Krista Dimitrovića, pisara Republike, člana ugledne obitelji, doseljene iz Kotora, i s njim imala dvanaestero djece. Pjesništvom se vjerojatno počela baviti još u mladosti, ali ono što je sačuvano potječe tek iz vremena nakon njezine šezdesete godine života. Spjev Sedam Pjesanza o poglavitieh sedam blasieh dnevjeh priciste Bogorodize (s različnim naslovima u pojedinim prijepisima te s nadopunama i kraćenjima izvornika) vrlo je slobodan prepjev popularnih popijevaka isusovca Girolama Torniellija (1694–1752) Sette canzonette in aria marinaresca sopra le sette principali feste di Nostra Signora (1738). U tim baroknim kanconama Marijin je život povezan s njezinih sedam glavnih svetkovina. Prenoseći ih u hrvatski jezik B. je upotrijebila narodni trinaesterac s dvostrukim srokovima, ali su kasniji prepisivači njezine trinaesterce razriješili u dva stiha (osmerac i peterac) udvostručivši tako broj stihova. Sačuvano je i njezino prikazanje Muka Isukrstova (u nekim rukopisima dodan je podnaslov Prikazanje preneseno iz Metastazia u jezik slovinski…). To je prepjev dramske pjesme (oratorija, izvedena 1730) La Passione di Gesù Cristo, Signor nostro pjesnika P. Metastasija, koji je u to vrijeme bio omiljen u Dubrovniku. B. ga je vjerojatno namijenila predstavljanju, a ne i pjevanju, pa mu je prišla slobodnije (prema 374 stiha u originalu hrvatski tekst ima 593 stiha), unijevši i neke druge promjene. — Dubrovački su je biografi (S. Slade Dolci, F. M. Appendini) i strani pisci (D. Farlati) hvalili s obrazovanosti i cijenili njezino pjesništvo. Rukopisi njezinih pjesmotvora nalaze se u Zagrebu (Arhiv JAZU) i Dubrovniku (Knjižnica Male braće, Historijski arhiv, Naučna biblioteka) i tek su djelomice objavljeni. Odlomke iz Muke Isukrstove objavio je A. Šenoa kao originalne pjesme M. Bettere davši im zasebne naslove – Sljepoća ljudska (Vienac izabranih pjesama hrvatskih i srbskih, Zagreb 1873) i Plač nad Jeruzolimom (Antologija pjesničtva hrvatskoga i srbskoga narodnoga i umjetnoga, Zagreb 1876). U novije vrijeme uvrstio je R. Bogišić manji odlomak iz Sedam pjesanca, pod naslovom Anđeli uče malahnicu Mariju, u Zbornik stihova i proze XVIII stoljeća (Zagreb 1973). Lirske duhovne pjesme, koje spominju njezini biografi, do danas nisu pronađene. Suvremeni istraživači (A. Kolendić i Z. Marković), priznajući nedostatke, ističu u njezinim prepjevima i neke poetske vrijednosti, iako joj pjesništvo ne izlazi iz ustaljenih okvira tadašnje prosječne religiozne književnosti.