BEZEREDI, Lujo

BEZEREDI, Lujo (Bezeredy), kipar-keramičar (Nova, Mađarska, 21. XI 1898. — Čakovec, 20. IV 1979). Otac mu, općinski činovnik, bijaše Mađar slovačkog podrijetla, a majka, rođ. Goričanec; Hrvatica iz Kotoribe. Poslije smrti roditelja dolazi 1909. u Čakovec, gdje svršava građansku školu i 1916. preparandiju. Unovačen 1917. ostaje u vojsci do kraja rata, no istodobno studira na Višoj pedagoškoj školi u Budimpešti. Priključuje se naprednomu ljevičarskom pokretu, sudjeluje u mađarskoj revoluciji Béle Kuna i u stvaranju Baranjske srpsko-mađarske (Pečujske) republike. Zbog svoje revolucionarne djelatnosti osuđen je na smrt, ali se spašava, i nakon sloma revolucije bježi u Jugoslaviju; kraće je vrijeme bio zatočen u logoru u Osijeku. Od 1919. do 1922. bavio se raznim fizičkim poslovima – odlazi u Bugarsku, gdje se napokon uposlio u Plovdivu u tvornici opeka i tu u slobodno vrijeme počinje modelirati u glini. God. 1922. dolazi u Zagreb i upisuje se na kiparski odjel Umjetničke akademije (R. Valdec, R. Frangeš-Mihanović i F. Kršinić). Kršinić jako utječe na njega. Iz materijalnih razloga napušta akademiju i počinje raditi ocakljenu keramoplastiku i primijenjenu keramiku, živeći u velikoj oskudici. Prvi put izlaže 1927. u Salonu Ullrich u Zagrebu. Iz Zagreba odlazi u Beograd, tu živi od 1936. do 1941. i postaje član Udruženja likovnih umetnika i Grupe nezavisnih likovnih umetnika. Za vrijeme okupacije Beograda prebacio se s grupom Mađara u Mađarsku i dospio u logor Losona kod Budimpešte. God. 1942. dolazi u okupirani Čakovec te postaje nastavnik crtanja, ali je radi širenja slobodoumnih ideja među đacima uskoro bio otpušten. Ipak, ostao je u Čakovcu; ondje se stabilizirao i nastavio živjeti do svoje smrti. — B. je radio u fajansi, terakoti, gipsu, bronci, drvu, armiranom betonu, željezu i aluminiju. Pretežno je figurativac, premda se u kasnijoj fazi svog razvoja okušao i u apstraktnoj formi. Tema je njegovih plastika ljudski život, pri čemu je temeljna preokupacija selo, njegovi ljudi i životinje. U najranijoj fazi (do 1936) posvećuje se pretežno primijenjenoj keramici – u fajansi – s figuralnim ukrasom (vaze, pepeljare, zdjele, stalci, svijećnjaci, reljefi na proboj). Te kompozicije otkrivaju razdraganu igru, nostalgična maštanja, tugu i komiku; one su sjećanja na selo i polikromirane kipove seoskih baroknih crkava; prikazuju frulaše i zaljubljene djevojke, mladoženje, svadbu, životinje. Pri tom ne izbjegava ni karikaturu. Zatim slijedi razdoblje u kojem dominira terakota (obojena i neobojena) vrijeme dubljeg poniranja u život i njegovu stvarnost. Nastaje niz plastika koje karakterizira naturalističko ishodište s narativnim akcentima i osobita koloristična senzibilnost keramikâ s elementima tragičnog. Nastaju djela: Drmeš (1936, Zagreb, privatna zbirka), Kljuse (1937, Zagreb, Moderna galerija), Kravica (1939, Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt), Oplakivanje (1942, Zagreb, Gliptoteka JAZU), Trudna žena (1943, Čakovec, Muzej Međimurja), Stara ptica (1950, Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt). Naturalizam je ovdje vitalni oblik plastike, subjektivno naglašen; oblici poprimaju ekspresionističku izražajnost. Potenciranje oblikovnih detalja ili plastične cjeline dovodi do naglašenih disproporcija i deformacija s tragičnim ili komičnim prizvukom. B. razvija širok raspon ljudskih likova i sudbina, dajući sveobuhvatni projekt čovjekove egzistencije. Istu, duboku, grotesknu zbilju otkrio je B. i u oblikovanju životinja, dospjevši time u sam vrh naše animalističke plastike. Pedesetih godina počinju u Bezeredijev oblikovni svijet ulaziti elementi forme koji svjedoče o njegovu poznavanju likovnih zbivanja na zapadu Evrope. Oblici se sažimaju i reduciraju na svoje geometrijske sheme (Suočavanje, 1961; Bilo našeg grada, 1971); u svojim kubusima poprimaju valovite ritmove (Cvat, 1957); često rudimentarno i grčevito streme uvis (Stradanje, 1958). I u tom razdoblju nastaju snažna i izražajna djela (Autoportret, 1968) kao i simbolički angažirani oblici (Klupa ogovaranja, drvorezbarija, 1972). B. je radio i spomeničku plastiku u terakoti, bronci i betonu (Nadgrobni spomenik na Mirogoju u Zagrebu; Oplakivanje, terakota, 1942, na groblju u Čakovcu; Melodija, armirani beton, Čakovec; Cvat, bronca, 1957, Čakovec). Okušao se i u grafici, te razvio posebnu tehniku glinoreza u kojoj je dao nekoliko izražajnih listova (Metamorfoza, 1963). Izlagao je na samostalnim izložbama u Zagrebu 1927 (dvaput), 1929, 1930, 1933, 1935, 1936, 1938 (zajedno s Đ. Tiljkom), 1962, 1970 (retrospektiva); Beogradu 1936, 1939; Čakovcu 1945, 1958, 1968; Murskoj Soboti 1969. i na mnogim skupnim: Izložba Udruženja likovnih umetnika, Beograd (1937, dvaput); Izložba slikarskih i vajarskih radova jugoslovenskih umetnika, Beograd (1938. i 1940, dvaput); Izložba beogradskih umetnika, Beograd (1940); Izložbe ULUH-a i HDLU-a, Zagreb (1946–1975), Skoplje (1954), Šibenik (1954); Izložba grupe profesionala, Zagreb (1946); Izložbe LIKUM-a, Zagreb (1952, 1954, petput, 1955), Novi Sad (1953), Knin (1954), Skoplje (1954); Izložba keramičke plastike, Zagreb (1952); Izložba mađarskih slikara, Subotica—Palić (1952); Keramika u Hrvatskoj, Karlovac (1955); Izložba keramike, Rovinj (1955); Moderna hrvatska keramika, Beč (1956); Izložba u čast 15-godišnjice bitke na Sutjesci, Zagreb (1958); NOB u delima likovnih umetnika Jugoslavije, Beograd (1961); Susret solidarnosti, Skoplje (1965); Zagrebački salon, Zagreb (1969–1975); Umjetnici Hrvatske Njegošu, Zagreb (1973); Likovne teme danas, Zagreb (1974); Hrvatsko društvo likovnih umjetnika – Počeci i situacija ’74–’75, Zagreb (1975); Jugoslovenska skulptura 1870–1950, Beograd (1975); Hrvatsko kiparstvo 1955–1977, Zagreb (1977) kao i na brojnim izložbama regionalnog značaja Međimurja i Hrvatskog zagorja (Varaždin 1947, 1948, 1952–1957, 1960, 1962–1964, 1966. i 1971; Čakovec 1947, 1948, 1955–1962, 1964, 1966, 1972, 1973; Ptuj 1965; Krapina 1966; Murska Sobota 1967, 1969). U sastavu Muzeja Međimurja u Čakovcu 1981. formirana je Stalna izložba glinoreza i skulptura Luje Bezeredija. — God. 1968. odlikovan je Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima, a 1969. primio je republičku nagradu SR Hrvatske »Vladimir Nazor« za životno djelo. — »Djelo Luja Bezeredija svojim vanrednim tehničkim kvalitetom i posve osobita izvornog umjetničkog izraza oplodilo je i nadahnulo našu noviju keramičku plastiku, a ima svoje dolično mjesto na širokom području našeg kiparstva u cjelini« (Z. Munk). Prilazeći životnoj stvarnosti najčešće s humoristične strane, Bezeredijev plastički govor snažno i ujedno suptilno izražava složena osjećajna stanja, elemente strasti, nagonsku sirovost, komiku i tragiku života, grotesknost, ali i duboku zbilju životnih istina.