KATIĆ, Lovre

KATIĆ, Lovre (Lovro), povjesničar i pisac (Solin, 18. II. 1887 — Split, 27. VIII. 1961). Klasičnu gimnaziju završio 1906. u Splitu, studij bogoslovlja 1911. u Zadru, a slavistike, povijesti i geografije 1923. na zagrebačkom Mudroslovnom fakultetu, na kojem je 1933. doktorirao tezom Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira (tiskano 1932. u Bogoslovskoj smotri). Za svećenika zaređen 1912. Od tada župnik u Čaporicama kraj Trilja, 1919–20. u Vranjicu. Radio 1922. u zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici, a nakon položenoga profesorskoga ispita od 1923. kao gimnazijski profesor u Sinju i od 1925. u Kninu, gdje je bio član znanstvenoga odbora Muzeja hrvatskih spomenika i tajnik Hrvatskoga starinarskoga društva, te od 1929. u Splitu. Od 1930. honorarno predavao u tamošnjoj Biskupskoj klasičnoj gimnaziji, postao joj 1932. podravnateljem i 1934. ravnateljem. Istodobno od 1930. bio tajnik društva »Bihać«, od 1932. arhivar Nadbiskupskoga sjemeništa te od 1934. Biskupskoga arhiva. Nakon talijanske okupacije izbjegao u Zagreb, gdje je 1941–42. ravnatelj II. realne gimnazije, potom do 1945. predavač na Visokoj pedagoškoj školi. Vrativši se u Solin, od 1946. radio kao voditelj Muzeja hrvatskih starina (tada u Klisu), od 1947. bio konzervator te od 1954. do umirovljenja 1959. znanstveni suradnik Arheološkoga muzeja u Splitu. Ujedno 1948–56. na tamošnjoj Visokoj bogoslovnoj školi predavao opću crkvenu povijest. — Sastavio je brošuru Borba Grgura Ninskoga sa splitskim nadbiskupom Ivanom (Split 1929), u kojoj je upozorio na neodrživost teze o Grguru kao branitelju glagoljice, te vodič po srednjovjekovnim arheološkim znamenitostima Solina i okolice (Vođa po starohrvatskom Solinu. Split 1939). Napisao kratak pregled povijesti Katoličke crkve (1933), u kojem je napose obradio srednjovjekovno razdoblje, pregled opće hrvatske povijesti (1938) te udžbenik Hrvatska povijest (poviest) za VIII. razred srednjih škola, 1 (Zagreb 1941. dva izdanja, 1943; suautori M. Barada i J. Šidak). Istraživao je osobito srednjovjekovnu hrvatsku povijest i vjerodostojnost isprava (Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, VAHD, 1930–34; Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 1953–56; Starine, 1957, 1959–60; Starohrvatska prosvjeta, SP, 1963), crkvenu povijest (List Biskupije splitsko-makarske, LBSM, 1938; VAHD, 1954–57; Starine, 1958), povijest Solina, Splita, Klisa i Imotske krajine (SP, 1952, 1954, 1960; Četiri priloga historiji grada Splita XVII i XVIII stoljeća. Split 1953; Rad JAZU, 1955; Starine, 1957; Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 1959) te tamošnju srednjovjekovnu topografiju i ubikaciju crkava (VAHD, 1926–29, 1935–49; SP, 1928, 1955–56, 1958; Šišićev zbornik. Zagreb 1929; Croatia sacra, 1932; LBSM, 1938; Hrvatsko kolo, 1943). Pisao o povijesti hrvatske arheologije i njezinim pionirima F. Buliću i L. Marunu (Pobratim, 1906–07; Srpski književni glasnik, Beograd 1921; Dva sata, 1922; Hrvatska prosvjeta, 1922; Čehoslovačko-jugoslovenska revija, Prag—Beograd 1931–32; Hrvatska straža, 1934; Novo doba, 1934; Život, 1934; Hrvatska smotra, 1935; Obzor. Spomen-knjiga 1860–1935. Zagreb 1936; Spremnost, 1942; Nova Hrvatska, 1943; Seljačko ognjište, 1943; Hrvatski krugoval, 1944), o suvremenim arheološkim istraživanjima (Obzor, 1935, 1937; VAHD, 1950–52, 1959), baroknoj umjetnosti u srednjoj Dalmaciji (Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1961–62), raspravljao o vjerodostojnosti kronike arhiđakona Tome (VAHD, 1950–51, 1953) te objavio sintezne članke o povijesti Solina od VII. do XX. st. (Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1955; pretiskano u: Prošlost i spomenici Solina. Solin 1971), povijesti Splitske biskupije (Službeni vjesnik Biskupije splitske i makarske, 1960–61) i ulozi kliškoga prolaza u sustavu veza od prapovijesti do pada Mletačke Republike (Starine, 1962). Popularno-znanstvenim i pučko-prosvjetnim prilozima iz kulturne i crkvene povijesti te osvrtima, prikazima, izvješćima, nekrolozima i prigodnim člancima surađivao u izdanjima Naše jedinstvo (1910), Hrvatska kruna (1911), Novine (1914, 1917), Pučke novine (1914), Hrvatska straža (1917–18, 1931, 1936, 1939), Katolički list (1921–22, 1936), Pučka prosvjeta (1921–22, 1924–25), Riječ (1924), Jadranska straža (1926), Novo doba (1927–28, 1943), Obitelj (1930), Nastavni vjesnik (1932–33), Obzor (1932–33, 1938), Jadranski dnevnik (1935–37), LBSM (1936, 1938–39), Dom i svijet (1939–40), Hrvatski narod (1939, 1942–44), Život s crkvom (1939), Hrvatsko kolo (1942–43), Znanje i radost (Zagreb 1942–1943), Croatia sacra (1943), Hrvatska smotra (1943–44), Hrvatski krugoval (1943–45), Naša domovina (Zagreb 1943), Neue Ordnung (1943–44), Nova Hrvatska (1943), Spremnost (1943), Suradnja (1943), Hrvatski zmaj (1944), Kalendar Srca Isusova i Marijina (1944), SP (1955). — Od mladosti je pisao lirske crtice i pjesme u prozi, novele i pripovijesti, eseje i putopise, uglavnom vjerske tematike, te ih objavljivao u almanasima, kalendarima i listovima Pobratim (1902), Luč (1906–07, 1909–12, 1916–17), Hrvatstvo (1908), Prosvjeta (1908–09), Hrvatsko kolo (1910), Hrvatsko pravo (1910–11), Obitelj (1911, 1930–31, 1942, 1944), Za vjeru i dom (1911), Almanah Gospe Lurdske (1912–15, 1932), Hrvatska obitelj (1912–13), Naše kolo (1912, 1914), Hrvatska prosvjeta (1914–16, 1920–22, 1925–26, 1929–32), Dan (1917–18), Zora–Luč (1920–21), Mladost (1921), Vedre hrvatske duše (1922; Hrvatska duša, 1924–26), Istra (1923), Pučki prijatelj (1925), Glasnik Srca Isusova (1927–28), Kalendar Srca Isusova i Marijina (1928–30, 1932), Katolički tjednik (1929, 1943), Hrvatska straža (1932), Seljačke novine (1932), Jadranski dnevnik (1935–36), Danica (kalendar, 1943), Kršćanska škola (1943), Seljačko ognjište (1943), Sunčani vinograd (Zagreb 1943), Hrvatski krugoval (1944–45), Nedjelja (1944). Značajke pripovjedno-dijaloške proze imaju njegov putopis po ranosrednjovjekovnim dalmatinskim arheološkim nalazištima Stopama hrvatskih narodnih vladara (1929), ogled o srednjovjekovnoj hrvatskoj povijesti Na vratima hrvatske povijesti (1930) te pregledi povijesti za dinastije Arpadovića (Svoji na svome, 1932) i za triju kraljeva narodne dinastije (Tomislav, Petar IV. Krešimir i Zvonimir; Tri najveća hrvatska kralja, 1943), kojima je popularizirao stariju hrvatsku povijest. Napisao je i poučnu pučku hagiografiju Sveta Mala Terezija (1932), zbirku pripovijesti Ubavo selo (1944) te povijesni roman Kraljica Jelena (1935), a posmrtno su mu objavljeni brošura u obliku crkvenih »štenja« (Davni glasovi iz solinskih ruševina. Solin 1976), prilog u izdanju Sveti Duje (Split 1991) te zbirka izabranih znanstvenih radova (Rasprave i članci iz hrvatske povijesti, 1993). Neke njegove rasprave, napose o srednjovjekovnim ispravama i povijesnoj topografiji, uz pomnju na tadašnji znanstveni diskurs, vrijedne su i danas. Kao pisac pripadao je angažiranoj hrvatskoj katoličkoj književnosti, s pretežnim nastojanjima pučkoga prosvjećivanja i nacionalnoga osvješćivanja, oslanjajući se više »na prirođeni osjećaj i domaći izričaj nego na literarne škole i pokrete« (D. Šimundža). Katkad se služio pseudonimom Rusticus.