KAUZLARIĆ, Mladen

traži dalje ...

KAUZLARIĆ, Mladen, arhitekt (Gospić, 10. I. 1896 — Zagreb, 6. IX. 1971). U Zagrebu završio Graditeljsku školu 1915, arhitekturu diplomirao 1930. na ALU (D. Ibler). Od 1912. tehnički je pomoćnik u kotarskom i županijskom Građevnom odjelu u Zagrebu, od 1918. radio u Građevnom poduzeću »Payer i Riszner«, od 1921. u atelijeru H. Ehrlicha. Stručni ispit za ovlaštenoga graditelja položio 1927. Sa S. Gombošem 1931–41. vodio projektni atelijer. Na Arhitektonskom je odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1956. Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet) od 1940. honorarni nastavnik, od 1948. izvanredni (kolegiji projektiranje građevina i interijer) i od 1958. do umirovljenja 1966. redoviti profesor. Vanjski je suradnik Zemaljskoga građevno-projektnoga zavoda Hrvatske od 1946, honorarni nastavnik na Brodarskom odjelu Tehničkoga fakulteta (kolegij unutarnja arhitektura broda) 1949–57. U Ehrlicha je radio na projektima za Slavensku (hipotekarnu) i Prvu hrvatsku obrtnu banku (ugao Šoštarićeve ul., kbr. 2–4 i Vlaške ul., kbr. 53, 1923–24; Ilica, kbr. 38, 1924–25), uređenje Burze (danas Trg hrvatskih velikana, kbr. 3, 1924–27) te više stambenih građevina. God. 1925–31. surađivao s J. Denzlerom u natječajnim projektima i realizacijama: u Zagrebu zgrade Higijenskoga zavoda u Rockefellerovoj ul., kbr. 4 (1925–27), stambeno-poslovne uglovnice Srpske pravoslavne crkvene općine u Preobraženskoj ul., kbr. 2 (i sa S. Kliskom, 1928–29), metalnih željezničkih nadvožnjaka u Savskoj cesti, Jukićevoj i Kranjčevićevoj ul. (1929), nove konstruktivne estetike, te u Zemunu zgrade Okružne blagajne (1933). U suradnji s Gombošem realizirao je antologijska djela hrvatske moderne arhitekture. Natječajnim radom (1931) za smještaj i uređenje Gradske kavane i kina u starom dubrovačkom arsenalu anticipirali su suvremeno rješavanje osjetljivoga arhitektonskoga zadatka: središnji prostor razdijelili su masivnim stupovima i lukovima u lađe i mjestimice ih nadsvijetlili transparentnom metalnom konstrukcijom, a u interijeru dosljedno proveli funkcionalistička načela. Cjelinu su s tri karakteristična vanjska luka uklopili u lik grada, učinivši ju prepoznatljivim simbolom Dubrovnika. U Zagrebu su realizirali poslovnu zgradu Gospodarske sloge u Zvonimirovoj ul., kbr. 17 (1938), višekatne stambene zgrade u Maksimirskoj ul., kbr. 4 (1932–34), Ul. kneza Borne, kbr. 12 (1934–35), Boškovićevoj ul., kbr. 24 (1935–36) i Medvedgradskoj ul., kbr. 3 (1936–37), kojima su unutar zadanih gradskih blokova nastojali zadovoljiti temeljne zahtjeve moderne arhitekture, te paradigmatsku kuću Frisch u Petrinjskoj ul., kbr. 11 (1931–33), s njihovim atelijerom u dvorišnom krilu. Njezina je fleksibilna tlocrtna dispozicija nastala primjenom skeletne konstrukcije od armiranoga betona. Vodoravnim prozorima u rasponu konstrukcije i lođom posljednjega kata osigurali su otvoren vidik i osunčanost, a pri oblikovanju pročelja iskoristili su efekt zavojite građevne linije. Ondje predstavljeni građevni elementi promijenili su dotadašnje poimanje stambenoga prostora i pročelja gradske stambene kuće. Istodobno su izgradili više obiteljskih kuća i vila, najreprezentativniji segment hrvatske rezidencijalne i interijerne arhitekture 1930-ih. Visokovrijednu cjelinu zagrebačke Novakove ul. modernističkom su odredile njihove kuće s kbr. 24 (1935–36) i kbr. 12 (1936–37) te kbr. 15 (1931–32) – obiteljska kuća Spitzer, kubična volumena, jasne projektne koncepcije triju platforma i odmjerenih proporcija. Njezin je tlocrt racionalan, a zahvaljujući skeletnoj konstrukciji i djelomično fleksibilan. Izrazit je utjecaj Le Corbusiera, osobito na posljednjoj etaži, koja je projektirana kao široka terasa s tipičnim betonskim okvirima, te u mnogobrojnim pojedinostima, od prozorâ do suvremenoga namještaja. Izveli su i obiteljske kuće na Golubovcu, kbr. 11 (1935), u Kozarčevoj ul., kbr. 18 (1936), Nazorovoj ul., kbr. 52 (1937) te nekoliko vila u Korčuli (Grünwald, Šetalište T. Ujevića, kbr. 33, 1933; Mahler, Put Lumbarde, 1935), Hvaru (Ladany i Ronin, Križni rat, 1936), i na Koločepu (Rusko, 1938–39), u kojima su tradicionalne materijale i graditeljsku tradiciju povezali s novim shvaćanjem arhitekture. Njihove obiteljske kuće i vile nastaju unutar osnovne geometrijske sintakse i izrazito su pročišćenih arhitektonskih oblika, a interijeri se odlikuju kvalitetnim rasporedom i jednostavnošću. Nakon II. svjetskoga rata K. je radio s Gombošem, V. Juranovićem i O. Wernerom na projektu industrijskoga kompleksa ELIH na zagrebačkom Fallerovu šetalištu, kbr. 22 (1946, poslije tvornica »Rade Končar«). Glavna su njegova novija djela Arheološki muzej u Zadru (1964–72) i Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (1968–76), oba sa Senom Sekulić-Gvozdanović i Z. Vrkljanom, kojima je pokazao izrazit senzibilitet prema zatečenom ambijentu i graditeljskoj baštini. Izveo je i složenu pregradnju i novu prigradnju dubrovačkoga hotela »Argentina« (1959–71, s arhitektonskim poduzećem »Plan«) te radio na obnovi ljetnikovca Sorkočević u Rijeci dubrovačkoj (1971–73. izveo Restauratorski zavod Hrvatske). Sudjelovao je u arhitektonskim natječajima u Zagrebu za Židovsku bolnicu (1930, s Gombošem, III. nagrada), upravnu zgradu tvornice »Rade Končar« (1953, s Gombošem i V. Kauzlarićem, I. nagrada), Gradsku galeriju s uređenjem istočne terase (1954, I. nagrada), Koncertnu dvoranu i Dom iseljenika (1958, III. nagrada), u Mariboru za zgradu Okružnoga ureda (1934, s Denzlerom, I. nagrada), u Beogradu za reprezentativni hotel (1947, s L. Horvatom i K. Ostrogovićem, I. nagrada), Palaču CK KPJ (1947, s Horvatom i J. Seisselom, III. nagrada) i Modernu galeriju (1948), a u Dubrovniku za hotel na Lapadu (1955, I. nagrada). Iskazao se i kao vrhunski oblikovatelj interijera javnih prostora (kavana »Corso« na uglu Gundulićeve ul. i Ilice, 1933–34, s Gombošem; čitaonica »Borba« na Trgu N. Šubića Zrinskoga, 1946; restauracija i bar hotela »Esplanade«, 1958) i dizajner namještaja. Bio je član (1932–35) umjetničke skupine Zemlja, na izložbama koje je sudjelovao u Zagrebu (1932), Sofiji (1934) i Beogradu (1935). Izlagao i na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938–39). Bio je predsjednik stručnoga savjeta Instituta za likovne umjetnosti pri JAZU 1953–56. te 1962. imenovan njezinim redovitim članom. Za životno djelo primio je nagrade »Viktor Kovačić« 1964. i »Vladimir Nazor« 1965. U Zagrebu su mu posmrtno postavljene izložbe 1976–77. u Kabinetu grafike JAZU i 2003. u Muzeju grada Zagreba, gdje mu je i ostavština. Njegov je arhitektonski opus – posebno vrhunska međuratna djela realizirana s Gombošem – jedan od najznačajnijih u nas.

LIT.: Problemi savremene arhitekture. Zagreb 1932 (pretisak 1996). — V. Potočnjak: Arhitektura u Hrvatskoj 1888–1938. Građevinski vjesnik, 8(1939) 4/5, str. 55. — Čitaonica »Borbe«, Zagreb. Arhitektura, 1(1947) 1/2, str. 56–57. — Biografije novoizabranih članova JAZU. Mladen Kauzlarić. Ljetopis JAZU, 1952, 56, str. 270. — (Nekrolozi): Ž. Čorak (Ž. Č.), Telegram, 1(1971) 518, str. 16. — S. Planić, Ibid. — S. Gomboš, Ibid., str. 16–17. — A. Mohorovičić, Ljetopis JAZU, 1972, 76, str. 195–196. — S. Sekulić-Gvozdanović, Forum, 15(1976) 10/11, str. 844–852. — T. Premerl: Izložba radova akademika Mladena Kauzlarića. Čovjek i prostor, 24(1977) 1, str. 17–19. — R. Ivančević: Novakova ulica – zagrebački Weissenhof. Ibid., 33(1986) 10, str. 11, 14, 20. — T. Premerl: Tragovi moderne u poslijeratnoj arhitekturi Hrvatske. Arhitektura, 39(1986) 196/199, str. 15, 17. — N. Šegvić: Stanje, stvari, jedno viđenje 1945–1985. Ibid., str. 103, 114, 119, 124, 134–135, 190, 235. — T. Premerl: Hrvatska moderna arhitektura između dva rata. Nova tradicija. Zagreb 1990. — Arhitekti članovi JAZU. Mladen Kauzlarić. Rad HAZU, 1991, 437, str. 50–55. — D. Tušek: Arhitektonski natječaji u Splitu 1918–1941. Split 1994. — A. Laslo: Bilješke o Petrinjskoj ulici. Čovjek i prostor, 45(1998) 1/2, str. 22–25. — Sveučilište u Zagrebu – Arhitektonski fakultet, 1919./1920. – 1999./2000. Zagreb 2000. — H. Vukadin-Doronjga: 24 sata heroja. Mladen Kauzlarić – ukus međuratnog Zagreba (katalog izložbe s potpunijom lit.). Zagreb 2003. — T. Premerl: Moderna i kontinuitet ladanjske kulture – arhitekture. U: Kultura ladanja. Zagreb 2006.
 
Darja Radović Mahečić (2009) 

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

KAUZLARIĆ, Mladen. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 26.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/195>.