Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KAŽOTIĆ, Augustin (Gazotti, Gazotus, Hazotti, Hungarus; Augustinus), biskup, prosvjetitelj i teološki pisac (Trogir, o. 1260 — Lucera, 3. VIII. 1323). Osnovnu izobrazbu stekao u dominikanskoj školi u Splitu, gdje je potkraj 1277. ili na poč. 1278. stupio u Dominikanski red te završio studij filozofije i teologije. Spominje se 1286. u oporuci bake Stane Saladini, koja mu je ostavila 50 zlatnika za knjige. Više studije polazio je od 1287. na Sorbonni, a na putu u Pariz bio je 1286. kraj Pavije napadnut i ranjen. Do imenovanja zagrebačkim biskupom 1303. o njegovu životu i djelatnosti malo se znade, a biografi navode da je u tom razdoblju poučavao i propovijedao po Francuskoj, Italiji, Hrvatskoj i Bosni. God. 1301. pratio je u Hrvatsku i Ugarsku kardinala Niccolòa Boccasinija (poslije papa Benedikt XI), koji mu je u prosincu 1303. povjerio upravu Zagrebačke biskupije, a njega preporučio kralju, kaločkomu nadbiskupu, Zagrebačkomu kaptolu te kleru i puku njegove biskupije. Nekoliko dana nakon imenovanja papa ga je posvetio u Rimu za biskupa i oslobodio plaćanja ikakve desetine i drugih daća dopustivši mu slobodno raspolaganje vlastitom imovinom. Vjerojatno je u proljeće 1304. pošao u svoju biskupiju. Prvih godina sređivao je vlastite i biskupijske imovinske prilike. God. 1304. kupio je posjed Garić, a 1307. posjed Podgorje. Jakovu Jurjevu darovao je na predijalno uživanje posjed Sveti Martin u Vaškoj župi, a svojemu službeniku Martinu 1309. neko zemljište u župi Dubravi. Na Kažotićevu molbu kralj je 1307. potvrdio Zagrebačkoj biskupiji posjed Sveti Martin u Vaškoj, a u rujnu 1308. darovao je njemu i njegovim nasljednicima kmetove grada Zagreba od plemena Lastića i Stankovića. Probleme zagrebačke Crkve rješavao je s klerom na biskupijskim sinodama 1307 (zaključke potvrdio papinski legat Gentile da Montefiore, koji je tada boravio u Zagrebu) te 1314. i 1318, a zaključci su se odnosili na zaštitu crkvenih imanja. Uzalud je potkraj rujna 1308. prosvjedovao pred papinskim legatom protiv Babonića, koji su držali biskupsku utvrdu Medvedgrad, koju im je prodao zagrebački kanonik Marko, a posjedovanje 1300. potvrdio kralj. K. se nalazio u Budimu u studenom 1308, kad je na državnom saboru legat proglasio Karla I. Roberta kraljem, te od svibnja do lipnja 1309, kad je Karlo po drugi put bio okrunjen. Tom je prigodom aktualizirao pitanje vraćanja Medvedgrada u vlast zagrebačkoga biskupa, pa su se biskupi okupljeni na krunidbenoj svečanosti obratili molbom papi Klementu V. Nazočio je 1311–12. Vienneskomu koncilu, na koji ga je 1308. pozvao papa Klement V, ali o njegovu djelovanju nema podataka. Pred polazak uredio je 1311. imovinsko-pravne odnose nekih svojih podanika, a nakon povratka s tim je nastavio (1312. dao je kanoniku Petru posjed u Vrbasu, 1313. kupio posjed Blagušu, a njegovi su zastupnici u Budimu kupili posjed Trnavu). Ima vijesti da je 1312. gradio katedralu. Kažotićevi odnosi s Babonićima razvijaju se u prijateljstvu. God. 1313. izabrali su ga, kao svojega kuma, da podijeli njihovu imovinu. Tom je prigodom ban Stjepan IV. izjavio da će vratiti biskupu Medvedgrad ako u njem bude kaštelan, ako se Babonićima vrati novac što su ga pri kupnji dali kanoniku Marku te ako od zagrebačke Crkve na ime uzdržavanja grada bude primao 1000 kablova vina, 500 kablova žita i 40 maraka u novcu. Prilike u Zagrebačkoj biskupiji bile su teške. Posezanje velikaša za crkvenim posjedima i uskraćivanje crkvenih davanja nisu se mogli suzbiti te se K. potužio papi, koji mu je potkraj 1314. za zaštitnike odredio zadarskoga nadbiskupa te krčkoga i pečuškoga biskupa. U međuvremenu mu je te godine i kralj iznova potvrdio posjede plemena Lastića i Stankovića, oslobodivši ih svake podložnosti hercegu i banu, a u studenome 1317. potvrdio je zagrebačkoj Crkvi posjed Garić. Te godine prodao je neke zemlje, odredio podskupljača crkvene desetine za područje Zagrebačke biskupije te nekim poslovima boravio u Ugarskoj. U veljači 1318. nazočio je sastanku ugarskih i hrvatskih biskupa u Kaloči, gdje je sklopljen savez protiv onih koji napadaju i otimaju crkvena dobra i prava. Već u ožujku, te ponovo u srpnju, kralj je potvrdio zagrebačkoj Crkvi sve posjede i prava svojih prethodnika te odredio da ih ima mirno uživati. Na poč. srpnja 1318. sudjelovao je u radu državnoga sabora koji je kralj sazvao na Rakoškom polju kako bi ugodio zahtjevima biskupâ. No zaključci sabora nisu se mogli provesti, jer se plemstvo opiralo davanju desetine. Kad se od kralja više nisu mogli nadati pomoći, ugarski i hrvatski biskupi uputili su potkraj 1318. ili na poč. 1319. papi Ivanu XXII. u Avignon zagrebačkoga biskupa. Iako o tom nastupu pred papom nema podataka, kralj ga je ocijenio neprijateljskim činom te biskupu zabranio povratak u domovinu. Kako je papa uzalud 1319. posredovao za Kažotića na ugarskom dvoru, za čuvare i branitelje njegovih biskupskih dobara i dobara njegove Crkve imenovao je biskupe, pečuškoga, bosanskoga i kninskoga, jer su se neke crkvene i svjetovne osobe stale otimati za crkvena dobra. Kad je postalo jasno da se ne će moći vratiti u svoju biskupiju, papa ga je 1322. premjestio za biskupa u Luceru, netom oslobođenu od Saracena. Umro je od posljedica ranjavanja nekoga od njih. Pokopan je u samostanskoj crkvi sv. Dominika, u kapeli sv. Petra; 1812. prenesen u katedralu, gdje se čuvaju i njegovi uporabni predmeti. Ubrzo nakon smrti počelo je njegovo štovanje; kalabrijski vojvoda Karlo molio je 1325. papu da Kažotića proglasi svetim, a u Zagrebačkom misalu već je tada postojao obrazac mise njemu u čast. Blaženim je proglašen 1702. — Siromašnima je dijelio svoje biskupske prihode, a suradnicima darivao posjede (posjed u Čazmanskoj županiji dao je 1320. nekomu Stjepanu koji ga je pratio na putovanjima izvan domovine); spominje se da je bio vlasnik Maloga i Velikoga Kalnika. Pokazivao je brigu za zdravstvene prilike na području svoje biskupije te je u Arnolda iz Bamberga, prijatelja sa studija u Parizu, naručio priručnik o zdravlju, što se razabire iz Arnoldove posvete raspravi Regimen sanitatis, što ju je Kažotiću poslao 1317. Također je po selima (npr. u Vugrovcu) dao kopati bunare i saditi ljekovito drveće (lipa u Cerniku) i bilje. Suvremenici (pape Benedikt XI. i Ivan XXII, napuljski kralj Robert I. Anžuvinac, kalabrijski vojvoda Karlo, slikar Tommaso da Modena, povjesničari Opicinus de Canistris, Galvano Fiamma, Bernard Gui i Miha Madijev) govore o njem kao o vrsnu propovjedniku, velikom eruditu i osobi iznimne dobrote. Po uzoru na dominikanske svečane i opće studije K. je utemeljio katedralnu školu u Zagrebu, prvo više učilište u Hrvata, u kojoj su predavane »slobodne vještine« i teologija. Prema njegovu programu, ujutro je predavana gramatika, u podne se tumačila logika, druga gramatička pravila izlagana su prema intelektualnoj zrelosti slušača, a nakon večernje vježbalo se deklinacije (Ivan Gorički). Također je odredio da voditelj škole ne smije »ništa uzimati od siromašnih učenika koji prose ili bi prosili da im drugi iz milosrđa ne pomažu«. Na području svoje biskupije pristupio je obnovi crkvenih, društveno-gospodarskih i kulturno-prosvjetnih struktura, reformi bogoslužja (zagrebački obred), uveo obvezan zajednički časoslov za sve članove stolnoga Kaptola te u katedrali reorganizirao crkveno pjevanje i uveo pjevanje pučkih crkvenih napjeva. Kako se je na temelju njegovih odredba crkvena glazba u katedrali stoljećima njegovala, zagrebačka mu je Crkva 1751. posvetila Cantuale processionum, priručnik napjeva »njihovu učitelju i auktoru«. Priručnik je znamenit za proučavanje zagrebačkoga obreda, a na temelju posvete B. Širola i M. Demović pretpostavili su da bi mu se moglo pripisati autorstvo nekih napjeva. Demović misli da su njegovi i dvoglasni napjevi Sanctus, Benedictus i Agnus Dei, skladani u stilu ars antiqua i objavljeni u zborniku Cithara octochorda (Beč 17232, Zagreb 17573). U literaturi se Kažotićevo ime u svezi s glazbom u sjevernoj Hrvatskoj spominje kao najranije poznato. Njegov pak pisateljski rad pripada samim početcima teološke misli u Hrvata. Razumna i staložena Kažotićeva razmišljanja o siromaštvu, praznovjerju (gatanje, čaranje, vračanje), inkviziciji i krivovjerjima i danas su aktualna. U svojim radovima pokazuje puno razumijevanje za one koji su dijelom i zbog svojega teškoga socijalnoga položaja upali u praznovjerje. Osim toga, svjestan je društvenih razlika u Hrvatskoj, koje nastoji potisnuti odredbom da siromašni studenti u katedralnoj školi budu oslobođeni plaćanja ili davanja za svoje školovanje, a da ostali sudjeluju u tom prema imovinskom stanju roditelja. U raspravi Dicta super questionibus de baptizacione ymaginum et aliarum superstitionum, sastavljenoj u Avignonu 1320, K. trijezno i bez strasti izlaže teološku i društvenu problematiku svojega doba, odlučno se protiveći primjeni radikalnih sredstava, tj. inkvizicijskih procesuiranja neukih ljudi optuženih zbog praznovjerja, jer je korijene zla vidio u neupućenosti i neznanju. Pred papom Ivanom XXII. i avignonskim skupom astrologe, bajaoce i gataoce ispričava neznanjem i bijedom pojedinaca, koji svoj bezizlazni društveni položaj rješavaju uranjanjem u nestvarni svijet tlapnja i privida. Jedino učinkovito sredstvo u prevladavanju praznovjerja vidi u prosvjećivanju puka. U razdoblju kad se u novonastalim hrvatskim gradovima pojavljuje sve više beskućnika, zagrebački biskup preuzima ulogu zaštitnika siromašnih, dokazujući zemaljskim moćnicima da svi imaju pravo na bogatstvo Zemlje, najodlučnije osuđujući lihvu i neprimjereno bogaćenje pojedinaca. Izabravši kao pripadnik prosjačkoga reda neimaštinu i život od milodara, naglašuje da se jedino radom časno dolazi do materijalnih dobara. U stalnom dodiru s marginalnim ljudima, gradskom sirotinjom i prezaduženim seoskim stanovništvom, odlučno se suprotstavlja kraljevoj i velikaškoj bahatosti, što dokazuje u raspravi De bonis et usu Christi et discipulorum seu apostolorum, također sastavljenoj u Avignonu 1321–22. Svjestan da u prekomjernoj nejednakosti pri podjeli dobara izobilje jednih uključuje bijedu drugih, a uzaludno trošenje viška dobara ne koristi nikomu te da je nestašica veliko zlo koje dovodi u pitanje ravnotežu ljudskoga bića ne samo u fizičkom nego i u duhovnom smislu, s razlogom ističe da je pojedinac, kad je bližnji u nevolji, pozvan uzeti od onoga kojemu to za egzistenciju nije apsolutno potrebno, napominjući pritom da milostinja darežljivoga davatelja mora proizlaziti samo od zakonito stečenih dobara, a nipošto od nedopuštenih špekulacija ili lihve. Obje su rasprave prevedene i na hrvatski, najposlije u kritičkom izdanju F. Šanjeka Bogoslovni spisi (s popisima izdanja, prijevoda, vrela i literature; Zagreb 2007). Također je napisao Oratio beati Augustini, molitvu koju je izgovarao pripremajući se za misu (hrv. prijevod M. Biškup, 2002), a pripisuju mu se i govori na zagrebačkoj dijecezanskoj sinodi te u prilog kralju Karlu I. Robertu. — Među više prikaza Kažotićeva lika spomenuti je u Zagrebu portrete u Muzeju grada Zagreba (J. Jacobè, 1747), u katedrali u sakristiji (napuljski rad, XVIII. st.; Ignacije Berger, XIX. st.), na vitraju (1847) i u naslovnikovoj kapelici (1964), u riznici njegovo poprsje na srebrnom relikvijaru (potkraj XVII. st.), lik na pozlaćenom medaljonu (potkraj XVII. st.) na novim koricama misala (K2) Jurja iz Steničnjaka i u emajlu na pokaznici (1747) i pastoralu (A. A. Fritz, 1750), kip na pročelju crkvice sv. Martina u Vlaškoj ul. (potkraj XVII. st.) i na Trgu Augustina Kažotića ispred dominikanske crkve (K. Bošnjak, 1992), u Lupoglavu (A. Michelazzi, 1747) na oltaru prenesenom iz zagrebačke katedrale, u Trogiru reljefni lik na ulaznim vratima dominikanske crkve (Nikola iz Venecije, XIV. st.) i lik na oltarnoj pali (J. Palma ml., 1599) u katedrali, u Dubrovniku oltarni mozaik u dominikanskoj crkvi (I. Dulčić, 1970), u Trevisu fresku u kapitulu dominikanskoga samostana sv. Nikole (Tommaso da Modena, 1348–50) i u Rimu mramorni kip u crkvi Santa Maria sopra Minerva (nepoznati majstor, XVIII. st.). Od 1967. u Zagrebu izlazi list Blaženi Augustin Kažotić, koji donosi povijesne i hagiografske priloge o hrvatskom blaženiku, a 2002. izdana je u seriji znamenitih Hrvata poštanska marka s njegovim likom.

LIT.: B. A. Krčelić: Sivlenje blasenoga Gazotti Augustina zagrebechkoga biskupa. Zagreb 1747. — M. Madijev: De gestis Romanorum imperatorum et summorum pontificum. U: J. G. Schwandtner, Scriptores rerum Hungaricarum, Dalmaticarum, Croaticarum, et Sclavonicarum veteres ac genuini, 3. Vindobonae 1748, 638, 652–653. — F. Thauszy: Constitutiones synodales dioecesis Zagrabiensis pro usu cleri eiusdem dioecesis impressae. Zagrabiae 1766, 1–12. — D. Farlati: Illyricum sacrum, 5. Venetiis 1775, 389–414. — M. Vrhovac: Constitutiones synodales Ecclesiae Zagrabiensis pro clero dioecesano recusae et extractu notabiliorum pro iure ecclesiastico novissimo conciliorum ecclesiae Hungaricae ex collectione Peterffiana adauctae. Zagrabiae 1805, 113–122. — I. K. Tkalčić: Povjestni spomenici Zagrebačke biskupije, 2. Zagreb 1874. — Isti: Povjestni spomenici slob. kralj. grada Zagreba, 1. Zagreb 1889. — Isti: Historijski podatci za vjekopis i djelovanje bl. Augustina Kazotija. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 1(1899) str. 73–84. — Acta Capitulorum generalium Ordinis praedicatorum, 6–9. Romae 1902–1904. — A. Cuvaj: Građa za povijest školstva kraljevinâ Hrvatske i Slavonije, 1. Zagreb 1910, 62, 80–81, 90–95, 104. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 8–9. Zagreb 1910–1911. — B. Širola: Pregled povijesti hrvatske muzike. Zagreb 1922. — G. Odetto: La cronaca maggiore dell’Ordine domenicano di Galvano Fiamma. Archivum Fratrum praedicatorum (Roma), 10(1940) str. 360. — M. Perojević: Bl. Augustin Kažotić, biskup zagrebački 1303.–1322. Zagreb 1941. — J. Buturac: Blaženi Augustin Kažotić. (Zagreb 1942). — M. Barada: Trogirski spomenici, I/2. Zagreb 1950. — P. Grgec: Blaženi Augustin Kažotić i njegovo doba. Zagreb 1963. — F. Kovačević: Bibliografija Bl. Augustina Kažotića zagrebačko-lučerskog biskupa oko 1260./61.–1323. Dubrovnik 1964. — M. Demović: Glazbena djelatnost Augustina Kažotića. Sv. Cecilija, 39(1969) 3, str. 76–78; 4, str. 106–110. — T. Kaeppeli: Scriptores Ordinis praedicatorum medii aevi, 1. Romae 1970, 136. — S. Krivošić: Krčelićevo Živlenje zagrebačkog biskupa Kažotića i njegovi izvori. Forum, 16(1977) 10/11, str. 859–864. — A. Pavlović i F. Šanjek: Augustin Kažotić, rasprava o siromaštvu. Croatica Christiana periodica, 1(1977) 1, str. 67–90. — S. Kožul: Sakralni spomenici bjelovarskog područja. Ibid., 2(1978) 2, str. 23. — M. Biškup: Teološke škole u Hrvatskoj prije osnutka zagrebačkog sveučilišta (1669). Ibid., 3(1979) 3, str. 56, 61. — F. Šanjek: Blaženi Augustin Kažotić Trogiranin (o. 1260–1323). Ibid., 4, str. 133–154. — Isti: Nadležnost Inkvizicije u svjetlu Kažotićevih izlaganja o pitanjima krštavanja slika i drugih praznovjerja. Ibid., 4(1980) 5, str. 63–77. — Isti: Počeci teologije u Hrvata. Ibid., 5(1981) 7, str. 126, 135–137. — A. Horvat, R. Matejčić i K. Prijatelj: Barok u Hrvatskoj. Zagreb 1982. — N. Klaić: Povijest Zagreba, 1. Zagreb 1982. — Riznica zagrebačke katedrale (katalog izložbe). Zagreb 1983. — Š. Jurić i F. Šanjek: Katalozi inkunabula crkvenih ustanova u Hrvatskoj. Croatica Christiana periodica, 9(1985) 15, str. 123, 126. — N. Klaić: Baltazar A. Krčelić (1715–1778) autor tzv. Odlomka ljetopisa iz 11. stoljeća. Ibid., 16, str. 14–15, 17. — F. Šanjek i I. Tomljenović: Dominikanci i razvoj školstva u srednjovjekovnoj Hrvatskoj. Ibid., 10(1986) 17, str. 51, 55–56, 58, 60. — A. Tuilier: Hrvati i pariška intelektualna sredina u 14. i 15. stoljeću. Ibid., str. 76–78. — J. Buturac: Zagrebačka biskupija u doba biskupa Augustina Kažotića. Marulić, 24(1991) 1, str. 45 –49. — T. J. Šagi Bunić: Facultas theologica catholica in Universitate Zagrabiensi. Croatica Christiana periodica, 17(1993) 32, str. 74, 158. — M. Apostolova-Maršavelski: Neka pitanja pravnog i društvenog položaja predijalista zagrebačkog biskupa u XIII. i XIV. stoljeću. Ibid., 18(1994) 33, str. 93–94, 96–97. — M. Biškup i F. Šanjek: Blaženi Augustin Kažotić (o. 1260.–1323.). Zagreb 1994. — A. Jembrih: Krčelićevo »Življenje blaženoga Auguština Kažotića« (1747.). Zaprešićki godišnjak, 7(1997) str. 186–196. — L. S. Plukavec: Humeral – naramenik bl. Augustina Kažotića u riznici zagrebačke katedrale. Tkalčić, 1(1997) str. 319–369. — A. Gulin: Hrvatska crkvena srednjovjekovna sfragistika. Zagreb 1998. — Isti: Hrvatski srednjovjekovni kaptoli. Zagreb 2001. — F. Šanjek: Augustin Kažotić (oko 1260./1265.–3. VIII. 1323.). Uz 300. obljetnicu proglašenja blaženim. Posvećeni život, 2001, 1, str. 132–141. — M. Andreis: Trogirski patricijat u srednjem vijeku. Rasprave iz hrvatske kulturne prošlosti, 2002, 2, str. 44. — M. Biškup: Blaženi Augustin Kažotić (o. 1260. – 1323.). Zagreb 2002. — A. Gulin: Augustin Kažotić u povijesnim izvorima. Croatica Christiana periodica, 26(2002) 49, str. 47–56. — Z. Jelaska: Ugled trogirskog roda Kažotića u XIII. i XIV. stoljeću. Ibid., str. 17, 32–36. — V. Kusin: Kada će blaženik dobiti svetačku aureolu? Vjesnik, 63(2002) 7. IV, str. 21. — I. Šaško: Biskup Kažotić promicatelj knjige u Hrvata s posebnim naznakama iz povijesti liturgije. Croatica Christiana periodica, 26(2002) 49, str. 59–68. — F. Šanjek: Le bienheureux Augustin Kažotić († 1323). U: Lacordaire, écrivain. Mémoire dominicaine, 17. Paris 2003, 171–181. — S. Sirovec: Hrvati i Germanicum. Zagreb 2004, 76–77. — L. S. Plukavec: Bl. Augustin Kažotić u katedrali i Zagrebačkoj nad/biskupiji. Tkalčić, 9(2005) str. 29–37. — F. Šanjek: Bl. Augustin Kažotić. U: A. Kažotić, Bogoslovni spisi. Zagreb 2007, 9–25.
 
Franjo Šanjek (2009)