KERDIĆ, Ivo

KERDIĆ, Ivo, medaljar i kipar (Davor, 19. V. 1881 — Zagreb, 27. X. 1953). U Zagrebu 1899. završio Obrtnu školu (kovačko-bravarski odjel u Đ. Burića). Potom radio u tvornicama mostovnih konstrukcija i u bravarskoj umjetničkoj radionici u Beču. Došavši na poč. 1901. s Burićem u Pariz radi vraćanja izložaka sa Svjetske izložbe, zaposlio se kao cizeler u ljevaonici umjetnina »Maison moderne« i upoznao francusko medaljarstvo (O. Roty). God. 1902–13. u Beču radi cizelerske i graverske poslove; 1903. sudjeluje u osnivanju društva slovenskih i hrvatskih umjetnika »Vesna« i upisuje (kao vanjski đak) medaljarstvo na Umjetničko-obrtnoj školi u S. Schwarza, a 1906–10. studira na Specijalnoj školi za sitnu plastiku i medaljarsku umjetnost pri ALU u R. Marschalla, te kao apsolvent dobiva godišnju nagradu za kompoziciju. Nakon završetka studija radi u Marschallovoj radionici, u Wiener Werkstätte i ljevaonici Frömmel. Na poziv R. Frangeša Mihanovića, 1913. doselio se u Zagreb i zaposlio na ALU, gdje je do umirovljenja 1947. predavao obradbu kovina (isprva kao učitelj, od 1919. profesor, od 1940. redoviti profesor) i do potkraj 1926. vodio Ljevaonicu, utemeljivši radionicu za cizeliranje i kovnicu medalja. — Tijekom polustoljetnoga umjetničkoga djelovanja radio je medalje, skulpture u punoj plastici i reljefu te djela primijenjene umjetnosti, s istančanim osjećajem za materijal, poglavito kovine, preuzimajući elemente različitih stilova, ali i stvarajući prepoznatljiv likovni izričaj. U golemu medaljarskom opusu od približno 500 radova, na kojima su zabilježeni znameniti ljudi i događaji prve pol. XX. st., ističu se portreti suvremenika i kompozicije s alegorijskim likovima i prizorima iz života. Veće stilsko jedinstvo pokazuje jedino rano razdoblje, u kojem pod utjecajem Rotyja i bečke secesije prevladava meka obradba, dopadljiva stilizacija i uglavnom plitki, slikarski shvaćen reljef (Na tkalačkom stanu, 1905; Vera Pija Pilar, 1906; Valeska Ludwig, 1910; II. hrvatski svesokolski slet u Zagrebu, 1911; Ples Hrvata u Beču, 1912; I. sveslavenski sokolski slet u Pragu, 1912; Spomen-medalja grada Zagreba, 1912). U zagrebačkom razdoblju više se okreće realizmu i visokomu, skulptorski modeliranomu reljefu, stvarajući portrete izrazitih psiholoških oznaka i plastičnijih oblika (Petar Dobrović, 1921; Vilko Gecan, 1923; Ksaver Šandor Gjalski, 1927; Stjepan Radić, 1928; Dr. Antun Bauer, 1929; Vladimir Becić, 1930; IV. kongres graditelja u Zagrebu, 1930; Ferdo Kovačević, 1935; XI. kongres za historiju medicine u Zagrebu, 1938; Autoportret, 1941; August Cesarec, 1946; Mihovil Abramić, 1950; Prof. Andre Vid Mihičić, 1951; Ivan Meštrović, 1953). Manji broj radova obilježava geometrijska stilizacija (II. pokrajinski slet u Osijeku, 1921) i stilizacija oslonjena na pleternu ornamentiku (III. svesokolski slet u Zagrebu, 1925). Na naličju dvostranih medalja često obrađuje alegorijske sadržaje služeći se simbolima hrvatskoga pučkoga života (škrinja, tikvica). Predstavio se i kao vrstan animalist (Zagrebački zbor, 1930; Stočarska izložba u Zagrebu, 1933). Medalje i plakete izvodio je u svim tehnikama, a signirao inicijalima IK i lipovim listom. Izrađivao odličja 1941–43. te skice za kovani novac za Državu SHS (1918), Kraljevinu Jugoslaviju (1937, 1938), Banovinu Hrvatsku (1939), NDH (1941, 1943) i FNRJ (1947–48). U punoj plastici oblikovao uglavnom portrete i aktove manjih dimenzija. Likovnom razinom izdvajaju se kompozicija Poljubac (1912, bronca, MG), nastala pod utjecajem secesije i Rodina, te idealizirani, meko modelirani dječji portreti (Nada Martić-Martek, 1914, bronca; Vidica, 1916, mramor, MG). God. 1914, prikazavši Madonu kao dojilju (mramor, izgubljeno, sačuvana brončana inačica), izazvao je polemiku. Suvremenike portretirao realistički (Blagoje Bersa, 1914, mramor, HGZ; Dr. Čepulić, 1916–20, Petar Knoll, 1917, oba sadra, Gliptoteka HAZU). Brončanim figuricama Sveti Sebastijan i Cigančica sudjelovao na Međunarodnoj izložbi dekorativne umjetnosti u Parizu 1925.Radio neoklasicističke aktove (Afrodita, 1922, sadra, Žena s knjigom, 1929, bronca, oba Gliptoteka HAZU), a nadahnuo se i barokom (Klečeći ženski akt, 1933). Brončane skulpture Sijač i Majka u molitvi (obje 1940) portreti su Vida i Jelke Matko u narodnim nošnjama. Povremeno se bavio i keramikom (Ivan Krstitelj, 1935–40; Leda s labudom, 1938–39; Majka Božja Bistrička, 1940; Žena plete kosu, 1953). Svoju najpoznatiju skulpturu Zlatarovo zlato (Dora Krupićeva s ključem grada u jednoj i cehovskom škrinjom u drugoj ruci, bronca) postavio je 1929. u nišu na Kamenitim vratima u Zagrebu, a 1927. reljef Labor et medicina na portal bolnice za plućne bolesti u Klenovniku. Među javnim spomenicima zasebnu cjelinu čine djela vezana uza sakralne objekte. Za zagrebačku je crkvu sv. Blaža, radeći s prekidima 1924–43, izveo pleternu ornamentiku i svetačke likove na reljefu ciborija glavnoga oltara (1932), nacrte pala bočnih oltara Majke Božje i Presvetoga srca Isusova (iskucao I. Jäger 1938–43), mramorni reljef Sveti Antun (1942) te crkvena zvona po nacrtima V. Kovačića (1924). Isklesao je reljef jednostavne kompozicije s Kristom na prijestolju i anđelima sa strane (1938) na timpanu kapele Krista Kralja na zagrebačkom Mirogoju, u apsidi koje se nalazi njegova velika brončana skulptura Raspeće (1937–38). Autor je oltara bl. Nikole Tavelića s brončanim reljefom i vitrajima u crkvi sv. Ćirila i Metoda u Jeruzalemu (1936) te drvenih reljefa Krista i evanđelista (1930-ih) u crkvi sv. Ivana Kapistrana u Iloku. Sudjelovao je u obnovi svetišta Majke Božje u Mariji Bistrici (1943–45). Ostvario je nadgrobne spomenike, uglavnom u bronci, I. Banjavčiću u Karlovcu (Umirući genij, 1915), M. Ogrizoviću (Genij i usud, 1924, kamen), obiteljima Ohnleitner (Anđeo, oko 1930), Kerdić (Polaganje Krista u grob, 1935–40) i Matko (Pietà, 1943), sve na Mirogoju, te obitelji Sulimanović u Koprivnici (Pogrebna povorka, 1948). Baveći se primijenjenom umjetnošću, izradio je u plemenitim kovinama i bjelokosti, tehnikama iskucavanja, cizeliranja i graviranja, ukrasne i crkvene predmete (Ukras za pisaći stol, 1911–15, Lovački pehar, 1927, Ura ljubavi, 1937, sve u MUO; Raspelo i svijećnjaci za glavni oltar crkve sv. Blaža) te nakit (broševi, medaljoni, prstenje; rektorski lanac Sveučilišta u Zagrebu 1920, lanac Trgovačko-obrtničke komore u Osijeku 1928. i Velikoga meštra Družbe »Braća hrvatskoga zmaja« 1940, HPM). Slikao u ulju (Davor, Zavičajni muzej i galerija Kerdić u Novoj Gradiški), gvašu (Pogled s prozora, Goljak), akvarelu i pastelu te crtao skice i studije aktova, predmeta umjetničkoga obrta (Skica za keramički reljef Majke Božje Bistričke, Kabinet grafike HAZU, Zagreb) i neizvedenoga spomenika M. A. Relkoviću u Davoru. Nisu mu izvedeni ni prijedlozi za spomenike H. Luciću u Starom Gradu i A. Starčeviću u Zagrebu. Izlagao je samostalno u Zagrebu 1919. i na Međunarodnom numizmatičkom kongresu u Londonu 1936. te skupno na Jugoslovenskoj umetničkoj izložbi (Beograd 1904, 1912, 1922, Novi Sad 1927), izložbama Hrvatskoga društva umjetnosti (Zagreb 1906–07, 1913), Proljetnoga salona u Zagrebu (1916–17, 1919–24, 1927–28) i Osijeku (1917, 1920, 1925), Izložbi jugoslavenskih umjetnika u Parizu (1919), Izložbi jugoslavenske grafike i sitne plastike (Zürich 1926), izložbi društva »Djelo« u Zagrebu (1927), Međunarodnoj izložbi medalja u Washingtonu (1927), Međunarodnoj izložbi u Barceloni (1929), Izložbi jugoslavenskoga kiparstva i slikarstva u Londonu (1930), izložbama Zagrebački umjetnici (1934–35), Hrvatski umjetnici (1936–39), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (1938–39), Hrvatski umjetnici u NDH (1941, 1943–44), sve u Zagrebu, te na izložbama Hrvatske umjetnosti (Beč, Berlin 1943), ULUH (od 1946), Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije XIX. i XX. vijek (Beograd, Zagreb, Prag 1946–48). Posmrtno su mu priređene retrospektivne izložbe u Zagrebu 1958. i 1993, a djela izlagana na izložbama Umjetnička obrada metala naroda Jugoslavije (Beograd 1956–57), Lik žene u suvremenom hrvatskom kiparstvu (1979), Zbirka Bauer (1989), Tisuću godina hrvatske skulpture (1991), Odjeci simbolizma u hrvatskom slikarstvu i kiparstvu (1994), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (1996), Akademija likovnih umjetnosti 1907–1997 (1997–98), sve u Zagrebu, Motiv konja i konjanika u hrvatskoj skulpturi XX. stoljeća (Klanjec 2001). Najvrjednije likovne rezultate postignuo je u medaljarstvu, koje je i utemeljio kao zasebnu umjetničku disciplinu, kako svojim djelima tako i odgojem naraštaja medaljara. Izvrsno lijevao u bronci i cizelirao radove suvremenika. Objavio Autobiografiju u časopisu Mitteilungen der Numismatischen Gesellschaft in Wien (1929), članak u obranu kipara Frangeša (Jutarnji list, 1940) i prikaz našega medaljarstva (Numizmatika, 1953). Od 1944. pisao Uspomene (rkp. u Likovnom arhivu HAZU). Portretirao ga je V. Gecan 1921. Njegovo ime nosi memorijal medaljarstva i sitne plastike utemeljen 1980. u Osijeku.