KERNIC, Anka

KERNIC, Anka (Krnic; Ančica, Anica), glumica (Zagreb, 7. VII. 1886 — Zagreb, 8. IX. 1949). Sestra pjevačice Blaženke i književnika i političara I. Krnica. Nižu gimnaziju završila u Zagrebu, a glumu učila 1902–04. na Konzervatoriju u Frankfurtu na Majni gdje je prostudirala tridesetak uloga sentimentalnih naivka. Prvi angažman dobila 1904. u Leipzigu (Stadttheater), gdje je igrala manje uloge. U Bonnu od 1906. kao dramska prvakinja (Stadttheater) interpretirala Goetheove Gretchen u Faustu i Klärchen u Egmontu, Gülnare u Život je san F. Grillparzera, Salome O. Wildea i Rautendelein u Utopljenom zvonu G. Hauptmanna, a glumila je i u Sudermannovim, Schnitzlerovim, Ohnetovim i Shakespeareovim dramama. U Berliner Theateru se 1908–11. istaknula kao Adelheid (G. Freytag, Novinari), Minna von Barnhelm (G. E. Lessing) i Mariamne (C. F. Hebbel, Herod i Mariamne). Njemačka kritika isticala je njezinu izvrsnu dikciju, glumačku mimiku, nijansiranost obradbe uloga te samosvijest. U sezoni 1911/12. u Breslauu je nastupala u djelima suvremenih dramatičara u ulogama poput Marikke (H. Sudermann, Ivanjski krijes) i Glumice (F. Molnár, Gardist). God. 1912–15. bila je zapažena u Freiburgu kao Hedda Gabler (H. Ibsen), Rebekka West (Ibsen, Rosmersholm), Yanette (E. Brieux, Crveni talar), Rhodope (Hebbel, Gyges i njegov prsten) i Buhlschaft (H. von Hofmannsthal, Čovjek), a u Leipzigu 1916–18. kao Leonore (J. W. Goethe, Torquato Tasso), Eboli (F. Schiller, Don Carlos), Katarina (W. Shakespeare, Ukroćena goropadnica) i Rose Bernd (Hauptmann). Za berlinskoga angažmana gostovala je u Beču (Helene u Tajfunu M. Lengyela), u zagrebačkom HNK 1909. kao Ofelija (Shakespeare, Hamlet), Saloma (Wilde), Kristina (A. Schnitzler, Ljubakanje) i Colombina (E. Korn) te 1910. u Zagrebu i Beogradu kao Marie Louise (H. Bernstein, Kradljivac) i Ibsenova Nora. U sezoni 1915/ /16. bila je stalna gošća zagrebačkoga ansambla te je nastupila 46 puta u deset različitih uloga od kojih se ističu Učiteljica (S. Bródy), Chitra (R. Tagore), Hedda Gabler (Ibsen) i Elga (Hauptmann). U Zagreb se za stalno vratila 1918. te je do umirovljenja 1942. stvorila mnogo glavnih uloga u klasičnom i romantičnom repertoaru, koje su se nastavljale na one iz njezina njemačkoga opusa. Ulogama je pristupala pomno i predano surađujući s istaknutim redateljima toga doba (I. Raić, H. Nučić, B. Gavella i T. Strozzi). U glavnim ženskim ulogama svjetskoga repertoara istaknula se kao Shakespeareove Katarina (Ukroćena goropadnica, 1920), Lady Ana (Rikard III, 1923) i Goneril (Kralj Lear, 1935) te Hauptmannova Rosa Bernd (1923), Schillerova Marija Stuart (1928) i Lucrezia Borgia V. Hugoa (1930). Kao Brucknerova Elizabeta Engleska 1932. obilježila je 25. obljetnicu rada stvorivši jednu od svojih najvećih uloga. Glumila je likove iz starije i novije hrvatske drame poput Biserke (J. Kosor, Nepobjediva lađa, 1920), Dubravke (I. Gundulić, 1923), Barbare Celjske (J. Freudenreich, Crna kraljica, 1925), Katarine (Strozzi, Zrinski, 1931), Teute (D. Demeter, 1932), Vilme (Božena Begović, Između jučer i sutra, 1935), Majorice (M. Feldman, U pozadini, 1939) i Barunice Julijane Sermage (M. Begović, Hrvatski Diogenes, 1940), a proslavila se kao Nera Marije Jurić Zagorke u Gričkoj vještici (1916). God. 1920. nastupila je kao Vojnovićeva Ona (Gospođa sa suncokretom), a 1929. kao Anđelija (Smrt majke Jugovića). Premda je bila sklonija tragediji, glumačku je vrsnoću dokazala u različitim ulogama poput Henriette (A. Strindberg, Opojenost, 1919), Aline (P. Raynal, Gospodar svoga srca, 1921), Jennifer (G. B. Shaw, Liječnik u dilemi, 1921), Jane (B. Katerwa, Prolaznik, 1923), Conche Perez (P. Louys i P. Frondaie, Žena i njena igračka, 1924), Emilije (H. Ghéon, Siromah pod stepenicama, 1926), Sestre Wayland (W. S. Maugham, Sveti plamen, 1930) i Catherine Hübscher (V. Sardou, Madame Sans-Gêne, 1931). Pred kraj karijere igrala je Gospođu Compass (W. Hasenclever, Bolji gospodin, 1934), Vojvotkinju Marlborough (E. Scribe, Čaša vode, 1936), Tatjanu Berežkovu (I. A. Gončarov i J. Bor, Bezdan, 1940), Agripinu (J. Racine, Britanik, 1940) te Martu Rull (H. von Kleist, Razbijeni vrč, 1941). Sa skupinom glumaca objavila članak Ja i scena u Rampi (1919). God. 1920-ih predavala je na Državnoj glumačkoj školi, gdje je za glumačku produkciju režirala (B. Nušić, Naša deca i Strindberg, Samun, 1924). Bila je jedna od posljednjih prvakinja glumačkoga stila XIX. st., ali je svoju glumu usmjeravala prema suvremenijem izrazu. Mnogi su je kritičari nazivali »umjetnicom riječi«.