BIZANTI, Juraj

BIZANTI, Juraj (Gjuro), pjesnik-humanist (Kotor, oko 1490 — Kotor, oko 1560). Pripadnik stare kotorske obitelji. Srednju školu učio je u rodnome mjestu, pravo studirao u Padovi. Za boravka u Italiji upoznao se s djelovanjem učenih humanista, posebice P. Bemba i J. Sannazzara. Donijevši u rodni grad nova pjesnička strujanja, obogatio je kotorski humanističko-pjesnički krug (Marijan Bizanti, Lj. Paskvalić, F. i V. Buća, Kamilo Drago i dr.). Tu je gotovo do smrti obavljao komunalne službe, posebice pravne. Tako je više puta bio sudski auditor i godišnji sudac (prvi put već 1522), arbitražni sudac (1531) te kao odvjetnik vodio niz parnica. U poznijim godinama bio je gradski blagajnik i član gradskih vijeća (Malog i Velikog te Vijeća umoljenih). — Bavio se pjesništvom na talijanskom i latinskom jeziku. Objavio je 1532. u Veneciji kanconijer Rime amorose. To je – po svemu sudeći – najranija na talijanskom jeziku tiskana pjesnička zbirka jednoga »našijenca«. Sadržava četrdeset i osam soneta, tri kancone, dva madrigala i jednu ottavu rimu. Uz jedan »politički« sonet te četiri zaključna religiozna sve su ostale pjesme lirsko-ljubavnoga obilježja. B. je svoje stihove objelodanio samo dvije godine nakon Bembova kanconijera Rime (Venecija 1530) te predstavlja jednog od prvih glasnika i afirmatora nova pročišćena petrarkizma, tzv. bembizma. Vjerojatno se i više bavio pjesništvom na latinskome, o čemu zasada svjedoče samo dva kraća pjesmotvora, na početku i na kraju njegove pjesmarice. Početna pjesma, Endecasilabi, na neki je način programatska objava njegove zbirke, a u stanovitome smislu i pjesničkog umijeća uopće. O njegovu eventualnom proznom, odnosno znanstveno-teološkom radu zasada se tek nagađa (R. Rotković). Bio je cijenjen od svojih suvremenika, iako se o odjeku njegove knjižice malo što zna. Hvaranin V. Pribojević u poznatom govoru iz 1525. De origine succesibusque Slavorum (Venecija 1532) ubraja ga među istaknute obrazovane Dalmatince koji njeguju pjesništvo. Lj. Paskvalić – zacijelo Bizantijev prijatelj – stavlja ga u svojim dvama sonetima pod zajedničkim naslovom A. M. Georgio Bizantio (Rime volgare, Venecija 1549) u red prvih talijanskih pjesnika cinquecenta, proričući mu vječnu čast. Posvetio mu je i dulju pjesmu Ascrivium. Ad Georgium Bizantium Carmen (u zbirci Ludovici Pascalis, Iulii Camilii, Molsae, et aliorum illustrium poetarum. Carmina, Venecija 1551). Prema sudu J. Torbarine i R. Rotkovića, B. je bio prije spretan versifikator no originalan stvaralac. U razvitku evropskoga petrarkizma zauzima istaknutije mjesto kao pristaša novih pjesničkih strujanja nego kao izvoran pjesnik.