Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KERŠOVANI, Otokar, novinar, publicist i političar (Trst, 23. II. 1902 — Zagreb, 9. VII. 1941). Gimnaziju polazio u Pazinu te, izbjegavši nakon njezina ukinuća, maturirao u Karlovcu 1920. U Zagrebu započeo studij na Gospodarsko-šumarskom fakultetu, istodobno djelovao u Jugoslovenskom akademskom klubu »Jurislav Janušić« i, na njegovoj listi, kao predsjednik Jugoslovenskoga akademskoga potpornoga društva 1921 –22. Već je u karlovačkom školskom listu Timor pisao o istarskim temama, a u prvoj pol. 1920-ih u klupskom glasilu Mlada Jugoslavija (1922–23; supokretač i suurednik) te u periodicima Novosti (Zagreb 1922–23), Naša domovina (1923–25), Podravski glasnik (1923) i Slobodna tribuna (1923), na tragu integralnoga jugoslavenstva i slavenofilstva, o životnom standardu i udrugama studenata (zauzimao se za povećanje državnih subvencija) te, ističući primjer J. Skerlića, o potrebi povezivanja inteligencije s pukom. God. 1924–25. kratko je radio kao privatni odgojitelj u Celju te u zagrebačkom vladinu novinskom uredu, potom u Beogradu, gdje je studirao filozofiju, postao urednikom političke rubrike u Novostima, ubrzo i glavnim urednikom. U tim je novinama 1925–27. objavio mnoštvo nepotpisanih uvodnika, ali i potpisanih članaka o različitim temama, od književnih, kazališnih, glazbenih i drugih kritika (npr. o karikaturama P. Križanića i o seljačkoj književnosti) do političkih osvrta i bilješka o pojedincima (primjerice E. Kvaterniku, S. Miletiću, Lj. Jovanoviću, J. Biankiniju, M. Laginji, I. Lorkoviću), poveo kampanju protiv policijske samovolje, a zauzimao se i za ravnopravnost spolova. Na početku boravka u Beogradu povezao se s Grupom za socijalnu i kulturnu akciju (pokret SKA), pa je u programatskom zborniku Generacija pred stvaranjem (Beograd 1925) izložio shvaćanje kako će se jugoslavensko-nacionalistička i komunistička gibanja među mladima zamijeniti socijalističkima. O srodnim je temama pisao i u listu Čovečnost (1925), glasilu SKA Rad (Beograd 1926–27), Politici (Beograd 1927, 1929) te Samoupravnom glasniku (Bitolj 1927). U tom se razdoblju mijenjaju njegovi pogledi na revolucionarnu preobrazbu društva i na hrvatsko pitanje: 1926. postaje članom SKOJ (i njegova Pokrajinskoga komiteta za Srbiju) te 1928. KPJ, kad je i zatočen zbog komunističke djelatnosti. Bio je među pokretačima časopisa Novi pokret (Beograd 1927; zabranjen nakon 18 brojeva), a odsluživši kaznu, potkraj 1928. s V. Maslešom pokrenuo je u Beogradu list Nova literatura, u kojem do 1930. kritički prikazuje suvremenu umjetničku, sociološku i filozofsku proizvodnju (R. Drainac, B. Adžija, Ksenija Atanasijević). O agrarnoj reformi i društvenim pogledima I. Cankara pisao je pak u Letopisu Matice srpske (Novi Sad 1928–29), no u veljači 1930. ponovo je uhićen i presudom Suda za zaštitu države osuđen na 10 godina robije – prema nalogu Politbiroa CK KPJ imao je obnoviti otkrivenu partijsku organizaciju u Beogradu i užoj Srbiji. Premda je bio isključen iz KP zbog deklarativnoga priznanja navoda optužnice, što nije nikad povučeno (V. Blašković), za tamnovanja u Lepoglavi i (od 1933) Srijemskoj Mitrovici razvio je opsežnu ideološko-prosvjetnu djelatnost, pokrenuvši i ilegalni robijaški list Udarnik (1936). U to su mu doba tekstovi tiskani u periodicima Seljačko kolo (Beograd 1936), Kultura (1938) te Umetnost i kritika (Beograd 1939). Nakon izlaska iz zatvora 1940. nastanio se u Zagrebu i radio u Hrvatskoj nakladi, povezanoj s KP, redigirajući časopis Izraz. U njem je 1940–41. pisao o ratnim zbivanjima, Isusovačkom redu, seljačkoj državi u shvaćanju R. Bićanića, o Lj. Davidoviću, A. Korošcu, S. Jovanoviću, F. Šišiću, H. Bergsonu, Lenjinu, A. Cesarcu, filmske te književne kritike. Promičući društvenu ulogu književnosti, osudom poetičkih shvaćanja M. Ristića u časopisu Umetnost i kritika (pretiskano 1940. u Književnim sveskama) uključio se u tzv. sukob na ljevici, a slično se osvrnuo i na M. Krležu (Izraz, 1940, br. 9 i 11). Potkraj ožujka 1941. uhitila ga je banovinska policija i u travnju prepustila tijelima NDH. Naposljetku je odveden iz logora u Kerestincu te s B. Adžijom, O. Pricom i Z. Richtmannom u Dotršćini strijeljan kao »duhovni začetnik« ubojstva redarstvenoga agenta. — Zbog uvjeta u kojima je djelovao, autorstvo mnogih njegovih tekstova nije utvrđeno ili je dvojbeno, čemu pridonose mnogobrojni pseudonimi i šifre pod kojima je objavljivao (V. B., V. Bezjak, V. D., D., Vasilije Dragin, R. Gregović, J., Junius, K., O. K., I. M. i Ivan Marković; u ilegalnom djelovanju služio se pak imenima Jović i Ćiro). Nakon 1945. ti su tiskani u knjigama (1960; Pet stoljeća hrvatske književnosti, 102. Zagreb 1975; 1979), u periodicima Republika (1945 –46), Ilustrirani vjesnik (1949), Mogućnosti (1964), Forum (1966) i Dometi (1971) te u zbornicima Ogledi o jugoslovenskim piscima (Beograd 1955), Čas in zavest. Eseji in kritike (Ljubljana 1961) i u Zborniku radova o književniku Mili Budaku, 1 (Split 1998). Samostalno su objavljeni njegova rasprava Rat i mir (1946), u kojoj je imperijalistički rat prikazao kao posljedicu kapitalističkih zakonitosti, a SSSR kao predvodnika slobodnoga čovječanstva, brošura O Šenoi (Beograd 1949; makedonsko izd. Skoplje 1950), kojega je uz neke ograde klasne naravi pozitivno ocijenio, te prva, nedovršena, marksistička povijest Hrvata (1971), zapravo socijalno tumačenje tadašnjih historiografskih dosega s osnovama gospodarske i kulturne povijesti. Za boravka u zatvoru napisao je i rasprave, radove te skripta Historija južnih Slavena do 1918. godine, Historija klasnih borbi u zemljama Jugoslavije, Pregled istorije radničkog sindikalnog pokreta u Jugoslaviji, O Albaniji, fragmente Ekonomske historije Jugoslavije i Osnova političke ekonomije te koncepte studija O štampi i O Krleži, kojih se rukopisi ili prijepisi zajedno s dijelom korespondencije i drugim gradivom čuvaju pretežno u HDA, NSK te arhivu Odsjeka za povijest hrvatske književnosti HAZU. Njegovo ime nosi nakladno poduzeće osnovano 1954. u Rijeci, a 1958. Društvo novinara Hrvatske (danas Hrvatsko novinarsko društvo) utemeljilo je Nagradu »Otokar Keršovani«, koja se od 1966. dodjeljuje kao nagrada za životno djelo. Keršovanijevo poprsje, rad V. Mačukatina, čuva se u Osnovnoj školi »Dr. Ivan Merz« u Zagrebu. Premda mu mnogi tekstovi nisu objavljeni i kritički vrjednovani, drži ga se jednim od najistaknutijih međuratnih marksističkih publicista.

DJELA: Rat i mir. Zagreb 1946 (dva izd.). — Izbor članaka. Beograd 1960. — Povijest Hrvata. Rijeka 1971. — Kulturne i povijesne teme. Izbor iz djela. Pula—Rijeka 1979.
 
LIT.: Komunistički procesi. Radničke novine (Beograd), 9(1928) 22. II, str. 4. — D. D. Živaljević: Komunistički procesi. Život i rad (Beograd), 1(1928) I/3, str. 201. — M. Iveković: Božidar Adžija, Ognjen Prica, Otokar Keršovani. (Mračaj na Kordunu) 1944. — V. Mikecin: Djelo koje obavezuje. Naše teme, 4(1960) 6, str. 943–956. — N. Seferović: (Predgovor i pogovor knj. Izbor članaka). Beograd 1960. — Š. Vučetić: Hrvatska književnost 1914–1941. Zagreb 1960, 85, 88, 105–117. — T. Dobrila: Otokar Keršovani. Riječka revija, 10(1961) 5/6, str. 268–272. — V. Bogdanov: Naša nacionalno-politička prošlost u knjizi Otokara Keršovanija. Forum, 1(1962) 3, str. 418 –423. — Z. Komarica: Grobovi bez sjena. Zagreb 1962, 20–21, 46, 57–58, 60–62. — I. Jelić: Otokar Keršovani i naša povijest. Mogućnosti, 11(1964) 11, str. 1143–1145. — N. Seferović: Beleška uz Keršovanijevu skicu za studiju o Miroslavu Krleži. Forum, 5(1966) 5/6, str. 79–80, 84–87. — V. Bratulić: Lijeva istarska inteligencija 1918–1945. Riječka revija, 16(1967) 2/3, str. 189, 192–194. — J. Percan: Dva pisma Otokara Keršovanija Miji Mirkoviću – Mati Baloti. Istarski mozaik, 7(1969) 1, str. 5–18. — M. Iveković: Hrvatska lijeva inteligencija 1918–1945, 1–2. Zagreb 1970. — S. Lasić: Sukob na književnoj ljevici 1928–1952. Zagreb 1970, 201–202, 237, 244–245. — K.-D. Grothusen: Probleme der Geschichte Kroatiens und ihrer Darstellung. Südost-Forschungen (München), 32(1973) str. 300–308. — Z. Stipetić: Keršovanijeva interpretacija hrvatske povijesti. Dometi, 6(1973) 5/6, str. 1–14. — M. Vaupotić: Otokar Keršovani – kritičar i publicist. Istarski mozaik, 12(1974) 1/2, str. 1–15. — P. Matvejević: Književnost i njezina društvena funkcija. Novi Sad 1977. — V. Mirković: Otokar Keršovani u dubrovačkoj publicistici. Anali Zavoda za povijesne znanosti Istraživačkog centra JAZU u Dubrovniku, 17(1979) str. 727–740. — S. Ugarković i I. Očak: Zagreb, grad heroj. Spomen-obilježja revoluciji. Zagreb 1979. — Zbornik sjećanja 1941–1945, 1. Zagreb 1982. — V. Blašković: Primjeran lik naše povijesti. Forum, 22(1983) 4/6, str. 852–861. — N. Seferović: Prvo tamnovanje Otokara Keršovanija u kaznenom zavodu u Lepoglavi od 1930. do 1933. godine. Pazinski memorijal, 1988, 16, str. 120–139. — B. Kovačević: Slučaj zagrebačkih revizionista. Zagreb 1989. — T. Jonjić: Hrvatska vanjska politika 1939.–1942. Zagreb 2000. — B. Novak: Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću. Zagreb 2005. — Potpunija bibliografija i lit. u: Bibliografija rasprava i članaka LZ, 1–3. Zagreb 1956–1959; 12–13. 1977–1984; 16. 2004; M. Kolar-Dimitrijević, Rukopisna ostavština Otokara Keršovanija u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Putovi revolucije, 4(1966) 7/8, str. 223–240; M. Vaupotić, Nepoznata bibliografija Otokara Keršovanija. Časopis za suvremenu povijest, 7(1975) 2, str. 225–241; Leksikon pisaca Jugoslavije, 3. Novi Sad 1987.
 
Filip Hameršak (2009)