BIZZA, Pacifik

BIZZA, Pacifik, rapski biskup i splitski nadbiskup (Rab, 3. V 1696 — Split, 13. V 1756). Posljednji je muški odvjetak rapske plemićke obitelji. Osnovnu i srednju naobrazbu stekao je u rodnom gradu, studij filozofije i teologije svršio u Padovi, gdje je postigao i doktorat iz obaju prava. Nakon što je 1718. zaređen za svećenika, bio je u Veneciji kapelan zatvorenikâ i galijotâ, a potom rektor zavoda za katekumene. God. 1738. postao je rapski biskup, a 1746. splitski nadbiskup. Brineći se posebice za odgoj svećeničkog podmlatka, organizirao je za klerike na biskupskom dvoru u Rabu redovita predavanja iz moralne bogoslovije. U tom duhu nastavio je djelovati i u Splitu, gdje je odmah po dolasku proširio sjemenišnu zgradu, zavodu pribavio nove prihode, povećao broj učenika i nastavnika. Njegovom zaslugom splitsko je sjemenište do francuske vladavine bilo najbolje srednjoškolsko i teološko učilište u Dalmaciji. B. mu je dao pokrajinsko značenje, a u nastojanju da ono postane središnja ustanova za odgoj misionarskog klera za čitav »Ilirik«, namjesto Propagandinih zavoda u Italiji, nije uspio. Za pripravnike glagoljaškog klera otvorio je 1750. u Priku kod Omiša glagoljaško sjemenište u koje je primao i kandidate iz drugih biskupija. Da bi glagoljaški kler dobio potrebne pastoralne priručnike na hrvatskom jeziku, poticao je na pisanje i prevođenje Jakova Dudana, Jeronima Filipovića i Dominika Pavičića. Triput je obišao župe svoje nadbiskupije, a 1751. održao u Splitu Dijecezansku sinodu. Bio je vrstan paleograf. Baveći se i arheologijom uredio je 1750. u atriju nadbiskupske palače Splitski nadbiskupski muzej u koji je dao pohraniti epigrafičke spomenike, pretežno solinske. Još za boravka u Padovi upoznao se s F. Riceputijem i kao mlad svećenik bio mu je dodijeljen kao pomoćnik pri sakupljanju građe za Illyricum sacrum. Zajedno s njim, a djelomice i sâm, obišao je neke talijanske te mnoge naše gradove tražeći arhivsku građu za crkvenu povijest. Svoje putovanje i rad s Riceputijem (1720) opisao je u spisu Diarium itineris Illyricum (objavio M. Vanino u zborniku Vrela i prinosi, 1932). Povelje, natpise te druge starine nije prestao istraživati i slati Riceputiju ni u vrijeme biskupovanja. Farlati ga stoga u predgovoru djela Illyricum sacrum (sv. 1) naziva njegovim »drugim začetnikom i autorom«. B. je ostavio svoju biblioteku splitskom sjemeništu, gdje se nalazi i jedan od njegovih dvaju portreta (drugi je u zgradi nadbiskupije).