Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BJELOVUČIĆ, pomorskotrgovačka i brodovlasnička obitelj na Pelješcu. Prema obiteljskoj tradiciji, doselili su u pelješku Janjinu iz Bijelog Vira kod Metkovića. U XVIII i XIX st. bili su nastanjeni i u Popovoj Luci na Pelješcu te u Dubrovniku i Carigradu, a u XX st. u Zagrebu, Parizu i SAD. Već za Dubrovačke Republike u XVII st. imali su manje udjele u jedrenjacima izvanjadranske plovidbe, a 1799–1805. posjedovali su brigantin »Madonna del Rosario«. Prvi poznati pomorci u obitelji bili su Luka Antunov (umro 1739) i Miho Antunov (1712–1806). Mihov sin Nikola (1751–1834) prvi je pomorski kapetan u obitelji; 1806. dobio je od Dubrovačke Republike diplomu za slobodno brodarenje po svijetu. U Janjini je bio sindik (1814–30) i osnivač prve osnovne škole za dječake (1828). Stekao je veći zemljišni posjed. Prema obiteljskoj predaji, njegov sin kapetan Stjepan (1785–1848) pobunio se 1806. protiv francuskih vlasti i bio zatvoren u Janjini, odakle je pobjegao u Marseille. God. 1816–20. zapovjednik je i suvlasnik barka ruske zastave »Madonna e S. Dionisio«, a od 1820. zapovjednik obiteljskih jedrenjaka »Bobara« i »Corriere Triestino«, koji su plovili pod austrijskom zastavom. Koristeći se povoljnim prilikama u brodarstvu potkraj prve pol. XIX st., stekao je 1828–35. s bratom Mihom (1782–1844) znatan imetak, temelj obiteljskog napretka. God. 1835. osnovali su Stjepanov sin Nikola zvan Mali (1820–1878) i sinovi Stjepanova brata Nikola Mihov zvan Veliki (1814–1889) i Stjepan Mihov (1815–1881) brodarsko društvo »Rođaci Bjelovučić« sa sjedištem u Janjini. Do 1870. društvo je posjedovalo sedam jedrenjaka duge plovidbe: brikove »Corriere Triestino«, »Sklad« i »Vieran« te nave »Giovannina«, »Vila« (poslije prodana u Egiptu), »Vila« (prije »Tres hermanas«) i »Danica« (prije »Forest Queen«). Tijekom vremena stekli su više od dvadeset brodova. Za narodnog preporoda u Dalmaciji vili su hrvatsku narodnu zastavu na prednjem jarbolu svojih brodova. U dvama posljednjim desetljećima XIX st., za krize jedrenjaka, brodovi Bjelovučićâ s vrsnim kapetanima i posadama uspijevali su još neko vrijeme poslovati s dobitkom dok najposlije nisu bili prisiljeni ustuknuti pred parobrodima. U tom razdoblju izgubili su u brodolomima barkove »Otac Miho« i »Ljubidrag« (1887), a barkovi »Vila« (treći brod tog imena, prvotno »Osmi dubrovački«) i »Otac Niko« (prvotno »Isaac« Pelješkoga pomorskog društva) napušteni su 1893, odn. 1894. u vodama SAD. God. 1895. prodan je na dražbi posljednji veliki jedrenjak društva bark »Mati Ane«. Poslije su imali samo udjela u prvim pelješkim i dubrovačkim parobrodima. Aktivno su sudjelovali u zavičajnomu javnom i privrednom životu. Poslije kapetana Nikole sindici u Janjini bili su Ivan Mihov (1810–1881); sindik 1848–54, i 1857–64 i njegov brat Stjepart Mihov (1854–1857). Nikola Stjepanov, zvan Mali, bio je 1864–74. prvi načelnik u mjestu. Za njegove je uprave otvorena pošta i uveden brzojav. Kao građevni poduzetnik sagradio je prema nabavljenim nacrtima janjinsku župnu crkvu Sv. Vlaha (1876–78). Njegov sin kapetan Stjepan (1847–1901) bio je načelnik u Janjini (1878–1901) te narodni zastupnik korčulansko-pelješkoga izbornog kotara u Dalmatinskom saboru (1889–95). U Janjini je otvorio osnovnu školu za djevojčice, a u janjinskoj luci Drače dao sagraditi pristanište (1890), otvoriti zdravstveni i carinski ured, poštu i uvesti brzojav, sagraditi cestu od Drača do uvale Sutvid, gdje je osnovao »Prvo dalmatinsko racijonalno gojilište kamenica i klapavica«, sagradio skladišta i kuću. Bio je član Trgovačko-obrtničke komore u Dubrovniku. Njegov brat, kapetan Ivo (1850–1887), otac je povjesničara i etnografa →  NIKOLE ZVONIMIRA. Sin sindika Ivana Mihova, kapetan Miho, rođ. u Mokošici u Rijeci dubrovačkoj, odakle mu je bila majka, otac je zrakoplovca → IVANA. Sinovi sindika Stjepana Mihova, kapetani Miho (1850–1912) i Ivo (1854–1933), preselili su u luku Drače, bavili se trgovinom i otvorili motorni mlin za žita. Miho je bio tehničar i izumitelj; neke je izume patentirao. Bio je podnačelnik u Janjini. Njegov sin Stijepo zvan Veliki (rođ. 1886) polazio je Višu trgovačku školu u Zagrebu. Za I svjetskog rata bio je dobrovoljac u srpskoj vojsci, a poslije je djelovao kao publicist u Dubrovniku uređujući privredno-informativno glasilo Dubrovački list (1924–28). God. 1928. izabran je u upravni odbor dubrovačkoga Trgovačko- privredničkog udruženja. Brat kapetana Miha, Ivo, imao je sina Vitomira, koji je za I svjetskog rata također bio dobrovoljac u srpskoj vojsci; drugi sin Stijepo zvan Mali (1879–1940), pravnik, bio je upravitelj dubrovačke Hrvatske pučke štedionice (oko 1925–28), a potom gradski činovnik u Zagrebu. U Dubrovniku je uređivao i izdavao tjednik Hrvatska riječ (1925–27) u kojemu je surađivao (potpisivao se i Argus te S.I.B., a vjerojatno i syb). Prema N. Z. Bjelovučiću, Antun Nikolin (1826–1905) napisao je dramu u stihovima Maria di Lopud, koja nije sačuvana. Bio je predsjednik Hrvatskog zabavno-poučnog društva »Zvonimir« u Janjini (osnovano 1896). — Obiteljski arhiv čuva se u Pomorskom muzeju JAZU u Dubrovniku.

LIT.: Obitelj. — V. Jakulić: Pomorstvo na poluotoku Pelješcu. Jedro, 1(1916) 9, str. 183–184; 11, str. 216. — (N. Z. Bjelovučić): Pomorska obitelj Bjelovučić iz Janjine 1700–1900. Ibid., 2(1917) 3, str. 39–40; 4, str. 51–52. — Isti: Povijesne crtice o Janjini. Split (1922), 3–5, 7, 10–11, 13–14, 16, 20, 21–27. — Isti: Pomorska tradicija obitelji Bjelovučić. Dubrovačko pomorstvo (spomenica). Dubrovnik 1952, 251–254. — J. Luetić: Pomorski muzej Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku. Ibid., 408. — S. Vekarić: Sto godina peljeških jedrenjaka. Ibid., 239, 241–242, 245–246, 248. — Isti: Pelješki jedrenjaci. Split 1960. — V. Jasprica Mašinac: Povijesna kronika Janjine. Rijeka (1976) 11–12, 14–16, 22, 24, 27, 33. — A. Jurović: Razvoj revolucionarnog pokreta na Pelješcu do početka oružane borbe. Pelješki zbornik, 1(1976) str. 171–172. — S. Vekarić: Pomorci pelješke župe i janjinskog područja u plovidbi izvan Jadrana u drugoj polovici 18. stoljeća. Ibid., str. 382–383, 386, 402–403, 405, 409, 412, 416. — N. Vekarić: Pelješki brodovlasnički krug. Ibid., 4(1987) str. 59, 63, 66. — S. Vekarić: 300 godina pelješkog brodarstva duge plovidbe. Ibid., str. 44–45, 49. — S. i N. Vekarić: Pomorci i vlasnici brodova duge plovidbe do 1900. godine. Ibid., str. 94–96, 325, 327–328, 330–331, 335, 337–339, 342, 350, 352–354, 365, 370, 374–378, 380. — Stjepan, načelnik. — J. Basioli: Uzgoj školjaka na istočnim obalama Jadrana. Pomorski zbornik, 6(1968) str. 208. — Stijepo Mali. — V. Mohr: (Godišnji izvještaj). Ljetopis Družbe braće hrvatskoga zmaja, 1939–40, 25. — Antun Nikolin. — C. Fisković: Čitaonice i kulturna društva na Pelješcu u XIX i početkom XX stoljeća. Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 9(1977) str. 55.
 
Stjepan Vekarić (1989)