KINERT, Albert

KINERT, Albert, slikar i grafičar (Vinkovci, 6. IV. 1919 — Zagreb, 4. VII. 1987). Prekinuvši školovanje 1934, u Zagrebu se do 1939. bavio različitim poslovima, potom studirao i 1946. diplomirao na ALU (T. Krizman). Nakon 1945. zaposlio se kao ilustrator pa kao nastavnik (1954–56. u Školi primijenjene umjetnosti) te djelovao kao slobodni umjetnik. Od 1961. docent, od 1967. izvanredni, od 1974. do umirovljenja 1984. redoviti profesor na ALU, gdje je 1969. osnovao poslijediplomski studij za grafiku. Sjedinjujući organsku morfologiju i karakterističan grafizam te polazeći od figuracije, najčešće od ljudske i životinjske figure, izgrađuje vlastiti stil, prepoznatljiv u slikarskim, grafičkim i kiparskim djelima. Najranije crteže slobodne linije prenosi u tehniku litografije u mapi Crteži (Zagreb 1943, predgovor Lj. Babić), unoseći kroki u hrvatsku grafiku. Slika u ulju tonske i kolorističke studije (Portret majke, 1943; Nada, 1944), prizore s Hvara i primorski način života (Hvarski trg, 1948; Hvarski autobus, 1949, pastel, i Bačvari na Hvaru, 1951, stalni postav MG). U nekim slikama izražajnošću geste blizak ekspresionizmu (Potkivanje, 1953, MSU u Beogradu), a temama i ugođajem nadrealizmu (Mesar, 1952, Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku; Apulej, Ugašeni dan, 1954). Izvrstan mu je autoportret Nemir (1956, stalni postav MG), naglašene ekspresivnosti i kolorita, sastavljen od triju vizura lica. Nadahnut japanskom kaligrafijom, u prikazima kiše (Prve kapi, 1955; Ljetni pljusak, 1956, MSU u Zagrebu, Nagrada grada Zagreba 1957; sve suha igla) te motivima iz narodnih pjesama i priča BiH (Mujo kuje konja po mjesecu, 1955, MSU u Zagrebu) ostvaruje osobitu stilizaciju i profinjen grafizam. God. 1956–59. stvara apstraktni Hvarski ciklus: najprije mrljama jarkih boja 41 malu temperu na papiru, uvodeći poetiziranu inačicu informela (jedna od »najjasnije ispoljenih pikturalnosti u hrvatskom slikarstvu«, D. Schneider, 1985), potom velika ulja izuzetna tonskoga senzibiliteta (Jutro, 1957, Galerija slika u Hvaru; Vedri odrazi, 1958–59, Umjetnička galerija u Dubrovniku), linoreze u boji (Ispred mreže, Bezimeni otok, 1957) te rešetkaste i igličaste figure nastale dodavanjem gipsa ili kositra na žičani kostur (Sputana II, Mala barka, 1959, MSU u Zagrebu), slične skulpturama A. Giacomettija. God. 1959. slika prigušenom i mračnom paletom tjeskobne teme informelistički rastočenih oblika i zrnato strukturirane površine (Pukotina I, Uzbuđeni ritam u pljesnivo zelenom, Čađa i krv). Nizom malih biomorfnih tuševa u boji lirskoga ozračja, nastalih nadziranim razlijevanjem boje na bijeloj podlozi, blizak je tašizmu (Bezimeni oblik, Bezimeni ožiljak, Preživjeli ostatak, 1959–61). Potom radi ulja kompleksnih kromatskih ritmova i bogate strukture površine (Izgorjeli krik, 1961; Preživjeli ostatak, 1963; ciklusi Prokletstvo prostora i Biološka varijacija, 1963–65) te cikluse grafika (Bezimeni ožiljci, 1961–65; Bezimeni oblik i Biološka varijacija, 1961–67). Istodobno nastaju ciklus Humani animaliteti (1961–65) u suhoj igli, koji svjedoči o njegovoj zaokupljenosti ljudskom figurom, serija bakropisa poetiziranih naziva (Vilin konjic na bridu jave, 1963–67), te linorezi – gusta grafička tkanja zatvorena u nepravilne pravokutnike (Duboko, Vjetrovito, 1969–75). U 1970-ima karakteristične su dinamične kompozicije erotskoga naboja sa stiliziranim sićušnim ljudskim figurama i organskim oblicima (Potkožna treperenja, 1974, ulje; Šagrinska koža, 1978, linorez). Inspiriran sjećanjima na mladost provedenu u Slavoniji slika cikluse akvarela Dnevnik iz pakla (1976–77) i Povratak iz pakla (1981–82). Uljene slike iz 1980-ih nastavljaju se na poetiku 1970-ih, a njihove intenzivno obojene površine preplavljuju sitni likovi u senzualnim prizorima, u kojima je čest autoportret (Znoj i suze prosute za nekim smislom, 1982–83; Čuo sam pljusak žabe u pljesnivo sivom, 1984). Na poč. 1980-ih i skulpturu prožima erotskim sadržajem (Ljubavnici na magarcu, 1980–84, sadra). Oblikovao je reljefe u bronci stiliziranih oblika i osebujna grafizma površine (Autoportret, Iz noćnog dnevnika). Izradio je mnogobrojne autoportrete snažne introspekcije (Autoportret s kćeri, 1944, bakropis; Autoportret, 1952, ulje, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, MMSU). Objavio je grafičke mape Jugoslavenska grafika (Zagreb 1957, stihovi Z. Golob), Pasija po Orfeju (Zagreb 1981, predgovor Zrinka Jurčić), Pjesan o ljubavi i smrti korneta Christopha Rilkea (Zagreb 1984, pogovor J. Bratulić), Vilin svlak (S. l. 1984), Sa dna vidika (Zagreb 1986), sve u linorezu, te 10 bakroreza (Zagreb 1966, predgovor M. Peić). Zasebnu vrijednost u njegovu opusu imaju ilustracije snažne likovne izražajnosti (Ivana Brlić-Mažuranić, Priče iz davnine, 1950; F. García Lorca, Krvavi svatovi, 1954; Ljubav i vjekovi. Pjesnici Azije, 1955; Najljepši klasični mitovi, 1968, Nagrada »Grigor Vitez« 1970; B. Hribar, Ekčapoan i druge smiješne žalosti, 1973, Nagrada »Ivana Brlić-Mažuranić«; sve zagrebačka izdanja). Ilustrirao i dječje slikovnice te školske udžbenike. Crtao stripove pod pseudonimom Toma Božić u Pokretu 1943–44 (Čuvaj se senjske ruke) i Zabavniku 1944 (Propali grad, Istraživači zapada, scenarij M. Čukli), gdje je nastavio rad na stripovima A. Maurovića (Tomislav, Ahuramazda na Nilu), te Kerempuhu 1945 (Narodna priča o kalifu tiraninu, Radista komsomolac, scenarij N. Neugebauer; Zlatni ključić prema romanu A. Tolstoja, Nasredin-hodža i njegovi doživljaji). Izlagao je samostalno u Zagrebu (1948, 1951. s Mirandom Morić, 1954, 1956, 1958–59, 1961, 1965, 1970 – Nagrada »Vladimir Nazor«, 1975, 1979–83, 1985–87), Beogradu (1955, 1961), Skoplju (1961), Puli i Osijeku (1981), Dubrovniku i Krapini (1984), Splitu (1986) te skupno na izložbama ULUH/HDLU (od 1946), Likuma (od 1953), 100 listova moderne jugoslavenske grafike (Atena 1953), Biennale u Veneciji (1954), Međunarodni grafički bijenale u Ljubljani (1955, 1957 – nagrada, 1959 – nagrada, 1961), Izložba grupe Mart (Zagreb 1957), Mediteranski bijenale u Aleksandriji (1957), Plavi salon (Zadar 1957, 1962, 1996), Izložba grupe Zagreb 58 (Antwerpen 1958), Svjetska izložba u Bruxellesu (1958), Riječki salon (1959, 1961), Zagrebačka izložba grafike (1960 – nagrada, 1970), Beogradski trijenale (1961, 1964), Biennale grafike (Tokyo 1962), Svjetska izložba u Montrealu (1967), Ilustracije djela Ivane Brlić-Mažuranić (Slavonski Brod 1971), Zagrebačka izložba crteža (1971, 1979), Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost (Zagreb 1972), Zagrebački salon (1974–75), Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977), Autoportret u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1977), Erotika u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafici (Zagreb 1977), Biennale Slavonaca (Osijek 1979–80. nagrada), Apstraktne tendencije u Hrvatskoj 1951–61 (Zagreb 1981), Lik – figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981), Autoportret u hrvatskom kiparstvu od moderne do danas (Zagreb 1985), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986). Posmrtno su mu priređene samostalne izložbe u Svetom Ivanu Zelini (1995, 1998, 2005), Asbachu i Vinkovcima (1996. s kćeri Nadom Žiljak), Zagrebu (1997, 1999, 2003), a djela izlagana na skupnim izložbama Racionalno i spontano (Rijeka 1994), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), ALU u Zagrebu (Zagreb 1997–98), Branko Ružić i suvremenici (Zagreb 2000), Antologijska djela Galerije umjetnina (Split 2001), Zbirka suvremene umjetnosti Filip Trade (Zagreb 2001), Grafike odabrane iz zbirke MMSU (Rijeka 2004), Pedesete godine u hrvatskoj umjetnosti (Zagreb 2004). Bio je urednik časopisa Umjetnost 1958. Posmrtno mu je objavljena zbirka pjesama Psovka od ljubavi (Zagreb 1988, 1993²), a priručnici za studente grafike Magija crno-bijelog i Asocijacije i meditacije između dva poteza te dnevničke bilješke Monolog ostali su u rukopisu (u posjedu obitelji). Zauzima jednu od središnjih uloga u razvoju hrvatske grafike: osuvremenio je i osamostalio tradicionalne grafičke tehnike, a izravnim graviranjem postignuo izvornu neposrednost izraza.