KIRIN, Vladimir

KIRIN, Vladimir (Vlado), grafičar i slikar (Zagreb, 31. V. 1894 — Zagreb, 3. X. 1963). Sin pjevača i glumca Franje. Za I. svjetskoga rata služio u Domobranskoj topničkoj pukovniji 1914–18. na bojištima u Galiciji (ranjen 1917, oporavljao se u Češkoj) i Italiji (od 1918. kao natporučnik), potom u Zagrebu 1919. završio srednju tehničku školu (E. Šen). Usavršivao se u grafici 1919–21. u Londonu. Ondje se upoznaje s djelima J. Pennella, J. Whistlera, F. Brangwyna, C. Meryona, dolazi u vezu s A. Rackhamom, radi kao arhitektonski crtač (građevine C. Wrena) i ilustrator (priče O. Wildea), zaposlen je u časopisu The Studio, te surađuje u časopisima The Architectural Review, The Apple i Colours. Prije povratka u Zagreb 1921. proučavao arhitekturu u Parizu, Amsterdamu i Italiji, 1923–24. studirao u F. Schmutzera na ALU u Beču. Boravio na studijskim putovanjima (Pariz 1926, London 1928, 1932, Leipzig 1932). U Zagrebu je bio honorarni nastavnik na Tehničkom fakultetu 1925–45 (perspektivno crtanje, od 1937. i reprodukcija karata na Geodetskom odjelu), ravnatelj Zaklade tiskare Narodnih novina 1928–40, pročelnik za umjetnost u Predsjedništvu vlade NDH 1941–43, redoviti profesor na ALU 1943–45. i urednik za ilustracije u LZ od 1954. do umirovljenja 1959. Ostvario bogat crtački i grafički opus veduta te knjižne ilustracije i opreme, posebno u 1920-ima. Najčešće je obrađivao (olovka, ugljen, kreda, tuš perom, akvarel, gvaš) staru arhitekturu (osobito gotičku i baroknu) i zagrebačke povijesne urbane motive (Marijin stup na Markovu trgu), gradeći slikovite kompozicije prožete romantičnim ugođajem, kadšto oživljene štafažom (Nadbiskupski dvor u Zagrebu, 1925). U ranom razdoblju crta figure (1910), Gornjogradsko dvorište (1914), za rata studije lica, krajolike i vedute, a privlači ga ruska arhitektura i češki barok. U Londonu ga, uz arhitektonske motive i industrijske krajolike (Waterloo Bridge, 1919, suha igla, bakropis, Kabinet grafike HAZU; inačica u ulju, 1921), zaokuplja socijalna tematika (Štrajk rudara), a radi i portrete (Autoportret, 1921; Kopistica u North Library u Londonu, Edgar A. Poe). Ondje je stvorio »svoj način naglašavanja pojedinosti i njihova smišljena strukturiranja u cjelinu, pri čemu je diskontinuitet strukture stvarao pitoreskan i vibrantan dojam« (G. Gamulin, 1987). U Zagrebu 1921. izlaže na Proljetnom salonu (Zapisi iz Mrtvoga doma F. M. Dostojevskoga, oko 1917; Sretni princ Wildea, Kod Temze, Bijednici Temze), objavljuje mapu Litografije od 12 listova s motivima iz Londona (Tragedija lutaka), Pariza (Pont Neuf), Amsterdama (Stare kuće), Venecije (Palazzo Ducale) i Firence (Piazza S. Felicità), crteže i vinjete u knjizi Galantno stoljeće J. Matasovića te oblikuje časopis Savremenik. Sljedeće godine izdaje mapu Split od 14 litografija (1922, predgovor L. Vojnović; Kor sv. Duje, Peristil, Splitska luka), potom još tri litografske mape arhitektonskih spomenika dalmatinskih gradova (svaka od 12 listova): Šibenik (1923, predgovor Ć. M. Iveković; Procesija pred katedralom, Krstionica), Trogir (1924, predgovor I. Delalle; Mrtvi grad, Unutrašnjost stolne crkve) i Hvar (1925; Ulaz u stolnu crkvu, Vrt franjevaca). God. 1925. pripremao litografije Korčule, a mapu Zadar (16 litografija, predgovor V. Maštrović) tiskao je 1954. U svojoj najpoznatijoj mapi Zagreb (1925, 24 lista, bakrotisak prema crtežima u ugljenu i olovci, predgovor A. Schneider) prikazuje grad kakav je bio prije potresa 1880. i Bolléove rekonstrukcije (Stara katedrala, Dolac sa Sv. Marijom). Prema tim motivima radio ulja reproducirana u mapama (Stari Zagreb, 1938, tekst M. Majer), a izdana je i poštanska marka Dolac (1943). Motive iz Bakra, Kraljevice, Grižana, Bribira, Senja, Baške, Krka, Vrbnika, Omišlja i Raba, crtane 1933–34, skupio je u mapi Hrvatsko primorje (Zagreb 1942, 24 litografije, predgovor Gj. Szabo). Izradio niz pojedinačnih crteža (Rue St. Michel, 1921; Labin, 1923; Brat Srećko, 1925; Visoka ulica, 1929), grafičkih listova (Zagreb u snijegu, 1925, litografija) te predložaka za ilustracije književnih djela (N. V. Gogolj, E. A. Poe, oko 1921), među kojima se ističu akvareli i crteži tušem za Priče iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić (Kako je Potjeh tražio istinu, 1922, Šuma Striborova, 1923, Regoč, 1926, Arhiv i knjižnica obitelji Brlić, Slavonski Brod), objavljeni u engleskom i hrvatskom izdanju (London 1924, Zagreb 1926). Za zagrebačke nakladnike ilustrirao knjige (Slava Augustu Šenoi M. Ogrizovića, 1922; Čitanka o zdravlju I. Brlić-Mažuranić,1927; Seljačka buna, 1931. i Branka, 1932. A. Šenoe), radio naslovne slike (Čudnovate zgode Šegrta Hlapića I. Brlić-Mažuranić, 1921) i zapažene grafičke opreme zbornika i knjiga (Bulićev zbornik, 1924; Zbornik Matice hrvatske, 1925; O razvitku starohrvatske umjetnosti J. Strzygowskoga, 1927; Arhitekt Viktor Kovačić Šena, 1928; Alkar D. Šimunovića, 1933; Hrvatska enciklopedija, 1941) te časopisa (Savremenik, omoti; Hrvatsko kolo, Grafička revija). Uzorno je njegovo likovno uređivanje Hrvatske revije 1928–40, ilustrirane izvrsno odabranim djelima, poglavito hrvatskih likovnih umjetnika. Postignuo vrijedne rezultate slikom sloga (uveo nove tipove slova) i razvijanjem litografskoga odjela tiskare Narodnih novina. Nakon 1945. realistički ilustrira slikovnice i knjige (Voće, tekst S. Kolar, 1952; Robinson Crusoe D. Defoea, 1953; Kristof Kolumbo, 1957. i Marko Polo, 1960. P. Mardešića), a njegove maštovite ilustracije J. i W. Grimma (Priče, 1950), H. C. Andersena (Andersenove priče, 1–3, 1957–58), I. Brlić-Mažuranić (Priče iz davnine, 1–2, 1962), La Fontaineovih i Ezopovih basna objavljene su u više izdanja, uglavnom u nakladi Naša djeca u Zagrebu. U ulju radio vedute (Stari Zagreb – Harmica, 1922, Vlada RH; Kaptol, oko 1930, Poglavarstvo grada Zagreba; Serežani pred Kamenitim vratima, 1937. i Pogled s Griča na Kaptol, HPM; Uskočka ulica, MG), motive i krajolike iz Samobora i njegove okolice (Šuma u jeseni, Oštrc) i sakralnu tematiku (Sveti Jeronim, Društvo sv. Jeronima u Zagrebu; Prikazanje Bogorodice sv. Franji, 1950, franjevački samostan na Kaptolu; ciklus u svetištu crkve Gospe Trsatske u Rijeci, 1953), te naslikao portret Vladimira Becića (1928, Muzej Brodskog Posavlja, Slavonski Brod) i ilustracije Cervantesova Don Quijotea 1961. Od poč. 1920-ih radi etnografske prikaze narodnih nošnja (mape Narodne nošnje Jugoslavije, Zagreb 1954–55; 1986, 34 lista hrvatskih nošnja), koji su, kao i njegove vedute, reproducirani na razglednicama i kalendarima. Izlagao samostalno u Samoboru 1956. te skupno na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu (1925), izložbama jugoslavenske grafike (Zürich 1926, Lavov 1927, Metz, Saarbrücken 1933), izložbi društva »Djelo« (Zagreb 1927), Međunarodnoj izložbi knjiga (Leipzig 1927), Međunarodnoj izložbi moderne grafike (Firenca 1927), Međunarodnoj izložbi u Barceloni (1929), Izložbi jugoslavenskoga kiparstva i slikarstva (London 1930) te na izložbama Zagrebački umjetnici (Zagreb 1934), Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938–39), Godišnja izložba hrvatskih umjetnika (Zagreb 1940), Hrvatska umjetnost (Berlin, Beč 1943), Hrvatski umjetnici u NDH (Zagreb 1943–44). Posmrtno su mu priređene samostalne izložbe u Zagrebu (1984, 1992, 1994, 2002, 2006. retrospektiva), a djela izlagana na zagrebačkim izložbama (Zagreb kak imam te rad, Zagreb očima grafičara 1994, ALU u Zagrebu 1997–98, Boka kotorska u hrvatskom slikarstvu 1998, Grad u ranoj hrvatskoj grafici 1998). Bavio se organizacijom izložba; 1930. uredio jugoslavenski paviljon na međunarodnoj izložbi umjetničkih knjiga u Parizu, 1942. odabrao hrvatsku sekciju za Biennale u Veneciji.