KLAIĆ, Bratoljub

KLAIĆ, Bratoljub (Adolf), leksikograf, jezikoslovac i prevoditelj (Bizovac, 27. VII. 1909 — Zagreb, 2. III. 1983). U Zagrebu 1927. maturirao u klasičnoj gimnaziji, na Filozofskom fakultetu 1932. završio studij južnoslavenskih jezika i književnosti, češkoga i njemačkoga jezika te 1941. doktorirao tezom Bizovačko narječje (tiskano Bizovac 2007). Usavršivao se u Poljskoj i Češkoj. Bio je gimnazijski profesor u Vukovaru 1934–39, Prijedoru, Osijeku 1939–40. i kratko u Zagrebu, gdje je od 1941. radio u Hrvatskom državnom uredu za jezik, 1943–46. bio profesor na Visokoj pedagoškoj školi, 1946–50. urednik Rječnika hrvatskoga jezika u Nakladnom zavodu Hrvatske i predavač u Zemaljskoj glumačkoj školi te do umirovljenja 1980. profesor hrvatskoga jezika i scenskoga govora na ADU. U skladu s jezičnom politikom koja je zahtijevala vraćanje na normativno stanje prije diktature kralja Aleksandra, sastavio morfonološke pravopisne priručnike Koriensko pisanje (1942) i Hrvatski pravopis (1944). Oslanjajući se isprva na građu iz drugoga izdanja Rječnika stranih riječi O. Price (Zagreb 1940), u suradnji s V. Putancem i A. Šimčikom 1945. počeo izrađivati te 1951. samostalno objavio Rječnik stranih riječi. Zamišljen kao »pomagalo za valjano baratanje internacionalizmima«, u novim izdanjima proširen i osuvremenjen (Veliki rječnik stranih riječi), rječnik je postao »filološki priručnik za utvrđivanje i tumačenje tuđica« (R. Katičić), a unatoč primjedbama glede nedosljedne akcentuacije i transliteracije te metodološkim zamjerkama (da ne bi trebao sadržavati kolokvijalizme ili slang) ili upravo zato što se približavao općeinformativnom rječniku, čak i leksikonu, svojom popularnošću obavio je »veliku kulturnu misiju u našem društvu u drugoj pol. XX. st.« (Putanec). U Varšavi se K. upoznao s radom poljskoga kroatista i promicatelja poljsko-hrvatskih veza B. Grabowskoga (Nastavni vjesnik, 1939–40) te se bavio starogrčkim jezikom, potom u Zagrebu na poticaj B. Gavelle počeo prevoditi za kazalište. Poštujući zakonitosti scenske izvedbe, ostvario prijevode kojih je obilježje prikladan izraz, dramska uvjerljivost i prirodnost, jasnoća fraze i birani leksik. S grčkoga je preveo te u Zagrebu u 1960-ima i 1970-ima objavio, samostalno ili u časopisima, Eshilov i Sofoklov opus, pet Euripidovih drama, Aristofanovu Lisistratu i Platonovu Obranu Sokratovu, a s latinskoga Vergilijevu Eneidu (Zorina nagrada 1972); njegove prijevode preuzimaju i suvremeni priređivači. Stilski i sadržajno divergentna koliko i kompaktna zbirka Između jezikoslovlja i nauke o književnosti (1972) uz neke u periodicima već objavljene radove sadržava i nove, o T. Ujeviću i Gavelli, a popularnim pristupom i znanstvenom akribijom potvrđuje njegovu kreativnu svestranost. Pravopisni birokratizam šaljivo je komentirao u jednočinki Točka i zarez (Kulturni radnik, 1950), a okušao se i u humoreskama (Telegram, 1962; Večernji list, 1966). Radove iz ortoepije, ortografije, dijalektologije i leksikografije, književne prijevode i osvrte, sonete i kratku prozu objavljivao je u izdanjima Omladina (1926–28, 1940–41), Hrvat (1928–29), Hrvatska mladica (1928), Hrvatski list (1928–29, 1936, 1941–43), Večernja pošta (1929), Jutarnji list (1931), Obzor (1931–33), Studentske novine (1931–32), Književnik (1934), Slavia (Prag 1934–35), Južnoslovenski filolog (Beograd 1936), Sremske novine (1939), Hrvatski narod (1941), Spremnost (1942), Hrvatski krugoval (1943), Neue Ordnung (1943), Hrvatsko kolo (1950), Kulturni radnik (1951, 1953–54), Jezik (1952–58, 1961–62, 1976–77), Radio Zagreb (1952), Republika (1955, 1963–66, 1968, 1972–75), Teatar (1957), Filologija (1963), Kolo (1963), Zbornik u čast Stjepana Ivšića (Zagreb 1963), Forum (1964–65, 1969–71, 1973–76), Hrvatski književni jezik i pitanje varijanata (Zagreb 1969), Marin Držić. Zbornik radova (Zagreb 1969), Kritika (1970), Zbornik radova o Petru Hektoroviću (Zagreb 1970) i Branko Gavella – život i djelo. Zbornik (Zagreb 1971). U ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti objavio dijalektološku studiju o jeziku narodnih pripovijetka (knj. 26, Zagreb 1963), prilog historijskoj gramatici hrvatskoga jezika na korpusu H. Lucića i Hektorovića (knj. 7, Zagreb 1968) te priredio rječnike i tumače za djela više od 150 autora. Njegova prozodijska istraživanja rezultirala su vrijednim akcentološkim prinosima u nekoliko tiskanih rječnika i priručnika. Potpisivao se i Bizovčić te A. B., A. B. K. i bk.