Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KLAIĆ, Miho (Mihovil), političar (Dubrovnik, 19. VIII. 1829 — Zadar, 3. I. 1896). Do 1848. školovao se u Dubrovniku, dijelom od 1844. u kolegiju barnabita u Livornu, a 1853. doktorirao arhitekturu u Padovi. U Beču 1854. položio ispit za profesora fizike i matematike te se zaposlio u zadarskoj gimnaziji, 1855. postao suplentom, a 1857. profesorom. Iz političkih razloga 1860. odbijena mu je molba za stalno postavljenje; dekret o otpustu najposlije je povučen, no 1863. ipak je otpušten. Do povratka u službu 1865. sudjelovao u gradnji zadarskoga kazališta, 1866. imenovan školskim nadzornikom, 1869. premješten u Kopar, zahvalio se na službi te na vlastiti zahtjev bio 1871. umirovljen. — Na njegovo misaono i političko zrenje utjecali su europski liberalizam, Risorgimento i četrdesetosmaško ozračje u domovini. Od 1861. i izbora za zastupnika u Dalmatinski sabor (ponovo biran do kraja života, 1895. i za njegova predsjednika) bio je među prvacima Narodne stranke. Jedan je od utemeljitelja lista Il Nazionale 1862. Uz M. Pavlinovića, pridonio je njegovu održanju, više godina vodio upravu te, u početku, redovito u njem komentirao svjetske događaje, očitujući svoje demokratsko-liberalne nazore. Sudjelovao je u radu čitaonica, osobito zadarske, te Matice dalmatinske (potpredsjednik od 1863, predsjednik od 1875). Noseći se s autonomašima i taktizirajući s kandidaturama za Sabor i općinska vijeća, u predizbornim kampanjama pridonio je jačanju i razvoju Stranke, napose pri pobjedi narodnjaka na izborima 1870. te njihovu održanju na vlasti. Kad je J. Pulić premješten iz Zadra 1863, formalno je postao vođom Stranke. Nakon neuspjele političke opcije za sjedinjenje s Hrvatskom 1860–61, pod pritiskom je centralističkoga režima A. Schmerlinga 1864–66. u Liberalnom savezu vodio federalističke narodnjake u suradnji s liberalnim autonomašima, što je narodnjacima koristilo, osobito u preuzimanju općina. Nakon raspada Saveza ponovo je nastojao istisnuti jedinstvenu autonomašku frontu iz javnoga života; vrhunac uspjeha bilo je osvajanje splitske općine 1882, što je 1874. sam potaknuo napadajem na Associazione dalmatica, društvo A. Bajamontija. Pobjedom na izborima 1870. narodnjaci su se našli stiješnjeni između državnopravnoga načela i dualističke stvarnosti. Shvativši da je sjedinjenje neprovedivo, K. je prihvatio realnu politiku postupnoga napredovanja te poveo Stranku u oportunizam i suradnju s oblastima u Dalmatinskom saboru i u Carevinskom vijeću, u kojem je bio član od 1874 (od 1878. i njegove Delegacije). Kako bi Stranku održao na vlasti, suzbijao je centrifugalne tendencije, napose skupine koje su slijedile nacionalni razvoj Srba i njihovu ekspanzionističku politiku, što je rezultiralo odvajanjem i osnutkom Srpske stranke 1880, te zagovornike radikalizacije i individualizacije hrvatske politike, koja je urodila odvajanjem pravaša 1892. Izbijanje nesuglasica ubrzala je i potreba da se narodnjačkoj aneksionističkoj politici dâ hrvatski državnopravni temelj, prihvaćanje realne politike, sjedinjivanje Italije, slom Papinske Države i polet liberalnoga zakonodavstva u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Držeći da se i dalje može djelovati na zajedničkoj slavenskoj podlozi narodnjačke politike, ne dirajući vjersko pitanje, K. je inzistirao na slozi Hrvata i Srba, u kojoj je vidio jamstvo narodnjačke većine u Saboru i napredovanje preporoda. Za porasta kulturno-vjerske napetosti odupirao se konzervativcima oko Pavlinovića i K. Vojnovića i njihovim radikalnijim državnopravnim i konfesionalnim gledištima. Odlučno je 1873. istupao protiv odcijepljene Narodno-sredinjačke stranke, sa S. M. Ljubišom na čelu, htijući ju ukloniti iz javnoga života, jer je u listu Zemljaku poticala pitanja srpstva, ćirilice i dubrovačkoga kmetstva, koja su narodnjaci izbjegavali. Te je godine sastavio stranački program u kojem je na prvom mjestu istaknuo sjedinjenje, ali i težište stavio na »slavensku narodnost Dalmacije«, ravnopravnost Hrvata i Srba, izuzeće vjeroispovijesti iz politike te neovisnost o vladi. Programom je uspio u Stranci zadržati liberale i Srbe, ali već 1875–76. sam je, otvorivši pitanje novčane koristi članova Željezničkoga konzorcija u kojem je bio i Ljubiša, potaknuo odvajanje srpskih političara od hrvatskih. Razlaz je ubrzalo pitanje narodne i državnopravne pripadnosti BiH za ustanka 1875–78, a glasovanje Srba u Klaićevu izbornom kotaru za autonomaša 1879. označilo je i formalan rascjep. Budući da je hrvatsko-srpski sukob držao stranačkim, nastojao je pomiriti hrvatske i srpske političare, ali i uništiti Srpsku stranku, koju je držao slabom, a po njezinu savezu s autonomašima i nenaravnom. Njegovi pokušaji da 1880, na temelju ideje o narodnom jedinstvu i potrebe sjedinjenja, s L. Montijem u Saboru pomiri hrvatske i srpske zastupnike te 1888. da ostvari hrvatsko-srpsku suradnju u Saboru i Carevinskom vijeću, nisu uspjeli. Usporedno je drugu unutarnju krizu uzrokovalo pokretanje narodnjačkoga glasila Narod u Splitu 1884. Pavlinović, koji se tomu odupro, bio je nezadovoljan i germanizacijskom politikom namjesnika S. Jovanovića u pokrajini – koju je K. u Carevinskom vijeću suzbijao taktizirajući sudjelovanjem u klubu K. Hohenwarta – i sukladno tomu napose radom narodnjačkih zastupnika u Vijeću. Kritika toga rada začela je odvajanje pravaške skupine oko J. Biankinija. K., koji općenito nije simpatizirao politički radikalizam, držao je da u dualističkom sustavu pravaši mogu ozbiljno naškoditi politici postupnoga napredovanja, da istodobno podvajaju hrvatske snage i slabe narodnjake u protutuđinskoj borbi. Biankinijev raskol potaknuo ga je na življu djelatnost u Saboru i Carevinskom vijeću, a kritike biankinijevaca utjecale su i na njegov istup iz Hohenwartova kluba 1893. Pokušaj povezivanja narodnjaka s biankinijevcima i drugim južnoslavenskim zastupnicima u Beču nije uspio, a u Dalmatinskom saboru K. se, nakon početnoga suglasja, 1895. najposlije usprotivio pravaškomu prijedlogu adrese o sjedinjenju s Hrvatskom, jer je rješavanje praktičnih pokrajinskih poslova pretpostavljao sjedinjenju, koje se tad ionako nije moglo provesti. Na preporoditeljskom polju znatan je Klaićev udio u uvođenju hrvatskoga jezika, ponarodnjivanju uprave, sudstva, zdravstva i školstva (kao školski nadzornik i savjetnik do 1869. sudjelovao je u osnivanju tridesetak škola i pohrvaćivanju njih četrdesetak) te podizanju gospodarstva i zdravstva (obnova pomorstva, izgradnja prometnica, razvoj poljodjelstva, osobito vinogradarstva, obrta i novčarstva, melioracija, stjecanje poreznih olakšica i odgovarajućega carinskoga sustava, izgradnja bolnica). Na društvenom se pak polju protivio rješavanju težačkih prilika bojeći se da se ne uzburkaju inače mirni, stagnantni odnosi. Sudjelovao je i u političkom životu sjeverne Hrvatske, bio posebno blizak tamošnjim narodnjačkim vođama J. J. Strossmayeru i F. Račkomu. Prije sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. zastupao je povezanost Hrvatske i Ugarske, jer se bojao da osamljena Hrvatska ne bi odoljela bečkomu centralizmu. Kao izabrani zastupnik u Hrvatskom saboru od 1865 (1866. položio mandat) bio je član Kraljevinskoga odbora za pregovore s Odborom Ugarskoga sabora. Kad su pregovori u Pešti propali, a dualizam bio pred vratima, i on je prihvatio koncepciju Samostalne stranke o izravnim pregovorima s Bečom radi samostalnosti i integriteta Hrvatske, što su narodnjaci bili prije odbacili. Vjerovao je u snažan i djelotvoran zajednički parlament u Beču te u plodnu suradnju hrvatskih zastupnika s ostalim slavenskima u njem. Do sklapanja Nagodbe podupirao je politiku sjevernohrvatskih narodnjaka i bio protiv dualizma koji je Dalmaciju izručivao Beču. Kad je Hrvatsko-ugarska nagodba proglašena, s drugim ju je južnohrvatskim narodnjacima priznao, iako nije odobravao način na koji je sklopljena niti njom provedeno stezanje hrvatske državnosti. Odobrio je i njezinu reviziju 1873. kao način da Narodna stranka u sjevernoj Hrvatskoj izađe iz oporbe. Uvjeren u stabilnost dualizma, zastupao je potrebu očuvanja stranačkoga jedinstva i vođenja realne politike i s toga stajališta prosuđivao politički život u Hrvatskoj. Za bosansko-hercegovačkoga ustanka nastojao je kako bi se pobunjenicima pomoglo u oružju, opremi i lijekovima, a o budućem položaju BiH nije imao postojano mišljenje dok najposlije nije prihvatio koncepciju rješenja na temelju hrvatskoga državnoga prava. Okupaciju BiH prihvatio je kao gotov čin i od tada zastupao njihovo povezivanje s Hrvatskom. Iako je, kao narodnjak, težio južnoslavenskomu povezivanju i suradnji, ipak je pokazivao premalo interesa za široku južnoslavensku politiku. Govori u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću te osvrti i reagiranja objavljivani su mu i u periodicima La Voce dalmatica (1860), Pozor (1866; Obzor, 1874, 1890), Sloboda (1882). Bio je čovjek svojega vremena, prožet vjerom u napredak čovječanstva, u spasonosnost tehničke civilizacije u demokratsko-liberalnom društvu oplemenjenom kršćanskom tradicijom, uvjeren u svrhovitost postupnosti političke akcije i razvoja neke zajednice, umjeren, realan političar, koji je računao sa stvarnošću i nju priznavao. Stoga je u oporbi bio neopstruktivan, kompromisan i voljan surađivati u svem što je držao da njegovoj pokrajini koristi i da se ne kosi s njegovim uvjerenjima, a na vlasti je vodio politiku mogućnosti, postupna postizanja rezultata, oportunizma. Čuvao je jedinstvo svoje stranke, odupirao se svakoj protuhrvatskoj politici, branio prava hrvatskoga jezika, domaći prosvjetni i gospodarski razvoj te mnogo pridonio plodovima hrvatskoga narodnoga preporoda u Dalmaciji.

Trpimir Macan 
 
Njegov sin Pero (Petar; 1862–1910), pravnik i političar, završio je talijansku gimnaziju u Zadru, pravo studirao u Zagrebu i doktorirao u Beču te potom bio odvjetnik u Zadru. Kao pripadnik Narodne (hrvatske) stranke bio je zastupnik u Dalmatinskom saboru 1897–1908, prisjednik njegova Zemaljskoga odbora 1900–01. i zastupnik u Carevinskom vijeću. God. 1904. istupio iz Stranke i 1905. kao član Hrvatske stranke fuzioniranih narodnjaka i pravaša potpisao Riječku rezoluciju. U Zadru je sudjelovao u radu Hrvatske čitaonice i Hrvatskoga sokola te 1909–10. bio predsjednik Matice dalmatinske.
Ivo Perić 
 
LIT.: D. Jagić (D. J.): Dr. Miho Klaić. Hrvatska lipa, 1(1875) 2, str. 14–15. — S. Singer: Die kroatischen Führer in Dalmatien. Miho Klaić. Agramer Tagblatt, 1(1886) 16. VII, str. 1–3. — (Nekrolozi): Agramer Tagblatt, 11(1896) 4. I, str. 2–3, 13. I, str. 2–3, 18. I, str. 2–3; Agramer Zeitung, 71(1896) 4. I, str. 2–3; Crvena Hrvatska, 6(1896) 11. I, str. 1–2; Die Drau, 29(1896) 7. I, str. 4–5; Hrvat, 1896, 20. I, str. 1; Hrvatska domovina, 11(1896) 4. I, str. 1, 7. I, str. 1; Hrvatsko pravo, 2(1896) 4. I, str. 2; Jedinstvo, 3(1896) br. 2–5; Narodne novine, 62(1896) 4. I, str. 2–3; Obzor, 37(1896) 4. I, str. 1–2, 7. I, str. 1, 9. I, str. 1–2; Pučki list, 6(1896) 3. I, str. 1, 16. I, str. 14–15. — (J. Biankini), Narodni list, 35(1896) br. 2. — (P. Kasandrić), Smotra dalmatinska, 9(1896) 2, str. 1. — Miho Klaić, spomen-knjiga. Spljet 1897. — D. Politeo: Izabrani članci, I/1. Donja Tuzla (1901), 73–165. — J. Biankini: Dr. Miho Klaić i don Mijo Pavlinović. Narodni list (jubilarni broj), 51(1912) 1. III, str. 1–2. — Iz dopisivanja sa Dr. M. Klaićem. Ibid., str. 88–89. — S. Ilijić: Dr. Miho Klaić. Hrvatska revija, 1(1928) 8, str. 503–504. — F. Šišić: Korespondencija Rački–Strossmayer, 1–2. Zagreb 1928–1929; 4. 1931. — F. Ivanišević: Mihovil Klaić i Narodna stranka. Novo doba (Split), 12(1929) 17. VIII, str. 9. — Č.: O Klaićevoj mladosti. Ibid., str. 10. — D. Peričić: Miho Klaić. Ibid. — V. Kojaković: Dr. Miho Klaić, vođa Narodnog preporoda u Dalmaciji. Narodna svijest, 12(1930) 8. I, str. 3; 15. I, str. 2. — M. Pavlinović: Iz korespondencije dubrovačkih političara s M. Pavlinovićem. Zbornik iz dubrovačke prošlosti Milanu Rešetaru o 70-oj godišnjici života. Dubrovnik 1931, 199–206. — D. Manger: Prilozi za političku istoriju Dalmacije. Novo doba, 16(1933) 29. VII, str. 9–10. — N. Beritić: Iz korespondencije Nika Velikog Pucića. Arhivski vjesnik, 3(1960) str. 99–100, 102–103. — Ista: Iz korespondencije Miha Klaića. Ibid., str. 119–155. — H. Morović: Pisma Miha Klaića uredniku Narodnog lista Jurju Biankiniju. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 6–7(1960) str. 273–306. — I. Bendiš: Dva pisma Miha Klaića iz g. 1875. u vezi s hercegovačkim ustankom. Ibid., 8(1961) str. 415–417. — I. Grgić: Klaićeva pisma Rafi Arneriju. Zadarska revija, 10(1961) 4/5, str. 295–316. — K. Prijatelj: Nekoliko umjetničkih portreta dalmatinskih preporoditelja. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 8(1961) str. 221–223. — J. Lučić: Veze Miha Klaića i Ivana Kukuljevića 1862. godine. Dubrovnik, 5(1962) 3/4, str. 79–90. — A. Palavršić i B. Zelić: Korespondencija Mihovila Pavlinovića. Split 1962. — T. Macan: Iz korespondencije Miha Klaića. Historijski zbornik, 21–22(1968–69) str. 455–500. — Isti: Miho Klaić (1829–1896). Dubrovnik, 12(1969) 4, str. 108–120. — Isti: Miho Klaić i razvitak Narodne stranke. Dalmacija 1870 (zbornik). Zadar 1972, 231–241. — Isti: Pogledi Miha Klaića na prilike u sjevernoj Hrvatskoj od osnutka Neodvisne narodne stranke do 1894. Historijski zbornik, 29–30(1976–77) str. 385–395. — Isti: Pogledi Miha Klaića. Dubrovački horizonti, 10–11(1978) 18, str. 24–44. — M. Pavlinović: Povijest, ljudi, istina. Zagreb 1978. — I. Perić: Dalmatinski sabor 1861.–1912. (1918) god. Zadar 1978, 36, 135–202. — T. Macan: Miho Klaić (s pregledom izvora i literature do 1970). Zagreb 1980. — N. Stančić: Hrvatska nacionalna ideologija preporodnog pokreta u Dalmaciji. Zagreb 1980. — B. Zelić-Bučan: Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i don Mihovil Pavlinović. Split 1992. — J. Vrandečić: Dalmatinski autonomistički pokret u XIX. stoljeću. Zagreb 2002. — V. Kružić-Uchytil: Vlaho Bukovac. Život i djelo 1855. –1922. Zagreb 2005, 31, 329. — A. Cetnarowicz: Narodni preporod u Dalmaciji. Zagreb 2006. — T. Cipek i S. Matković: Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842–1914. Zagreb 2006. — Pero. — J. Biankini: (Nekrolog). Narodni list, 49(1910) 47, str. 1. — V. Maštrović: Hrvatska društva u Zadru. Zadar. Zbornik. Zagreb 1964, 472, 476, 479–480. — I. Perić: Dalmatinski sabor 1861.–1912. (1918) god. Zadar 1978, 58, 223, 226, 228. — T. Ganza-Aras: Politika »novog kursa« dalmatinskih pravaša oko Supila i Trumbića. Split 1992.
 
Trpimir Macan (2009)