KLISKA, Stanko

KLISKA, Stanko, arhitekt (Snagovo kraj Zvornika, 15. IX. 1896 — Beograd, 3. X. 1969). Srednju školu polazio do 1914. u Banjoj Luci, završio u Zagrebu 1918. Arhitekturu studirao 1919–20. na Visokoj tehničkoj školi u Beču, od 1920. na zagrebačkoj Tehničkoj visokoj školi, gdje je i diplomirao 1923. Kratko radio u atelijeru V. Kovačića, 1925–28. u Banovinskoj građevinskoj direkciji te 1929–41. vodio samostalni atelijer. U Beogradu od 1945. službovao u Ministarstvu zdravlja FNRJ, od 1947. bio projektant u saveznom projektnom zavodu Jugoprojekt, gdje je osnovao biro za projektiranje zdravstvenih objekata, od 1950. izvanredni i od 1957. do umirovljenja 1966. redoviti profesor na Arhitektonskom fakultetu (1954–56. vodio katedru za arhitektonsko projektiranje). U Zagrebu projektirao i izveo uglovnicu Srpske pravoslavne crkvene općine u Preobraženskoj ul., kbr. 2 (1928–29, s J. Denzlerom i M. Kauzlarićem), s jednim od prvih modernističkih pročelja u gradu i prostornom koncepcijom u duhu arhitekture funkcionalizma, stambene zgrade na uglu Ul. Ljudevita Posavskoga, kbr. 16–18, i Ul. Crvenoga križa, kbr. 22 (sve 1930–31), u Stančićevoj ul., kbr. 7 (1930), te vilu Žepić u Grškovićevoj ul., kbr. 46 (1932–33). S A. Ulrichom realizirao stambeno-poslovnu zgradu Banovinske štedionice u sklopu »Zakladnoga bloka« u Gajevoj ul., kbr. 2a (1935–36), Dom Crvenoga križa u Ul. Crvenoga križa, kbr. 14 (1936–37) i kbr. 16 (1939–40), te neka od antologijskih djela hrvatske moderne arhitekture u Zagrebu: Zakladnu bolnicu u Kišpatićevoj ul. (1934–41, s F. Gabrićem i I. Juranovićem, danas KBC Zagreb), najveći bolnički objekt izgrađen između dvaju svjetskih ratova u nas, te stambeno-poslovnu zgradu s kinodvoranom na Trgu P. Preradovića, kbr. 5 (1939–40), s krajnje jednostavnom fasadom u kamenu i velikim prozorima, kojom je u historicistički ambijent trga unio duh moderne. Projektirao je i izveo sisačku gimnaziju na Trgu hrvatskih branitelja, kbr. 1 (1929–35), banovinske bolnice u Požegi (1930–36, danas Opća županijska bolnica), Sisku (1931–35, danas Opća bolnica »Dr. Ivo Pedišić«) i Glini (1931–35) te u Sušaku (1931–34, s E. Steinmannom, danas u sastavu KBC Rijeka), masivnu građevinu u stilu strogoga funkcionalizma s krovnom terasom i karakterističnoga T-tlocrta. Nakon II. svjetskoga rata specijalizirao se za arhitekturu zdravstvenih objekata; realizirao je zgradu instituta Medicinskoga fakulteta (1946–47) i kliničku bolnicu u Skoplju (1948), Sanatorij Predsjedništva vlade na Banjici (1947–49, 1955. adaptiran u bolnicu za dječju paralizu) i ginekološku kliniku (1949–57) u Beogradu, bolnicu za dječju tuberkulozu kostiju u Kalištima na Ohridskom jezeru (1953–55) te opće bolnice u Zenici (1954–59) i Tuzli (1956–62). Sudjelovao u natječajima u Zagrebu za upravnu zgradu Gradskih poduzeća (1932, II. nagrada) i Ekonomsko-komercijalnu visoku školu (1939, I. nagrada), a s Ulrichom za Hrvatski narodni dom u Sušaku (1934–35, III. nagrada), Željezničarsku bolnicu na zagrebačkom Jordanovcu (1938, I. nagrada) i Trgovačku akademiju u Splitu (1939, istovrijedna III. nagrada). Projektirao i centar za majku i dijete u Subotici (1960, s Ivom Antićem) te opću bolnicu u Bitolju (1961, s Radivojem Gibarcem). Skupno izlagao na izložbi zagrebačkih arhitekata (Zagreb 1932). Autor je publikacije Zdravstvena stanica i dom zdravlja (Beograd 1957) i udžbenika Bolnice (Beograd 1961), a o problematici projektiranja zdravstvenih ustanova pisao i u beogradskim časopisima Narodno zdravlje, Naše građevinarstvo (potkraj 1940-ih i na poč. 1950-ih) i Arhitektura, urbanizam (1960-ih). Među prvima je u zagrebačku arhitekturu unio elemente moderne te dao poticaj razvoju međuratne hrvatske arhitekture internacionalnoga stila.