KNIFER, Julije

KNIFER, Julije (Kniffer), slikar (Osijek, 23. IV. 1924 — Pariz, 7. XII. 2004). U Osijeku završio gimnaziju 1944, na ALU u Zagrebu diplomirao 1956. u klasi Đ. Tiljka i 1956–57. polazio specijalku A. Mezdjića. Od 1956. učestalo studijski putuje (Venecija, Pariz, Kassel, München, Amsterdam). Bio 1957–65. osnovnoškolski nastavnik likovnoga odgoja u Zagrebu, potom slobodni umjetnik, 1959–66. suosnivač i član skupine Gorgona. God. 1973–88. pretežno slikao u Tübingenu, surađujući s kolekcionarima Ingrid i Živojinom Dacićem, od 1989. često boravio u Dijonu, 1991. živio u Sèteu, od 1992. u Nici i od 1994. u Parizu. Na njegovo stvaralaštvo utjecala je ruska avangarda, najviše Maljevičev suprematizam. Zanimali su ga filozofija egzistencije i apsurda, novi val, novi roman, serijelna glazba, od pisaca osobito A. Camus i M. Proust, a od slikara Piero della Francesca, F. Hals, P. Cézanne, J. Gris i Y. Klein. Sklon sažetosti, minimalnoj ekspresiji i apsurdu kao obliku slobode, a motiviran idejom stvaranja antislike i monotonoga ritma, blizak konceptualnoj realizaciji, metodom radikalne redukcije oblikovne građe došao je 1959–60. do crno-bijele slike i jednoga oblika – meandra – i više ga nije napustio »jer je u njemu pronašao onaj najjednostavniji način kojim će izraziti najveću vlastitu složenost« (Vera Horvat-Pintarić, 1970). Svojim umjetničkim stajalištem »podjednako isključuje figurativno i apstraktno« i »priklanja se mogućnosti, koju će formulirati tek sljedeće generacije umjetnika zainteresirane za praksu a ne za objekt i formu« (Zvonko Maković, 2004). Ponavljajući motiv meandra, na plohu je prenosio ne samo vlastiti vizualni poredak nego i svoje duhovno stanje i umjetničko ponašanje. U njegovu stvaralaštvu proces ponavljanja ima odlučujuću ulogu, a pojedino djelo dobiva pun smisao tek kao dio cjeline, što se pojavljuje već i prije razdoblja meandra, poglavito u njegovu prvom radu, nizu od osamdesetak autoportreta olovkom na papiru (1949–52). God. 1952. izradio je portrete Halsa (olovka), sažete prikaze Stenjevca (pastel, olovka, ugljen, gvaš) i apstraktnu Kompoziciju (tempera, MSU u Zagrebu, dalje MSUZ), 1955. vedutu Srebreno zagasitih boja (gvaš), potom slikao u ulju postkubističke višebojne kompozicije prigušenih tonova (Portret, 1955; Mrtva priroda sa satom, 1955–56), a od 1957. apstraktne geometrijskoga tipa (Kompozicija, Kompozicija II, obje 1957, MSUZ). God 1959. slike svodi na ritmizirane osamostaljene pravokutne oblike te crnu i bijelu boju (Kompozicija br. 5, MSUZ; Kompozicija 7, MG), nekima dodaje lik kruga (Kompozicija 14, MG, stalni postav; Kompozicija 15), a spajanjem pravokutnika nastaju skice meandra (Kompozicija 13, 1959, ulje; crteži, 1959–60). Od 1960, kad je minimalnim sredstvima i krajnjim kontrastima (crno i bijelo, vertikala i horizontala) došao do jednolična ritma i objavio da će slikati samo meandre, u njegovu opusu nema razvoja (»vjerojatno sam svoje posljednje slike već načinio, a prve možda nisam«), ali ima promjena, poglavito u konceptu izvođenja slike. Varirajući meandar, stvara neiscrpne kombinacije (serija Meandar 1 do Meandar 24, 1960–65). God. 1961. antologijskom slikom Meandar u kut (ulje, MSUZ) izlazi iz plohe u prostor i od tada »više ne gradi nego prvenstveno koncipira« (D. Matičević, 1990); sliku je ponovio u obrnutim odnosima crnoga i bijeloga u Tübingenu 1975 (Meandar u kut, akrilik, MSUZ). Od 1969. radi u akriliku, kojim postiže veću kompaktnost i preciznost, a uz crnu i bijelu, neko vrijeme upotrebljava i druge boje. Meandrima plave boje na crnoj (MNB, 1970) i zlatnoj podlozi (Meandar, 1970) odao je počast Kleinu. Na poč. 1970-ih izrađuje i višebojne kolaže (prvi put izloženi 2004. u Novigradu). U tübingenskom je razdoblju, uz mnogobrojne slike (Meandar TÜ-A-BI-HA-DA I/III, 1977, Neue Nationalgalerie, Berlin; Meandar, 1978, MG, stalni postav), ostvario 1975. golemi meandar na platnu (30 m × 20 m, Galerie Ingrid Dacić; filmski zapis, MSUZ) u okviru zajedničke akcije Arbeitsprozess u kamenolomu kraj Tübingena. U 1980-ima (TÜ I-XII, 1988, diptih, Kunstmuseum Liechtenstein, Vaduz) i 1990-ima (Triptih, 1991) slika uglavnom velike formate. Oko 1976. započinje novo razdoblje u crtežu olovkom na papiru. Crteže radi u serijama, u sve dugotrajnijem radnom procesu, isprva tvrdom olovkom blaga crnila, potom sve mekšom i crnijom, na sve većim formatima. Prekrivajući papir bezbrojnim slojevima grafita do potpune zasićenosti, uništava svjetlost, ali iz postignute maksimalne crnine crnoga izvlači njegov vlastiti sjaj, koji zrači prema unutra (serija Meandar 1 do Meandar 8, MSUZ; 25-VII-93, 1993; Meandar, 1993–99, Centre Georges Pompidou, Pariz; 18. X. 1994, 1994). Od 1971. zaokupljen je i zidnim meandrima; izvedeni su u Zagrebu na otvorenome (pročelje škole u Gornjem Vrapču 1971, zid u Branimirovoj ul. 1987) i u okviru izložba (predvorje kina Studentski centar 1979, Galerija proširenih medija 1988), u dvorani Sveučilišne knjižnice u Dijonu (3 m × 23 m) 1990, izložbenim prostorima u Ženevi (Muzej moderne i suvremene umjetnosti, MAMCO, 1998), Parizu (Galerie Odeon 2000, Centar suvremene umjetnosti Le Plateau 2002) te postaji metroa u Toulouseu 2007. God. 1961. izradio je antičasopis Gorgona (br. 2) kao meandar beskonačnoga tijeka i neprekinutoga ritma. Serigrafije su mu tiskane pojedinačno, poglavito u atelijerima B. Horvata u Zagrebu (crno-smeđi meandar 1966. i zlatno-plavi 1970, umetnuti u kataloge izložba; Kompozicija 65-70 I, Kompozicija 65-70 III, obje 1970, MSUZ; V/X A, 1974, Kabinet grafike HAZU) i Fanal u Baselu, te kao mape (Bergamo 1970; Montreal 1971; Friedberg 1985, tekst Maković; Apatin 1987, tekst S. Stepanov; Zagreb 2003). Ilustrirao knjigu Družina Sinjega galeba T. Seliškara (Zagreb 1964) stiliziranim crtežima, a bibliofilsko izdanje poeme Rajna F. Hölderlina (Neu-Isenburg 1984) meandrom od 13 dijelova (linorez). Autor je plakata za svoju zagrebačku izložbu 1966, reljefa (Bijeli reljef, drvo, boja, i Kompozicija, aluminij, MSUZ) i skulpture meandra (drvo, 1975). K. je svrstavan u različite pravce (neokonstruktivizam, apstraktnu, minimalnu ili konceptualnu umjetnost), a meandri su tumačeni ovisno o umjetničkim zbivanjima (manifestacija apsurda – Gorgona; znak konstruktivnosti – Nove tendencije) te zapaženo izlagani na problemskim međunarodnim izložbama Nove tendencije (Zagreb 1961), Art abstrait constructif international (Pariz, Galerie Denise René, 1962), Konstruktivisten (Leverkusen 1963), Poslije informela (Biennale u San Marinu 1963) i samostalnim zagrebačkima (Studio G 1962; MSUZ 1966, 1970). Također izlagao samostalno u Zagrebu (1958. sa Ž. Senečićem, 1960. s Đ. Sederom, 1976, 1978, 1980, 1983, 1986. s Borisom Demurom i Dubravkom Rakoci, 1987, 1988. s F. Kulmerom), Tübingenu (1973, 1979. Kunsthalle, 1985, 1987–88), Gelsenkirchenu (1974), Veneciji (Galleria del Cavallino 1976, Ikona Gallery 1997), Beogradu (1977), Kopru (1979), Ljubljani (1979, 1989), Osijeku (1979, 1984, 1985. uz M. Jevšovara, I. Kožarića, Sedera i J. Vaništu, 2002), Sarajevu (1984), Friedbergu (Galerie Hoffmann 1985–86, 1994), Düsseldorfu (Galerie Schoeller 1986, 1997), Apatinu (1987), Londonu (1988), Dijonu (1990. s R. P. Lohseom, 1991), Kölnu (1990–93), Münchenu (Galerie Dany Keller 1990, 1996), Ženevi (1990, MAMCO 1996. s C. Floquetom, 2000), Rennesu (1991, 1995. s Vérom Molnar i F. Morelletom, 1998, 2001), Nici (1992–93), Sèteu (1992), Villeurbanneu (Galerie Georges Verney-Carron 1993. s Morelletom, 2000), Stuttgartu (1994), Bourgesu (1996, 2003), Berlinu (Galerie Busche 1997), Novigradu (1997, 2004), Parizu (1999, 2001), Milanu (2001. s I. Piceljom), Saumuru (2001), Erlangenu (2003), Alexu (Fondation Salomon 2004. s V. Molnar), Baselu (Galerie Gisèle Linder 2004. s Morelletom) te skupno na izložbama Jugoslavenski slikari (Ulm 1961), Riječki salon (1961), Slikarstvo, skulptura 61 (Zagreb 1961), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (Zagreb 1961), Trijenale u Beogradu (1961, 1964, 1967, 1977), Nove tendencije (Zagreb 1963, 1969, 1973), Moderna hrvatska umjetnost (Željezno 1966), Zagrebački salon (1966, 1968, 1975, 1978, 1980–81, 1987), Svjetska izložba u Montrealu (1967), Suvremena hrvatska umjetnost (Beograd, Zagreb 1967), Gorgona (Zagreb, Beograd, Mönchengladbach 1977), Međunarodni grafički bijenale u Ljubljani (1971, 1973, 1975 – nagrada), Motovunski likovni susret (1972, 1979), Zagrebačka izložba grafike (1972 – nagrada, 1976 – nagrada), Bijenale u São Paulu (1973, 1979, 1981. s Gorgonom), Međunarodni grafički bijenale (Frechen 1974, 1978), Slika (Beograd 1974), Biennale u Veneciji (1976, 2001 – predstavnik RH), Porečki annale (1976, 1989, 2001), Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977), Trigon (Graz 1977, 1992), Nova umjetnička praksa 1968–1978 (Zagreb 1978), Jugoslovensko slikarstvo šeste decenije (Beograd 1980), Nove pojave u hrvatskom slikarstvu (Zagreb 1980), Slika =slika (Beograd 1980), Biennale Slavonaca (Osijek 1981, 1985), Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina (Zagreb 1982), Primjeri primarnog i analitičkog slikarstva u Jugoslaviji 1974–1980 (Osijek 1982, Zagreb 1983), Jugoslavenski konstruktivizam (Utrecht 1983), Minimalizam (Zagreb 1983), Jugoslovenska grafika 1950–1980 (Beograd 1985), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), Panorama XX. stoljeća (Grenoble 1987), Manifeste (Pariz 1992), Suvremena hrvatska umjetnost (Budimpešta 1992), Noir Dessin (Pariz 1993), Radikalna umjetnost u Hrvatskoj (Sidney 1993), Europa, Europa. Stoljeće avangarde u Istočnoj i Srednjoj Europi (Bonn 1994), Racionalno i spontano (Rijeka 1994), Konstruktivizam i kinetička umjetnost (Zagreb 1995), 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), Histoires de blanc et noir, Hommage a Aurélie Nemours (Grenoble 1996, Prag 1997), Gorgona gorgonesco gorgonico (Biennale u Veneciji 1997), Made in France 1947–1997 (Pariz 1997), Aspekte/Positionen, Umjetnost u Srednjoj Europi 1949–99 (Beč 1999, Barcelona, Budimpešta, Southampton 2000, Prag 2001), Art Concret (Mouans-Sartoux, Espace de l’art concret, 2000), Exat 51 i Nove tendencije (Cascais 2001), Neprilagođeni (Zagreb, Moskva, Skoplje, Berlin 2002), Zbirka »Filip Trade« (Zagreb 2002, Dubrovnik 2004), Kunst zeigt, was man nicht sieht (Erlangen 2003), Čudovišno (Zagreb 2004), Pedesete godine u Hrvatskoj umjetnosti (Zagreb 2004). Posmrtno su mu priređene izložbe 2005. u Zagrebu (s Tomom Savićem Gecanom) i u Ženevi (s R. Zauggom) te djela izložena na izložbama 2004 (Enigma objekta, Zagreb), 2005 (Biennale u Pragu; Essence of Life – Essence of Art, Budimpešta, Ljubljana, Moskva; Avangardna umjetnost u regiji 1915–89, Varaždin) i 2006 (Eye on Europe, New York; Living Art on the Edge of Europe, Otterlo; Nove tendencije, Ingolstadt). Prema njegovu je meandru 2005. izrađena tapiserija za francusku nacionalnu kolekciju goblena u Parizu te izvedena dionica Bijele cestena Međunarodnom kiparskom simpoziju u Labinu. Djela su mu uvrštena u mnogobrojne zbirke suvremene umjetnosti, posebno u Njemačkoj (Museum Folkwang, Essen; Wilhelm-Hack-Museum, Ludwigshafen; Kunsthalle Nürnberg; Städtisches Museum, Mühlheim an der Ruhr; Lenbachhaus, München; Galerie Hoffmann, Friedberg; Städtische Galerie Erlangen; Studio A, Museum gegenstandsfreier Kunst, Otterndorf) i Francuskoj (Fonds national d’art contemporain, Fonds régional d’art contemporain Burgundije i Bretanje, Châteaugiron; Musée de Grenoble; Centre Georges Pompidou; Oniris Galerie, Rennes). Tiskani su mu Zapisi, sažeto tumačenje vlastite umjetnosti, Molba Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (Život umjetnosti, 1983, 35) i Bilješke (Postgorgona, 1986, 3) te dopisivanje s dugogodišnjim prijateljem Morelletom (Čovjek i prostor, 2005, 1–2). Svoj dnevnik pisan raznobojnim kemijskim olovkama izlagao je kao Journal banal. Dobitnik je Nagrade »Aurélie Nemours« 2000. i Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2003. O njem je 2001. snimljen TV film (režija Gordana Brzović, scenarij Branka Stipančić i G. Brzović). Jedan je od najutjecajnijih i najcjenjenijih hrvatskih umjetnika, njegovo slikarstvo »jedinstven i usamljen fenomen likovnog mišljenja« (R. Putar, 1986), a odlikuje se produhovljenošću, odmjerenošću i iznimnom postojanošću.