KOKOLJA, Tripo

KOKOLJA, Tripo (Cocoglia, Kokolich, Kokoljić; Trifon), slikar (Perast, 28. II. 1661 — Korčula, 18. X. 1713). Podatci o njegovu životu su oskudni, a o školovanju nisu poznati, no prema obilježjima njegovih djela može se zaključiti da je slikarstvo učio u Veneciji. Na kupoprodajnom ugovoru iz 1702. potpisao se Trifon Cocoglia, 1703. spominje se kao kum na vjenčanju V. Bujoviću, s kojim se 1705. zamijenio za kuću te se iz obiteljske, kraj crkve sv. Ivana, preselio u njegovu iznad crkve sv. Nikole (sačuvana). Nema podataka da je bio oženjen, ali prema peraškoj tradiciji, njegova unuka Jurja Kokolju posinila je obitelj Krilović. Iz Perasta se vjerojatno odselio zbog nemirnih okolnosti nakon Bujovićeva ubojstva 1709. Od tada djeluje u Dubrovniku, Hvaru, dokumentirano u Bolu (zabilježen kao Trifon Pittor 1713. pri isplati za izradbu slika u dominikanskoj crkvi) i najposlije u Korčuli. Ondje je u Matici umrlih katedrale sv. Marka upisan kao Triphon Cocoglia. Najviše je njegovih djela u Perastu, a osim onih sakralne tematike (oltarne i zidne slike, portreti svetaca) naslikao je portrete suvremenika, autoportret, pejzažne kompozicije i mrtve prirode. Važnu ulogu u njegovu slikarskom razvoju imao je barski nadbiskup A. Zmajević, koji mu je bio mecena do smrti 1694, a potom je to, u manjoj mjeri, bio njegov nećak V. Zmajević. Svoje glavno djelo, ciklus od sedamdesetak slika u svetištu crkve Gospe od Škrpjela pred Perastom, izradio je od približno 1685. do potkraj XVII. st., na zahtjev i prema programu A. Zmajevića, koji u okviru katoličke obnove uzdiže Marijin kult. Prekrivši oslikanim platnima zidne površine i kasetna polja stropa crkve, ostvario je po veličini rijedak, ikonografski cjelovit, kompozicijski složen i umjetnički ujednačen barokni ciklus. Sastoji se od niza polja s prorocima i sibilama u donjim dijelovima pobočnih zidova, velikih kompozicija Smrt Bogorodice na južnom zidu, Prikazanje Marije u hramu i Silazak Duha Svetoga na sjevernom, Krunjenje Marijino iznad trijumfalnoga luka te Uznesenje Marijino u središtu stropa podijeljena okvirima od pozlaćena i rezbarena drva na 45 polja u kojima su prizori iz Marijina života, likovi evanđelistâ i crkvenih otaca, anđeli s ružama i grbom grada Perasta te košare naslikane na drvenoj podlozi. Tim košarama s cvijećem i voćem unio je mrtvu prirodu kao novu temu u dalmatinsko barokno slikarstvo. Odlike Kokoljina rada ima i znatno oštećena slika velikoga formata Pokolj nevine djece iz sakristije, danas u Muzeju Gospe od Škrpjela. Od freska, kojima je oslikao palaču A. Zmajevića, zvanu Biskupija, sačuvani su na zidovima i svodu lođe neznatni ostatci likova anđela i obiteljskoga grba te pejzažnih veduta Boke i Venecije »značajni, jer predstavljaju prvu pojavu slobodnog krajolika u baroknom slikarstvu na našem primorju« (K. Prijatelj, 1982). U kapeli Biskupije izradio je fresku s likovima sv. Andrije i sv. Katarine, a za obližnju grobnu kapelu Gospe od Ružarija prizore otajstva svetoga ružarija na drvu u odijeljenim medaljonima. God. 1708. naslikao je na istočnom zidu svetišta crkve sv. Ane iznad Perasta iluzionistički retabl s likovima sv. Ane, male Marije i sv. Venerande u središnjoj niši te sv. Katarine u lijevoj i sv. Lucije u desnoj. Fresku je u podnožju potpisao U molitvach tvoiech spomenise od mene grescnica Tripo Cocoglia pitur molim. U crkvi sv. Antuna nalaze se njegove dvije slike s prizorima iz svečeva života te dva platna s likovima sv. Paskala Bajlonskoga i sv. Ivana Kapistrana. U crkvi sv. Ivana naslikao je lik anđelčića sivim tonovima (grisaille) na objema stranama lučnih nadvoja kojima se bočne kapele otvaraju brodu crkve. Može mu se pripisati i manji portret sv. Franje Asiškoga u crkvi sv. Nikole, a u Muzeju grada Perasta čuvaju se njegov autoportret i portreti F. Viskovića (1703) i Bujovića. Slike mu se nalaze i u drugim mjestima Boke kotorske: u Prčanju Gospa od Ružarija sa sv. Dominikom, sv. Katarinom Sijenskom, sv. Antunom, sv. Nikolom i nepoznatim dominikanskim svecem, uokvirena medaljonima s otajstvima svetoga ružarija, jedno od najboljih njegovih djela (vjerojatno s poč. XVIII. st., župna crkva), i portret Petar Sbutega (župna zbirka), u Dobroti pala Bogorodica s djetetom, sv. Dominikom i sv. Antunom Padovanskim (župna crkva sv. Matije, ranije u crkvi Gospe od Vrta), a u Kotoru Gospa od Ružarija iz nekoć dominikanske crkve sv. Nikole (danas u katedrali sv. Tripuna) i pala Sv. Lucija (crkva sv. Klare, bočni oltar). Pripisuju mu se i djelomično istražene freske u crkvi Sv. nedjelje u Kumboru kraj Herceg-Novoga, koje je naručio Bujović, a nastale su između 1704. i 1709. U dominikanskom samostanu u Dubrovniku čuva se njegova slika Gospa od Ružarija. U Hvaru mu se pripisuje oštećena slika iste tematike u crkvi Navještenja Marijina, a u Korčuli ciklus otajstva svetoga ružarija (nekoć dio pale) u dominikanskom samostanu i slika Poklonstvo pastira u crkvi sv. Roka. Glavne slike iz dalmatinskoga razdoblja izradio je 1712–13. na stropu ispod pjevališta dominikanske crkve u Bolu. Na središnjem najvećem polju prikazana je Apoteoza sv. Dominika, a u 12 okolnih kaseta dominikanski su svetci (Toma Akvinski, Katarina Sienska, Margarita Ugarska, pape Pio V, Benedikt XI, Benedikt XIII. i Inocent V) te košare s cvijećem. Prema stilskim obilježjima K. se vezuje uz venecijansko slikarstvo druge pol. XVII. st., napose tenebrozne slikare i njihova djela složenih kompozicija, dramatski impostiranih likova i naglašena chiaroscura (A. Zanchi, P. Liberi) te ga se drži »najsnažnijim temperamentom među onima koji su u Dalmaciji slikali na mletački način« (G. Fiocco). Unatoč nespretnostima u oblikovanju kompozicija i perspektive, nesigurnu crtežu i mračnu, zagušenom koloritu, svojim oblikovanjem složenih ikonografskih tema i rješavanjem likovnih zadataka za koje nije imao uzora u lokalnoj okolini – a nije utvrđeno je li se služio grafičkim predlošcima – potvrdio se kao vrstan barokni slikar.