KOLACIO, Zdenko

KOLACIO, Zdenko, urbanist i arhitekt (Sušak, 24. IX. 1912 — Zagreb, 18. V. 1987). Brat pjevača Aleksandra. Završio gimnaziju u Sušaku 1930, diplomirao arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu 1935. U gradskom poglavarstvu Sušaka radio 1937–39. na generalnom regulacijskom planu grada (s V. Jamnickým i Mirkom Premužićem). Nakon II. svjetskoga rata sudjelovao u obnovi Rijeke (suautor studije urbanističkoga plana grada 1946. i autor rekonstrukcije gradske obale 1946–60) te 1952. osnovao i do 1956. vodio Urbanistički institut za Istru i Hrvatsko primorje (suautor urbanističkoga plana Umaga, 1952–53, sa Z. Silom i Mirom Ružić). God. 1956–71. u Zagrebu direktor Urbanističkoga zavoda grada, potom radio u Republičkom sekretarijatu za urbanizam, građevinarstvo, stambene i komunalne poslove, a od 1972. do umirovljenja 1974. bio direktor u arhitektonskom birou »Zagreb-projekt«. Nakon potresa u Skoplju 1963. član savjetodavnoga odbora UN za obnovu grada. U Zagrebu je prema njegovu i Silinu nagrađenom natječajnom projektu za regulaciju poteza od Zrinjevca do Save (1955–56, s arhitektonskim rješenjem Gradske vijećnice Kazimira i Božice Ostrogović) južno od željezničke pruge započelo formiranje novoga »društvenoga centra« grada, s javnim zgradama uz rubove kontinuiranoga poteza pješačkih trgova i zelenih površina. Projekt je djelomično realiziran; na njegovim je osnovama 1965. u Urbanističkom zavodu grada Zagreba izrađen idejni urbanistički plan Trnja (suautor), proveden uz Ul. grada Vukovara, Aveniju Marina Držića i na »sveučilišnom potezu«. Suautor je idejnoga urbanističkoga rješenja južnoga Zagreba (1962) za potrebe 250 000 stanovnika, zasebnih idejnih projekata naselja Trnsko (1959–60) i Siget (1963), središta Zapruđa (1967) te urbanističkih planova Volovčice (1964), Sopota (1965), Zavrtnice i Ravnica (1966). Vodio je izradbu urbanističkoga programa grada iz 1964 (prema kojem je 1971. donesen i prihvaćen Generalni urbanistički plan Zagreba). Sudjelovao u natječajima u Rijeci za naselje brodogradilišta »3. maj« (1946), zgradu poduzeća »Vulkan« (1952, sa Silom, II. nagrada), stambenu zgradu tvornice papira (1954, I. nagrada) i stambenu zgradu na tadašnjem Trgu Mateotti (1954, I. nagrada), u Crikvenici za regulaciju gradskoga središta s idejnim projektom Doma kulture i hotela (1950–51, sa Silom, I. nagrada), u Zadru za regulaciju gradskoga središta (1960, s V. Ivanovićem, G. Kneževićem, M. Maretićem i J. Uhlikom, I. nagrada) i za turistički kompleks Borik (1967, s V. Uhlikom, II. nagrada) te u Zagrebu za tipske stambene objekte (1961, s Ostrogovićem, I. nagrada). Projektirao je memorijalne spomenike i spomen-parkove, uglavnom na temu II. svjetskoga rata. Svoje je apstraktne prostorne kompozicije u kamenu i betonu, koje su prvi odmaci od dotadašnjih figuralnih prikaza te teme, oblikovao arhitektonski, služeći se jednostavnim geometrijskim elementima. Ustrajući na čistoći strukture i poštujući ambijent i tradiciju, sa Silom je realizirao spomenik V. Gortanu u Bermu (1952–53) i spomenik borcima na Trsatu u Rijeci (1952–56), a s K. Angelijem Radovanijem spomen-park strijeljanih na Šubićevcu u Šibeniku (1961–62), složenije artikulacije prostora. U duhu minimalizma oblikovao je memorijalna obilježja u Anindolu u Samoboru (1959), Susedgradu (1961), Ferdinandovcu (1961–62) i šumi Abez kraj Gvozda (1966) te spomenike V. Nazoru u Crikvenici, V. F. Mažuraniću na groblju u Novom Vinodolskom (oba 1973) i A. Mohorovičiću u Voloskom (1979). Sudjelovao u natječajima za spomenike u Jajincima kraj Beograda (1958, s Angelijem Radovanijem, I. nagrada), Zenici (1960, s Angelijem Radovanijem, I. nagrada) i Zagrebu ispred Građevinskoga obrazovnoga centra (1981, I. nagrada). Izradio projekte za spomenike u Biogradu (1973) i Betini (1975) te za spomen-kompleks Dotrščina u Zagrebu (1980). Od 1970-ih crtao bračke pejzaže, krokije s putovanja i portrete (NSK). Izlagao samostalno crteže u Zagrebu (1975, 1978–79) i Rijeci (1975), projekte za spomenike u Zagrebu (1976) i Šibeniku (1977), a skupno na Zagrebačkom salonu (1965–66, 1968–69, 1971–74, 1976, 1982), Zagrebačkoj izložbi crteža (1973–83, 1987), izložbi Umjetnički spomenici u čast NOB (Zagreb 1976), na Mediteranskom kiparskom simpoziju u Dubrovi kraj Labina (1979, 1981) i Izložbi portreta u Tuzli (1980). — Autor je knjige eseja Vizije i ostvarenja (Zagreb 1978), u kojoj se kritički osvrnuo na stanje u našem urbanizmu, istaknuvši problem kontinuiranoga uništavanja priobalnoga ambijenta i tradicionalne arhitekture, te donio povijesnu studiju o zagrebačkoj katedrali. Prvi povijesni pregled urbanističkoga razvoja Rijeke objavio u zborniku Rijeka (Zagreb 1953, suautor Z. Prikril), a prve tekstove o međuratnoj arhitekturi Rijeke i Sušaka i njezinim autorima u časopisima Čovjek i prostor (1959, 1964, 1967) i Dometi (1974). O temama iz urbanizma i arhitekture, memorijalnim spomenicima i svojim projektima pisao u periodicima Riječki list (poslije Novi list Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara te Novi list, 1948–56, 1974), Čovjek i prostor (1958–67, 1972, 1975–83), Večernji list (1959, 1961), Arhitektura (1960–63, 1968, 1970–76, 1981, 1984–85; urednik 1960–63), Aufbau (Beč, 1962), Oko (1974) i Vjesnik (1977–81, 1983–84). Surađivao u likovnim enciklopedijama LZ. Dobitnik je nagrada za životno djelo »Viktor Kovačić« (1974) i »Vladimir Nazor« (1983), godišnjih »Vladimir Nazor« (1976) i Nagrade Borbe (1980) te međunarodne Herderove nagrade (1979) za izniman prinos integralnosti srednjoeuropske kulture. Bio je dopisni član Akademije za urbanizam Savezne Republike Njemačke i Austrijskoga društva za istraživanje i planiranje prostora.