BOJNIČIĆ, Ivan

BOJNIČIĆ, Ivan, povjesničar i arhivist (Valpovo, 24. XII 1858 — Zagreb, 11. VI 1925). Podrijetlom je iz stare hrvatske plemićke obitelji. Osnovnu školu i nižu gimnaziju polazio je u Osijeku, višu gimnaziju u Budimpešti, gdje je maturirao 1876, završio pravo i filozofiju te 1880. doktorirao temom Krivotvorenje isprava u srednjem vijeku. Zaposlio se kao vježbenik u knjižnici Narodnog muzeja u Budimpešti (1877–79), zatim radio kao pristav u Arheološkom odjelu Narodnog muzeja u Zagrebu (1879–92). Od 1892. do 1925. ravnatelj je Hrvatskoga zemaljskog arkiva u Zagrebu. Uz redovite dužnosti, bio je lektor mađarskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (od 1882), a 1910–22. izvanredni profesor. Bio je član Povjerenstva za čuvanje umjetničkih i historičkih spomenika u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji (1910–20), dvorski savjetnik (1914–18) te zastupnik Narodne stranke za vanjski. kotar Đakovo u Hrvatskom saboru (1887–89). God. 1889. postao je referent za Hrvatsku pri Mađarskomu etnografskom društvu. Bio je tajnik Hrvatskoga arheološkog društva 1889–93, a na prijedlog. I. Kukuljevića Sakcinskog imenovan je 1883. članom odbora za uređenje Arhiva. Od 1885. tajnik, a 1903–18. potpredsjednik Društva umjetnosti. U Zagrebu je bio jedan od osnivača slobodnozidarske lože »Hrvatska vila« 1890. te od 1912. član lože »Ljubav bližnjega« i jedan od utemeljitelja Braće hrvatskog zmaja. Djelujući pune 33 godine kao voditelj Arhiva u Zagrebu, B. je osobito zaslužan za njegovo uređenje. Kad je 1912. njegovim zauzimanjem preseljen u istočno krilo novosagrađene Sveučilišne knjižnice, Arhiv je dobio za ono doba suvremeno opremljene prostorije. B. se istaknuo kao prevodilac povijesnih djela (V. Klaić i N. Tomašić) na njemački jezik. Bio je urednik Glasnika družtva za umjetnost i umjetni obrt (1882–84), Kroatische Revue (1882–87), Vjestnika Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva (1899–1920. i 1925. s E. Laszowskim), Glasnika slob. zid. lože »Ljubav bližnjega« (1913–15) te Prosvjetne biblioteke (1917–24), pokrenute na inicijativu lože »Ljubav bližnjega«. Znanstvenim i publicističkim radovima surađivao je u domaćim i stranim časopisima, novinama i zbornicima: Vienac (1878, 1879), Agramer Zeitung (1879–86, 1888, 1891, 1893–96, 1898, 1902), Archaeologisch-epigraphische Mittheilungen aus Österreich (Beč 1879), Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga društva (1880–82, 1889, 1891, 1895, 1896, 1898), Das Magazin für die Literatur des In- und Auslandes (Beč 1881), Kroatische Revue (1882, 1887), Narodne novine (1882, 1897, 1899, 1900, 1902, 1906, 1909, 1915, 1916), Agramer Tagblatt (1886, 1898, 1901), Glasnik družtva za umjetnost i umjetni obrt (1886, 1887), Archivalische Zeitschrift (München 1893), Prosvjeta (1893–95, 1897, 1900, 1901, 1908, 1911), A leveltár 150 eves jubileuma alkalmábál (Budimpešta 1894), Obzor (1896, 1921–25), Aesculap (1897), Vjestnik Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva (1899–1902, 1904, 1905–07, 1909–12 1914–16, 1918, 1925), Zeit (Beč 1902), Jutarnji list (1912, 1913, 1921–23), Glasnik slob. zid. lože »Ljubav bližnjega« (1913–15), Die Drau (1921, 1922), Narodna starina (1922, 1923), Naša domovina (1922), Zagreber Tagblatt (1923–25). Surađivao je u djelu Die oesterreichische Monarchie im Wort und Bild te od 1892. u Magyar Lexikonu. U tijeku dugogodišnjeg rada osobito je važan njegov prinos hrvatskoj kulturnoj povijesti te pomoćnim povijesnim znanostima: arhivistici, heraldici, sfragistici, genealogiji, muzeologiji, arheologiji. Priredio je izložbu hrvatskoga povijesnog odjela na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896, Napoleonov ciklus Vasilija V. Vereščagina 1897. u Zagrebu i dr. Sudjelovao je na I kongresu kršćanskih arheologa 1894. u Splitu. Bibliografija Bojničićevih radova objavljena je u Vjesniku Državnog arkiva u Zagrebu (1926). U Arhivu Hrvatske u Zagrebu nalazi se depozit obitelji Bojničić u kojemu su arhivska građa, ostavština obitelji, dijelom personalije te Ivanova korespondencija.