BOLICA KOKOLJIĆ, Ivan

BOLICA KOKOLJIĆ, Ivan (Ivo, Dživo, Živo), pjesnik (Kotor, na početku XVII st. — Kotor, nakon 1674). Potomak je kotorske plemićke obitelji, među čijim članovima je u XVII st. bilo više Ivana, pa im se biografski podaci miješaju. U. Raffaelli pogrešno ga je poistovjetio s donatorom Ivanom (1637–1704), što je poslije opovrgnuo. Brat je pjesnika i pisca Marina. Bio je pravnik, a studije s doktoratom vjerojatno je završio u Padovi, gdje je 1645. bio savjetnik »dalmatinske nacije« na sveučilištu. U Kotoru je obavljao više javnih službi: 1647. redoviti godišnji sudac, 1654. poslanik u Veneciji, 1658–63. zapovjednik ratne galije, 1665–70. gradski sudac. Između 1652. i 1654. bio je vođa, dosad nepoznate, Akademije rasvijetljenih (Accademia de’ Rischiarati), o čemu svjedoče i dvije sačuvane pjesme (npr. In lode di Giovanni Bolizza eletto nuovo Principe dell’Accademia de’ Rischiarati di Cattaro). — B. je pisao na hrvatskom, talijanskom i latinskom jeziku. Poznat je ponajviše po svom epu Il San Trifone, u kojemu je opjevao život kotorskog zaštitnika Sv. Tripuna prema legendi iz 1466. Prema Raffaellijevu svjedočenju, koji je posjedovao danas izgubljeni rukopis, spjev je imao 12 pjevanja, bio pisan u jedanaesteračkim oktavama s vidnim utjecajem L. Ariosta i T. Tassa, a dovršen 1660. Raffaelli navodi uspjele opise bokokotorskog zaljeva, Kotora i njegove katedrale, opsade grada 1539. pod vodstvom Hajredina Barbarosse i Muhameda–paše Varlaca 1657. Ističe i neke njegove pjesničke vrijednosti (skladan stih, spontane rime, maštovitost), ali i neke nedostatke (izbor figura i epiteta). Najveći dio Boličina pjesništva ostao je u prijepisima (Arhiv Arneri, rkp. br. 201, Historijski arhiv u Dubrovniku; Zbirka rijetkosti NSB-a), a sačinjava ga više od 300 talijanskih i oko 60 hrvatskih pjesama te jedan latinski epigram. Pjesme su mu raznovrsnih žanrova (prigodnice, ljubavne, pastoralne, moralistične, refleksivne i satirične) te raznolika metra i versifikacije (pretežu soneti, pa ottave rime, sestine, kvartine, madrigali, tercine, osmerački, jedanaesterački i dvanaesterački distisi). Najbrojnije su talijanske prigodnice u čast predstavnika mletačke vlasti. U većini prigodnih pjesama ističe se protuturski stav te ljubav prema rodnom Kotoru i njegovoj slobodi. U tom su duhu i dvije pjesme o ratnim zbivanjima i velikom potresu 1667 (U brieme rati, i potresa u Kotoru te Alla Patria nel tempo di Guerra, e del Terremoto), u kojemu je poginula njegova kći jedinica, te pjesma od 187 kvartina u kojoj obrađuje obranu Kotora od turske opsade 1657 (L’impresa attentata da Mehmet Varlaci Bassa di Scutari contro la Citta di Cattaro). Posebnu kulturno-povijesnu vrijednost ima oko 40 prigodnica i poslanica upućenih sumještanima (iz obitelji Bizanti, Bolica, Buća, Drago, Jakonja, Paskvalić, Pellegrina, Pima, Skura, Vraćen, slikaru A. Ciniju (Cigniju) i dr.). S nekima iz kotorskoga baroknog kruga razmjenjivao je pjesme (Vicko Meksa, Aleksandar, Franjo, Mihovil i Vicko Paskvalić, Nikola Vraćen) i poticao ih na pjesnikovanje. Svoje hrvatske pjesme upućivao je i istaknutijim pojedincima izvan Kotora, ističući svoja »ilirska« i slavenska čuvstva, a ovi su mu uzvraćali svojim sastavcima, što svjedoči o kulturnoj povezanosti hrvatskih pjesnika duž primorja. To su pjesme Trogiraninu Ivanu Luciću, bračkom kroničaru Vicku Prodiću, Bračaninu Vicku Mikeloviću, Dubrovčaninu Franu Bobaljeviću, Šibenčaninu Šimunu Šimuniću te generalu Marku Sinovčiću Splićaninu. Posebnu cjelinu čini oko 30 ljubavnih pjesama (Soneti e madrigali), među kojima je i desetak na hrvatskom. Žanrovski slične su ljubavno-pastoralne, odn. začinke (nekoliko njih pod nazivom Pjesan od kola). Među nabožnima oveća je cjelina od 31 pjesme pod naslovom Pohođenje crkava koje su u Kotoru od bratstva svetoga Križa. Složeno pri Givu Bolici Kokoliću vlastelinu kotorskomu... (Arhiv Arneri, rkp. br. 217, Historijski arhiv u Dubrovniku). Ima i nekoliko refleksivnih sastavaka (npr. Umrli život kakav je), a tematsku zasebnost čini nekoliko satiričnih pjesama (npr. Contro una meritrice). Satiri se priklanjao razočaran mjesnim prilikama i zavišću sugrađana (Satira složena suproć njekima kojima se ime ne govori). Od Boličinih hrvatskih pjesama objavljene su dvije u čast posvećenja Andrije Zmajevića za barskog nadbiskupa 1671, čiju ljubav prema materinskom jeziku B. posebno ističe, jer je u njega »u slavi i dici / nad svijem pod nebom vrjednima jezici« (rkp. iz 1671. pohranjen u Arhivu JAZU u Zagrebu – Arhiv Balović, br. 63; pjesme objavio S. Vulović u Spomen knjizi radostnom prigodom posvećenja... pragospodina Tripa Dra Radoničića za boko-kotorskoga biskupa, Zagreb 1888, te M. Milošević i G. Brajković u antologiji Poezija baroka XVII i XVIII vijeka) te pjesma Cur mundus militat, možda prepjev s latinskoga (u Milošević-Brajkovićevoj antologiji). — B. je bio cijenjen pjesnik u svojoj sredini, nerijetko obasipan pretjeranim epitetima suvremenika. Njegov kanconijer na hrvatskome jeziku, kojim se rado ponosio; zaslužuje posebnu pažnju. Bez obzira na mnoge konvencionalnosti i pomodnosti, njegova poezija, danas gotovo i nepoznata, zaslužuje svestranu suvremenu valorizaciju.