Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KOLUNIĆ ROTA, Martin (Martinus Rota Sibenicensis; Martino Ruota Sebenzano; Rotta), bakrorezac i kartograf (Šibenik, o. 1540 — Prag, prije 23. IX. 1583). Pripadnik šibenske obitelji Kolunić alias Rota (tal. ruota: kolo). Možda je graviranje učio u šibenskih zlatara, a slikarstvo i kiparstvo u Veneciji, gdje se od 1565. do potkraj 1572. bavio grafikom, surađujući najviše s nakladnikom N. Nellijem. Više grafičkih listova izdali su mu L. Guarnioni i C. Duchetti u Rimu 1569–70, pa se zaključuje da je neko vrijeme ondje boravio. Na poč. 1573, vjerojatno posredovanjem A. Vrančića, postao je dvorskim portretistom i slikarom Habsburgovaca u Beču, isprva cara Maksimilijana II, od 1576. cara Rudolfa II, od kojega je dobio i zvanje kipara, a oko 1580 –82. živio je na njegovu dvoru u Pragu. Posmrtno je 23. IX. 1583. Kolunićev rad (srebrna kugla) isplaćen njegovoj udovici Magdaleni. U prvom redu bio je bakrorezac, ali i poznavatelj tehnike bakropisa i suhe igle, kojom je katkad dopunjivao bakrorezne radove. Njegov sačuvani i do sada publiciran opus, prema izvornom datiranju grafika nastao 1565–82, obuhvaća oko 170 grafičkih listova, desetak crteža, četiri ulja na platnu i medalju s portretom Rudolfa II. U talijanskom razdoblju, primijenivši bakroreznu tehniku linijskih sklopova M. Raimondija te kombiniranu tehniku bakropisa, bakroreza i suhe igle G. B. Franca, izrađivao je grafičke reprodukcije djela antičke i suvremene umjetnosti, prilagodljiv stilu autora, izvorne portrete, nabožne listove, grbovnice, ilustracije i zemljovide. Ističu se bakrorezi prema Tizianovim predlošcima (Porezni novčić; Mučeništvo sv. Petra iz reda dominikanaca; Odmor Sv. obitelji u bijegu u Egipat, 1569), Michelangelov Posljednji sud te maniristički napregnuta i crtački virtuozna kompozicija s mnoštvom golih muških likova Pokolj nevine dječice prema Francu (oba 1569). Nasljedovanjem Dürerova grafičkoga portretizma već je na portretima nastalima u Veneciji oko 1571, Marcantonio Gandini (signiran monogramom s kolom) i Antun Vrančić, postignuo visoku umjetničku razinu. Profilni je portret na posljednjem preuzeo s medalje Antonija Abondija i smjestio ga u arhitektonski okvir urešen simbolima Vrančićeva diplomatskoga uspjeha i vedutama Beča i Carigrada. Tim portretom, iznimne vrsnoće u grafičkoj tehnici i vještini manirističkoga crteža, svrstao se među najbolje grafičare svojega doba. Vrančića je portretirao i prema stvarnosti (1571) prikazavši njegovo dostojanstveno držanje i dojmljiv izraz lica. Izradio je više portreta suvremenika u maniristički urešenim okvirima za zbirku Imagines quorundam principium et illustrium virorum (Venecija, Bolognino Zaltieri, 1569) i 24 portreta rimskih imperatora prema numizmatičkim ili kiparskim predlošcima iz antike ili njihovim suvremenim preradbama, koje je kao album izdao Duchetti u Rimu. U tehnici bakropisa izveo je prikaze ženskih nošnja i Korizmene postaje u rimskim crkvama (oko 1570, Rim, Lorenzo Vaccari), osam karikatura na listu podijeljenom u kadrove, grbovnice (Hans von Wolfsberg, 1571; Stephanus Radetius, 1574), u kojima oponaša strukturu bakroreznoga poteza, te ilustracije na temu Lepantske bitke, nastale po narudžbi venecijanskih nakladnika. Na tu su temu sačuvani njegovi razmjerno autentični prikazi (Raspored brodova prije bitke kraj Lepanta, Bitka kraj Lepanta, Opsjedanje Modona, Bitka malteških i turskih galija) i tri alegorijska. Autor je zemljovida splitskoga područja, od Trogira do Omiša (oko 1570), na kojem je vjerno prikazao glavna mjesta i zemljopisna obilježja kraja, zemljovida zadarskoga i šibenskoga područja iz 1570 (inačica u dvama dijelovima, Zadar sa zaleđem i Šibenik sa zaleđem, u izolaru G. F. Camocia), oba signirana, te velikoga nesigniranoga zemljovida šibenskoga područja s vedutom grada, toponimski i topografski najbogatijega, datiranoga 1570. U njihovoj izradbi služio se radovima venecijanskih kartografa, no donio je i nove zemljopisne elemente. Za bakropis vedute Šibenika (također u Camocijevu izolaru) – jedan od najvjernijih prikaza nekoga hrvatskoga grada u XVI. st. – vjerojatno nije imao predložak. Oko 1572, prema vedutama iz zbirke koju je priredio G. Ballino (Venecija 1569), izradio je bakropise Venecije, Pariza, Carigrada, Milana, Alžira, Napulja i Ródosa, objavljene u izdanju F. Valegia Raccolta di le più illustri et famose città di tutto il mondo (Venecija 1573). Portretni izraz zasnovan na dürerovskoj tradiciji dotjerivao je u Beču. Portretirao je Maksimilijana II (1573–75, tri inačice) i Rudolfa II (1572, 1574–76, šest inačica) te članove njihove obitelji i druge pripadnike dvora (Karlo Štajerski, 1575; Nadvojvoda Ernst, 1576). Sačuvao se velik broj portreta uglednika s kojima je dolazio u doticaj (Abondijev i bečkoga kanonika Stjepana Pisanija, podrijetlom Šibenčanina, iz 1573, antikvara Ottavia Strade 1574, praškoga tiskara Michaela Peterlea 1582). Atribuirani su mu uljeni portreti Rudolfa II. i nadvojvoda Ernesta i Maksimilijana III, naslikani oko 1575. usitnjenim potezima kista, tehnikom srodnom grafičkomu načinu povlačenja linija. Bakrorezom Posljednji sud (1576), što ga je sam zamislio i posvetio novookrunjenomu caru Rudolfu II, nastojeći pokazati vrhunac svojega umijeća, ostvario je manirističku kompoziciju koja se unatoč mnoštvu citata preuzetih od Michelangela i Rafaela do D. Beccafumija, Tiziana i Franca može držati njegovim najsloženijim samostalnim djelom. Kolunićev svestrani grafički opus, u kojem je sintetizirao Raimondijevu tehniku i Dürerov smisao za pojedinosti i dočaravanje tvarnosti, zauzima istaknuto mjesto u povijesti europske grafike druge pol. XVI. st. Listovima na temu Lepantske bitke i kartografskim radovima dao je znatan prinos »informacijskoj« grafici kao temeljnoj podlozi novovjeke vizualne kulture. O njem je 1998. snimljen dokumentarni film (redatelj Davor Šarić, scenarij M. Pelc). Grafički listovi čuvaju mu se u zagrebačkim grafičkim zbirkama (HAZU, NSK, HDA, Nadbiskupija), Bogišićevoj zbirci HAZU u Cavtatu i Muzeju grada Šibenika, najveći broj u bečkoj Albertini, pojedini u Nacionalnoj knjižnici u Parizu i drugim europskim zbirkama.

LIT.: A. Bartsch: Le peintre graveur, 16. Vienne 1818. — C. Le Blanc: Manuel de l’amateur d’estampes, 2. Paris 1856. — I. Kukuljević Sakcinski: Slovnik umjetnikah jugoslavenskih. Zagreb 1858, 371–386. — V. Miagostovich: Tre stampe di Martino Rota. Il Nuovo cronista di Sebenico (Trieste), 4(1896) str. 104. — A. Jiroušek: Martin Rota-Kolunić. Vijenac, 1(1923) I/25, str. 485, 489, 493, 497–498. — L. Donati: Martino Rota, incisore sebenicense. Archivio storico per la Dalmazia (Roma), 2(1927) II/12, str. 29–38. — Isti: Martino Rota. Appunti iconografici. Ibid., III/15, str. 123–130. — R. Almagià: Monumenta Italiae cartographica. Firenze 1929. — L. Donati: Alcuni disegni sconosciuti di Martino Rota. Archivio storico per la Dalmazia, 5(1930) X/57, str. 418–431; 6(1931) X/59, str. 556–557. — Isti: Alcune stampe sconosciute di Martino Rota. Ibid., 7(1932) XIII/73, str. 2–12. — N. Žic: Martin Rota Kolunić kao kartograf. Jadranska straža, 11(1933) 6, str. 219. — M. D. Gjurić: Martin Kolunić-Rota, hrvatski bakropisac i nadorezac. Zagreb 1938. — R. Gotthardi: Prilog katalogu grafičkog djela Martina Kolunića-Rote I. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1960, 12, str. 206–223. — The Illustrated Bartsch, 33. New York 1979. — R. Gotthardi-Škiljan: Grafike Natala Bonifacija, Cornelisa Corta prema J. Kloviću, Martina Kolunića Rote i Andrije Medulića i njegovih kopista (katalog izložbe). Cavtat 1985. — T. DaCosta Kaufmann: The School of Prague. Chicago—London 1988. — Prag um 1600. Kunst und Kultur am Hofe Kaiser Rudolfs II (katalog izložbe), 1–2. Wien 1988. — M. Pelc: Martin Rota Kolunić na habsburškom dvoru. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1988–89, 12/13, str. 233 –242. — K. Schulz: Antonio Abondio und seine Zeit. Vienna 1988. — M. Marković: Descriptio Croatiae. Zagreb 1993. — M. Pelc: Kolunićevi portreti biskupa Antuna Vrančića. Mogućnosti, 40(1993) 1/2, str. 161–169. — Isti: Rotina grafička interpretacija Michelangelova Posljednjeg suda. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1993, XVII/2 str. 33–42. — V. Birke i J. Kertész: Die italienischen Zeichnungen der Albertina. Generalverzeichnis, 3. Wien—Köln—Weimar 1995. — M. Pelc: Život i djela šibenskog bakroresca Martina Rote Kolunića. Zagreb 1997. — N. Bezić-Božanić: Majstori od IX do XIX stoljeća u Dalmaciji. Split 1999. — M. Pelc: Martin Rota Kolunić – addenda et corrigenda. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 2001, 25, str. 119–124. — Isti: Martin Rota Kolunić i Natale Bonifacio. Djela u hrvatskim zbirkama (katalog izložbe). Zagreb 2003. — M. Slukan-Altić: Povijesna kartografija. Samobor 2003. — Hrvatska renesansa (katalog izložbe). Zagreb 2004. — M. Sveštarov-Šimat: Grafika u Italiji 16. i 17. st. (katalog izložbe), 1. Zagreb 2005. — Potpunija lit. do 1941. u: Bibliografija rasprava i članaka LZ, 12. Zagreb 1977.
 
Milan Pelc (2009)