Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KOMBOL, Mihovil, književni povjesničar, kritičar i prevoditelj (Niš, 23. IX. 1883 — Zagreb, 9. XI. 1955). Podrijetlom iz Bribira, klasičnu gimnaziju polazio u Sušaku i Senju, gdje je 1902. maturirao. Studij slavistike i germanistike završio u Beču 1907. doktorskom tezom Zur Čakavština des kroatischen Küstenlandes u V. Jagića. Potom bio gimnazijski profesor u Vukovaru, Zemunu, Senju i Sušaku, a 1913–18. predavao na Pomorskoj akademiji u Rijeci. Prelaskom u Zagreb, 1919 –21. gimnazijski je profesor i ravnatelj te namještenik u prosvjetnoj upravi, od 1923. profesor hrvatske i srpske književnosti na Pedagoškoj akademiji, a 1929–31. i službenik u Prosvjetnom odjelu Banske uprave Savske banovine. Nakon smrti F. Fanceva, od 1943. predavao na katedri za stariju hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu; 1946. umirovljen, a 1948. izabran za redovitoga profesora, ali – ne stupivši na to mjesto – 1950–55. bio profesor svjetske književnosti na ADU. Osvrtima i raspravama te esejima i člancima o starijoj i novijoj hrvatskoj književnosti surađivao je u periodicima Agramer Tagblatt (1919), Književna republika (1924, 1926–27), Književnik (1928), Građa za povijest književnosti hrvatske (1932), Rad JAZU (1933), Hrvatska revija (1938), Hrvatski jezik (1938), Nedjeljne vijesti (1942), Nova Hrvatska (1942), Spremnost (1943 –45), Alma mater Croatica (1944), Politika (Beograd 1949), Književne novine (Beograd 1950), Republika (1950, 1952–53), Scena (1950), Mogućnosti (1954), Teatar (1955), a posmrtno su mu tekstovi tiskani u časopisima Literatura (1957), Riječka revija (1962) i Književna istorija (Beograd 1977–78). Tijekom studija, susrevši se sa svjetonazornim, kulturnim i književnim modernizmom, formirao se pod utjecajem profesora bečke slavistike. Nasljedujući filološku preciznost i jasnoću Jagića, uvid u složenost povijesnih pojava K. Jirečeka, sagledavanje književnoga razvoja u širem kontekstu europskih književnosti J. Minora te estetsko croceovsko poimanje literature, svojim je kritičarskim i književnopovjesničarskim djelom obilježio hrvatsku književnu znanost u međuraću i prevrjednovao domaću književnu baštinu. Svoja stajališta potvrđuje u sintetičnim radovima, napose u osvrtu na monografiju A. Barca o A. Šenoi (Književna republika, 1926), u kojem vidi središnju osobnost njegova doba, a ne središnju pojavu nacionalne književnosti, te u članku Faze novije hrvatske književnosti do rata (Nova literatura, Beograd 1928–29, 7/8), u kojem se zauzima za prevrjednovanje hrvatske književnosti XIX. i XX. st. Na stilska razdoblja novije hrvatske književnosti (romantizam, realizam, moderna) primijenio je poglavito estetski kriterij i komparatističku metodu sagledavši ih unutar onodobnih europskih književnih tijekova. Osobito je strogo ocjenjivao književnost ilirizma i šenoinskoga razdoblja, koje također smješta u romantizam, ustvrdivši da su malograđanska okolina hrvatskoga romantizma i nacionalna uskraćenost ublažile zapadnoeuropski romantičarski individualizam, pa se književnost uglavnom svela na nacionalnopolitičku i didaktičnu funkciju. Prosudivši da je P. Preradović pjevao hladne ode, S. Vraz bio jezično oskudan i neizrazit, a Šenoa u patetičnim povjesticama samo vješt versifikator, jedino je u I. Mažuranića nalazio stvaralačku individualnost, artizam i uspjelu »sintezu dubrovačkog i narodnog stila«. Premda je hrvatskomu realizmu, proizašlu iz Starčevićeva kulturnoga liberalizma i poricanja ilirizma, priznavao tematsko proširenje i izražajno produbljenje (A. Kovačić, E. Kumičić), držao je da se naglašena politička tendencija književnika pravaša i površan sentimentalizam »plemićkih gnijezda« (K. Š. Gjalski) nisu uspjeli zgusnuti u dublja umjetnička ostvarenja. Najjaču književnu individualnost u tom razdoblju vidi u S. S. Kranjčeviću, unatoč njegovu kašnjenju s obzirom na europske suvremenike (Književnik, 1928, 8; Plodovi srca i uma. Zagreb 1941). Ta kritičarska i književnopovijesna stajališta zorno iznosi u Antologiji novije hrvatske lirike (Zagreb 1934), razlikujući liriku XIX. st. do Kranjčevića, od Kranjčevića do Hrvatske mlade lirike (Zagreb 1914) i liriku poslijeratnoga razdoblja. Iako pjesnicima ilirizma i šenoinskoga razdoblja posvećuje znatno manji prostor nego Kranjčeviću i pjesnicima moderne i poraća, u ponovljenim izdanjima te antologije ipak strog estetski pristup ublažuje isticanjem kulturnopovijesnih kriterija. Hrvatsku književnu prozu vrjednuje u antologiji Hrvatski pripovjedači osamdesetih i devedesetih godina (Zagreb 1935), a u uvodnoj studiji tumači nastanak i glavne značajke hrvatskoga realizma. U hrestomatiji Primjeri iz stranih književnosti (Zagreb 1935) daje uzorke epskih žanrova (junački, religiozni, romantični ep i roman u stihovima) iz antičke i novovjeke književnosti, prevodeći neke od njih. Sastavio i čitanke za I, II, III. i IV. razred građanskih škola (Zagreb 1938), u koje je uvrstio i hrvatske pjesnike tada tek na početcima književne afirmacije (D. Cesarić, N. Šop). Posebno je proučavao stariju hrvatsku književnost te, naznačujući njezin širi povijesni kontekst i tradicijsku evoluciju, kombinirao estetski kriterij s komparatističkom metodom u srednjoškolskoj čitanci Hrvatska književnost do narodnog preporoda (Zagreb 1941. dva izd., 1943; s dopunama S. P. Novaka, 1992, 1995, 1996), a osobito u glavnom djelu Poviest hrvatske književnosti do narodnog preporoda (1945). Postavivši hrvatsku književnu baštinu u europske književnopovijesne okvire, u tom je književnom pregledu »izgradio čvrste obrise povijesnog slijeda hrvatske literature« te »najsveobuhvatnije okupio i znanstveno integrirao pod jednim zajedničkim imenom hrvatsko književno naslijeđe od početaka pismenosti do ilirskoga pokreta, pokazujući da njegova jedinstvenost proistječe ponajprije iz pripadnosti matičnom jeziku, osjećaju razlikovnosti toga jezika od drugih te podudarnosti literarnih strujanja i stilskih obilježja« (M. Tomasović). U osobito uspjelu prikazu hrvatske renesansne i barokne književnosti, kojemu su prethodile studije o renesansnim ljubavnim pjesnicima – D. Ranjini i hrvatskim petrarkistima (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1932, 11) – talijanskim utjecajima u lirici D. Zlatarića (Rad JAZU, 1933, 247) te I. Gunduliću (Hrvatska revija, 1938, 12), metodološki je jednako pristupio hrvatskoj starijoj i novijoj književnosti te ih, utvrdivši duhovnu homogenost i povezanost različitih hrvatskih krajeva bez obzira na narječja i pisma, sagledao kao organski kontinuitet stilskih razdoblja u prožimanju s glavnim zapadnoeuropskim književnim i kulturnim tijekovima. Filološku i biografsku metodu prethodnika (Š. Ljubić, Đ. Šurmin, M. Medini) zamjenjuje komparatističkim pristupom, a povijesno-kulturnomu kriteriju u proučavanju djela suprotstavlja estetski (pjesnička individualnost, proživljenost teme i suvremena životnost djela). Temeljitim prevrjednovanjem hrvatske renesansne i barokne književne baštine i njezina odnosa prema talijanskim renesansnim i baroknim utjecajima opovrgnuo je pojednostavljena tumačenja (Vraz, Ljubić, Šurmin, Medini) o njezinoj neizvornosti, a latiniste je uključio u nacionalnu tradiciju, pridonijevši estetskomu vrjednovanju toga dijela hrvatske višejezične književne baštine. Sintezom filološke spreme, znanstvene strogosti, široke književne izobrazbe i istančana ukusa u prosudbi književnoga djela stvorio je nenadmašiv književnopovijesni opus, koji je, postavši ishodištem reformiranoga zanimanja za nacionalnu književnu baštinu, ostao nezaobilaznim izvorom u proučavanju i interpretaciji hrvatske dopreporodne književnosti. Na poticaj B. Gavelle, surađivao u kazališnoj prilagodbi drame Robinja H. Lucića i pastirske igre Tirena M. Držića u jedinstvenu scensku predstavu Pir mladog Derenčina (HNK u Zagrebu 1939; objavljeno kao Dvije stare drame. Zagreb 1939), a za zagrebački HNK dopisao je i izgubljene dijelove Držićeva Skupa (praizvedba 1950) i Dunda Maroja (Teatar, 1955), potvrdivši se kao izvrstan poznavatelj Držićeva jezika. U plodnoj prevoditeljskoj djelatnosti pokazao je široku kulturu, poznavanje velikih europskih književnosti i stranih jezika te iznimnim opusom postao utemeljiteljem modernoga hrvatskoga beletrističkoga prevoditeljstva. Za potrebe zagrebačkoga HNK s francuskoga je preveo drame Sapho A. Daudeta i Gospodar svog srca P. Raynala te Neprijateljica A. P. Antoinea (sve 1921), Mayerling C. Aneta i Tereza Raquinova E. Zole (obje 1931), Mala Katarina A. Savoira i Arija H. R. Lenormanda (obje 1933), a s njemačkoga drame Pred zalazak sunca G. Hauptmanna (1931) i Ifigenija na Tauridi J. W. Goethea (1940; objavljeno Zagreb 1942), koja je ocijenjena najljepšom prijevodnom tvorevinom hrvatskoga literarnoga jezika (Gavella). Uskladivši formalnu i sadržajnu stranu izvornika (jasnoća, čitljivost i pjesnička vrsnoća), uspjelim prijenosom dramskoga petosložnoga jamba (blank verse) u štokavštinu postignuo je visoku razinu prevoditeljskoga umijeća. Preveo epigrame Michelangela Buonarottija i G. Strozzija (Zagreb 1937) te poeziju Goethea (Vienac, 1944; Knjiga poezije. Zagreb 1950; Poezija i zbilja. Zagreb 1953; 15 dana, 1960) i F. Schillera (Telegram, 1969), od kojih su mnogi prijevodi, kao i prepjevi Dantea, Petrarce, L. Ariosta, T. Tassa i A. S. Puškina, uvršteni u antologije, čitanke i pjesničke izbore (Talijanska lirika, 1939; Antologija svjetske lirike, 1956; Antologija evropske lirike, 1974; Čitanka iz stranih književnosti, 1970; sve objavljeno u Zagrebu). Najuspjeliji je u prepjevu Danteove Božanstvene komedije (Pakao, 1948; Čistilište, 1955; Raj, 1960, do XVII. pjevanja; sve izdano u Zagrebu), kojim je, vješto uskladivši formalne (trostruka rima, stih blizak talijanskomu jedanaestercu), sadržajne i stilske vrijednosti (jednostavnost pričanja i zornost pjesničke slike), nadmašio prevoditeljske prethodnike i sljedbenike; 1949. za prijevod Pakla nagrađen je prvom državnom nagradom za književni rad. S njemačkoga i ruskoga preveo te priredio Jagićevu knjigu Izabrani kraći spisi (Zagreb 1948), a s talijanskoga knjigu Bilješke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i Život Stanislava Sočivice I. Lovrića (Zagreb 1948), u pogovoru koje daje najcjelovitiji prikaz toga pisca i analitičara društvenoga stanja. Autor je pogovorâ objavljenih Držićevih komedija Skup. Plakir (Zagreb 1947) i Tirena (Zagreb 1948) te predgovora u knjizi Janusa Pannoniusa Pjesme i epigrami (Zagreb 1951), u kojem daje jedan od svojih ponajboljih književnih portreta starih pisaca. Sudjelovao u pripremi udžbenika povijesti književnosti jugoslavenskih naroda i pokretanju Dubrovačkoga festivala (1950). U recenziji monografije o J. Križaniću B. D. Dacjuka upozorio je na pogrješno tumačenje Križanićevih spisa, faktografske netočnosti i nepoznavanje hrvatskih kulturnih prilika (Historijski zbornik, 1949), za tematski broj Hrvatskoga kola (1949, 2/3) pripremio je cjelinu Hrvatska drama do 1830, a u zborniku Zadar (Zagreb 1964) doradio studiju iz 1944. Zadar kao književno središte, u kojoj je rekonstruirao kulturnu funkciju toga grada od najstarijih vremena do XX. st. Nije se puno bavio jezičnim pitanjima; napisao je priručnu hrvatsku gramatiku Kroatische Sprachlehre (Pula 1918) te članak o toponimskoj problematici (Jezik, 1938). Surađivao i u Hrvatskoj enciklopediji HIBZ-a i u Enciklopediji Jugoslavije. Dio njegove ostavštine čuva se u Odsjeku za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, a darovana zbirka knjiga u NSK. Potpisivao se i pseudonimima Špiro Asper i N. Novaković te šiframa o-o, -o, O. S., O. ES., D., ES. i T. B..

DJELA: Poviest hrvatske književnosti do narodnog preporoda. Zagreb 1945, 19612. — Rasprave i eseji. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 86. Zagreb 1971, 129–265. — Potpuniji popis radova i lit.: N. Paro, Mihovil Kombol – bibliografija. U: M. Tomasović, Mihovil Kombol 1883.–1955. Zagreb 2005, 179–224.
 
LIT.: I. Esih: Dinko Ranjina i talijanski petrarkisti – studija dra M. Kombola. Obzor, 73(1932) 12. V, str. 2–3. — (O studiji Lirika D. Ranjine i D. Zlatarića u novom svjetlu): V. Štefanić, Obzor, 74(1933) 13. XII, str. 2. — J. Torbarina, Ibid., 16. XII, str. 5. — (O Antologiji novije hrvatske lirike): P. Grgec, Hrvatska straža, 6(1934) 14. X, str. 4. — I. Hergešić, Obzor, 75(1934) 21. III, str. 1–2. — I. Kozarčanin, Komedija, 1(1934) 15, str. 4. — Lj. Maraković, Hrvatska prosvjeta, 21(1934) 5, str. 194–200. — M. Tomas (S. Šimić), Književnik, 7(1934) 11, str. 507–509. — G. Bujas, Nova revija, 14(1935) 5, str. 328–340. — I. Kozarčanin, Hrvatska revija, 8(1935) 10, str. 549–553. — V. Nikolić, Hrvatski list, 16(1935) 189, str. 6–7. — P. Tijan: Primjeri strane epike. Hrvatska prosvjeta, 23(1936) 4, str. 175–176. — B. Livadić: Pir mladog Derenčina. Hrvatska revija, 13(1940) 1, str. 38. — A. Sedlar: Goethes »Iphigenie« in kroatischer Übersetzung. Deutsche Zeitung in Kroatien, 1(1941) 53, str. 5. — I. Hergešić: Uz Kombolov prijevod Danteova »Pakla«. Hrvatsko kolo, 2(1949) 1, str. 135–147. — A. Vaillant: Chronique – publications serbo-croates. Revue des études slaves (Paris), 25(1949) 1/4, str. 227–228. — I. Frangeš: Danteovo »Čistilište« u prijevodu Mihovila Kombola. Vjesnik, 16(1955) 21. VIII, str. 7. — (Nekrolozi): B. Gavella, Republika, 11(1955) 11/12, str. 963–969. — M. Hraste, Južnoslovenski filolog (Beograd), 1955–56, XXI/1–4, str. 497–499. — B. Popović, Mogućnosti, 2(1955) 12, str. 970–975. — M. Ratković, Jezik, 4(1955–56) 3, str. 65–66. — M. Šošić, Slobodna Dalmacija, 13(1955) 15. XI, str. 4. — M. Vaupotić, Krugovi, 4(1955) 8, str. 524–527. — R. Vidović: Bilješke uz Kombolov prijevod Dantea. Dubrovnik, 2(1956) 2/3, str. 94–99. — (J. Hamm): Mihovil Kombol. Slovo, 1957, 6/8, str. 340–341. — I. Hergešić: Književne kronike 1948 –1957. Zagreb 1958, 12–19. — G. Krklec: Fragment o prevođenju poezije: u spomen Mihovilu Kombolu. Vjesnik, 19(1958) 5. X, str. 7. — R. Vidović: Francesca da Rimini u prijevodu Mihovila Kombola. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 1(1959 –60) 1, str. 101–121. — O. Delorko: O M. Kombolu povodom moje dopune njegova prijevoda Danteova »Raja«. Riječka revija, 9(1960) 5/6, str. 271–277. — J. Ravlić: Mihovil Kombol 1882(1883!)–1955–historik starije hrvatske književnosti. Riječka revija, 9(1960) 5/6, str. 257–263. — A. Šoljan: Dante. Telegram, 1(1960) 7, str. 6. — (O knj. Poviest hrvatske književnosti do narodnog preporoda): M. Vaupotić, Književnik, 3(1961) 30, str. 701–709. — J. Bratulić, Razlog, 2(1962) 1, str. 17–27. — B. Glumac, Vjesnik, 23(1962) 11. I, str. 5. — M. Vaupotić: Mihovil Kombol, kritičar i književni historičar novije hrvatske književnosti. Riječka revija, 11(1962) 1/2, str. 1–28. — R. Vidović: Versioni croate e serbe di Dante. Studi danteschi (Firenze), 40(1963) str. 411–441. — R. Bogišić: Mihovil Kombol – historičar hrvatske književnosti. Kolo, 4(1966) 1, str. 52–55. — M. Šicel: Dosadašnje koncepcije povijesti hrvatske književnosti. Umjetnost riječi, 11(1967) 3, str. 193–205. — Š. Jurišić: Mihovil Kombol i Antun Barac. Vidik, 15(1968) 6, str. 84–86. — J. Jernej: Appunti su una recente versione croata della »Divina Commedia«. Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, 15–16(1970–71) 29/32, str. 565–590. — V. Zaninović: Iz ostavštine Mihovila Kombola. Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 13(1973) str. 115–133. — M. Tomasović: Mihovil Kombol. Forum, 14(1975) 12, str. 896–920. — T. Maštrović: Dramski prijevodi Mihovila Kombola. Kronika Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU, 4(1978) 8, str. 84–87. — M. Tomasović: Mihovil Kombol. Zagreb 1978. — Isti: Kombolove kazališne adaptacije i nadopune. Forum, 18(1979) 7/8, str. 123–154. — Isti: Kombolove prezentacije Lovrićeva djela. Republika, 35(1979) 3, str. 313–325. — I. Frangeš: Mihovil Kombol kao povjesničar novije hrvatske književnosti. Forum, 21(1982) 7/9, str. 23–40. — Mihovil Kombol, književni povjesničar, kritičar i prevodilac (zbornik). Zadar 1983 (i u: Zadarska revija, 1983, br. 4/5), Zagreb—Zadar 19972. — E. Hercigonja: Nad iskonom hrvatske knjige. Zagreb 1983, 121–127. — N. Ivić: Kombolova povijest književnosti kao sinegdoha poezije. Quorum, 12(1996) 6, str. 120–140. — Ž. Jurčić-Kleković: Bribirac svjetskog glasa. Novi list, 57(2004) 24. X, str. 19. — M. Tomasović: Mihovil Kombol 1883.–1955. Zagreb 2005.
 
Marko Kovačević i Redakcija (2009)