KOPAČ, Slavko

KOPAČ, Slavko, slikar i kipar (Vinkovci, 21. VIII. 1913 — Pariz, 23. XI. 1995). Završio gimnaziju 1932. u Vinkovcima, diplomirao 1937. na ALU u Zagrebu (V. Becić). Kao stipendist francuske vlade boravio u Parizu 1939–40, potom bio gimnazijski nastavnik u Mostaru 1940. i Zagrebu 1941–43. Od 1943. boravio u Firenci, a od 1948. u Parizu, gdje je bio tajnik Društva Art brut te kustos i konzervator Zbirke Art brut do 1975, kad zbirku sele u Lausannu, a on postaje članom njezina Upravnoga odbora. Isprva slika portrete, vedute i mrtve prirode, većinom u ulju i akvarelu, gradeći izraz na realističkoj i postimpresionističkoj tradiciji hrvatskoga modernoga slikarstva. Širokim potezom sumarno rješava prostorne planove, a prigušenim tonovima uskoga kolorističkoga registra postiže prozračnost atmosfere (Autoportret, 1937; Gimnazija u Klaićevoj ulici i Savska cesta, 1938). Potom pod utjecajem L. Juneka kompoziciju gradi mrljama sve čišćih tonova (Ciklame, 1938. i Paris – Most Aleksandra III, 1939, MG; Mala Vivi, 1940) te stvara male apstraktne improvizacije (Dimnjak i oblaci, 1939; Barka »210«, 1940). Za boravka u Italiji počinje eksperimentirati sa spontanim razlijevanjem vodenih tehnika (akvarel i tuš) na podlozi kao izrazom nesvjesnoga na slici, što ga približava nadrealizmu (Abrahamova žrtva, 1945–46; Čovjek pred ogledalom, 1946; Kravari, 1948). Napušta klasične vrijednosti boja, koje postaju svježe i pune svjetla, te perspektivu ukidajući trodimenzionalni prostor i liniju horizonta, a kompoziciju često gradi simetrično (Stablo kišobran, 1946; Lov na divljeg vepra, 1948, MG). Okreće se primarnoj morfologiji svodeći slikarske elemente na nekoliko mrlja i linija (Portret, 1946; U cirkusu, 1947) i oblike na primitivne aluzije (Jedrenjak, 1945; Noć u planini, 1947), a izraz mu poprima draž dječje nespretnosti (»infantilizam«, G. Gamulin, 1988). Tragajući za arhetipskim, sintezom značajka nevješta dječjega i prethistorijskoga crteža (Udovica, 1946; Nalakćena žena i Majčinstvo, 1948) stvara maštovit i naivan svijet, suprotstavljen tradicionalnoj estetici. U potrazi za potvrdom dolazi u Pariz, gdje u kontaktu s J. Dubuffetom i umjetnicima art bruta, koji potaknuti umjetnošću »netaknutih likovnom kulturom« (samouki umjetnici, osobe s mentalnim teškoćama i djeca) njeguju intuitivan i spontan izraz oslobođen bilo kakve konvencije, njegovo slikarstvo dobiva daljnje poticaje: vraća se ulju, registar boja suzuje se na smeđu, a crtež, često blizak stilu šaranja po zidovima, kojim unosi dobroćudni humor i ludičnost, postaje bazom njegova vizualnoga izraza (Šaranje i Pobjednik, 1949). Istodobno napušta posljednje aluzije prostora, koji podređuje slobodi poetske imaginacije; iluziju prostornoga podržava jedino život oblika na plohi (Loža i Mornar, 1949), kojim pobuđuje arhetipska sjećanja i osjećaje (Majka, Automobil i Slonovi, 1949; Krava, 1949, MG). U nastojanju da svoj slikarski jezik osvježi neposrednošću i »sirovošću«, na poč. 1950-ih eksperimentira s konvencionalnim tehnikama (ulje, gvaš, akvarel i vinil). Informelističkim pastoznim slojevima boje počinje dodavati različite materijale (čađa, komadići stakla, dijelovi automobilskih guma ili čeličnih žica), a na boju, često pomiješanu s grafitom, ugljenom prašinom, gipsom ili pijeskom, katkad aplicira i tekstil ili papir u boji (Lađa, 1953; Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci; Brod na mjesečini, oko 1953). Vrhunci su slike Na galapagoškim otocima (1952, MG) s gigantiziranim motivom kornjače, na kojoj do izražaja dolaze svijetli i rafinirani tonaliteti i visokim pastama negiran prostor, te Gradski park (1954), gdje su se nadrealistički sjedinili poetičnost i dječja naivnost. Uz naivni bestijarij, nadahnuće često crpe iz bajkovitoga svijeta narodnih priča, kako u slikarstvu (Barbarska kraljica, 1950; Indijanci u lovu na leptire, 1954), tako i u skulpturi (Kralj i kraljica, 1950–60), koja je rezultat stalnoga istraživanja materijala i tehnika. Izrađuje ju u cementu (Žena dugog vrata, 1950; Žena bez oka, 1951), pocakljenoj keramici (Crna ptica i Trubač, 1950; ciklus Ptičari, 1951–52), emajliranoj terakoti (ciklus Maske, 1952; Igra preskakivanja jarca, 1959) i drugim teško čitljivim kombinacijama cementa, kamena, drva, lave, stakla, gline, ugljena, papira i gaze (Crna statua, 1950; Majka i dijete, 1954; Ptica s krunom, 1960). Njegove skulpture često nose notu duhovitosti (Maska V, 1952, MG; Lav, 1955), a karakteriziraju ih i rustičnost i grubost površine te sumarnost izraza (ciklus Totemi, oko 1952; Glava, oko 1958; Ptica, 1959, Galerija Klovićevi dvori, GKD). Često poseže i za oblicima nađenima u prirodi, kao što su kamen i kora drveta (Vepar, 1954; Vukodlak, 1962), koji mu nameću uglavnom lirski intoniranu kompoziciju, ili odbačenim uporabnim predmetima dajući im novi život (Profil u zrcalu, 1962; Poljubac, 1966). Od grubih i bezvrijednih stvari stvara zaigran i emotivan svijet pretvarajući trivijalno i potrošno u estetsko i dragocjeno, a uporabom trošnih materijala sugerira nepostojanost, prolaznost i smrtnost. U 1960-ima nastavlja s radom u kombiniranoj tehnici (Bijela cesta i Crna zemlja, 1961), no sve se češće vraća gvašu (Slonovi, 1961; Ptice na stablu, 1963), ulju (Igrači, 1963) i vinilu (Loža, 1965, GKD; Dim nad oranicama, 1966). Izraz mu se postupno sintetizira, dolazi do pročišćivanja forme, mjesto malih oblika i narativnosti javljaju se veliki oblici, metafore (Slonovi, Bretonke i Kornjača, 1962; Vrba na mjesečini, 1966, Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku) te nove motivske preokupacije: glave u obliku lubanja (Povorka žena, 1964; Makadam I, 1968) i karakteristični stilizirani profili (Likovi oko stola, 1963; Trojica, 1965; Svemirski građanin, 1966). Istodobno se smiruje struktura, boja postaje rjeđom i mjestimično transparentnom, a na svjetlijem fondu slike javljaju se grafizmi koji razigravaju površinu (Paravan s dva kapka, 1965; Volovi, 1967). Na poč. 1970-ih često radi u papiru; u tehnici papier mâchéa izrađuje skulpture naglašene redukcije na kojima boja postaje njihovim organskim dijelom (Rakovica, 1969. i Fontana, 1970, GKD; Prima donna, 1971; Spomenik s pticama, 1972) te kolaže sa ženskim likovima, u kojima, služeći se primitivističkim pojednostavljenjima, preispituje tradicionalne pojmove ljepote (Cvjećarica II, 1973, MG; Vezeni šal, 1973). Potom nastaju nizovi kolažiranih slika zemljanih boja suptilnih tonova i kolorističkih odnosa (Leptiri, 1975; Žena sklopljenih ruku, 1976; Žena s lepezom, 1978; Povorka maski, 1978, GKD). Osim bujnih ženskih aktova punih erotske snage (Žena, 1978, GKD; Žena zelene kose, 1984; Ženski akt na ružičastoj pozadini, Tri kupačice i Aktovi-paravan, 1985), 1980-ih stvara i muške likove, tematski se vraćajući zavičaju (Pastir sa zelenom bradom, 1979; Seljak s Dunava, 1980; Pustinjak, 1984; Pastir i Seljak, 1985), te cikluse malih kolaža u bezbroj maštovitih inačica (Stablo, 1981; Bez naslova, 1988), u kojima zaigranost osobito dolazi do izražaja. Posljednja su mu djela kolaži jednostavne morfologije i iznimne kolorističke finoće (Dva lika pod kišobranom, Tri košnice i Obor pod mjesecom, 1991). Izlagao je samostalno u Zagrebu (1938. s M. Vežom, 1966, 1977, 1983–84), Vinkovcima (1938, 1967, 1987), Firenci (1945), Rimu (1948), Parizu (1949, 1953, 1958, 1961, 1963, 1981, 1986, 1990), Venceu (1957, 1960, 1964, 1992), Milanu (1963), Perugi (1964), Osijeku (1966, 1986, 1989), Rijeci (1966), Beogradu i Splitu (1967), Louisvilleu i Orléansu (1968), Chicagu i Houstonu (1982) te skupno na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb 1938–39), izložbama hrvatskih umjetnika (Zagreb 1939–40), Hrvatski umjetnici u NDH (Zagreb 1941–44), Venecijanskom bijenalu (1942), izložbama Hrvatska umjetnost (Berlin, Beč, Bratislava 1943) i Michel Tapié predstavlja »neku drugu umjetnost« (Pariz 1952), Biennalu Slavonaca (1967, 1977, 1985, 1992), Zagrebačkoj izložbi jugoslavenskoga crteža (1977, 1979) te na izložbama Autoportret u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1977), Moderna umjetnost u Hrvatskoj (Mainz 1977), Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1979), Lik-figura u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1981), Pozdrav Jeanu Dubuffetu (Vence 1985) te Racionalno i spontano (Rijeka 1994). Posmrtno su mu slike izlagane u Parizu (1996. retrospektiva), Zagrebu (1997. retrospektiva), Osijeku (1998), Vinkovcima (1998, 2004), Đakovu (2005) i Slavonskom Brodu (2006) te na skupnim izložbama 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti (Zagreb 1996), Branko Ružić i suvremenici (Zagreb 2001) i Pedesete godine u hrvatskoj umjetnosti (Zagreb 2004). Također se bavio opremom i ilustriranjem ekskluzivnih publikacija, uglavnom s vlastitim tekstovima i pjesmama u slobodnoj formi, u kojima uspostavlja jednakovrijednost crteža i pisma (Tir à cible. Pariz 1949; Le soleil se couche au pays des éléphants. Pariz 1951; Chapeau ivre, nastala 1969, objavljena u Venceu 1994; Mes très riches heures. Pariz 1972; Pierre Joinul. Mon prof de maths sent le tabac. Pariz 1976). Poetskim crtežima na granici nadrealnoga ilustrirao je i opremio bibliofilsko izdanje pjesme A. Bretona Au regard des divinités (Pariz 1949) te izradio bakroreze za unikatnu knjigu R. Ivšića Météores (Pariz 1967). God. 1950. surađivao u Almanach surréaliste du demi-siècle (Pariz). Slikarstvom intimnoga, poetičnoga ugođaja, temeljenim na osebujnom povezivanju nadrealizma i primitivističkoga oblikovanja (Z. Rus, 1967), poglavito prizorima neposredne dječje vizije, proširio je granice jezika umjetničkoga izražavanja. Darovatelj je četrdesetak djela Gradskomu muzeju Vinkovci 1972. i 2003, kad je Galerija umjetnosti pri tom muzeju preimenovana u Galeriju likovnih umjetnosti »Slavko Kopač«, a 1993. i 2003. više od 70 radova zagrebačkomu Muzejsko-galerijskomu centru (danas u GKD). God. 1989. prema njegovoj slici Slavonija, nastaloj u pol. 1940-ih, R. Labaš izradio je svečani zastor osječkoga HNK, a 2003. u seriji Hrvatsko moderno slikarstvo izdana je poštanska marka s motivom slike Cvjećarica. Bio je dopisni član HAZU od 1992. God. 1999. B. Žižić je za HRT snimio dokumentarni film Slavko Kopač.