KORAĆ, Vitomir

KORAĆ, Vitomir, političar i publicist (Šid, 26. I. ili 14. IV. 1877 — Iriški Venac, 5. ili 8. IX. 1941). Gimnaziju polazio u Šapcu, bio trgovački pomoćnik i odvjetnički pisar u rodnom gradu te pisar kotarske oblasti u Staroj Pazovi. God. 1896. preselio se u Zagreb te postao članom GO i tajnikom Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije (SDSHS) te izvršnim urednikom njezina glasila Sloboda. Zbog socijalističke agitacije uhićivan je te sudbeno ili policijski kažnjavan u Šidu 1895–97, najposlije zatočen u Mitrovici do 1899, kad je upućen na vojnu službu u Travnik. Preuzevši nakon povratka 1900. čelno mjesto u Stranci, radi suprotstavljanja autokraciji K. Khuena Héderváryja podupro je zajednički nastup s tzv. Naprednom omladinom, pokrenuo list Nova Sloboda (zbog proglasa s njim u svezi 1901. opet je zatvoren), povezao se s mađarskim socijalistima i u Budimpešti 1902. organizirao tiskanje brošure F. Potočnjaka Kako se drži prosti lopov na banskoj stolici te lista Crvena sloboda (urednik do 1905), a 1903. uključio se u skupštinski pokret hrvatske oporbe. U ožujku na velikom zboru u Zagrebu s M. Marjanovićem i S. Radićem iznio je rezolucije o građanskim pravima, u svibnju je zbog članka o pravosuđu (Crvena sloboda, 1903, 1) uhićen s Radićem i Potočnjakom te osuđen na 10 mjeseci zatvora. Pod njegovim je vodstvom SDSHS sudjelovala u sastavljanju zajedničkoga programa te u prosincu 1905. pristupila Hrvatsko-srpskoj koaliciji, koju – međutim – već u travnju 1906. napušta zbog sporazuma njezinih čelnika s banom T. Pejačevićem. God. 1907. kao zamjenik V. Bukšega postao je članom ugarsko-hrvatske sekcije Međunarodnoga socijalističkoga biroa u Bruxellesu (izvršno tijelo tzv. Druge internacionale), a iduće je u šidskom izbornom kotaru – kao prvi i posljednji socijaldemokratski zastupnik – izabran u Hrvatski sabor, u kojem je djelovao do 1910 (i kao član Odbora za proračun), no 1908. zbog razilaženja s ostatkom stranačkoga vodstva preselio se u Šid, gdje je osnovao Zemljoradnički savez i tiskaru te do 1912. izdavao i uređivao list Pravo naroda. God. 1910. na zboru SDSHS u Zagrebu promicao je strategiju postupnih društvenih reforma (ponajprije opće pravo glasa, osmosatni radni dan, slobodu tiska i »slobodu savjesti«, uključujući bezvjerje), a na Balkanskoj socijalističkoj konferenciji u Beogradu jugoslavenstvo na kulturnom planu, koje je vidio kao rješenje hrvatsko-srpskoga spora. Inače je slijedom tadašnjih marksističkih shvaćanja držao da klasno pitanje prethodi nacionalnomu (nastalomu u XIX. st. zbog »buržoaskih« interesa) te oštro kritizirao »frankovce«, koncepciju hrvatskoga državnoga prava, »klerikalizam«, povremeno i srpska presezanja; radi utjecaja na seljaštvo poticao je pak osnutak seoskih konzumnih zadruga. Na poč. I. svjetskoga rata, uzrok kojega je vidio u kolonijalnom imperijalizmu (ističući istodobno da je upletenost Srbije u Sarajevski atentat »dokazana«), pripadao je struji u ono doba zabranjene SDSHS što se zauzimala za politiku pasivnosti, no postupno je – pod dojmom raspada tzv. Druge internacionale i Lenjinovih postavka o »narodnom samoodređenju« – priznao makar prolaznu zbiljnost nacionalizama te podupro rušenje Austro-Ugarske Monarhije. Premda se potkraj rata Stranka rascijepila na radikalnu »ljevicu« i reformističku »desnicu« (za koju je nakratko pridobio i B. Adžiju, Đ. Cvijića te M. Krležu), s Bukšegom ju je 1918. predstavljao u NV SHS, u kojem se 24. studenoga usprotivio prijedlogu da prijestolonasljednik Aleksandar bude regent nove države. Ipak, promicao je njezin unitaristički ustroj te što brže proglašenje, pa je izabran u Odbor za ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom, a nakon 1. prosinca ostao je u Beogradu kao član odbora što je upravljao državnim poslovima do osnutka vlade. Bio je ministar za socijalnu politiku u prvoj – Protićevoj – vladi Kraljevstva SHS 1918–19. te u prvoj i drugoj vladi Lj. Davidovića 1919–20 (u njoj i zastupnik Ministarstva narodnoga zdravlja), ujedno i član Privremenoga narodnoga predstavništva 1919–20. God. 1919. imenovan je u Komisiju za rješenje agrarnoga pitanja (započevši izvlaštenje srijemskih veleposjeda, predlagao da se obuhvate sva zemljišta veća od 100 jutara), a sudjelovao je i u izradbi izbornoga zakona te utvrđivanju nepovoljnoga omjera pri zamjeni krune dinarom. Vjerujući da će zbog zajedničke gospodarske osnovice ubrzo doći do stapanja »plemenskih podnacija«, protivio se hrvatskim federalističkim zahtjevima, tumačeći ih kao prežitak feudalnih odnosa »habsburške žabokrečine«; u pol. 1920-ih izjasnio se za izmjenu Vidovdanskoga ustava kako bi se ojačala neovisnost sudstva i mjesna samouprava, ali mimo »povijesnih pokrajina«. U Novom Sadu suosnovao je 1919. Socijaldemokratsku stranku Jugoslavije, koja se 1921. s Jugoslavenskom socijaldemokratskom strankom i Socijalističkom radničkom partijom Jugoslavije ujedinila u Socijalističku zajednicu Jugoslavije, ubrzo preimenovanu u Socijalističku partiju Jugoslavije, koje je bio politički sekretar i 1926–28. predsjednik. Ta se također zauzimala za socijalne reforme, ali nije okupila znatnije članstvo, a sam je K. u Srijemu, Bačkoj i Banatu neuspješno nastupao na parlamentarnim izborima, sukobljujući se s tzv. centrumaškim krilom, koje je prevladalo uoči Šestosiječanjske diktature. Za njezina je trajanja surađivao s predstavnicima režima, a potkraj 1939. uključio se u obnovu socijaldemokratske stranke. Djelovao je i na sindikalnom planu, napose u Općem radničkom savezu. Budući da nije bio sklon revolucionarnim postupcima, predstavnici KPJ držali su ga za oportunističkoga suradnika klasnoga neprijatelja, »policajsocijalista« pa i »socijalfašista« što »šovensko srpsko stanovište sakriva teorijski za tobože marksističku analizu i argumentaciju«, a ocjenu J. Broza (»prirepak buržoaskih partija«) preuzeli su i neki povjesničari (V. Bogdanov, T. Milenković). — Njegovi nerijetko polemični, ali i teorijski zasnovani tekstovi te govori o radničkim i sindikalnim temama, socijalnom zakonodavstvu, agrarnoj reformi i drugim političkim zbivanjima objavljeni su u izdanjima Sloboda (1896, 1901–02), Pučki kalendar za radnike i seljake (1901), Hrvatska misao (1903), Novi list (1903), Slobodna riječ (1903, 1907, 1909–14; urednik 1909), Narodni glas (1905), Razredna borba (1906–07; urednik), Svibanjski spis (1908), Pravo naroda (1909–11, Beograd 1921–24, 1927–29), Pokret (1910), Crveni kalendar (1914–15, 1923–25, 1927, 1931–32; urednik 1908, 1914–15), Oslobođenje (1914; urednik), Sloboda (1917, 1919–20), Slobodna riječ (1917), Demokracija (Ljubljana 1918), Novo društvo (1918; urednik), Novosti (1918), Pravda (1918–19), Ujedinjenje (1918), Bratstvo (1919), Jug (1919), Naprej (Ljubljana 1919, 1921), Radnički glasnik (1919, 1929–31, 1936), Sloboda (Novi Sad 1919, 1923) Željezničar (1919), Zvono (1920–21), Slobodna riječ (1922), Crvena zastava (1925–26, 1928), Krojački vjesnik (1930) i Radnička straža (1932), beogradskim periodicima Beogradski dnevnik (1919, 1921), Demokratija (1919), Epoha (1919), Socijalističke radničke novine (1921; Radničke novine 1921–23, 1925–27), Srpski književni glasnik (1922, 1924), Politika (1923, 1931), Samouprava (1924), Socijalni preporođaj (1924), Radničko jedinstvo (1926, 1930–31), Rad i trud (1930) te Solidarnost (1933–39), Socijalističkom radničkom kalendaru (Beograd 1927), brošurama Spas radnika i maloobrtnika u današnjem društvu (Zagreb 1900), Ko je za krivu prisegu, socijalizam ili klerikalizam??? (Zagreb 1908), Ko sije? A ko žanje? Reč ratarima i zemljoradnicima u oči žetve (Šid 1910), Samoodređenje naroda i socijalizam (Zagreb 1919), Čija je zemlja Jugoslavija?, Zemlju onome, ko je obrađuje i Zašto su socijalni demokrati išli u ministre? (sve Beograd 1920), Dve taktike u socijalističkom pokretu (Sarajevo 1920) i Hrvatski »problem« (Beograd 1922) te knjižicama (1907, 1910). Napisao je i pohvalan monografski prikaz monetarnih shvaćanja S. Gesella (1925) te trosveščanu Povjest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji (1929–1933) do početka 1920-ih, u kojoj je obradio i vlastitu ulogu, koja se – uzimajući u obzir apologetsku narav – ocjenjivala kao prva takve vrste s mnogobrojnim podatcima »koji, kritički upotrijebljeni, mogu i danas biti korisni« (J. Šidak), a »širok i kompleksan pristup« kao još uvijek »načelno instruktivan« (V. Oštrić). Priredio je i predgovorom popratio Potočnjakovu knjigu Pogledi na klerikalizam u Hrvatskoj (Budimpešta 1903) te s njemačkoga preveo djelo K. Kautskoga Temeljna načela socijalne demokracije (Zagreb 1906) i zbirku članaka njemačkih socijalista Ciljevi i putevi socijalne demokracije (Zagreb 1912). Spominje se kao slobodni zidar (Z. Nenezić). Njegova zbirka dokumenata (1923–37) čuva se u beogradskom Arhivu Srbije i Crne Gore. Potpisivao se i inicijalima te s V.