Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KOTROMANIĆI (Kotromanovići), bosanska dinastija. Vladala od pol. XIII. st. do lipnja 1463. Njezino se ime u dubrovačkim vrelima spominje prvi put 1404. u uputi izaslanicima u Bosnu, gdje se navodi da su »gospoda od starine«. Podrijetlo im nije utvrđeno. Dubrovčani su u uputi svojemu izaslanstvu 14. V. 1432. zabilježili predaju po kojoj im je praotac bio vitez Kotroman Got (Cotromano Gotto), rođak ugarskoga kralja, koji je iz Ugarske došao u Bosnu i uz njegovu pomoć zavladao, što se podudara s pisanjem M. Orbinija, J. Lukarevića i Dž. Rastića. Orbini – prema nekom izvoru starijem od 1430 – piše kako je ugarski kralj nakon Kulinove smrti poslao u Bosnu velikaša i ratnika Kotromana Nijemca (Cotromano Tedesco) koji je zemlju bez gospodara zaposjeo, pa ga je kralj imenovao banom. Na tom počiva mišljenje o njihovu njemačkom podrijetlu. Prema kasnijim suprotnim mišljenjima, bili bi bosanskih (L. Thallóczy), odnosno hrvatskih (Ć. Truhelka) korijena. Ljetopisac Nikola Lašvanin navodi da je prvi od njih bio ban Ivan, izabran 1059, I. F. Jukić i Thallóczy navode Ivana Kotromana kao suvremenika Bele IV, koji ga je poslao u Bosnu da kazni bana Ninoslava zbog pomoći Splićanima u sukobu s Trogiranima, kraljevim podanicima, a P. Stanić ustvrdio je da bosanska vladarska kuća potječe od nekoga »conte Joannes«, Nijemca iz Požuna. Izvorima je pak posvjedočen 1163. u Ugarskoj neki knez Kotroman (comes Cotromanus). Uskoro je došlo do promjene u Bosni, kad je pobjednik u ugarskim prijestolnim borbama Stjepan III. svrgnuo bana Boriča, pristašu Stjepana IV; protiv bana poslan je doista njemački vitez, ali Gottfried od Meissena. Nije jasno jesu li dinastiji pripadali prvi banovi Kulin, Stjepan i Ninoslav, kojega je rođak prvi pouzdano posvjedočeni član i utemeljitelj dinastije ban → Prijezda I. On je imao sinove → Stjepana I. Kotromana, Prijezdu II. i Vuka te kćer nepoznata imena, udanu za Ladislava, sina Stjepana III. Babonića (Thallóczy ju naziva Katarinom). Braća su zajedno nastupila samo u svibnju 1287. kao suizdavači očeve povelje. Vuk se nakon toga više ne spominje, a Prijezda II. je s bratom nakon očeve smrti naslijedio bansku čast, što je posljednji njegov spomen (konstrukcije M. Wertnera i Nade Klaić o Prijezdi I, II. i III. nisu utemeljene u izvorima). Nakon smrti Stjepana I. u Bosni su izbili nemiri u kojima se njegova udovica Elizabeta nije mogla održati, nego je s malodobnim sinovima → Stjepanom II, poslije banom, Vladislavom (u. 1354) i Ninoslavom (u. prije jeseni 1353) te kćeri Katarinom (Katelina; u. nakon 1349) morala bježati iz zemlje. Prema Orbiniju i Lukareviću, Ninoslav (Miroslav) i Vladislav otišli su u Hrvatsku (Zagreb, Medvedgrad); podatak da im je sestra Danica otišla u Rim i ondje umrla nije utemeljen. Prema dubrovačkim vrelima iz prve pol. XV. st., braća su s majkom u Dubrovniku provela nekoliko godina. U doba pada bana Mladina II. Bribirskoga Vladislav i Stjepan II. bili su među njegovim protivnicima, a potom su se s banom cijele Slavonije borili protiv hrvatskih velikaša. Vladislav se uza Stjepana II. javlja kao suizdavač povelja Hrvatinićima 1326–31. Potkraj 1337. ili na poč. 1338. oženio se Jelenom, kćeri Jurja II. Bribirskoga. U literaturi prevladava mišljenje da je imao kćer Mariju, koja se 1351. udala za Ulricha Helfensteina. To je prijeporno jer izvori spominju da je bila kći vojvode Pavla, a članovi bosanske dinastije nosili su naslov kneza i među njima nijedan se nije zvao Pavao. Potkraj života Vladislav je kratko u ime novoga bana, petnaestogodišnjega sina, vodio sa suprugom državne poslove. Katarina je bila udana za humskoga kneza Nikolu; njezini sinovi Bogiša i Vladislav navode se 1347. kao nećaci bana Stjepana II. Stjepan je sklopio barem dva braka, s bugarskom princezom nepoznata imena 1329. i Elizabetom, kćeri kujavskoga hercega Kazimira 1335, dok se ne zna sudbina kombinacija 1318–19. s kćeri Meinharda Ortenburškoga. U tim brakovima rođeni su sin nepoznata imena (A. Veselinović naziva ga Vukom; u. prije 1353) te kćeri → ELIZABETA, hrvatsko-ugarska kraljica, i Katarina, koja se 1362. udala za Hermana I. Celjskoga. Nakon Vladislavove smrti njegova udovica preuzela je državne poslove kako bi sinovima → Tvrtku I, poslije banu i kralju, i Vuku (Vukić) osigurala vlast. U proljeće 1354. boravila je s mlađim Vukom u Ugarskoj, gdje je dobila potvrdu i pristanak kralja Ludovika I. na prijestolnu promjenu, a nakon povratka održala je s Tvrtkom u Milama stanak (državni sabor). Vuk je neko vrijeme dijelio vlast s bratom. Suvladarski položaj priznao mu je Ludovik I. u srpnju 1357. Do proljeća 1366. bio je u slozi s bratom i povremeno se javljao u javnom i političkom životu (1364. primljen za mletačkoga građanina), a tada se našao u krugu nezadovoljne vlastele koja se pobunila protiv Tvrtka i Jelene te ga proglasila banom. Tvrtko je na pobunu odgovorio odlučno i Vuk se nije mogao dulje održati te se 1367. sklonio u Dubrovnik, odakle je još neko vrijeme diplomatskim putem uzalud nastojao omesti Tvrtkovo učvršćenje na vlasti; razmirice su završene prije 1374. V. Ćorović pretpostavlja da je Vuk umro prije ljeta 1378. Danas se sa sigurnošću prihvaća da je Tvrtko I. imao sina → Tvrtka II, kojemu nije osigurao prijestolje. Vlastela su za Tvrtkova nasljednika izabrala njegova rođaka → Dabišu, za kojega se u historiografiji misli da je bio sin kraljeva strica Ninoslava. Dabiša je bio oženjen Jelenom nepoznata roda (→ JELENA), koja ga je 1395. naslijedila. S njom je imao kćer Stanu, koja je imala kćer Vladiku udanu za Jurja Radivojevića. Kralju → Ostoji otac nije poznat (sigurno je da nije bio kralj). Ostoja se ženio tri puta, s Vitačom (1398), s Kujavom (1398) i s udovicom Hrvoja Vukčića Hrvatinića Jelenom Nelipčić. Vitaču je otpustio nakon što je bio izabran za kralja, a Kujavu 1416. S Kujavom je imao kralja → Stjepana Ostojića, protukralja → Radivoja i kralja → Tomaša. Ona se javljala kao suizdavačica vladarskih povelja, a nakon dolaska na vlast njezina sina Stjepana, ponovo je sudjelovala u državnim poslovima. Kad je on svrgnut, tražila je da ju Dubrovčani preporuče Tvrtku II. i Sandalju Hraniću. U izvorima se spominje do 1435. i zna se da je bila u tijesnim vezama s rođakom Kotromanića Vukom Banićem Kotromanićem (Banić Grubačević). Truhelka je u njem vidio sina Grubače, kćeri Tvrtka I, o kojoj se ništa ne zna, istovjetnoga s Ostojinim nećakom Vukom koji je 1412. kraj Visokoga orobio i ubio dubrovačkoga vlastelina Jakšu Bunića. M. Perojević pretpostavlja da je Vuk nezakoniti sin Tvrtka I, ali ni to nema uporišta u izvorima. On je od 1422. boraveći u Dubrovniku opterećivao bosansko-dubrovačke odnose dok u pol. 1428. nije napustio grad, nakon čega mu se gubi trag. Tvrtko II. se potkraj 1409. oženio neimenovanom ženom, a 1428. Dorotejom Gorjanskom; umro je bez muškoga potomstva. Njegovom se smrću 1443. aktualizirala popuna prijestolja, za što se javilo više pretendenata. Prema ugovoru pokojnoga kralja s Hermanom II. Celjskim iz 1427, stekli su se uvjeti da na prijestolje dođe tuđinac, daleki rođak Kotromanića, ali Hermanovu nasljedniku Fridriku nisu bila sklona bosanska gospoda koja su za Tvrtkova nasljednika izabrala mlađega sina kralja Ostoje, Tomaša. Drugi pretendent bio je Tomašev brat Radivoj. Radivoj je, koliko se zna, u braku s Katarinom, kćeri vlastelina Nikole iz Velike, imao sinove Tvrtka, Jurja i Matiju. Prva dvojica spominju se u travnju 1451. i 1452. te u lipnju 1453. kad su ih Dubrovčani darivali suknom. Matija (jednom spomenut kao Matija Šabančić)postao je potkraj 1465. bosanskim kraljem pod turskim okriljem, a suverenitet mu je bio ograničen na lašvansko područje. Tomaš je u braku s Vojačom nepoznata roda imao nasljednika → Stjepana Tomaševića, a u drugom, s → Katarinom, kćeri Stjepana Vukčića Kosače, Sigismunda (Žigmund, rođ. 1449) i Katarinu (rođ. 1453). Imao je još barem jednoga sina i dvije kćeri. Za jednoga je znao Orbini koji piše kako je kao dječak hodočastio na Mljet, u benediktinsku crkvu Gospinoj slici, ondje se razbolio, umro i bio pokopan, a nad grobom mu je bio natpis HIC IACET FILIUS TOMASCI REGIS BOSNAE. Ne može se utvrditi odnosi li se na njega podatak mletačkoga kroničara Marcantonija Erizza o Tomaševu sinu nepoznata imena. Isti pisac navodi da je kralj imao dvije kćeri iz prvoga braka koje su se udale 1451 (jedna za nekoga vojvodu Stjepana koji je zamjenjivao ugarskoga kralja). U posljednjim danima bosanske države Sigismund i Katarina bili su zarobljeni 1463; 1474. do kraljice majke stigle su glasine da su djeca živa, da su još u kršćanskoj vjeri i da ih je sultan sklon pustiti. Za Sigismunda mletački kroničar Donado da Lezze piše da je bio u pratnji sultana Mehmeda II. u pohodu 1473. protiv Uzun Hasana. Potkraj 1487. bio je upravitelj sandžaka Karasi u Maloj Aziji, prije toga sudjelovao je pod zapovjedništvom ujaka Ahmed-paše Hercegovića u ratu protiv mameluka u Ciliciji te kratko bio zarobljen i odveden u Kairo, a 1488. ponovo se borio u tursko-egipatskom ratu. Posljednji podatak o njem potječe iz 1492. i tiče se njegova razgovora s Jakub-pašom prije Krbavske bitke. Nije sigurno je li u njoj sudjelovao. O njegovoj sestri ne zna se gotovo ništa. Prema vrelima nepotvrđenoj pretpostavci G. Elezovića, bila je povjerena Isa-begu Ishakoviću, prihvatila islam i život provela u Skoplju. Udovica kralja Stjepana Tomaševića, Mara, nakon muževe pogibije sklonila se u Dalmaciju, neko vrijeme boravila u Dubrovniku (1465. ondje srela Katarinu). God. 1466. prešla je na tursko područje, živjela i 1476. umrla u Ježevu kraj Sereza. Radivojeva pak udovica Katarina preudala se 1470. za slavonskoga vlastelina Ivana Senčaja. Posjedi Kotromanića prostirali su se uglavnom na području središnje Bosne, a pripadali su im gradovi i rudnici poput Visokoga, Sutjeske, Bobovca, Fojnice, Kreševa. Poslije su zavladali i zemljama Hrvatinića, gdje su imali posljednje stolno mjesto u Jajcu.

 
Prijezda I (Prisda, Prizda, Priezda, Brizda), ban (?, na poč. XIII. st. — ?, prije 23. VII. 1290). Nasljednik bana Ninoslava, koji se 1233. za njega zauzimao u pape Grgura IX. da mu dominikanci vrate sina kojega im je predao kao taoca u zalog da će ostati vjeran katoličanstvu. Papa ga je u pismu nazvao plemenitim mužem Ubanom zvanim Prijezda (nobilis vir Ubanus, dictus Priezda). To je čitano različito; čini se da su najbolje objašnjenje ponudili V. Mažuranić i Wertner protumačivši riječ Ubanus kao vicebanus, pa bi Prijezda u doba Ninoslavove vladavine bio banovac, odn. njegov pomoćnik u vlasti. Budući da srednjovjekovna bosanska država nije imala banova zamjenika i pomoćnika u vlasti, pa ni »velikoga bana«, kako su se nazivali Kulin, Ninoslav i Prijezda, možda bi ti primjeri svjedočili o pokušajima organiziranja najviše vlasti u zemlji po uzoru na onu u Hrvatskoj. Za bosansko-ugarskih sukoba u drugoj pol. 1230-ih Prijezda je uživao potporu Ugarske te bio postavljen za bana (kao ban spominje se u listopadu 1240) mjesto svrgnutoga Ninoslava, ali mu ona nije bila dovoljna da osigura vlast. Nije istovjetan s istoimenim vlastelinom u Ninoslavovoj pratnji s kojom je u proljeće 1240. stigao u Dubrovnik, kako misli N. Klaić. Uz ugarsku pomoć, uključio se u borbu za prijestolje te stekao bansku vlast, vjerojatno već 1250, ali je borbe protiv Ninoslavovih nasljednika i svojih političkih protivnika vodio i u jesen 1254. Vladao je Bosnom s Donjim krajima, a Usora i Soli bile su podvrgnute Ugarskoj. Kralj Bela IV. potvrdio mu je 30. III. 1255. župu Novake u Podravini (oko Gornjega Miholjca), koju mu je svojedobno darovao herceg Koloman. Kao vazal hrvatsko-ugarskoga kralja borio se s bosanskom vojskom protiv češkoga kralja Přemysla Otakara II. i bio poražen u bitki na Moravskom polju u Donjoj Austriji u ljeto 1260. Iako je ispunjavao vazalne obveze, o njem se nakon tih događaja malo zna i stječe se dojam da mu je vlast bila skučenija (1264. Ana-Agneza, kći kralja Bele IV. nosi naslov »vojvotkinja bosanska«, odn. »gospodarica Bosne i Mačve«, 1271. njezin sin Bela je vojvoda Mačve i Bosne, 1273–74. ugarski velikaši Stjepan i Egidij nosili su naslov bosanskoga bana, potom je uprava nad Bosnom i Mačvom bila povjerena dvorskomu rizničaru Ugrinu, a 1280. naslov »mačvanske i bosanske vojvotkinje« nosila je kraljica majka Elizabeta). Potkraj 1284. oženio je sina Stjepana, a u svibnju 1287. uz pristanak sinova te baruna i vlastele dao je kćeri i zetu Ladislavu Baboniću Župu Zemljanik (Zemunik), za koju tvrdi da su ju posjedovali i njegovi predci.
 
Stjepan I. Kotroman, ban (? — ?, prije 1314). Dubrovačka vrela i pisci nazivaju ga Kotromanom (Cotromano). Ne može se sa sigurnošću utvrditi odnosi li se na njega ili na nekoga starijega sina podatak iz 1233. prema kojem je Prijezda I. sina predao kao taoca dominikancima. Kao odrasla osoba prvi put javno nastupa 1267. kad s mlađim bratom Prijezdom II. ustupa templarsko zemljište Sveti Križ između Vaške i Novaka. Potkraj 1284. oženio se Elizabetom (Jelisaveta), kćeri bivšega srpskoga kralja Stefana Dragutina. U svibnju 1287. suglasio se s braćom da otac daruje njihovoj sestri Župu Zemljanik (Zemunik). Prije ljeta 1290. u Bosni je došlo do promjene na prijestolju, te papa Nikola IV. 23. srpnja piše braći Stjepanu i Prijezdi nazivajući ih »bosanskim banovima«. Nakon tih vijesti ban je bio samo Stjepan. Njegova vladavina protekla je u sjeni prevlasti knezova Bribirskih nad Bosnom. S njima je ban ratovao više godina, s banom Mladinom I. borio se 1302. u Podrinju, a 1304. Bribirac je poginuo slamajući otpor Bosanaca. Taj pothvat uskoro je dovršio njegov brat ban Pavao I. i već 21. II. 1305. naziva se »gospodarom čitave Bosne«, u kojoj je za bana postavio svojega sina Mladina II. Stjepan ipak nije izgubio prijestolje, održao se u dijelu Bosne i Bribirci ga više nisu uznemirivali.
 
Stjepan II (Stipoš, Stepotius), ban (? — ?, 28. IX? 1353). Iako je smjena na prijestolju obavljena pod okriljem Bribirskih, vlast nije mogao odmah preuzeti nego je od 1314. nekoliko godina proveo kao prognanik u Dubrovniku, jer su vlastela ustala protiv banove udovice i djece. Prije ljeta 1319. Mladin II. omogućio je povratak domaće banske obitelji u Bosnu. Bribirac je nastojao oženiti Stjepana kćeri koruškoga grofa Meinharda Ortenburškoga. Zapreka braku bilo je krvno srodstvo »u četvrtom koljenu«, pa ga je na Mladinov zagovor odobrio Ivan XXII. 18. VII. 1319, a Stjepan se obvezao iskorjenjivati herezu u Bosni. Unatoč papinu odobrenju nije poznato je li ženidba bila sklopljena. Uskoro se u Hrvatskoj i Dalmaciji spremao obračun s Mladinom II, a Stjepan je došao pod vlast kralja Karla I. Roberta. Kralj ga je 1322. sa slavonskim banom Ivanom I. Babonićem poslao u Hrvatsku, te su oni s drugim hrvatskim velikašima napali Mladina II. i potukli ga u bitki kraj Bliske (Blizna kraj Trogira). Nakon Mladinova pada Bosna je priznavala vrhovnu vlast Karla I. Roberta, kojemu je Stjepan tijekom svoje vladavine bio lojalan. Oslonac na Ugarsku bio mu je višestruko koristan. U zemlji je prilike mogao uređivati samostalno (Anžuvinci su se zadovoljili njegovim vazalstvom i tradicionalnim obvezama), kraljev autoritet štitio ga je od napadaja hrvatskih velikaša (Nelipčići, Kurjakovići, Babonići, Frankapani), a u njihovim trvenjima podupirao je jaču stranu. U ljeto 1324. podupirao je Jurja II. Bribirskoga pri opsadi Knina, a kad je ovoga porazio i zarobio knez Nelipac, nastavio je ratovati protiv Nelipca i njegovih saveznika Trogirana. Istodobno je do proljeća 1324. vratio pod svoju vlast Usoru i Soli, 1325. protegnuo vlast na Donje kraje, u travnju 1326. sklopio savez s Dubrovnikom protiv braće Branivojevića, koji su zavladali Humom i Pelješcem, i u ratu protiv njih zauzeo velik dio Huma i obalu od Zatona do Cetine (Dubrovnik stječe Pelješac i Ston). Vjerojatno je u međuvremenu stekao vlast i nad područjima Livna, Duvna i Glamoča (Zapadne strane, a ne Završje kako se prije mislilo), ali vrela o tome nisu sačuvana. U drugoj pol. 1320-ih ratovao je protiv velikaša Vitomira, upravitelja Trebinja i Konavala, 1329. njegova vojska ratovala je u Polimlju, a 1332. posredovanjem Dubrovčana pregovarali su o miru (ishod nije poznat). Tim ratovanjem dovršeno je teritorijalno širenje kojim je Stjepan udvostručio područje bosanske države i u njoj učvrstio vlast, pa je njegov dijak Pribislav mogao u ispravi napisati (nakon 1329) kako njegov gospodar drži zemlje »od Save do mora i od Cetine do Drine«. Bosna i Dubrovnik došli su u tješnji dodir, pa je ban u jesen 1332. posebnom ispravom utvrdio rješavanje sporova među njihovim podanicima. Kad su Dubrovčani kupili na poč. 1333. od kralja Stefana Dušana zemlje od Stona do Dubrovnika i otočić Posrednicu na ušću Neretve, Stjepan je, kao gospodar Huma, izdao pod Srebrenikom u Usori ispravu kojom je potvrdio Dubrovčanima posjedovna prava na kupljene zemlje te na Pelješac i Ston, a oni će samo za Ston i Pelješac plaćati godišnje 500 perpera. U skladu s načelima patrimonijalne države, njezin teritorij bio je banovo »vladanije« (gospodstvo) kojim je on s članovima najuže obitelji raspolagao kao s baštinom i s njima izdavao darovnice vlasteli; u ugovorima s primorskim gradovima javljao se sâm kao vladar. Njegova vlast počivala je na vlasteli, gospodarima golemih zemljoposjeda, »plemenitih baština«, koji su aktivno sudjelovali u političkom životu. Banu su dugovali »vjernu službu« (skup svih obveza prema gospodaru), a on im je »vjerom gospodskom« jamčio osobnu slobodu i sigurnost te nepovrjedivost »plemenitih baština«. »Nevjeru« (krivnja za koju bi vrijedno bilo vlastelinu glavu odsjeći) procjenjivalo je tijelo sastavljeno od vlastele iz svih dijelova zemlje te pripadnika hijerarhije Crkve bosanske. Razdoblje mira pogodovalo je gospodarskomu oporavku zemlje; razvijaju se rudarstvo (Ostružnica, Fojnica, Deževice, Kreševo, Olovo, Srebrenica), obrti i trgovina (Visoko, Drijeva). U proširenoj državi podanici su bili pripadnici Crkve bosanske te katolici i pravoslavci. Pod utjecajem banovih političkih protivnika novi papa Benedikt XII. proglasio je Stjepana zbog njegove popustljivosti prema hereticima odgovornim za neuspjeh inkvizicije u Bosni, te je 22. V. 1337. pozvao hrvatske velikaše Kurjakoviće, Frankapane, Bribirske, kneza Nelipca i njegov rod da napadnu heretičku Bosnu i pomognu franjevcima. Karlo I. Robert uzeo je u zaštitu bana, svojega lojalnoga vazala, proglasivši unaprijed velikaše koji bi se odazvali papinu pozivu nevjernicima i odmetnicima. Na njegov nagovor u Bosnu je potkraj 1339. ili na poč. 1340. došao Gerard, general Franjevačkoga reda. On je o svojem putu u Bosnu izvijestio Benedikta XII, koji je 28. II. 1340. u pismu pohvalio Stjepanovu pripravnost da obnovi pravovjerje. Gerard je osigurao opstanak franjevaca u Bosni, gdje su 1340–42. organizirali vikariju izravno podložnu generalu Reda. Nakon smrti Karla I. Roberta 1342, ban je ostao u vazalnim odnosima prema njegovu nasljedniku Ludoviku I, što ga je uvuklo u sukob s Mletačkom Republikom u Dalmaciji. Koliko su mu prilike dopuštale, vodio je računa i o svojim interesima te je Mlečanima u srpnju 1343. ponudio savez s Ugarskom. Nakon smrti kneza Nelipca kao kraljev pouzdanik miješao se u hrvatske i dalmatinske prilike, nakon duljih pregovora ušao u srpnju 1345. u Knin, potvrdio poveljom Ivanišu Nelipčiću obiteljske zemlje i obećao oprost te u Ludovikovo ime primio gradove Nelipčića, a zatim pomagao opsjednutim Zadranima. U studenom 1345. pregovarao je s Mletačkom Republikom. Nakon poraza ugarske vojske u srpnju 1346 (autor spisa Obsidio Jadrensis bilježi da su Zadrani predbacivali banu da je svojim držanjem skrivio poraz) do kraja godine istupao je prema Mlečanima samostalno (u rujnu im je uzalud nudio savez protiv kralja). Još je 1335. šireći područje države pridobio vojvode Ružira i Miltena Draživojevića, ljude pod srpskim vladarom Stefanom Dušanom, a od 1343. pokušavalo se više puta uz mletačko posredovanje poboljšati njihove odnose. Tako je Stjepan u jesen 1346. molio Veneciju da posreduje u pomirbi sa Stefanom Dušanom. Iako je taj predbacivao banu da drži Humsku zemlju koja po pravu pripada njegovoj državi te da je njezino vraćanje glavni uvjet za njihovu pomirbu, a ban to nije prihvaćao, u njihovim je odnosima 1347–48. vladalo primirje. Prekinuto je potkraj 1349. prodorom Stjepana u primorske krajeve pod srpskom vlašću, a Dušan je u listopadu provalio u prijepornu Humsku zemlju. Njegova je vojska zauzela grad Novi u Neretvi, ali je Dušan neočekivano morao napustiti Hum, a Stjepan je ubrzo vratio izgubljene gradove. U lipnju 1353. udao je kćer Elizabetu za Ludovika I. Pokopan je u franjevačkoj crkvi sv. Nikole u Milama (Arnautovići kraj Visokoga), gdje je u XIV. st. bila grobna i krunidbena crkva bosanskih vladara, a Orbini navodi da ju je ban za života podignuo.
 
Tvrtko I (Stjepan Tvrtko I), ban i kralj (?, 1338. ili 1339 — ?, 8. III. 1391). Kad je bez muških potomaka umro ban Stjepan II, za njegova nasljednika stanak je izabrao Tvrtka, sina banova brata. Kako nije imao više od 15 godina, oslanjao se na iskustvo i pomoć oca Vladislava 1353–54. i majke Jelene 1353–57. Na početku banovanja s ocem je obilazio zemlju i uređivao odnose s vlastelom. U Humskoj je zemlji 1353–54. zajamčio s ostalim članovima obitelji knezu Vlatku Vukoslaviću posjede koje je on već držao, a mati mu je s mlađim bratom Vukom pošla u Ugarsku da od Ludovika I. ishodi pristanak na prijestolnu promjenu. Vrativši se u zemlju, održala je s Tvrtkom stanak »sve Bosne, Donjih kraja, Zagorja i Humske zemlje« u Milama na kojem je mladi vladar s njom vlasteli potvrdio povlastice i posjede te im jamčio osobnu i imovinsku sigurnost. Tražiti potporu nastavio je Tvrtko i 1355. te se u pol. veljače praćen velikašima sastao u Đakovu s bosanskim biskupom Peregrinom, franjevačkim vikarom Franjom iz Firence i nekim dubrovačkim trgovcima. Nakon povratka upleo se u sukobe oko Klisa i Skradina, ostavštine kneza Mladina III. Bribirskoga, na koju je, po majci, polagao prava te je u svibnju u pratnji vojske s majkom boravio u Duvnu, odakle je odlazio u Knin na pregovore s hrvatskim podbanom. Trebao je dobiti gradove pokojnoga kneza Grgura II. Bribirskoga i grad pokojne majčine sestre Katarine koji je držao Novko Čubranić, ali nema podataka da ih je i dobio. Kad je stekao Hum, Ludovik I. je u srpnju 1357. potvrdio Tvrtku i Vuku banstvo nad Bosnom i Usorom, uz uvjet da jedan od njih boravi na kraljevskom dvoru i da iskorjenjuju heretike. To nije smetalo kralju da radi protiv Tvrtkovih interesa tako što je pod zaštitu primio neke njegove podanike, poput donjokrajskih Grgura i Vladislava Pavlovića iz roda Hrvatinića, i oslobodio ih obveza prema banu. Time je bosanski državni teritorij bio okrnjen. Na poč. 1362. posredovao je u novom ratu između Dubrovnika i kneza Vojislava Vojinovića, koji je pregovore odbio. Bosansko-ugarski odnosi narušeni su u proljeće sukobom hrvatsko-dalmatinskoga bana Nikole Széchyja i Sanka Miltenovića (riješen u ljeto posredovanjem Dubrovnika). Godinu poslije Bosna i Ugarska bile su u ratu u koji je osobno pošao Ludovik I, kako sam izjavljuje u ispravi, da »iskorijeni nebrojeno mnoštvo patarena i heretika«, odnosno, kako je pisao njegov životopisac J. Küküllei, da kazni »drskost nekih buntovnika«. U Bosnu su 1363. iz Ugarske upućene dvije vojske. Prva je predvođena kraljem u prvoj polovici srpnja opsjedala grad Sokol na Plivi (11. VIII. 1366. Tvrtko je nagradio vojvodu Vukca Hrvatinića zato što je obranio grad), a druga u rujnu Srebrenik u Usori. Oba pohoda završila su bez uspjeha. U inozemstvu je Tvrtkov ugled porastao (u rujnu 1364. primljen je s majkom i bratom za mletačkoga građanina), ali su u zemlji stvari pošle neželjenim smjerom, a glavnu ulogu u tom imala su utjecajna vlastela. Dubrovčani i Mlečani žalili su se da su u Bosni zavladali grabež i pljačka, a već u veljači 1366. nezadovoljna vlastela zbacila su Tvrtka s vlasti te banom proglasila brata mu Vuka. Tvrtko je s majkom pošao u Ugarsku i od Ludovika I. ishodio potporu da se vrati na vlast, a na Vuka i pobunjenike pošao je s vojskom. Do kraja ožujka obnovio je vlast u Donjim krajima, Rami, Humu, Usori, a Vuk se zakratko održao u istočnim dijelovima zemlje sa stolnim Bobovcem. Uskoro se Tvrtkov položaj neočekivano pogoršao kad se od njega potkraj 1366. odmetnuo Miltenović, pa je u proljeće 1367. morao ratovati protiv njega i bratovih privrženika. Miltenović mu se pokorio, a pokušaj Dubrovčana da pomire braću nije uspio, te je Vuk i sljedećih godina pokušavao ugroziti bratov položaj dok se najposlije nisu pomirili prije 1374. Miltenović je 1368. pristao uza župana Nikolu Altomanovića, koji je zauzeo zemlje svojega strica, kneza Vojislava Vojinovića, i time izazvao Tvrtka koji je podupirao kneževu udovicu. Dubrovački pokušaj mirenja nije uspio, pa je sukob završen 1369. Miltenovićevim izgonom iz zemlje. To je dovelo do smirenja Tvrtkovih odnosa s Altomanovićem, ali su se oni pogoršali nakon što je 1372. Tvrtko sklopio savez sa srpskim knezom Lazarom Hrebeljanovićem, kojemu je Altomanović uzeo Rudnik. Saveznici su ga uz ugarsku vojnu pomoć napali i prisilili da se povuče u Primorje, a njegove su zemlje podijelili. Tvrtko je dobio Podrinje s Pivom i Tarom, srednje i donje Polimlje (Prijepolje, Pljevlja, Foča, Goražde, Višegrad, Onogošt, Bileća, Gacko, Mileševa). Nakon tih uspjeha u jesen 1374. oženio se bugarskom princezom Dorotejom, kćeri vidinskoga cara Ivana Sracimira (Stracimir). Vjenčanje je po katoličkom obredu obavio bosanski biskup Petar u mjestu Elye (loco Elye), kojega zemljopisni položaj nije utvrđen (S. Andrić misli da je riječ o Vinkovcima). Tvrtko je i prije održavao dobre odnose s predstavnicima Katoličke crkve, biskupom Petrom, kojega je nazivao svojim duhovnim ocem, i franjevačkim vikarom Franjom iz Firence, koji je slovio za utjecajnu osobu na njegovu dvoru. Kako je učvrstio vlast i proširio državu, počeo se pripremati za krunidbu. Radi toga aktualizirao je krvnu vezu po baki s Nemanjićima. To mu je srodstvo poslužilo da polaže pravo na »sugubi vijenac« (dvostruka kruna) kao simbol dviju država, na jednu po nasljedstvu bosanskih predaka, za koje se uvriježilo mišljenje da su vladali Bosnom od njezina postanka, a na drugu po tom što je nakon smrti njegovih »praroditelja« ostala bez vladara. Na poč. 1377. Tvrtko je u sporazumu s nekim Trebinjcima izazvao pobunu protiv vlasti Balšića te potom zaposjeo Trebinje, Konavle i Dračevicu. Tim činom dovršio je teritorijalno širenje svoje države, pa je u jesen, vjerojatno 26. listopada, uzeo kraljevski naslov i okrunio se za kralja »Srbljem i Bosni i Pomorju i Zapadnim stranama«. Pojedinosti oko toga njegova čina u historiografiji još nisu razriješene. Prema uglavnom dobro obaviještenom Orbiniju, krunidba je obavljena u Mileševi, kultnom mjestu dinastije Nemanjića, a prema dubrovačkim diplomatičkim vrelima u toj ulozi spominju se Mile, doduše pri krunidbi nekih Tvrtkovih nasljednika (izglede Mila povećavaju rezultati arheoloških iskopavanja na tom lokalitetu, kako je pokazao P. Anđelić). U historiografiji prevladava mišljenje da je Tvrtko uzeo kraljevski naslov uz pristanak Ludovika I, vrhovnoga gospodara bosanskoga vladara i srpske gospode. Naslov su mu priznavali Mlečani i Dubrovčani, kraljem ga je nazivala i Ludovikova nasljednica, kraljica Marija, tek mu ga je Žigmund Luksemburgovac uskratio, nazvavši ga 1389. banom. Po uzoru na srpske vladare Tvrtko je uzeo vladarsko ime Stjepan, koje su od tada nosili njegovi nasljednici. Reorganizirao je dvor preuzevši neka zvanja, službe i ceremonijal srpskoga (dijaka je zamijenio logotet, kaznaca protovestijar, naslovu stavilac odgovarala bi bizantska dvorska titula domestika i domestika stolnika). Djelovanje je pak usmjerio prema primorskim krajevima. Najprije je 1378. Dubrovčanima potvrdio povlastice svojih prethodnika, potom im je potkraj te i na poč. sljedeće godine slao vojnu pomoć za obranu Stona u slučaju mletačkoga napadaja. Nakon što su mu Kotorani 1379. uputili izaslanika Marina Mihova Buću s izjavom da se njihov grad želi staviti pod njegovu vlast, umiješao se u rješavanje kotorskih prilika. Na grad je polagao pravo kao na dio države svojih nemanjićkih »praroditelja«, privlačio ga je solanama, trgom i iskusnim poslovnim ljudima koji bi mogli unaprijediti bosansko gospodarstvo i financije. Kad su se Kotorani 1379. pokorili Ludoviku I, Tvrtko je odlučio sagraditi novi grad na ulazu u Bokokotorski zaljev i tako riješiti pitanje luke i trgovišta. Na obali Župe Dračevice sagradio je 1382. tvrđavu Sveti Stefan, poslije nazvanu Novi (Castelnuovo, Castrum novum), odlučan pod njom otvoriti trg soli. Odluku su naklono primili kotorski i talijanski trgovci, ali su se Dubrovčani žestoko usprotivili ističući da je to protivno »starim zakonima« po kojima se sol mogla prodavati samo u Drijevima, Dubrovniku, Kotoru i Svetom Srđu na Bojani. Tvrtko je popustio i 2. XII. 1382. zabranio prodaju soli pod Novim. U međuvremenu umro je 1382. Ludovik I, pa je Tvrtko s vojskom upao u Hum i do kraja godine zauzeo ga s trgom Drijeva. Uskoro je pod svoju vlast povratio Zapadne strane i Krajinu. Nakon tih uspjeha pokušao je izgraditi mornaricu. U Mlecima je 1383. kupio laku galiju i naručio da mu izrade još dvije, mletačkoga građanina Nikolu Baseja najmio je u službu admirala i ispod grada Brštanika blizu ušća Neretve počeo graditi brodogradilište. Razvoj ugarskih prilika išao je u prilog njegovim političkim planovima. Sa zanimanjem je pratio događaje i raspoloženje prema kraljicama Elizabeti i Mariji u Dalmaciji, ali se držao pomirljivo, pa je 1385. za »neutralnost« bio nagrađen Kotorom. Preokret u njegovu držanju nastupio je nakon nasilne smrti Karla II. Dračkoga, za koju su bili optuženi Elizabeta i palatin Nikola I. Gorjanski. Kad se politička scena podijelila, on se odlučio za stranku Karlovih pristaša. Na njihovoj strani već je djelovao vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, kojemu je Tvrtko 1380. podijelio naslov »velikoga vojvode«, a sâm se odlučnije uključio tek nakon što se Žigmund 1387. okrunio za kralja i udario na političke protivnike. Žigmund se oslanjao na mletačku pomoć, a njegovim protivnicima pomogli su Tvrtko i knez Lazar. U travnju je Tvrtko obnovio ugovor s Dubrovčanima, u srpnju je zaposjeo Klis i u tvrđavu stavio svoju posadu, zatim Vranu i Omiš, u prosincu Ostrovicu, a na poč. 1388. Knin. Upravu nad posjedima u hrvatskim krajevima povjerio je Ivanu Paližni i imenovao ga namjesnikom i banom u Hrvatskoj. Gradovi Split, Šibenik i Skradin pokušali su se obraniti savezom. Nespremni da se pokore i nemoćni da se odupru, gradovi su otezali s odlukom, a Tvrtko im je slao poruke s takvim zahtjevima 1388. i 1389. I dok je očekivao potpun uspjeh, uslijedio je turski napadaj na srpsku državu. Tvrtko se osjećao obveznim zaštititi državu »praroditelja«, te je poslao vojsku iz Dalmacije pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića u pomoć savezniku Lazaru. Bosanske čete sudjelovale su 15. VI. 1389. u bitki na Kosovu, o ishodu koje je Tvrtko poslao u Trogir i Firencu slavodobitne vijesti. Odsutnost bosanske vojske iz Dalmacije pokušao je iskoristiti Žigmund koji se u srpnju 1389. spremao za rat protiv »bosanskoga bana«, ali se ratovanje svelo na akcije bana cijele Slavonije Nikole od Lučenca u široj zadarskoj okolici, dok je Žigmund napad usmjerio protiv srpske države. God. 1390. Split, Trogir i Šibenik te Brač, Hvar i Korčula priznali su Tvrtkovu vlast (jedino je Zadar ostao izvan bosanske vlasti). On im je zauzvrat potvrdio njihova autonomna prava. Proširivši vlast na Dalmaciju i južnu Hrvatsku do Velebita, unio je te stečevine u svoj vladarski naslov te se od kolovoza počeo nazivati »kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja itd.«. Tada je bio na vrhuncu moći. U ljeto je primio u Sutjesci splitskoga nadbiskupa Andriju Benzija i u svoju zaštitu uzeo posjede i prihode njegove Crkve. Uređivao je državne poslove, banske naslove podijelio Ivanišu Horvatu i Ivanu Paližni, a Pavlu Klešiću naslov vojvode Kraljevine Hrvatske. U osvojenim hrvatskim krajevima uvodio je promjene, u krajevima oko Zrmanje uveo »bosanski danak« (dukat po ognjištu godišnje). U jesen Dubrovčani su ga pokušali pomiriti sa Žigmundom, a usporedno je tekla još jedna, vjerojatno ugarska mirovna inicijativa. Njihovu pomirbu preduhitrila je Tvrtkova smrt. Tvrtko ide u red najmoćnijih vladara bosanskoga srednjovjekovlja. Ostavio je državu teritorijalno veću, snažniju, politički utjecajniju, vojno sposobniju od one kakvu je naslijedio. Političke promjene pratilo je gospodarsko jačanje zemlje, pun zamah uzeo je razvoj rudarstva, obrta i trgovine, a to je pratio nastanak novih gradova, gospodarskih središta i porast blagostanja podanika. Taj preobražaj podudarao se vremenski s feudalnim rasulom u Hrvatskoj i Srbiji, što je pomoglo Tvrtku da ostvari političke planove, a ni turska opasnost nije bila dovoljno blizu da ozbiljnije ugrozi njegovu državu.
 
Dabiša (Stjepan Dabiša), kralj (?, prva pol. XIV. st. — ?, 8. IX. 1395). Ne može se pouzdano utvrditi u kakvom je srodstvu bio s drugim članovima dinastije Kotromanića. Sâm je u ispravi od 29. IX. 1393. nazvao Tvrtka »starijim bratom«, ali se to ne bi smjelo shvatiti doslovno. Orbini piše da Ninoslav, brat bana Stjepana II, nije mogao imati zakonitih potomaka i da je Dabiša njegov izvanbračni sin, poslije pak da je bio Stjepanov brat, što je sasvim nevjerojatno. Također kaže da je držao Neretvu i bio među nezadovoljnicima koji su 1366. ustali protiv bana Tvrtka, podupirući zahtjeve njegova brata Vuka. Ocjenjujući Orbinijevo pisanje o pobuni, Ćirković je istaknuo da se od svih sudionika jedino Tvrtkov stričević Dabiša ne spominje u suvremenim dokumentima. Slamajući otpor pobunjenika, Tvrtko je protjerao Dabišu »iz onih mjesta koje je posjedovao«. Poslije se Dabiša dugo nije javljao u javnom i političkom životu, a s Tvrtkom se pomirio, čini se, tek potkraj 1380-ih, jer se na početku lipnja 1390. nalazio na kraljevskom dvoru u Sutjesci. Nakon Tvrtkove smrti 1391. izabran je pod nepoznatim okolnostima za nasljednika prijestolja i uzeo kraljevsko ime Stjepan. O tom je izvijestio Mlečane i Dubrovčane te ugarski i napuljski dvor. Njegov izbor najprije su priznali Mlečani i 1. VI. 1391. primili ga za građanina, potom 15. lipnja i Dubrovčani. Prvih godina vladavine uspio je sačuvati teritorijalnu cjelovitost države, iako su joj s više strana zaprijetile opasnosti. Dalmatinski su gradovi potaknuti Dubrovčanima stali raditi protiv bosanske vlasti, ali su ga i dalje nazivali svojim kraljem. Žigmund je pokušao pohodu protiv Bosne, za koji se ne zna je li poduzet, dati izliku križarskoga rata i od pape Bonifacija IX. ishodio povlastice koje se daju križarima, a 1393. između Bosne i Ugarske vladalo je primirje. Napuljski kralj Ladislav također je jače istaknuo svoja prava na Hrvatsku i Dalmaciju povjerivši u ljeto 1391. visoke službe Ivanišu Horvatu i Hrvatinićima, Vuku i Hrvoju, a zaobišao je Dabišu, koji u Veneciji ne zastupa njegove interese, kao što je to činio Tvrtko I, nego Horvat. Ipak, Bosna je ostala u taboru pristaša napuljske stranke. Vjerojatno u proljeće 1392. u Bosnu su prodrle turske čete, ali su bile suzbijene. U zemlji je jačao utjecaj vlastele koja zauzima glavne položaje u državi i počinje samostalno istupati. U proljeće 1393. Bosna se približavala Žigmundu, a u svibnju se očekivao susret kraljeva u Đakovu (tzv. Đakovački ugovor), no do sastanka nije došlo. Vjernost Dabiši izražavao je Hrvoje i nakon što je u ljeto 1393. pristupio Žigmundu, koji se sljedeće godine umiješao u bosanske prilike, protjeravši Horvate iz Dobora i uskoro primivši pod razrušenim gradom Dabišu koji se odrekao vlasti nad Hrvatskom i Dalmacijom, prihvatio vazalne obveze prema Žigmundu i suglasio se s vlastelom da ga on naslijedi. Prema povelji izdanoj u Đakovu 1. VII. 1394, Dabiša je uvršten u red ugarskih dostojanstvenika i podijeljen mu je naslov šomođskoga župana. Potkraj ožujka 1395. iz Bišća u Humu tražio je od Dubrovčana da mu pošalju liječnika, nakon mjesec dana u Sutjesci je darovao kćeri Stani selo Veljake (kraj Vitine) u Humskoj zemlji te u pol. svibnja braći Semkovićima selo Kolo u duvanjskom kraju.
 
Ostoja (Stjepan Ostoja), kralj (?, druga pol. XIV. st. — ?, IX? 1418). Mišljenja se o njegovu podrijetlu razlikuju, a stupanj srodstva s poznatim članovima dinastije nije utvrđen. Sigurno je samo da je – prema suvremenim dubrovačkim vrelima – pripadao Kotromanićima. Sâm navodi u ispravama iz 1399. da je bio dostojan kraljevati u zemljama svojih roditelja i praroditelja, ali roditelje poimence ne spominje. Orbini, Lukarević, Farlati i C. du F. Du Cange pisali su da je bio sin Pavla Kristića iz obitelji Jablanović, a i M. Dinić tvrdi da je potjecao od Kristića; vrela pak potvrđuju da se Kristićima nazivala grana Kotromanića. Na temelju izjave njegova sina Stjepana da je Tvrtko II. njegov stric (patruus noster), u historiografiji je prevladalo mišljenje da je Ostoja bio nezakoniti sin Tvrtka I. U političkom životu zemlje javio se kasno, kao pretendent 1397, a podupirali su ga najmoćniji velikaši Sandalj Hranić Kosača, Pavao Radinović i Hrvoje Vukčić Hrvatinić. U prvoj pol. 1398. nastojao je suzbiti humske Radivojeviće i Nikoliće. Na prijestolje su ga nešto prije 10. svibnja doveli velikaši koji su iz nepoznatih razloga napustili Jelenu. Promjena na prijestolju u izravnoj je svezi sa zaokretom u vanjskoj politici nakon što je Hrvoje napustio Žigmunda i ponovo prišao Ladislavu Napuljskomu. Ostojinim izborom ometena su Žigmundova prava na bosansku krunu prema sporazumu s Dabišom u Doboru 1394. Žigmund je u srpnju pošao s vojskom na Hrvojeve zemlje, stigao do Vrbaskoga grada i u kolovozu se vratio u Ugarsku. Opasnost za Bosnu nije time nestala, pa je Ostoja u studenom boravio u Duvnu i u siječnju 1399. u Usori »va slavnoj našoj vojsci u Lišnici«. Okrunio se u travnju 1399, a u međuvremenu je Dubrovčanima potvrdio povlastice i dovršio pregovore o prodaji Slanskoga primorja od Kurila do Stona, što je potvrdio ispravom od 15. I. 1399, a oni su njega u ljeto pokušavali pomiriti sa Žigmundom. Državničko djelovanje Ostoja je usmjerio prema dalmatinskim gradovima; 1400. ratovao je protiv Žigmundovih pristaša, a 1401–02. njegovu vlast priznali su Trogir i Šibenik. Sklad u bosansko-dubrovačkim odnosima nije potrajao, jer su Ostoja i Hrvoje uključili grad u svoje političke planove, a kad su na poč. 1402. Dubrovčani prisegnuli vjernost Žigmundu, u Bosni su to shvatili kao čin uperen protiv njih. Nesporazumi su nakratko izglađeni, pa su Dubrovčani na poč. 1403. pomogli Ostoji da žitom opskrbi Omiš, a pokušavali su i svojim vezama iz turskoga zarobljeništva osloboditi neke Bosance. U proljeće 1403. odnosi u Bosni su narušeni, pa su neki velikaši (Pavao Maštrović, Pavao Radišić i Pavao Klešić) utočište potražili u Dubrovniku, što je naljutilo Ostoju te je zatražio njihovo izručenje, da mu vrate Slansko primorje, istjeraju bjegunce i obećaju da ih ubuduće ne će primati. Bio je to početak krize u bosansko-dubrovačkim odnosima koja je u ljeto 1403. prerasla u rat. Prema njemu Bosna se podijelila, Sandalj i Radinović obećali su pomoći Dubrovniku, Hrvoje je ostao po strani, jedino je Radič Sanković ostao uz kralja u nadi da će vratiti neka svoja prijeporna sela. U jesen 1403. narušili su se odnosi između Ostoje i Hrvoja, kojega je kralj nazvao krivcem za rat, iako je on bio tražio da se Dubrovnik ne napada. Svoj položaj kralj je nastojao popraviti pokušavajući usmjeriti bosansku trgovinu prema Veneciji (nudio je podgrađe Omiša za boravište njezinim trgovcima, monopol trgovinom soli, oslobođenje od plaćanja svih pristojba). U prosincu pomirio se posredovanjem mačvanskoga bana Ivana Morovićkoga sa Žigmundom, a na prijelomu 1403. i 1404. pokušavao se pomiriti s Dubrovčanima i odmetnutom vlastelom. Približavanje Žigmundu izazvalo je nezadovoljstvo najmoćnije vlastele koja su Ostoju stala napuštati. Dubrovčani, koji su ga nastojali svrgnuti, sklopili su u pol. siječnja 1404. savez s Hrvojem u korist Radišića, rođaka Kotromanića. Hrvoje, koji se nakratko pomirio s Ostojom, nije kao ni Sandalj pribivao stanku koji je kralj održao u travnju, a na njihovu su stranu prišla i ostala vlastela. Ostoja je optuživan da je kršio »vjeru gospodsku«, bespravno oduzimao baštine vlasteli, zamjeralo mu se vjerolomno držanje i pomirba sa Žigmundom. Svrgnut je potkraj svibnja; za kralja je izabran Tvrtko II, a on se sklonio u Ugarsku. Na promjenu je Žigmund odgovorio poslavši u lipnju 1405. dvije vojske, od kojih je jedna doprla do prijestolnoga grada Bobovca u kojem su se još držale Ostojine pristaše. Na njega se, kad se vratio u Bosnu, ograničila Ostojina vlast do nove provale ugarske vojske 1406. Za kratkotrajnoga sukoba Sandalja i Hrvoja u jesen 1409. Ostoja se javlja kao Sandaljev štićenik, a protivnik Hrvojev i Žigmundov. Prilike su se u zemlji sporo smirivale. Još u prosincu aktivan je svrgnuti Tvrtko II. U ožujku 1410. Hrvojeve pristaše zauzele su Podvisoki, a Ostoja se spasio bijegom. Promjenom na prijestolju ponovo je propala Žigmundova nada da će se domoći bosanske krune, pa je priznao Ostoju za bosanskoga kralja. Kao Žigmundov vazal sudjelovao je na turniru koji je kralj organizirao 1412. u Budimu. Od svibnja 1414. do ožujka 1415. u Bosnu su tri puta provaljivali Turci, s kojima se u zemlji pojavio i svrgnuti Tvrtko II, ali to nije ugrozilo Ostoju. U srpnju 1415. u Lašvi turska je vojska porazila ugarsku i to je Ostoju prisililo da se pomiri s Hrvojem i napusti Žigmunda. Nato ga je sultan potvrdio kao bosanskoga kralja, pa se protukralj Tvrtko morao povući. U Bosni je prevagnuo turski utjecaj, ali unutarnje jedinstvo nije uspostavljeno. Kralj je sa Sandaljem skovao plan da se oslobodi Radinovića (zamjerao mu je da je bio pristao uz Tvrtka II), pa je on ubijen 1415. Kad je 1416. umro Hrvoje, najveći dio njegovih prostranih posjeda s Jajcem stekao je Ostoja oženivši se njegovom udovicom. U drugoj pol. 1416. sultan Mehmed I, novi gospodar situacije u Bosni, posredovao je za mir među svojim bosanskim vazalima, sazvao stanak na kojem se kralj Ostoja nije pojavio jer mu je bilo dojavljeno da će biti »uhvaćen i vezan«. Prilike se nisu smirile ni 1417, kad je Bosansko Kraljevstvo bilo u »velikom razdoru« između gospode i baruna. Ostoja je napustio Sandalja prešavši na stranu njegovih protivnika. Odlučno je nastupio u Humu, zauzeo Sandaljev Blagaj, pokorio vlastelu Huma i Krajine, gospodara Popova Polja Grgura Nikolića i potisnuo Sandalja. Posljednjim uspjesima bio je vrlo blizu da slomi moć oblasnih gospodara i rusaške gospode i uspostavi svoju vlast nad čitavim državnim teritorijem. Ostvarenju tih nakana pogodovala je činjenica da su s političke pozornice nestali Hrvoje i Radinović, a Sandalja je sam ozbiljno neutralizirao. Posljednji njegov državnički čin odnosio se na suzbijanje trgovine robljem.
 
Stjepan Ostojić, kralj (?, druga pol. XIV. st. — ?, vjerojatno prije travnja 1422). Prvi se put javlja potkraj 1408. kao suizdavač darovnice kojom je njegov otac nagradio braću Radivojeviće za njihovu vjernu službu, zatim 1409. s ocem i majkom kao suizdavač povelje kojom su Dubrovčanima potvrdili prije stečene povlastice. Kad je 1416. Ostoja otpustio suprugu Kujavu, čini se da ga je s njom napustio i Stjepan koji se prema Orbiniju 1417. spominje kao kraljev protivnik. Otac i sin pomirili su se prije 22. srpnja te godine kad se s kraljicom Jelenom javljaju kao suizdavači isprave Radivojevićima, koji su pomogli kralju da podvrgne Humljane, a vlast nad njima neko vrijeme imao je i njegov sin. Nakon Ostojine smrti 1418. vlastela su pristala uza Stjepana. On je o izboru odmah obavijestio Dubrovčane i zatražio dohodak koji mu pripada. Zbog prodora Turaka prilike su se zamrsile, pa su Dubrovčani otezali s isplatom. U Stjepanovoj službi bio je Miho Kaboga, koji je kao protovestijar služio Hrvoju Vukčiću. Kralj je potpao pod njegov utjecaj, što je izazivalo nezadovoljstvo bosanskih velikaša. Kaboga ga je nagovarao da osvoji Ston, tvrdeći da je grad slabo utvrđen, a Pelješac nezaštićen. Stjepan je također pokrenuo pitanje Slanskoga primorja, Hrvojeve kuće u Dubrovniku i tražio da mu se predaju sva kraljevska dobra (bona regalia), ali je na kraju ipak popustio. U ožujku 1419. imao je u Zvečaju »svit i zgovor« s kraljicom majkom i vlastelom i tom je prilikom potvrdio Dubrovčanima povlastice koje su dobili od njegovih prethodnika. Među prvim vladarskim potezima vratio je kraljicu majku u čast, a kraljicu Jelenu dao utamničiti. Dubrovčani su se 1419. dogovorili da im Sandalj Hranić proda svoju polovicu Konavala i grad Sokol, a zatim su potkraj godine ishodili da im kupnju ispravom potvrdi i kralj. Oni su se pak obvezali da mu godišnje plaćaju tribut od 500 perpera. U rujnu je Stjepan nudio Mlečanima savez protiv svih njihovih neprijatelja, a kad su oni poveli rat za Albaniju protiv Balše III. Balšića, u borbama je sudjelovao i Stjepan. To ratovanje opteretilo je njegove odnose sa Sandaljem, Balšinim prijateljem, ali se nisu izravno sukobljivali. U siječnju 1420. u Bosnu su provalili Turci, predvođeni skopskim namjesnikom Isakom, a napad su usmjerili na zemlje Stjepana i njegova privrženika Petra Pavlovića. Tada ga je napustio Sandalj i priklonio se Tvrtku II, koji je uživao tursku potporu. To su ubrzo slijedili i drugi velikaši. Formalno je kralj svrgnut prije pol. kolovoza 1420. kad je Tvrtko II. držao stanak u Visokom, ali je djelatan i u prvoj pol. 1421. kad u travnju šalje izaslanika u Veneciju nudeći sklapanje saveza i obnovu ugovora. Nakon toga više se ne spominje.
 
Tvrtko II (Stjepan Tvrtko II; Tvrtković), kralj (?, vjerojatno 1375 — ?, u pol. XI. 1443). Povjesničari su podijeljeni oko pitanja njegova rođenja, jedni (Orbini, Lukarević, Farlati, A. V. Solovjev, Ćorović, Ćirković) su mišljenja da je nezakoniti, a drugi (V. Klaić, Perojević, P. Živković) da je zakoniti sin Tvrtka I. Prvi se put kao »sin kraljevstva mi« spominje u Tvrtkovoj povelji od 2. XII. 1382. Za očeva života nije javno nastupao, a nakon njegove smrti 1391. nije ga naslijedio. Za kralja je izabran poslije, u svibnju 1404, na stanku u Visokom. Izborom njega, sina »staroga Tvrtka«, učinjen je zaokret u bosanskoj politici jer su i on i vlastela koja su ga dovela na vlast pristajali uz Ladislava Napuljskoga kao posljednji branitelji njegovih pretenzija na ugarsko prijestolje i krunu. Tvrtko je naslijedio zemlje uglavnom smještene u središnjoj Bosni. One su se opsegom nešto smanjile u previranjima 1404–05, ali je on zadržao vlast nad Fojnicom, Kreševom, Sutjeskom i Deževicama. Promjena na prijestolju primljena je različito. Žigmund se već u lipnju počeo spremati za rat protiv Bosne, Mlečani su ga u kolovozu priznali i primili za svojega građanina. Od srpnja 1404. uređivao je odnose s Dubrovčanima, kojima je 20. VI. 1405. potvrdio ustupljeni kraj od Kurila do Stona te povelje i povlastice svojih prethodnika, a oni su njega 22. rujna primili za svojega vlastelina i darovali mu kuću u gradu. God. 1405. Žigmund je u Bosnu poslao dvije vojske. Jedna je dospjela do stolnoga Bobovca koji su držali privrženici svrgnutoga Ostoje, a druga je osvojila Usoru i grad Srebrenik. U Bosnu su iz Ugarske stizale neprijateljske vojske 1406, 1407. pustošeći do Bobovca te 1408. u svibnju i rujnu u Usoru; na povratku pod Doborom Žigmund je dao pogubiti 171 zarobljenoga bosanskoga velikaša. Ti vojni pohodi i odmazda nisu promijenili držanje Tvrtka i njegovih podanika prema Žigmundu. Oni su i dalje čvrsto pristajali uz Ladislava Napuljskoga (na traženje bosanskoga izaslanstva zajamčio je i potvrdio 26. VIII. 1406. Bosanskomu Kraljevstvu granice kakve je država imala u doba bana Kulina). Istodobno je Tvrtko održavao dobre odnose s Mlečanima, kojima je s Hrvojem Vukčićem preporučivao odane velikaše (Sandalja Hranića, Pavla Radinovića i Balšu III. Balšića) da ih prime za svoje građane. Ugarska vojna nazočnost u Bosni 1408. potisnula je Tvrtka iz političkoga života, a vlastelu prisilila da se pomire sa Žigmundom. Pretpostavlja se da je njihov primjer slijedio i Tvrtko, kojemu su Dubrovčani u pol. veljače plaćali dohodak, ali je naposljetku do pol. studenoga 1409. izgubio vlast pod nepoznatim okolnostima. Do kraja godine i na početku sljedeće boravio je na Radinovićevim posjedima, odakle se u prosincu obratio nekim zahtjevom Dubrovčanima. Nakon tih vijesti gubi mu se trag do svibnja 1414, kad se s turskom vojskom javlja u Bosni. Hrvoje ga je želio vratiti na prijestolje mjesto Ostoje, pa je zemlja nakratko 1414–15. imala dvojicu vladara, jednoga su podupirali Ugri, a drugoga Turci. Kad je sultan priznao Ostoju, Tvrtko se morao povući. Ponovo je 1420. bio u kombinacijama za prijestolje, a na ruku su mu išle i prilike u zemlji. U lipnju 1420. držao je stanak, Dubrovčani su mu poslali izaslanstvo s molbom da im potvrdi ustupanje Konavala, a u kolovozu ponovo je u Visokom držao stanak. U kolovozu 1421. obavljane su pripreme za njegovu krunidbu, a okrunjen je vjerojatno u rujnu. Postupno je učvršćivao vlast u zemlji. U ljeto 1422. mletačko mu je izaslanstvo čestitalo na krunidbi, a potkraj godine izdao je povelju njihovim trgovcima, ali ih nije oslobodio plaćanja carine. Povelja o njegovu savezu s Mlečanima radi zajedničkoga ratovanja protiv Nelipčića izdana je u Sutjesci 6. II. 1423. Istodobno se obračunavao s unutarnjim protivnicima; tražio je od Dubrovčana da mu izruče Vuka Banića, rođaka Kotromanića. Nakon što su Mlečani odustali od saveza protiv Nelipčića, usmjerio je pozornost prema Srebrenici. Priliku za to dobio je u jesen 1425. kad su Turci napali Despotovinu, u listopadu je opsjeo grad, ali ga nije uspio zauzeti. U protuudaru srpska vojska je pustošila »bosanske strane« i zaposjela neke gradove koji su sporazumom u Tati 1426. pripali Ugarskoj. Zbog bosanskoga približavanja Ugarskoj turska vojska provalila je pustošeći u Bosnu, a kralj i velikaši nisu joj se usudili suprotstaviti. Do rujna 1427. Tvrtko je sklopio ugovor s Hermanom II. Celjskim, dalekim rođakom Kotromanića, po kojem bi mu imalo pripasti Bosansko Kraljevstvo ako kralj umre bez muških potomaka. Tim su sporazumom teško bila povrijeđena bosanska pravna shvaćanja, pa su se s kraljem razišli Sandalj Hranić i Radoslav Pavlović, ali njihove su nesuglasice bile izglađene 1428. Jače vezanje uz Ugarsku učvrstio je Tvrtko u srpnju 1428. ženidbom s Dorotejom, kćeri Ivana VII. Gorjanskoga. Prema Turcima ostao je u tributarnom odnosu, platio im je danak 1424 (iako je te godine suzbio njihovu provalu) i 1428, a 1430. prikupljao je novac da od sultana otkupi gradove koje su Turci, vjerojatno 1426, zaposjeli. Kad je Pavlović 1430. napao Dubrovnik, Tvrtko je osudio njegov postupak i tražio da prekine ratovanje. Za toga, Konavoskoga rata 1430–32. obje zavađene strane nadmetale su se za njegovu naklonost. On je u početku naginjao Dubrovčanima, a od ljeta 1431. Pavloviću. U jesen 1430. u nejasnim se okolnostima razišao s Vukašinom Zlatonosovićem, smrću kojega je sukob ubrzo završio. Obračun sa Zlatonosovićima pomutio je bosansko-srpske odnose, pa je 1432. Tvrtko ratovao protiv despota Đurđa Brankovića koji je tom prigodom zaposjeo Usoru, Zvornik i Teočak. Rat je produbio unutarnje razmirice i podjele, pa je Sandalj nastupao na strani srpskoga vladara. Unutarnjim razmiricama i podjelama pripomogli su Turci, s kojima je 1433. u zemlju stigao kao protukralj Radivoj, sin Ostojin. Tim se Tvrtkov vladarski položaj toliko pogoršao da se potkraj 1433. s najodanijim velikašima povukao u Ugarsku i nepune dvije godine boravio u Budimu, Požunu i Beču, a u zemlju se vratio tek nakon Sandaljeve smrti 1435. Nakon povratka bio je pasivan do pol. 1436, kad je poveo pregovore i pomirio se s vojvodom Stjepanom Vukčićem Kosačom. Pavlović se tužio sultanu na kralja i Kosaču, pa je na poč. 1439. turska vojska pustošeći provalila u Bosnu. S Vukčićem je Tvrtko bio u dobrim odnosima; na poč. 1440. bio je uz njega dok je opsjedao Omiš i Poljica, a u svibnju 1441. zajedno su ratovali protiv slavonskoga bana Matka Talovca. Uskoro su se prilike okrenule protiv kralja, potisnut je u drugi plan, u veljači 1442. uzalud je nudio Mlečanima čitavu svoju državu. Na poč. 1443. zaratio je protiv Vukčića, a u travnju tražio posredovanje Dubrovčana, pa se pretpostavlja da su se pomirili. Te je godine poslao u Rim izaslanstvo s hvarskim biskupom Tomom Tommasinijem, koje se nešto prije 1. prosinca u ime kralja i čitavoga Kraljevstva odreklo manihejskoga učenja. To mu je bio posljednji čin.
 
Radivoj (Radivoj Ostojić), protukralj (? — Ključ ili sultanov tabor kraj Jajca, potkraj svibnja ili na poč. lipnja 1463). Od 1428. javlja se kao pretendent na prijestolje, a snažnije nastupa za Konavoskoga rata 1430 –32. kao čovjek koji uživa potporu Turaka. Kao protukralj poslao je 1431. u Dubrovnik svoje izaslanstvo. Njega je francuski putopisac Bertrandon de la Broquière zatekao na Porti kad je 1432. u sultana došao tražiti pomoć protiv Tvrtka II. i predati mu Bosansko Kraljevstvo tvrdeći da ono pripada njemu. U Bosnu se vratio 1433. s Turcima i poslao dva izaslanstva Dubrovčanima, koji ga, uskraćujući mu priznanje, imenuju Radivojem »koji se naziva kraljem Bosne«. Sljedeće je godine tražio od Dubrovčana da mu isplaćuju kraljevske dohotke, a oni su se izgovarali šaljući mu darove. U proljeće 1435. boravio je na dvoru Kosačâ. Razdoblje njegova prvoga »kraljevanja« trajalo je 1432–35. Dubrovčani su s njim imali nekih problema, pa su 1439. zahvaljivali Stjepanu Vukčiću Kosači što ih je od njega branio na Porti, a s nekim zahtjevima uzalud im se obraćao 1442. Promjena na prijestolju u studenom 1443. vratila je Radivoja u politički život, pa se ponovo javlja s vladarskim ambicijama i u tom, osim turske, uživa potporu Stjepana Vukčića i nekih drugih velikaša nezadovoljnih Tomaševim izborom. Sa svojim privrženicima nastoji u Dubrovniku omesti Tomaševo priznanje za kralja. Za njega je nepovoljna bila činjenica što je 1443–44. I. Hunyadi njegove zaštitnike Turke više puta porazio, pa se sudbina bosanskoga kralja rješavala na ugarskom dvoru, gdje je čvrsto uporište u Hunyadiju imao Tomaš. S njim se pomirio prije ljeta 1446, papa ga je 9. listopada te godine uzeo pod zaštitu Svete stolice, a Dubrovčani su mu više puta 1447–52. slali darove. Iz isprave Budimskoga kaptola, za koju Thallóczy misli da je nastala 2. VI. 1449, saznaje se da je bio oženjen i po katoličkom obredu vjenčan s Katarinom, kćeri plemića Nikole iz Velike. Ispravom je tast odredio da nakon njegove i suprugine smrti u trajno nasljeđe kćeri i zetu pripadne trećina njihovih imanja u gradovima Velika i Perna te od drugih posjeda u Ugarskoj. Radivoj se pak obvezao da će polovicu posjeda Sokola (Solyomkew) kraj Gračanice te svih imanja i dohodaka sa svojih posjeda u Bosni i Slavoniji dati njima i nasljednicima u trajan posjed. U listopadu 1458. išao je s Nikolom Trogiraninom i franjevcem Marinom kao Tomašev izaslanik u Ugarsku. Na poč. 1459. bio je sa sinovcem Stjepanom Tomaševićem u Bobovcu koji su opsjeli Turci, ali su uspjeli umaknuti u Smederevo. U lipnju je pregovarao o slobodnom izlasku iz opsjednutoga grada i njegovoj predaji Turcima (kralj Matija Korvin ga je u pismu od 12. VII. 1459. optuživao da je grad predao Turcima). Poslije je sa sinovcem sumnjičen da je ubio brata. Pred pad Bosne (29. svibnja) odobreno mu je da u Dubrovniku kupi 200 libara topovskoga praha. Nekoliko dana poslije Turci su ga zarobili s kraljem u Ključu i prema jednima (Orbini) odmah pogubili, a prema drugima (Fojnička kronika) živa ga predali sultanu te je pogubljen u njegovu taboru kraj Jajca.
 
Tomaš (Stjepan Tomaš; Ostojić), kralj (? — ?, VII. 1461). Narativni izvori nazivaju ga Kristićem kao i njegova oca Ostoju i brata Radivoja. On se sâm u ispravi iz 1444. predstavlja Dubrovčanima kao »mnogo početnoga spomenutja slavnoga kralja Ostoje sin i naslidnik«. Do jeseni 1443. živio je povučeno, ali je pristajao uz kralja Tvrtka II, s kojim je bio u nekoj vojni u Usori, kad je ranjen. U toj njegovoj lojalnosti valjalo bi tražiti razloge zbog kojih ga je, kako je sâm poslije izjavljivao, kralj na samrti predložio za nasljednika, a vlastela najvećim dijelom prihvatila. Ipak, nije ga priznao najmoćniji, Stjepan Vukčić Kosača, koji je pristao uz kraljeva starijega brata, pretendenta Radivoja. Tomaš je o svojem stupanju na prijestolje obavješćivao inozemstvo očekujući priznanje. Dubrovčanima i Mlečanima javio je u prosincu 1443, potom rimsko-njemačkomu caru Fridriku III. te ugarskomu dvoru na kojem je našao zagovornika u Hunyadiju koji je ishodio da je kralj Vladislav I. Varnenčik priznao Tomaša kraljem, a on mu se u lipnju 1444. obvezao plaćati godišnje 3000 zlatnika. Tomaš je energično krenuo protiv protivnika, prodro je u siječnju 1444. s Ivanišem Pavlovićem u dolinu Neretve, gdje su im se pridružili Radivojevići te uskoro zauzeli Drijeva. U ratu protiv Kosače išlo im je na ruku ratovanje Mlečana u Zeti, oko Omiša i Poljica. U ožujku sklopio je, čini se, primirje s Kosačom. Svoj položaj učvrstio je do ljeta, a u međuvremenu je nudio Mlečanima na 25 godina dio zemlje s gradovima i rudnicima. Nije sudjelovao u ugarskom ratovanju protiv Turaka 1443–44. Iako su kršćanske snage postignule velike uspjehe, prema odredbama Jedrenskoga mira 1444. Bosna je ostala u vazalnom odnosu prema Turcima. To je stanje Tomaš pokušao iskoristiti, još u svibnju zauzeo je srebreničku utvrdu koju je branila turska posada, a u kolovozu spremao se napasti Kosaču. Provala Turaka u Bosnu omela mu je namjere, a Kosača je u protuudaru vratio izgubljene posjede u dolini Neretve i pod svoju vlast stavio Radivojeviće. Kad je Kosača 1444. uredio odnose s despotom Đurđem Brankovićem i sklopio s njim savez protiv Tomaša i njegovih saveznika Mlečana, kralj je ponovo dospio u težak položaj, pa je opet morao Mlečanima nuditi teritorijalne ustupke, ali su oni odbili ponudu očekujući pomirbu s Kosačom. Tomaš je u travnju 1445. izgubio Srebrenicu, koju mu je uzeo despot, ali se nastavio pripremati za rat protiv Kosače. S Pavlovićem je ponovo zauzeo Drijeva i u srpnju se očekivao njihov dolazak u Trebinje, ali do toga nije došlo i Tomaš se vratio u »svoje zemlje«. Kako mu dvogodišnje ratovanje nije donijelo pobjedu, Tomaš se – nastojeći učvrstiti mir i bolje odnose s najmoćnijim velikašem – oženio u svibnju 1446. Kosačinom kćeri Katarinom. U međuvremenu je poduzeo korake na Rimskoj kuriji da sa sebe »spere ljagu« nezakonitoga rođenja i ishodi raskid bračne veze s Vojačom, jer je brak bio sklopljen po »domovinskom običaju« (mos patrie) koji Katolička crkva nije priznavala. Papa Eugen IV. je 29. V. 1445. dvama dokumentima to riješio pozitivno. Do tada je, po svem sudeći, bilo riješeno pitanje Tomaševa prelaska na katoličku vjeru. Njegova pomirba s Kosačom izazvala je nezadovoljstvo dotadašnjih saveznika, Pavlovića i Petra Vojsalića, koje je namjeravao kazniti, ali je od toga odustao. Nakon svadbe planirana je krunidba u Milama, a u srpnju je u Splitu boravio legat Toma Tommasini, koji je iz riznice crkve sv. Dujma podignuo kraljevsku krunu koju je papa poslao bosanskomu kralju. O kruni i novoj krunidbi izvori više ne govore. Tek petnaestak godina poslije iz izjave pape Pija II. i kraljeva sina doznaje se da Tomaš krunu nikad nije primio. Uspostavom mira Tomašev se položaj znatno popravio, a njegove su ambicije porasle. God. 1446. bio je, prema nekim vijestima, u kombinacijama za ugarsko prijestolje, ali su se te glasine pokazale netočnima. Na unutarnjem planu s podanicima je do jeseni pod svoju vlast uspio vratiti Srebrenicu. Ipak, prihode od njezine carine sporazumno je dijelio s despotom, u gradu su neko vrijeme obojica vladara držala svoje činovnike, a srebrenička kovnica kovala je novac na jednoj strani s Tomaševim likom, a na drugoj s despotovim. Mir s Kosačom potrajao je dvije godine, a tada su se njihovi planovi počeli razilaziti pa su obje strane tražile saveznike. Kraljev položaj ozbiljno je ugrožavalo zbližavanje njegova punca i despota. Nakon što su Turci u ožujku 1448. poharali Bosnu, ne štedeći ni Humsku zemlju (spalili trg Drijeva), u rujnu 1448. despotov je šurjak Toma Kantakuzen potukao Tomaša, a Kosača je vojno pomagao despotu pri zauzimanju Srebrenice. Protiv Kosače je kralj ratovao u savezu s Pavlovićem 1449. U veljači su zaposjeli Srebrenicu, a u travnju i svibnju vojevali oko Drijeva. Mirovni pregovori započeli su u jesen 1450, a kratkotrajni mir zaključen je na poč. 1451. Istodobno se Tomaš pokušao baviti trgovinom. Tako je 1449. sklopio petogodišnji ugovor s trgovcem Nikolom Trogiraninom po kojem su bili ovlašteni opskrbljivati kraljev dvor te se preko njihova poduzeća iz zemlje izvozilo svo kraljevo srebro. Osim toga, Tomaš je držao trgovinu solju koja mu je donosila veliku dobit. Kad je 1451. bosansko-dubrovačke odnose opteretio rat između Kosače, tada hercega, i Dubrovčana, oni su se trudili Tomaša privući na svoju stranu. On nije pokazivao želju za ratom, čak se zauzeo za hercega i tako omeo izopćenje kojim mu je zaprijetio papa Nikola V, ali su pregovori o savezu s Dubrovnikom ipak bili završeni do pol. prosinca. Sporazumom je Tomaš od Dubrovčana ishodio novčanu pomoć od 6000 dukata, a obećao im je ustupiti Dračevicu, Vrsinje, gradove Novi i Risan te napasti hercega kad on ne bude uza sebe imao turske čete. U travnju 1452. pridružio se s Vojsalićem hercegovu starijemu sinu Vladislavu i s njim susreo u humskom Blatu. Ipak, kad su među kraljevim saveznicima iskrsnule razmirice oko podjele osvojenih zemalja, neočekivano se vratio u Bosnu. U proljeće 1453. sukobio se s hercegom oko nasljeđa Talovaca, a u jesen u zemlju su prodrli Turci. Protiv njih u Bosni se moglo računati jedino na pomoć Ugarske, gdje je Tomaš i dalje uživao potporu Hunyadija, a herceg Ulrika II. Celjskoga. U prvoj pol. 1450-ih franjevci su snažno misionarili među članovima Crkve bosanske, a kako je to u Podrinju nastojalo i pravoslavno svećenstvo, rezultat je bio organizacijski slom Crkve bosanske. God. 1455. Tomaševe napore hvalio je napuljski kralj Alfons V, a papa je primionjega i sina mu Stjepana pod svoju zaštitu. Pokazalo se da je od svega bilo malo koristi, jer je već na poč. 1456. sultan od Tomaša tražio da pomogne njegov pohod na Beograd s 10 000 tovara namirnica, da u pohodu osobno sudjeluje te da mu ustupi četiri svoja grada (jedan od njih je Bistrički grad u Livanjskom polju). U odnosima s Rimskom kurijom kralj se predstavljao kao turski neprijatelj, čak je 1455. tvrdio da s njima ratuje, ali i da se plaši to javno pokazati zbog mnoštva heretika među svojim podanicima koji simpatiziraju Turke. Od Venecije je tražio pomoć i dopuštenje da se naseli na njezinu području ako bude izagnan iz Bosne. Nakon turskoga poraza pod Beogradom 1456. mogao je nakratko predahnuti, ali je i dalje bio dužan plaćati harač, na ime kojega je 1453–57. platio sultanu 160 000 dukata. Iako je bio turski tributar (u srcu zemlje, u gradu Hodidjedu, bila je turska posada i »vojvoda Vrhbosne«), nakon smrti branitelja Beograda – Hunyadija, Kapistrana i despota – činilo se da bi baš on mogao stati na čelo kršćanskih snaga u borbi protiv Turaka (još u ljeto 1456. sumnjao je u učinkovitost pomoći kršćanskih država). Na poč. 1457. Turci su pustošili Bosnu ne štedeći ni hercegove zemlje, a na Savi su podignuli uporište koje je branilo 8000 vojnika. Sultan je Tomašu ponovio zahtjev da mu preda četiri grada (jedan se nalazio na prilazima Ugarskoj). Unatoč tomu, Tomaš nije odustajao od nauma da stane na čelo kršćanske lige, pozvao je papina legata u Ugarskoj Ivana Carvajala da dođe u Bosnu i sam se uvjeri u njegove ratne pripreme. Papa Kalist III. shvaćao je Tomaša mnogo ozbiljnije nego što je to on po svojoj snazi zasluživao, pa je legat dobio uputu da kralju preda križ i zastavu, simbole križarskoga rata. Legat je stvar vidio realnije, shvativši da se Tomaš ne pouzdaje puno u svoju snagu i da svu nadu polaže u pomoć kršćanskih država te da je zato slao izaslanstva Alfonsu V, mletačkomu duždu Francescu Foscariniju, milanskomu vojvodi Francescu Sforzi, burgundijskomu vojvodi i nekim drugima. Do kraja 1457. potpuno se odustalo od Tomaša, pa je »kršćanskim kapetanom« papa proglasio Jurja Kastriotića Skenderbega. U takvim okolnostima Tomaš je koristio svaku prigodu da proširi područje svoje vlasti, pa je nakon smrti despota Lazara 1458. zaposjeo 11 gradova, među njima Srebrenicu, Zvornik i Teočak, a zatim se spremao osvojiti bansku Hrvatsku jer je ostala bez gospodara. Provala Turaka u veljači 1458. prisilila ga je da se pomiri sa sultanom, a uskoro se pomirio i s hercegom. Nakon toga aktualizirano je pitanje ženidbe kraljeva sina Stjepana s Marom, kćeri i nasljednicom despota Lazara Brankovića. O tom se razgovaralo s kraljem Matijom Korvinom, a zatim su sporazum dvojica vladara potvrdila na saboru u Szegedu potkraj 1458. i na poč. 1459. Bosnu su u međuvremenu napali Turci, opsjedali su Bobovac i Vranduk, a Tomaš je u travnju 1459. napao Hodidjed, glavno tursko uporište u Bosni, spalio mu podgrađe i opsjedao tvrđavu. Pad Smedereva u lipnju snažno je odjeknuo na Zapadu, a na Tomaša je svaljena krivnja za gubitak toga bitnoga strateškoga uporišta. U optužbama je prednjačio Korvin, a u njih su povjerovali papa i neki drugi zapadni vladari. Tomaš je u srpnju uputio izaslanstvo u Mantovu, gdje je zasjedao Koncil, kako bi objasnio okolnosti pod kojima je Smederevo izgubljeno te zatražio pomoć za nastavak rata (jedino je Bianca Maria Visconti, gospodarica Milana, poslala preko Ancone u Bosnu 300 ratnika). Tomaš je shvatio da se njegova objašnjenja nisu dojmila kršćanskih sila, pa je u drugoj pol. 1459. odlučio energično nastupiti prema sljedbenicima Crkve bosanske (prema izvorima pokrstilo ih se otprilike 12 000, a 40 članova crkvene hijerarhije prebjeglo je hercegu; legat Nikola Modruški, koji je 1461. i 1463. boravio u Bosni, zabilježio je da su manihejski herezijarsi bili pokršteni protiv svoje volje). Kako bi dokazao privrženost Katoličkoj crkvi, Tomaš je na poč. 1461. poslao u Rim vezanu trojicu krstjana koje je ispitivao kardinal Ivan Torquemada. U međuvremenu još se jednom sukobio s hercegom nakon što je on u lipnju 1459. zauzeo grad Čačvinu kraj Sinja, tvrdeći da su time povrijeđena njegova prava. Za sukob je doznao i papa Pio II, koji je stao na hercegovu stranu, a kralju je na poč. 1460. zaprijetilo izopćenje. Tomaš je u lipnju 1461. pobolijevao, tražio liječnika u Dubrovniku i ubrzo umro.
 
Stjepan Tomašević, kralj (?, prva pol. XV. st. — sultanov tabor kraj Jajca?, između 4. i 10. VI. 1463). Kao kralj uz osobno ime nosio je i vladarsko, pa se katkad potpisivao kao Stjepan Štipan. Prvi se put spominje u ispravi od 30. IV. 1455. kojom papa javlja da je Tomaša i njegova sina primio pod svoju zaštitu. U listopadu 1458. pregovaralo se o njegovoj ženidbi s Marom, kćeri despota Lazara i nasljednicom Despotovine. Vlast u Smederevu kao despot preuzeo je 21. III. 1459 (vladao do pada Smedereva i propasti Despotovine u lipnju), a vjenčanje je obavljeno 1. travnja. Kad je naslijedio prijestolje, pomirio se s kraljicom Katarinom, a potom i s njezinim ocem, hercegom Stjepanom Vukčićem Kosačom, koji je na kraljevu krunidbu poslao sina Vlatka s nekim barunima. Prijateljske veze uspostavio je s Mlečanima i napose s Rimskom kurijom od koje je očekivao da će ga štititi kao i njegova oca. Stoga je u Rim poslao izaslanike koji su papi Piju II. trebali predočiti položaj u kojem se nalazi Bosansko Kraljevstvo i opravdati njegovu opreznu politiku prema Turcima. Imali su naglasiti kako će neke papine zahtjeve mladi kralj lakše ispuniti, jer je kršten kao dijete, a učio je »latinsku knjigu« i ne plaši se protivljenja heretika. Izaslanici su jasno iznijeli njegova očekivanja da želi kraljevsku krunu i »svete biskupe«. Papa je odgovorio da krunu ne može poslati bez suglasnosti hrvatsko-ugarskoga kralja i predložio Stjepanu da se s njim pomiri. Ne čekajući pomirbu, papa je u studenom poslao legata – prema Klaiću bio je to ninski biskup Natalis de Venetiis – koji ga je u Jajcu okrunio. Matija Korvin nije skrivao da je krunidbom uvrijeđen, pa je tražio od pape da ju opozove. Problema je bilo i u odnosima s hrvatsko-dalmatinskim banom Pavlom Špirančićem, koji je odmah nakon Tomaševe smrti zauzeo neki grad u kraljevu posjedu. Bosna je tada bila jedinstvena, uz kralja je bila sva utjecajnija vlastela, zaslužnijima je izdavao povelje nagrađujući njihovu »vjernu službu«, a Dubrovčanima je potvrdio ranije trgovačke povlastice. Kralj i herceg su potkraj ljeta 1461. planirali osvojiti banove gradove, ali su se tomu usprotivili Mlečani. Papa je i dalje nastojao pomiriti Korvina i Stjepana. Ovaj je u svibnju 1462. poslao Korvinu izaslanstvo koje je uredilo njihove odnose. Stjepan je pomirbu platio većom svotom novca, kojom je Korvin trebao od rimsko-njemačkoga cara Fridrika III. otkupiti krunu sv. Stjepana, ustupanjem nekih gradova, sklapanjem saveza protiv Turaka i uskraćivanjem danka sultanu. U samoj Bosni Stjepan je nastojao učvrstiti svoj položaj dijeleći tvrde gradove podanicima koji toga nisu bili dostojni, pa čak i bivšim herezijarsima. Kad je za 1462. uskratio harač sultanu, on je odlučio poći s vojskom na Bosnu. Stjepan se obratio papi, koji je 11. XII. 1462. uputio u Bosnu kao izaslanika modruškoga biskupa Nikolu, a s hercegom se obraćao za pomoć različitim stranama (Dubrovniku, Ugarskoj, Mlečanima, Skenderbegu). Sudbina Bosne i njezina kralja bila je na poč. 1463. odlučena. U proljeće Turci su ratovali u Bosni protiv hercega za račun njegova sina Vladislava, a u svibnju puno veću vojsku sultan je poslao protiv Stjepana. Sâm je opsjeo stolni Bobovac, a za Stjepanom, koji je u posljednje vrijeme češće boravio u Jajcu, poslao je rumelijskoga beglerbega Mahmud-pašu Anđelovića s naputkom da ga uhvati. Ne čekajući Turke, on je napustio Jajce i povukao se u tvrdi Ključ, a za njim je stigla turska vojska koja je lako razorila podgrađe i porazila vojsku koja ga je pratila. Kako se ni u tvrđavi nije mogao dugo održati, poveo je pregovore o predaji, uz uvjet da može slobodno otići. Obećanje nije održano te je pogubljen. Poslije su o kraljevoj tragičnoj smrti nastale različite verzije koje prenosi Orbini. Prema A. Bonfiniju i J. Lewenklawu, sultan je naredio da se živu kralju odere koža, a M. Meccouita i G. Botero tvrde da ga je dao vezati uz kolac i postaviti za metu strijelcima. Na temelju predaje drži se da je pogubljen kraj Jajca, gdje se nalazi »kraljev grob«, a ne u Blagaju na Buni, odn. u Bilaju, kako se također mislilo.
 
Katarina, rođ. Kosača, kraljica (?, vjerojatno potkraj ljeta 1425 — Rim, 25. X. 1478). Kći Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić. Prvi se put spominje 25. XI. 1442. u oporuci prabake Jelene. Njezin otac nije priznavao novoizabranoga kralja Tomaša s kojim je ratovao 1443–45, ali time ništa nije bilo riješeno, pa su strane pregovorima postignule mir kojemu je čvrstinu i trajnost trebao jamčiti brak Tomaša i Katarine 1446. Potom je bilo planirano da kralj i kraljica pođu u Mile na krunidbu, ali nema sigurnih podataka da se to i dogodilo. Rimska kurija vjenčanju nije pravila smetnje jer – iako je u svojoj okolini imao pripadnike Crkve bosanske, a u obitelji bilo žena pravoslavne vjere – Katarinin otac nije prekidao veze s Rimom. Nakon udaje o njezinu vjerskom životu brinuli su se franjevci, pa joj je 1447. papa Eugen IV. dopustio da uzme dvojicu za kapelane. Kao kraljica bila je gorljiva katolkinja, od svojega miraza dala je te godine podignuti u mjestu Vrili (Otinovci) crkvu Presvetoga Trojstva i 1458. crkvu sv. Katarine u Jajcu. Predaja ju pamti kao radinu, pobožnu i povučenu (u franjevačkom samostanu u Sutjesci još ima ostataka misnoga ruha koje je vezla). Nije sudjelovala u sukobima u vlastitoj obitelji ni u onima svojega muža i oca, a za Tomaševa života nije se dobro slagala s njegovim sinom Stjepanom, s kojim je izgladila nesporazume kad je 1461. ostala udovica. Prema predaji, nakon muževe smrti povukla se s djecom u Kozograd iznad Fojnice i živjela povučeno. Vijesti o njoj sudbonosnih dana 1463. nisu potpuno suglasne. Prema jednima napustila je Kozograd te preko Konjica došla u Ston, a odatle u Dubrovnik. Prema drugima je u pratnji Trogiranina Nikole Teste 29. svibnja stigla u nekoć hrvatski grad Vrliku, gdje se neko vrijeme zadržala očekujući rasplet događaja. Nakon kraćega posjeta roditeljskomu domu, u listopadu je u Dubrovniku nastojala urediti imovinska pitanja i obraniti regalna prava za koja je tvrdila da joj pripadaju, a Dubrovčani su otezali da joj ih daju (nudili su joj 500 perpera na godinu za kuće i zemljište pokojnoga muža, ali su joj odbili isplatiti godišnju najamninu od imovine). Pod dojmom tadašnjih očevih uspjeha (povratio je svoje zemlje, osim triju gradova) napustila je Dubrovnik, u kojem je ostavila svoju imovinu, i vratila se u zavičaj. U svibnju 1465. vratila se u Dubrovnik, a u srpnju se očekivalo da će s bratom Vladislavom stići na Pelješac, ali su im dubrovačke vlasti zabranile ulazak u Ston te su ih prevezli na neki otok. Iz naredbe dubrovačkim trgovcima od 12. rujna da joj se nađu »pri ruci« može se zaključiti da se još nalazila blizu dubrovačkoga teritorija. Posljednje dane nadomak rodnoga kraja provela je na području Šibenika. Prema Lukareviću i Orbiniju, potkraj 1466. ili na poč. 1467. otplovila je u Anconu i odatle otišla u Rim, gdje je bila svečano dočekana. Po naredbi zapovjednika križara dobila je u studenom 1467. pomoć od 250 dukata, a redovito je primala pomoć od 120 dukata mjesečno za uzdržavanje. Kako joj to nije bilo dovoljno, često se žalila da živi u oskudici, pa joj je 1471. pomoć povećana na 130 dukata mjesečno. Plemići iz njezina zavičajnoga Huma bili su u njezinoj službi – Radič Ivana Klešića, dvorski knez, Juraj Nikole Čubranića i Abraham Radić, dvorani, a povremeno se javljaju kao izaslanici i neke druge osobe. Kad se snašla u Rimu, stala je razmišljati o zarobljenoj djeci, pa je u ljeto 1470. poslala dvojicu izaslanika milanskomu vojvodi Galeazzu Sforzi moleći ga da joj u tom pomogne, ali sve je ostalo na obećanjima. Na poč. 1474. primila je vijesti da joj je sultan uz otkupninu spreman vratiti djecu te da ona ustraju u kršćanskoj vjeri, pa se ponovo obratila Sforzi javljajući mu da je sama spremna poći po njih na tursku granicu. U Novi je stigla u ljeto 1474, doprativši nevjestu bratu Vlatku, i u prolazu se kratko zadržala u Dubrovniku. God. 1475. hodočastila je u Aquilu kako bi sudjelovala u prijenosu zemnih ostataka Bernardina Sienskoga u novu crkvu za koju je prinos 1457. dao i njezin muž, kralj Tomaš. U Rimu je nastavila održavati dobre odnose s franjevcima koji su se brinuli o njezinu vjerskom životu. Sudjelovala je u radu Društva blažene Djevice Marije koje se skrbilo za rimsku bolnicu sv. Alberta. Kad je uskoro saznala da je njezin polubrat Stjepan (Ahmed) primio islam, njezine su nade da će joj se djeca održati u kršćanskoj vjeri splasnule, ali se do smrti ipak nadala njihovu izbavljenju i povratku. To je pokazala 1478. kad ju je u Rimu posjetio Nikola Iločki, naslovni bosanski kralj, ne bi li ju nagovorio da ga prizna kraljem, što je odbila. Pet dana prije smrti sastavila je oporuku kojom je razdijelila skromnu imovinu samostanskoj crkvi sv. Marije Aracoeli (ujedno odredila da ju u njoj pokopaju), hrvatskomu zavodu sv. Jeronima, članovima pratnje, crkvi sv. Katarine u Jajcu (dio relikvija sv. Luke), sinu i kćeri (bodež, dva pladnja i dva srebrna vrča, ako se vrate u vjeru roditelja) te Balši, sinu njezina brata Vladislava (Tomašev srebrom urešeni mač). Bosansko Kraljevstvo predala je papi Sikstu IV. da se o njem brine i čitavo ga preda njezinu sinu ako se vrati u kršćansku vjeru. U protivnom, predaje ga na brigu Rimskoj kuriji. Pokopana je pred glavnim oltarom u crkvi sv. Marije Aracoeli, a na grob je postavljen hrvatsko-latinski natpis. Kad su franjevci 1590. preuređivali crkvu, premjestili su grobnicu, a nadgrobnu ploču s natpisom postavili na najbliži stup s desne strane oltara; ne zna se jesu li njezine posmrtne ostatke prenijeli i uzidali u oltar.
 
LIT.: J. Lukarević: Copioso ristretto degli annali di Rausa libri quattro. In Venetia 1605, 16–17, 45, 72. — C. du F. Du Cange: Historia Byzantina duplici commentario illustrata. Lutetiae Parisiorum 1680, 326–333, 339. — L. Halkokondil: Historiarum libri decem. U: Corpus scriptorum historiae Byzantinae, 44. Bonnae 1843. — I. F. Jukić (Slavoljub Bošnjak): Zemljopis i poviestnica Bosne. Zagreb 1851, 98. — I. Kukuljević Sakcinski (I. K. S.): Spomenici bosanski i crnogorski. Arkiv za pověstnicu jugoslavensku, 1852, 2, str. 35 — J. Caro: Geschichte Polens, 2. Gotha 1863, 366. — F. Rački: Dubrovački spomenici o odnošaju dubrovačke obćine naprama Bosni i Turskoj godine razspa bosanske kraljevine. Starine, 1874, 6, str. 1–3, 5, 9–11, 15. — I. Ruvarac: Nešto o Bosni dabarskoj i Dabro-bosanskoj episkopiji i o srpskim manastirima u Bosni. Godišnjica Nikole Čupića (Beograd), 1878, 2, str. 244–246. — Monumenta Ragusina, 1. Zagrabiae 1879. — I. Ruvarac: Prilošci k objašnjenju izvora srpske istorije. Glasnik Srpskog učenog društva (Beograd), 1881, 49, str. 22, 24–25, 33, 35–36, 46–47, 50. — V. Klaić: Poviest Bosne do propasti kraljevstva. Zagreb 1882, 83–343. — Lj. Kovačević: Znamenite srpske vlasteoske porodice srednjega veka. Godišnjica Nikole Čupića, 1888, 10, str. 199–206, 208–209, 213. — I. Ruvarac: Draga, Danica, Resa. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 3(1891) 3, str. 225–231. — Gj. Stratimirović: Srednjovjekovno groblje kod Zgošće. Ibid., 2, str. 122–144. — E. Fermendžin: Acta Bosnae potissimum ecclesiastica. Zagrabiae 1892. — I. Ruvarac: Katarina, kći Tvrtka I. bana (od 1353.–1377.) i od 1377.–1391. kralja bosanskoga. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 4(1892) 3, str. 205–211. — L. Thallóczy: Vojvoda Hrvoja i njegov grb. Ibid., 2, str. 170, 173, 178–180. — Chronica Ragusina Junii Restii (ab origine urbis usque ad annum 1451) item Joannis Gundulae (1451–1484). Zagrabiae 1893. — L. Thallóczy: Prilozi k objašnjenju izvorâ bosanske historije. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 5(1893) 1, str. 12–23, 30, 33. — I. Ruvarac: Banovanje Tvrtka bana (1353.–1377.). Ibid., 6(1894) 2, str. 225–240. — Isti: Tri dodatka k raspravi »Banovanje Tvrtka bana (1353.–1377.)«. Ibid., 4, str. 611–620. — J. Radonić: Der Grossvojvode von Bosnien Sandalj Hranić-Kosača. Archiv für slavische Philologie (Berlin), 29(1897) passim. — L. Thallóczy: Historička istraživanja o plemenu goričkih i vodičkih knezova. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 9(1897) 3, str. 345, 354, 366. — Isti: Die Geschichte der Grafen von Blagay. Wien 1898, 65, 73. — N. Jorga: Notes et extraits pour servir à l’ histoire des croisades au XVe siècle, 2. Paris 1899. — V. Klaić: Povelja kralja Stjepana Dabiše, izdana Hrvoju Vukčiću. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 2(1900) str. 60–61. — J. Radonić: O knezu Pavlu Radenoviću. Letopis Matice srpske (Novi Sad), 1902, CCXI/1, str. 39, 42–57; 2, str. 34, 38–44, 46, 49–51, 55, 58–60. — F. Šišić: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350.–1416.). Zagreb 1902, passim. — Isti: Miha Madijev de Barbezanis. Rad JAZU, 1903, 153, str. 8, 31, 34, 42–43. — J. Radonić: Zapadna Evropa i balkanski narodi prema Turcima u prvoj polovini XV. veka. Novi Sad 1905, passim. — L. Thallóczy: Istraživanja o postanku bosanske banovine sa naročitim obzirom na povelje körmendskog arkiva. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 18(1906) 4, str. 401–434, 437. — Ć. Truhelka: Fojnička kronika. Ibid., str. 446–447. — M. Wertner: Beiträge zur bosnischen Genealogie. Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskoga arkiva, 8(1906) str. 235 –242. — J. Radonić: Radosav Pavlović veliki vojvoda bosanski. Letopis Matice srpske, 1905, CCXLV/1, str. 1–2, 9–24, 28–32; CCXLVI/2, str. 25–30, 32, 34–40, 42–44, 46–47. — Ć. Truhelka: Kroničke bilješke u »Liber Reformationum« dubrovačke arkive. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 20(1908) 3, str. 269 –271. — Isti: Crtice iz srednjega vijeka. Ibid., 4, str. 420, 423 –428. — A. Ivić: Stari srpski pečati i grbovi. Novi Sad 1910, 9, 11, 13–15, 18, 20, 29–33, 35–36. — Ć. Truhelka: Još o testamentu gosta Radina i o patarenima. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 25(1913) 3/4, str. 378. — J. Radonić: Donado de Lezze i njegova »Historia turchesca«. Godišnjica Nikole Čupića, 1913, 22, str. 316–317, 319–324, 327–328. — Ć. Truhelka: Vuk Banić-Kotromanić. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 27(1915) 3/4, str. 359–363. — A. Ivić: Rodoslovne tablice srpskih dinastija i vlastele. Beograd 1923, 4–5, pr. 3. — V. Ćorović: Kralj Tvrtko I Kotromanić. Beograd—Zemun 1925. — Isti: Pitanje o poreklu Kotromanića. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor (Beograd), 1925, V/1–2, str. 15–20. — G. Čremošnik: Prodaja bosanskog Primorja Dubrovniku god. 1399. i kralj Ostoja. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 40(1928) 2, str. 109–126. — M. S. Filipović: Visočka nahija. Srpski etnografski zbornik (Beograd), 1928, 43, str. 238–239. — J. Radonić: Kritovul, vizantijski istorik XV veka. Glas SKA (Beograd) 1930, 138, str. 80–81. — I. Jablanović: Katarina, kraljica bosanska i »nazovi-kraljevi« bosanski. Napredak, 6(1931) 1/2, str. 6–9. — A. Šimčik: Jedan očevidac o događajima u Bosni 1463.–64. Ibid., 7(1932) 11/12, str. 142–144. — M. J. Dinić: Prilošci za istoriju srednjega veka. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor (Beograd), 1933, XIII/1–2, str. 69–71, 73–76. — V. Đorđević: Grob »Kraljeve Ćeri« u Skoplju. Južni pregled (Skopje), 9(1934) 11/12, str. 453–457. — V. Čubrilović: Poreklo muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini. Jugoslovenski istoriski časopis, 1(1935) 3/4, str. 370–371, 373, 376–377, 379, 383. — V. Ćorović: Teritorijalni razvoj bosanske države u srednjem veku. Glas SKA, 1935, 167, str. 22–29, 31–41, 46. — M. Perojević: Ženidba Vladislava Kotromanića s Jelenom Šubić. Jugoslavenski list, 19(1936) 304, str. 21. — F. Šišić: Nekoliko isprava iz početka XV st. Starine, 1938, 39, 315–317. — (G. Elezović): Kralja K’zi. Grob kćeri bosanskog kralja Stefana Tomaša Ostojića Kotromanovića i žene mu kraljice Katarine, kćeri hercega Stepana Vukčića Kosače u Skoplju. Brastvo (Beograd), 30(1939) str. 49–60. — V. Ćorović: Historija Bosne, 1. Beograd 1940. — G. Elezović: Turski spomenici, I/1–2. Beograd 1940–1952. — M. Handžić: Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko-hercegovačkih muslimana. Sarajevo 1940, 8, 20. — N. Radojčić: Obred krunisanja bosanskoga kralja Tvrtka I. Beograd 1948. — Đ. S. Radojičić: Doba postanka i razvoj starih srpskih rodoslova. Istoriski glasnik (Beograd), 1948, 2, str. 23–24, 26–27, 29, 36. — Đ. Mazalić: Kraći članci i rasprave. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, NS 4–5(1949–50) str. 234, 238–241. — Z. V. Udaljcova: Vizantijskij istorik Kritovul o južnyh Slavjanah i drugih narodah Balkanskogo poluostrova v XV veke. Vizantijskij vremenik (Moskva), 4(1951) str. 110 –111. — A. Benac: Srednjevjekovni stećci od Slivna do Čepikuća. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 2(1953) str. 68–69. — M. Gecić: Prilog bosanskoj istoriji (1397–1399). Istoriski glasnik, 1953, 1/2, str. 55–63. — S. Ćirković: Vlastela i kraljevi u Bosni posle 1463 godine. Ibid., 1954, 3, str. 125 –127, 129–130. — M. J. Dinić: Državni sabor srednjevekovne Bosne. Beograd 1955, 3–12, 14–58, 61–69, 73, 75–79. — R. Kovijanić i I. Stjepčević: Bosanski protovestijar Žore. Istoriski zapisi (Cetinje), 8(1955) XI/1–2, str. 353–356. — N. Radojčić: Iz prošlosti Vojvodine. Novi Sad 1956, 7–17. — G. Škrivanić: Rat bosanskog kralja Ostoje sa Dubrovnikom (18. VI. 1403 do maja 1404 godine). Vesnik Vojnog muzeja JNA (Beograd), 5(1958) 2, str. 35–38, 45–46, 48–49, 51–54, 56, 58–60. — A. Babić: Diplomatska služba u srednjevjekovnoj Bosni. Radovi Naučnog društva NRBiH, 1960, 13, 5, str. 13–14, 16–23, 25 –32, 34–52, 54–55, 57, 60, 64, 66–68. — Isti: Struktura srednjovjekovne bosanske države. Pregled, 13(1961) 1, str. 3, 6, 7. — D. Kovačević: Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni. Sarajevo 1961. — G. Škrivanić: Davanje u najam jedne lađe presvetle kraljice Bosne. Godišnjak Društva istoričara BiH, 12(1961) str. 269 –272. — M. Šunjić: Prilozi za istoriju bosansko-venecijanskih odnosa 1420–1463. Historijski zbornik, 14(1961) str. 120–124, 126–136, 138–139, 141, 143. — D. Kovačević: Pad bosanske srednjovjekovne države po dubrovačkim izvorima. Godišnjak Društva istoričara BiH, 14(1963) str. 210–220. — A. Babić: Fragment iz kulturnog života srednjovjekovne Bosne. Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 2(1964) str. 328, 331. — F. Babinger: Mehmed Osvajač i njegovo doba. Novi Sad 1968. — M. Orbin: Kraljevstvo Slovena. Beograd 1968. — S. Ćirković: Komentari i izvori Mavra Orbina. Ibid. — M. Spremić: Turski tributari u XIV i XV veku. Istorijski glasnik, 1970, 1/2, str. 34 –46. — G. Valentini: Acta Albaniae Veneta, I/3, II/6, II/7, II/10 –15, II/17, II/21. München—Roma 1970–1975. — M. Vego: Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, 4. Sarajevo 1970, 57. — A. Babić: O funkciji župana u srednjovjekovnoj Bosni. Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 1972, str. 403, 409–410. — M. Hadžijahić: Zemljišni posjedi »Crkve bosanske«. Historijski zbornik, 25–26(1972–73) str. 464–465, 467, 476, 478–479. — J. Šidak: Studije o »Crkvi bosanskoj« i bogumilstvu. Zagreb 1975. — M. Blagojević: Tepčije u srednjovekovnoj Srbiji, Bosni i Hrvatskoj. Istorijski glasnik, 1976, 1/2, str. 27–37. — F. Lastrić: Pregled starina Bosanske provincije. Sarajevo 1977, 149. — Đ. Tošić: Dubrovčanin prezviter Ratko, stonski kancelar, kapelan i protovestijar kralja Tvrtka I i trebinjsko-mrkanjski biskup. Godišnjak Društva istoričara BiH, 28–30(1977–79) str. 43–47, 49–50, 53. — M. J. Dinić: Srpske zemlje u srednjem veku. Beograd 1978. — K. Draganović: Katarina Kosača bosanska kraljica. Sarajevo 1978. — D. Kovačević-Kojić: Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države. Sarajevo 1978. — V. Palavestra: Narodna predanja o bježanju kraljice Katarine iz Bosne. U: Povijesno-teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine. Sarajevo 1979, 86–94. — B. Pandžić: Katarina Vukčić Kosača (1424–1478). Ibid., str. 15–25. — F. Šanjek: Bosanski krstjani u drugoj polovici XV. stoljeća. Nova et vetera, 29(1979) 1, str. 145–147, 150, 153. — P. Živković: Učešće bosanske vlastele u diobi Konavala. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 15(1979) 16, str. 181–188. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 3. Zagreb 1980, 8, 11, 17, 21, 33–34, 42, 47, 54–58, 62, 87–90, 93, 104, 113, 117–119, 124–126, 131–132, 134–136, 138, 143, 147 –148, 157, 159, 162–167, 170, 185, 222–224, 230–231, 241, 271, 273, 294, 316, 328. — P. Živković: Bosna u drugoj deceniji XV stoljeća. Treći program Radio Sarajeva, 9(1980) 29, str. 65–95. — Isti: Kreditno-trgovačke veze Braila Tezalovića sa Dubrovčanima. Zgodovinski časopis (Ljubljana), 34(1980) 3, str. 299–301, 305. — N. Lašvanin: Ljetopis. Sarajevo 1981. — P. Živković: Tvrtko II Tvrtković. Bosna u prvoj polovini XV stoljeća. Sarajevo 1981. — P. Anđelić: Studije o teritorijalnopolitičkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne. Sarajevo 1982. — Đ. Tošić: Donji tok Neretve u srednjem vijeku, s posebnim osvrtom na trg Drijeva. Hercegovina, 2(1982) str. 47–51, 54–55, 62 –63. — P. Živković: Bosansko-ugarski sukobi krajem XIV i u prvoj polovini XV stoljeća. Treći program Radio Sarajeva, 11(1982) 37, str. 82–91, 93, 95–98, 100–103. — Jörg von Nürnberg: Ayn Tractat von den Türck. U: Chronica und Beschreibung der Türckey. Köln—Wien 1983, 111. — I. Petričević: Rodni list Doboja. Značenja, 2(1983) 2, str. 60–65, 69. — P. Živković: Prvi ugarsko-turski sukobi na tlu Bosne. Ibid., 3/4, str. 149, 151 –153, 155–156. — T. Raukar: Grofovi Celjski i hrvatsko kasno srednjovjekovlje. Historijski zbornik, 36(1983) str. 124, 127, 130. — P. Anđelić: Doba srednjovjekovne bosanske države. U: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast. Sarajevo 19842. — Isti: Srednji vijek – doba stare bosanske države. U: Visoko i okolina kroz historiju, 1. Visoko 1984. — P. Ćošković: O dolasku Stjepana Tomaša na vlast i njegovom međunarodnom priznanju. Istorijski zbornik, 5(1984) str. 7–35. — P. Živković: Jakov Markijski i bosanski franjevci. Istorijski zbornik, 5(1984) str. 172–173, 175–176, 178. — Isti: Usora i Soli – poprište značajnih historijskih događaja u XIV i XV stoljeću. Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, 15(1984) str. 33–37, 40–42. — M. Brković: Bosanski kraljevski dvor prema Zadru i Hrvojeva uloga u zadarskim događajima krajem XIV i početkom XV st. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 25(1985 –86) 12, str. 255–258, 260–262, 264–267. — S. M. Džaja: Ideološki i politički aspekti propasti bosanskog kraljevstva 1463. godine. Croatica Christiana periodica, 10(1986) 18, str. 207, 209–211. — Isti: Bosanska podijeljenost na konfesije. Jukić, 16–17(1986–87) str. 4, 6, 31, 33. — D. Lovrenović: Cetinski knez Ivaniš Nelipčić u političkim previranjima u Dalmaciji krajem XIV i tokom prvih decenija XV stoljeća. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 21(1986) 22, str. 203, 207–209, 215, 218. — M. Ančić: Neuspjeh dualističke alternative. Ibid., 22(1987) 23, str. 7, 19, 23, 28. — F. Šanjek: Heterodoksno kršćanstvo u našim krajevima u Kapistranovo doba. Croatica Christiana periodica, 11(1987) 19, str. 87–88. — P. Ćošković: Bosanska Kraljevina u prijelomnim godinama 1443–1446. Banjaluka 1988. — M. Ančić: Veze Malatesta i Bosne. Uvjeti za stvaranje stereotipa. Historijski zbornik, 42(1989) 1, str. 144–145. — M. Šunjić: Trogirski izvještaji o turskom osvajanju Bosne. Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika BiH, 29(1989) str. 139–157. — P. Ćošković: Tomašev progon sljedbenika Crkve bosanske 1459. U: Migracije i Bosna i Hercegovina. Sarajevo 1990, 43 –50. — A. Dabinović: Hrvatska državna i pravna povijest. Zagreb 19902. — D. Kovačević-Kojić: Il commercio raguseo di terraferma nel medio evo. U: Ragusa e il Mediterraneo. Bari 1990, 63–66. — Đ. Tošić: Kosovska bitka u istoriografiji o srednjovjekovnoj Bosni. U: Kosovska bitka u istoriografiji. Beograd 1990, 101–106. — S. Antoljak: Hrvatska historiografija do 1918, 1. Zagreb 1992. — Đ. Tošić: Dvije povelje bosanskog kralja Stjepana Dabiše. Istorijski časopis, 39(1992) str. 5–22. — Isti: Dvije bosanske povelje iz XV vijeka. Ibid., 40–41(1993 –94) str. 19–36. — P. Ćošković: Krstjanin Vlatko Tumurlić i njegovo doba (1403.–1423.). Croatica Christiana periodica, 19(1995) 35, str. 1–54. — I. Mažuran: Đakovo i bosansko-đakovačka biskupija od 1239. do 1526. godine. Diacovensia, 3(1995) 1, str. 119–120. — P. Pandžić: Katarina Vukčić Kosača (1424.–1478.). Napredak (kalendar), 44(1995) str. 202–218. — P. Ćošković: Veliki knez bosanski Tvrtko Borovinić. Croatica Christiana periodica, 20(1996) 37, str. 57–81. — P. Engel: Magyarország világi archontológiája 1301–1457, 1. Budapest 1996, str. 127, 176, 206, 281–282, 287, 318, 332, 342–343, 345, 347, 362, 371–372, 380, 383, 397, 412, 416, 435, 463, 466; 2. str. 134. — M. Šunjić: Bosna i Venecija (odnosi u XIV. i XV. st.). Sarajevo 1996. — M. Ančić: Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stoljeću. Zadar—Mostar 1997. — S. Ćirković: Rabotnici, vojnici, duhovnici – društva srednjovekovnog Balkana. Beograd 1997. — D. Lovrenović: Bosansko srednjovjekovlje u svjetlu kristjanizacije vladarske ideologije. Bosna Franciscana, 5(1997) 8, str. 157–193. — Đ. Tošić: Bosanska kraljica Katarina (1425–1478). Zbornik za istoriju BiH (Beograd), 2(1997) str. 73–111. — M. Orbini: Kraljevstvo Slavena. Zagreb 1999. — J. Džambo: »Geschichte von der Turckey« Jörga iz Nürnberga s izvješćem o propasti Bosne 1463. godine. Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića. Sarajevo—Fojnica 2000, 241, 250–251, 253–254. — A. Solovjev: Istorija srpskog grba i drugi heraldički radovi. Beograd 2000. — M. Ančić: Na rubu Zapada. Zagreb 2001. — M. Blagojević: Državna uprava u srpskim srednjovekovnim zemljama. Beograd 20012. — P. Ćošković: Susret sa zagubljenom poviješću. Zagreb 2001. — J. Kalić: Srbi u poznom srednjem veku. Beograd 20012. — R. Mihaljčić: Vladarske titule oblasnih gospodara. Beograd 2001. — Đ. Tošić: Srpski vojvoda Vlatko Vuković. Vaseljena (Srpsko Sarajevo), 7(2001) 11, str. 49–52. — P. Ćošković: Bosna na prijelomu stoljeća i potvrda državnih granica 1406. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 31(2002) str. 57–82. — R. Mihaljčić: Povelja kralja Stefana Tvrtka I Kotromanića knezu i vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću. Stari srpski arhiv (Laktaši), 1(2002) str. 117, 122–125, 128. — J. Mrgić-Radojčić: Povelja bana Stjepana II Kotromanića knezu Vuku i Pavlu Vukoslaviću 1351. godine. Ibid., str. 79, 82–86, 89–90. — Zemlja Pavlovića. Srednji vijek i period turske vladavine. Banja Luka—Srpsko Sarajevo 2003. — M. J. Dinić: Iz srpske istorije srednjeg veka. Beograd 2003. — A. Fostikov: Pismo dubrovačkog kneza i opštine velikom vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću. Stari srpski arhiv, 2(2003) str. 185–192. — J. Mrgić-Radojčić: Povelja bana Tvrtka knezu Vukcu Hrvatiniću. Ibid., str. 167, 170–171, 173 –174, 177–179. — S. Rudić: Povelja bana Tvrtka Kotromanića knezu Vlatku Vukoslaviću 1354. Ibid., str. 69, 72, 74–75, 78 –79, 82. — A. Fostikov: Pismo bosanske kraljice Jelene Grube knezu i opštini dubrovačkoj i njihov odgovor. Stari srpski arhiv, 3(2004) str. 125–140. — J. Mrgić-Radojčić: Povelja bana Stjepana II Kotromanića velikom knezu Grguru Stjepaniću. Ibid., str. 19, 21–27, 29–30. — S. Rudić: Povelja kralja Stefana Tomaša sinovima Ivanca Jurčinića. Ibid., str. 141–150. — V. Palavestra: Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine. Sarajevo—Zemun 2004. — S. Andrić: Mjesto svadbe bana Tvrtka I. i franjevački samostan »Sveti Ilija«. Hrvatska misao, 9(2005) 35/37, str. 77–87. — P. Ćošković: Crkva bosanska u XV. stoljeću. Sarajevo 2005. — A. Fostikov: Pismo dubrovačkog kneza i opštine bosanskoj kraljici Jeleni Grubi. Stari srpski arhiv, 4(2005) str. 193–207. — D. Lovrenović: Bitka u Lašvi 1415. godine. Raukarov zbornik. Zagreb 2005, 275–292. — J. Mrgić-Radojčić: Povelja bana Tvrtka Kotromanića kojom potvrđuje baštinske posede knezu Vlatku Vukoslaviću. Stari srpski arhiv, 4(2005) str. 99–114. — Ista: Povelja bana Tvrtka Kotromanića kojom daje »vjeru gospodsku« knezu Vlatku Vukoslaviću. Ibid., str. 115–118. — S. Rudić: Povelja kralja Stefana Dabiše kćerci Stani. Ibid., str. 173–192. — A. Fostikov: Četiri pisma kraljice Jelene Dubrovačkoj opštini o bosanskim dohocima. Ibid., 5(2006) str. 187–205. — Ista: Povelja kraljice Jelene Dubrovčanima o ukidanju carina u Maslinama i Slanom. Ibid., str. 173–186. — R. Popović: Povelja bana Tvrtka I Kotromanića Dubrovniku o oslobađanju od carina. Ibid., str. 149–156. — S. Rudić: Povelja kralja Stefana Dabiše braći Semković. Ibid., str. 157–171. — Isti: Vlastela Ilirskog grbovnika. Beograd 2006. — D. Kovačević-Kojić: Gradski život u Srbiji i Bosni (XIV–XV vijek). Beograd 2007. — Građa o prošlosti Bosne, 1. Banja Luka 2008.
 
Pejo Ćošković (2009)