KOVAČEVIĆ, Branko

KOVAČEVIĆ, Branko, slikar (Zadvarje, 30. XI. 1911 — Krapinske Toplice, 4. X. 1988). Brat slikarice Bosiljke Kovačević-Mijatović. U Splitu završio gimnaziju 1932. te 1933–34. polazio Graditeljsku, zanatlijsku i umjetničku školu (E. Vidović, S. M. Peruzzi). Diplomirao 1938. na ALU u Beogradu (Lj. Ivanović, I. Radović). Bio je gimnazijski nastavnik u Novoj Gradiški 1940–43. U Dubrovniku 1945. osnovao i do 1952. vodio Umjetničku galeriju, potom djelovao kao slobodni umjetnik. Od 1953. živio u Osijeku, a od 1957. ponovo u Dubrovniku. U ranom razdoblju gradio izraz na splitskoj slikarskoj tradiciji (Vidović, M. Tartaglia); slikao u ulju izražajnim potezom intimističke portrete, interijere i mrtve prirode, uglavnom u prigušenoj smeđoj tonskoj gami oplemenjenoj diskretnim akcentima čistih boja (Interijer sa skulpturom, 1939, Galerija umjetnina u Splitu; Mrtva ptica i lutka, 1942. i Mrtve ptice, 1950, MG; Portret V. K., 1943, Umjetnička galerija Dubrovnik; Josip Kosor, 1949; Mrtva priroda s cvijećem, gotičkom statuom i ikonama, 1950), te pejzaže naglašena kolorita (Pejzaž iz Gruža, 1950; Motiv iz Dubrovnika i Motiv iz Kopra, 1953). Za boravka u Italiji 1954–55. u njegove slike (Rimsko kazalište, Luka u Capriju i Venecija, sve 1954, tempera; Cavtat, 1955) prodire blještava svjetlost, a glavnom mu preokupacijom postaje konstruktivan i analitičan crtež. Postupno napušta realistični pristup motivu i plenerističku atmosferu te sve više sažima i učvršćuje strukturu slike nastojeći motive, uglavnom prikaze Dubrovnika i okolice, ukomponirati u čvrstu, gustu mrežu horizontala i vertikala. Oslobađa se lokalne boje i postiže dojam vitraja (Iz Cavtata, 1956; Dubrovnik i Dubrovnik u zidinama, 1957), a potom počinje prorjeđivati mrežu i napuštati strogu konstruktivističku shemu (Louis Guilloux, 1959; Dubrovnik, 1960; Stara luka u Dubrovniku, 1960; Kostur starog jedrenjaka, 1961). U 1960-ima slika u sivoj paleti plošne prikaze gotički izduženih simboličkih likova s naglašenim folklornim značajkama (Žene iz Dalmatinske zagore, 1962; Alegorija iz Dalmatinske zagore, 1962; Alegorije Hoppy Indijanaca, 1964), a na poč. 1970-ih, ponovo zaokupljen kubističko-konstruktivističkim istraživanjima, umnožuje vizure prostora i zaobljuje obrisnu liniju (Stilizacija, 1971; Kompozicija, 1972; Kompozicija, 1974). U posljednjem razdoblju vraća se Vidovićevim motivima, lirskim interijerima prigušene atmosfere (Lekcija klavira, Mrtva priroda na renesansnoj škrinji i U atelijeru, sve 1975; Dvije figure i cvijeće, 1977), u kojima prostor rješava kubističkom simultanošću. Ubrzo mu se priklanja i u izrazu; u interijerima dominantnih sivih i modrih tonova s ponekim svijetlim kromatskim naglaskom prevladava dojam treperenja svjetlosti (U atelieru, 1980; Unutrašnjost, 1984; Interijer s komodom, 1987). Izlagao samostalno u Splitu (1931, 1939, 1952, 1985, 1987), Zagrebu (1941, 1952–55, 1957, 1959–60, 1978, 1985), Rijeci (1952, 1954), Osijeku (1953, 1955, 1958, 1986), Dubrovniku (1954, 1956, 1960, 1972, 1982, 1985 – retrospektiva, 1988), Milanu (1954, 1963, 1965, 1976), Beogradu (1955, 1961, 1978), Nürnbergu (1956, 1962), Sarajevu (1956), Amsterdamu, Hagu, Ljubljani i Skoplju (1957), Veneciji (1961, 1963–64), Firenci (1963, 1969), New Yorku (1965), New Orleansu (1966), Bresci i Udinama (1968), Rimu (1971), Cremoni (1973), Čapljini, Pančevu i Trebinju (1978), Bergamu i Vinkovcima (1979), Mostaru (1980), Metkoviću (1984) i Cavtatu (1986), a skupno na Proljetnoj izložbi jugoslavenskih umjetnika (Beograd 1932, 1938, 1940), izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti (1938–39), Godišnjoj izložbi hrvatskih umjetnika (Zagreb 1940), na izložbama Hrvatski umjetnici u NDH (Zagreb 1941–43) i Hrvatska umjetnost (Beč, Berlin, Bratislava 1943), Izložbi umjetnika partizana (Split 1944, Zagreb 1945), na izložbama ULUH/HDLU (od 1947), Likuma (od 1952), Zagrebački krug (1958), Plavi salon (Zadar 1968), Zagrebački salon (1973–75), Likovna umjetnost u NOB-i Hrvatske (Zagreb 1974), Biennale suvremene hrvatske grafike (Split 1974), 100 godina moderne umjetnosti u Dubrovniku (Dubrovnik 1978), Dubrovački salon (1979, 1982), Biennale Slavonaca (Osijek 1979–81) te na izložbama Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1979), Akt danas (Zagreb 1980), Hrvatski vedutisti od Bukovca do danas (Dubrovnik 1981) i U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986). Zaokupljen problemom sintetiziranja prostora oblikovao je plakate (Narodno kazalište Osijek 1907–1957, 1957; Dubrovačke ljetne igre, 1960; Dubrovnik, 1962) te scenografije za varaždinsko Narodno kazalište »August Cesarec« (I. Vojnović, Ekvinocijo, 1955), osječko Narodno kazalište (C. Goldoni, Sluga dvaju gospodara, 1955; M. Držić, Dundo Maroje, R. Marinković, Glorija i W. Shakespeare, Romeo i Julija, 1956; J. Gotovac, Ero s onoga svijeta, 1957) i dubrovačko Kazalište Marina Držića (M. Širola, Dugonja, Trbonja i Vidonja, 1980), sažetih čistih linija i oblika. Izradio grafičku mapu linoreza Kroz našu borbu (Zagreb 1945, predgovor D. Magjer) u duhu socijalističkoga realizma, a u ulju veliku pseudobaroknu kompoziciju Ustanak u Dalmaciji (1947). Objavljivao je tekstove o izložbama B. Deškovića, Anke Krizmanić i Sofije Omčikus (Hrvatski glasnik, 1939–40), dubrovačkom renesansnom slikarstvu (Dubrovački vjesnik, 1950) te sjećanja na susrete s G. Krklecom, Kosorom, M. Krležom i L. Venturijem (Odjek, 1978, 1980–82). Jedan je od osnivača Dubrovačkih ljetnih igara 1950.