KOVAČEVIĆ, Edo

KOVAČEVIĆ, Edo (Edmund), slikar (Gospić, 16. XI. 1906 — Zagreb, 15. III. 1993). Brat agronoma Tomislava. U Zagrebu završio Obrtnu školu 1923. i diplomirao na ALU 1930 (V. Becić). U Parizu 1930–31. studirao fresko-slikarstvo na École centrale des arts et manufactures i nadahnjivao se slikarstvom Giotta, Fra Angelica, D. Velázqueza i A. Ozenfanta. God. 1932–35. član skupine Zemlja. Radio kao dekorativni slikar 1923–26, nastavnik u Obrtnoj školi 1934–40. i gimnaziji 1941–47, likovni suradnik MUO 1947–54. i Gradske galerije suvremene umjetnosti (danas MSU u Zagrebu, dalje MSUZ) 1955–65. U Parizu boravio 1928, 1937, 1954, 1956, 1958 (gost Centre international d’études pédagogiques u Sévresu) i 1966, a studijski putovao i u druge europske gradove 1937–40. i 1955. te u New York i Japan. Majstor boje, sklon sažimanju forme, malomu formatu i poetiziranju stvarnosti, tematski vezan uz vedutu, krajolik i cvjetne mrtve prirode, ostvario je istančan koloristički opus modernističkoga izraza i intimističkoga naboja, ispunjen toplinom i radošću. Bilo da slika obojenim plohama bilo raspršenim ili omeđenim mrljama boje, usklađivanjem i produbljivanjem svih elemenata svojih kompozicija uspostavlja zgusnute ugođaje. Zarana pokazuje crtačku vještinu i ovladavanje volumenom (Autoportret, 1926–27, olovka), a već 1930, priklonivši se plošnoj koncepciji slike i naivnomu izrazu, mrtvom prirodom Kukuružnjak (ulje, MG) »realistički motiv pretvara u autentičnu i autonomnu likovnu pojavu« (R. Ivančević, 1984). U zemljaškoj fazi, slikajući obojenim plohama u temperi i ulju neuglednu zagrebačku arhitekturu i sirotinjska predgrađa (Barutanski jarak, MG; inačica u tušu, Kabinet grafike HAZU; Hižice – Bijenička cesta, Tvornica papira, Vinogradi – Bukovački breg, sve 1932) bez ljudskoga lika, izuzev Svetica (1932) i Tkalčićeve ulice (1933, MG, stalni postav), stvara odmjerene kompozicije vrhunskoga kolorističkoga dosega (Kožarska ulica, 1934, MG, stalni postav) pune neposrednosti te uvodi »novu, tada još jedva pojmljivu poetiku odbačenog« (I. Zidić, 1981). Nakon 1935. dočarava dubinu prostora (Trnje, 1937, tempera na staklu) i mrljama boje rastače oblike (Kraljevec – proljeće, Pantovčak, obje 1938, tempera na staklu; Crn – bel, snježnice, Zelengaj, obje 1940, ulje, MG). Radi jezgrovite crteže u tušu (Slikar, 1936, Kabinet grafike HAZU; Na otoku Braču, 1937; Mira za tkalačkim stanom, 1937–38, crvena kreda), a za boravaka u Svetom Ivanu Žabnom 1935–38, uz ekspresivne prikaze seoskoga života i okoline (portret seljanke Lisička, krajolik Žabno prečac, 1936, tuš; figuralna kompozicija Kolinje, 1936, gvaš), nastaje lirska mrtva priroda Cvjetovi maslačka (1935, masna kreda), sve u Gradskom muzeju Križevci. Od 1940. slika najviše u ulju, a krajolike pretežno u pastelu. Na slici Začretje – dvorac (1941) javlja se utjecaj P. Cézannea. Za rata prevladava tamna gama, a osim izvrsnoga portreta supruge Mire Ovčačik-Kovačević (Mira, 1942), zapažena je mrtva priroda Crna boca (1943). God. 1948. antologijskim plavo-sivim Autoportretom (Slikar) postignuo je iznimnu sintezu oblika i boje. Potom njihove odnose razrađuje u dalmatinskim vedutama i krajolicima (Bol na Braču, 1952, pastel, MG; Žute kuće – Bol, 1955, Grad Zagreb, GZ; Jelsa, 1957; kornatski otoci u plavim i crvenim inačicama, 1958), pastelima iz Pariza (Esplanade des Invalides, 1954, MSUZ), varijacijama geometrizirane vaze (Plava vaza, Plava vaza i crni lončić, obje MSUZ, Šipak i plava vaza, GZ, sve 1955), zagrebačkim motivima (Proljeće – Zelengaj, 1955; Medulićeva ulica 14, 1957, Muzej grada Zagreba), antologijskom, gotovo monokromnom pariškom ciklusu plave game iz 1958 (Allée des Tuileries, stalni postav MG; Louvre, MG; Jardin des Tuileries, MSUZ; Pont Neuf, Pont Royal), pročišćenim kompozicijama (Stare forme – ognjište, 1958, Ptice i trešnje, 1958–59, Galerija likovnih umjetnosti Osijek) te grafičkoj mapi (Zagreb 1959) od osam litografija (Bijele kuće, Fasada u noći, Otoci II). Svoju je omiljenu temu zagrebačkih krovova (Radnički dol, 1934, tempera na staklu, Hrvatski sabor; Pramaljeće – Pantovčak, 1960, MSUZ; Stari krovovi – Duga ulica, 1962, Crveni krovovi, 1963, GZ, Nagrada grada Zagreba 1965) prikazao i na velikoj tapiseriji iznimna sklada (Krovovi, 1963–64, MG), koju je sam istkao vunom bojenom prema njegovim uputama. U Dalmatinskom ciklusu (1937–71) krovovima zbijenih kuća (Preko – Otok Ugljan, 1961, MSUZ) i sažetim pejzažima (Lokrum, 1970) dočarao je ugođaj i rasvjetu juga. Također ponesen ozračjem, u pleneru slikao zagorske i prigorske motive (Šestine, 1966, Proljeće pod Medvednicom i Šestine u magli, 1975). Ciklus Zagorski krajolik (1967–83) gradio je na tragu Cézannea sustavnim komponiranjem bojom (Klanjec – Ivančica, 1967; Burići kraj Klanjca, 1970, ulje; Zagorje, 1975, Strossmayerova galerija starih majstora HAZU; Klanječki vinogradi, 1981). Neprestano je koloristički obogaćivao i svoje cvjetne mrtve prirode (Lonček plavi i livadno cvijeće, 1964, ulje, Galerija likovnih umjetnosti Osijek; Moji znakovi, Plodovi i lišće, 1966; Hommage à M. Kauzlarić, 1971; Akord vertikala, 1977–78). Portretirao je članove obitelji i prijatelje (Mira, 1936; Tuna – portret A. Mezdjića, 1940; Radovan Ivšić, 1948, olovka; Maja, 1958; Ljerka, 1977; Buba – Ljubica, 1980; autoportreti 1940, 1940–41, pastel, 1948, 1955, 1973; Ružica – Juja, 1984–85, kreda; Josipa Gorupić – Pepica, 1985) te istkao tapiseriju s Gupčevim likom (Matija Gubec, 1983–85, Muzej seljačkih buna, Gornja Stubica). Svojim slikarstvom, koje obilježava »konstantno traženje jednostavne monumentalnosti: izraziti bitno« (L. Junek, 1985), postupno je »osvojio antologijsku poziciju modernista« (Ivančević, 1984). S istančanim osjećajem za prostor i boju izvodio je inscenacije, uglavnom u zagrebačkim kazalištima (Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić, 1934, Dom Bernarde Albe F. Garcíje Lorce, 1951, Život razvratnika I. Stravinskoga, 1954, Zlato Zadra I. Brkanovića, 1955, Cos fan tutte W. A. Mozarta, 1958, sve HNK; Snjeguljica i medvjedići R. Ivšića, 1948, Zemaljsko kazalište lutaka; Krvava Svadba Garcíje Lorce, 1954, Don Juan Molièrea, 1955, Za Lukreciju J. Giraudouxa, 1956, sve Zagrebačko dramsko kazalište). Bio je stalni scenograf zagrebačke Družine mladih 1941–45. Bavio se knjižnom ilustracijom (Putovanje od 35 koraka M. Lovraka, Zagreb 1963; Dragocjene sestrice – priča jedne minute D. Horkića, Zagreb 1968, Nagrada »Grigor Vitez« 1968) i opremom (Spomenici arhitekture i likovnih umjetnosti u Međumurju Anđele Horvat, Zagreb 1956) te oblikovanjem plakata (Vesela lička noć, 1934, Kabinet grafike HAZU; plakati izložba Gradske galerije suvremene umjetnosti 1955–64). Na Međunarodnom simpoziju kipara Forma prima u Krapini 1976. oblikovao je skulpturu U slavu cvijeća. Izlagao samostalno u Zagrebu (1955, 1964, 1978, 1984, 1987, 1993) i Gornjoj Stubici (1979, 1985, 1988) te skupno na izložbama: Grupa Zemlja (Zagreb 1932, 1934, Beograd 1935), Grupa hrvatskih umjetnika (Zagreb 1936, 1939), Grupa hrvatskih slikara (Split 1937), Hrvatski umjetnici u NDH (Zagreb 1941–43), ULUH//HDLU od 1946, Grupa Mart (Zagreb 1957), Izložba suvremene jugoslavenske umjetnosti (Dubrovnik 1957), Plavi salon u Zadru (1957, 1962, 1970), Riječki salon (1959), Zagrebačka izložba grafike (1960), Trijenale u Beogradu (1961, 1964, 1967), 60 godina slikarstva i kiparstva u Hrvatskoj (1961), Zagrebački salon (1965–66, 1971 – retrospektiva Zemlje, 1974 – tendenciozni realizam, 1975 – HDLU početci), Moderna hrvatska umjetnost (Željezno 1966), Suvremena hrvatska umjetnost (Beograd, Zagreb 1967), Zagrebačka izložba crteža (1968–69), Četvrta decenija (Beograd 1971), Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1979), Jugoslovensko slikarstvo šeste decenije (Beograd 1980), Nagrađene ilustracije (Zagreb 1981), Slikari i kipari članovi razreda za likovne umjetnosti JAZU (Zagreb 1986), U susret Muzeju suvremene umjetnosti (Zagreb 1986), Grupa Zemlja (Zagreb 1989), Pejzaž Hrvatskog zagorja u modernom slikarstvu (Gornja Stubica 1989), Cigla u Zemlji (1990). Posmrtno su mu priređene izložbe u Krapini (1993), Zagrebu (1997, 2003, 2006), Gospiću (1998), Požegi (1999) i Križevcima (Izložba otkupljene kolekcije radova »Sveti Ivan Žabno 1935–38«, 2000) te djela izlagana na zagrebačkim izložbama (Realizmi dvadesetih godina i hrvatsko slikarstvo, Zagreb kak imam te rad, 1994; 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti, 1996). Bavio se zidnim slikarstvom i restauriranjem freska. U Zagrebu 1930. s Mezdjićem, prema nacrtima J. Kljakovića, izveo stropne slike u kući S. Ritiga (Demetrova ul., kbr. 22) i 1932. pod vodstvom M. Vanke sudjelovao pri oslikavanju Gradskoga podruma, 1933. naslikao freske Isusovo rođenje i Poklonstvo Triju kraljeva u župnoj crkvi u Novigradu na Dobri, a 1934. ugovorio izradbu nove freske u kupoli đakovačke katedrale. Restaurirao 1948. gotičke freske u crkvi Majke Božje Gorske kraj Lobora, a 1952. romaničke u kapeli sv. Stjepana u sklopu nadbiskupskoga dvora u Zagrebu. Suautor je likovnoga postava jugoslavenskoga paviljona na međunarodnoj izložbi u Parizu 1937. i New Yorku 1939. Zapažen je kao autor stalnih postava hrvatskih muzeja i zbirka (MUO 1947–54, Atelje Meštrović 1961, Etnografski muzej 1972, sve u Zagrebu; Muzej Brodskog Posavlja u Slavonskom Brodu 1954, 1969, Muzej seljačkih buna u Gornjoj Stubici 1973, Stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru 1976) i likovnih rješenja povremenih izložba, među ostalim, Gradske galerije suvremene umjetnosti (1954–65), Umjetničkoga paviljona u Zagrebu (Kantoci i Šimunović 1956, Rodin 1968), jugoslavenskoga postava na Biennalu u Veneciji 1964. Potvrdio se i kao vrstan pedagog te promicatelj dječjega likovnoga stvaralaštva. God. 1977. postavio je izložbu dječjih radova iz Hrvatske u Kyotu, Nari i Tokyju. Od 1986. redoviti član JAZU (HAZU), 1979–83. odgovorni urednik njezina Bulletina. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1982. O njem je snimljen dokumentarni film 1987 (scenarij i režija Ivančević).