BOTTERI, Ivan Hugo, internist (Split, 5. VIII 1876 — Zagreb, 17. II 1963). Gimnaziju pohađao u Zadru. Medicinski fakultet završio u Beču 1901. Nakon godine dana provedene u bečkoj internoj klinici, radi od 1902. kao liječnik Pokrajinske bolnice u Zadru, a 1910. postaje primarijus Pokrajinske bolnice u Šibeniku te njezin ravnatelj (od 1915). God. 1922. odlazi u Zagreb i postaje šef odjela za tuberkulozu Bolnice milosrdnih sestara. Habilitirao se na Medicinskom fakultetu 1923, a 1927. postaje honorarni profesor interne propedeutike. Od 1934. do 1936. vodi interni odjel Zakladne bolnice u Zagrebu; 1936. izabran je za redovitog profesora zagrebačkoga Medicinskog fakulteta i predstojnika Interne klinike; na tim dužnostima ostaje do umirovljenja 1951, uz prekid 1943–45, kada je bio uklonjen iz klinike. — B. je jedan od stvaralaca moderne interne medicine u nas. Objavio je više radova iz područja tuberkuloze (Liječnički vjesnik, 1931, 1937), hematologije (Liječnički vjesnik, 1931; Wiener medizinische Wochenschrift, Beč 1933), kardiovaskularne patologije (Wiener klinische Wochenschrift, Beč 1914; Liječnički vjesnik, 1921), gastroenterologije (Liječnički vjesnik, 1936) te dijagnostike i terapije mediteranskih suptropskih bolesti (Wiener klinische Wochenschrift, 1940). Prvi se u nas temeljito i iscrpno bavio proučavanjem ehinokokove bolesti (Medizinische Klinik, München 1937; Liječnički vjesnik, 1938, 1953). God. 1923. priredio je echinantigen – konzerviranu hidatidnu tekućinu iz ehinokokova mjehura, pomoću koje se može testirati alergija na ehinokok (Klinische Wochensehrift, 1922, 1925; Wiener medizinische Wochenschrift, 1934). Prvi je eksperimentalno proučio i opisao anafilaktički šok prouzrokovan echinantigenom. Casoni-Botterijeva reakcija (Liječnički vjesnik, 1929). Sustavno je proučavao i opisao sve pojave senzibilizacije čovjeka ehinokokovim antigenom, prijenos te alergije na drugu osobu i desenzibilizaciju intravenskom aplikacijom istog antigena (Liječnički vjesnik, 1922–23, 1925, 1930; Zeitschrift für die gesamte experimentelle Medizin, Berlin 1922–23, 1925, 1931; Wiener klinische Wochenschrift, 1922, 1925; Wiener medizinische Wochenschrift, 1934). Prvi je eksperimentalno proučio i opisao anafilaktički šok prouzrokovan echinantigenom. Otkrio je latentnu eozinofiliju kao znak postojeće alergije na ehinokokov antigen i pokušao je primijeniti u terapeutske svrhe. Ispitivao je mehanizam prodora ehinokoka u bronhe. Također je izradio kožni dijagnostički test na distomijazu (Liječnički vjesnik, 1935). — Napisao je naš prvi udžbenik interne medicine, bio član uredništva Liječničkog vjesnika (1933–45), predsjednik Internističke sekcije Zbora liječnika Hrvatske te počasni član Zbora.
DJELA: Ehinokokoza. Zagreb 1934. — Hematologija. Uvod u nauku o krvnim bolestima (suautor S. Novak). Zagreb 1935. — Klinika i fiziologija vitamina (sa suradnicima). Zagreb 1938. — Unutarnje bolesti, 1–4. Zagreb 1940–1947, 1948² (dalja izdanja sa suradnicima pod naslovom Interna medicina, 1–2) 1950–1951³, 1954–19554, 19595, 1961–19626.
LIT.: Dr. Ivan Hugo Botteri. Ars therapeutica, 7(1934) str. 263–264. — I. H. Botteri. Osvrt na naša istraživanja na polju hidatologije. Liječnički vjesnik, 76(1954) str. 435–438. — V. Dugački: In memoriam Prof. dr Ivan Hugo Botteri. Medicinar, 14(1963) str. 3–5. — A. Hahn: Prof. dr Ivan Hugo Botteri. Medicinski glasnik, 17(1963) str. 282–283; Liječnički vjesnik, 86(1964) str. 267–268. — Z. Radošević: Ivan Hugo Botteri – Život i djelo. Ibid., str. 219–222.
Vladimir Dugački (1989)
