KOVAČIĆ, Mijo

KOVAČIĆ, Mijo, naivni slikar (Gornja Šuma kraj Molva, 5. VIII. 1935). Završio šest razreda osnovne škole. Poljodjelac. Slika uljem na staklu, isprva u duhu hlebinske škole prizore iz seoske svakidašnjice svijetloga kolorita (Oranje i Seljačko dvorište, 1954; Sakupljanje pšenice i Pralje, 1957) s elementima groteske (Obaranje stabla, 1959; Čuvar krave, 1960; Smuđenje svinje, 1962) i burleske (Ribič, 1960). Na poč. 1960-ih formirao vlastiti izraz, koji čine lokalni, ali intenzivni ekspresivni koloriti, tipizirani likovi, duboki pejzaži i minuciozna obradba specifičnih motiva. Osnovna su mu tematska preokupacija dramatične sablasne vizije nadahnute religioznom tematikom (Sudnji dan, 1965; Opći potop, 1974; Svaki čovjek nosi svoj križ, 1975; Križni put, 1976; Sodoma i Gomora, 1976–77; Raspelo, 1983–84, Hrvatski muzej naivne umjetnosti u Zagrebu, HMNU), povijesnim alegorijama i pučkim legendama (Matić poljana/Smrznuti u snijegu, 1974, HMNU; Jama, 1974; Život zvun vremena, 1992) te prirodnim fenomenima (Pomrčina Sunca, 1964; Polarno svjetlo, 1970). Bogatom imaginacijom preobražava seosku svakidašnjicu u sablasne fantazmagorije bliske P. Bruegelu i H. Boschu, stvara velike fantastične kompozicije s panoramskim pejzažem visokoga obzora i s mnoštvom uskovitlanih figura u prvom planu, naglašenih pokreta, a dijagonalno ili spiralno duboko otvorenih pozadina s nizom manjih prizora po načelu umnoženih planova. Specifična narativnost, naglašena gomilanjem pojedinosti, minuciozno naslikanih i u najudaljenijim dijelovima pejzaža, odlikuje se dramatičnošću, koju postiže umnoženim izvorima osvjetljenja. Istodobno nastaju žanr-prizori iz života na selu (Šuma, 1969; Drvosječe, 1973–74; Zimsko dvorište, 1977–79) smirene, idilične atmosfere i svijetloga kolorita s dominantnim tirkiznozelenim tonovima (Ljubav u polju, 1972; Slijepac, 1974; Branje zelja, 1979; Pralje i Sušenje sijena, 1981; Nevjesta dravskih ribara, 1982; Povratak iz ribolova, 1982–83; Ručak u polju, 1988; Na sajam, 1991; Povratak s polja, 1995), koji posebno dolaze do izražaja u prizorima uz Dravu, gdje kromatskim naglašivanjem poplavljenih zemljišta i odrazima neba u vodi stvarni krajolik pretvara u nestvaran prostor (Ptičar, 1963; Ribič u strmcu, 1972; Poplava, 1974, HMNU). U zimskim je krajolicima postignuo sažetost vizije napustivši obilje detalja, a redukcijom oblika i gotovo potpunom monokromnošću stvorio dojam nadnaravnoga smirenja, tišine i mrtvila prirode (Zima, 1969, HMNU; Goli i mrtvi, 1969; Kmica z Babinog kuta, 1970). Najviše se udaljio od morfologije hlebinske škole te ostvario novo rješenje pejzažnoga prostora u djelima iz kojih zrači snažan osjećaj univerzalnosti ljudske patnje, rezignacije i otuđenosti (Čovjek s križem, 1982; Povratnici, 1986–87). Žanr-prizore slikao i u pastelu (Jesenski pejzaž, 1991; Polja pred oluju, 1998). Portrete naglašene ružnoće, karikaturalnosti i grotesknosti postignute anatomskim deformacijama i disproporcijama likova (Kavkaska rasa, 1973; Mlinar, 1974; Starac s jagodama, 1983; Starac sa žitom, 1984) te mrtve prirode s gigantiziranim, plastički oblikovanim i snažno koloristički naglašenim plodovima (Vaza s cvijećem, 1985; Mrtva priroda s kruhom, 1987; Kruh i riba, 1991) smješta u duboke beskonačne podravske krajolike. Među crtežima, koje oblikuje sigurnom čvrstom linijom zadržavajući se uglavnom na obrisu likova, a detaljizirajući tek lica igličastim potezima, ističu se portreti u tušu naglašene psihologizacije (Glava muškarca, 1970; Muškarac i žena i Krik, 1979; Starac i Čovjek s klobukom, 1980; Slijepi starac, 1981). Objavio mapu serigrafija Život zvun vremena (Zagreb 1995, stihovi M. Dolenec, predgovor Ratko Vince). Ilustrirao knjigu Kak je v duši tak je v kleti V. Česija (Koprivnica 1996). Izlagao samostalno u Zagrebu (1961, 1969, 1975, 1980, 1982–83, 1989, 1996, 1998), Splitu (1963. s I. Večenajem), Zürichu (1965), Sankt Gallenu (1967. s I. i J. Generalićem), Milanu i Veneciji (1974), Hlebinama (1975), Crikvenici (1978. s D. Gažijem i Večenajem), Molvama i Rijeci (1979), Koprivnici (1980, 2006), Dubrovniku (1984), Karlovcu (1985. sa Zvonkom Sigetićem), Münchenu (1986), Varaždinu (1987), Velikoj Gorici (1987, 1997), Ludbregu (1994), Osijeku (1996), Željeznom (1999), Križevcima (2001) i Zaprešiću (2003) te skupno na izložbama jugoslavenskih (London 1961, Lenjingrad 1962, Edinburgh, Budimpešta, Beč i Moskva 1963, Hamburg 1964, Amsterdam 1968, München 1974, Pariz i London 1976, Peking i Tokyo 1986) i hrvatskih naivnih umjetnika (Mainz 1974, Prag 1996), Naivi (Zagreb 1963, 1970, 1973, 1977), trijenalu insitne umjetnosti (Bratislava 1966, 1972, 1994, 1997), na izložbama Hlebinskoga kruga (Hlebine 1968, 1977–78, Zagreb 1981, Opatija i Trst 1984), Crteži i grafike naivnih umjetnika Jugoslavije (Vukovar 1972), Društva naivnih umjetnika Hrvatske (od 1975), Hlebinska jesen (1975, 1982, 1989), Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu (Osijek 1979) i Portret u naivnom slikarstvu Hrvatske (Zagreb 1979), na Svibanjskom salonu naive (Zagreb 1980) te na izložbama Podravski motivi (Koprivnica 2004–05) i Umjetnost hlebinske škole (Zagreb 2006). Jedan je od najistaknutijih slikara drugoga naraštaja podravskih naivaca. Njegov opus – poglavito crtački dio, kojim je dosegnuo vrhunce cjelokupne hrvatske suvremene likovne umjetnosti (V. Crnković, 2003) – pripada klasici našega naivnoga slikarstva.