BOZZOTTI

BOZZOTTI, obitelj glazbenika talijanskog podrijetla, koji su djelovali u Trogiru u drugoj pol. XIX st. i prvoj trećini XX st. te se posve udomaćili. Prvi je u nas udomaćeni član obitelji Josip (Giuseppe), skladatelj, orguljaš i dirigent (Milano, 12. II 1830 — Trogir, 21. III 1890). Glazbeno obrazovanje stekao u Milanu. U Trogir došao prvi put 1854. kao član putujuće talijanske glazbene družine. Pošto se uskoro oženio Trogirankom Marijom Demicheli i dobio službu gradskog i crkvenog glazbenika, od 1863. stalno se nastanio u gradu. Obavljao je desetljećima poslove orguljaša i zborovođe trogirske katedrale te dirigenta Gradske glazbe (od 1871. Narodna glazba), uz to poučavao violinu, klavir i orgulje u Trogiru i Kaštelima te osnovao i vodio crkveni pjevački zbor u Kaštel-Novom. God. 1870. boravio je i radio u Šibeniku, a 1882. i 1883. u Postirama i Pučišćima na Braču. — Usporedo je skladao, pretežno crkvenu glazbu te svjetovne skladbe. U doba hrvatskoga narodnog preporoda u Dalmaciji priključio se trogirskim narodnjacima te komponirao skladbe rodoljubna karaktera – koračnice i budnice, među kojima je najuspjelija Dome moj dragi, dome moj blagi za tenor, bariton i glasovir. Crkvenih je skladbi ostavio 58 (prema novijim podacima N. Buble). Većinom su to kompozicije za solo-glasove i orgulje, za zbor i orgulje ili soliste, zbor i orgulje, pisane pod utjecajima talijanskoga opernog stila (V. Bellini, G. Verdi), s raspjevanom, južnjački izražajnom, dopadljivom melodikom. Stoga su se ubrzo proširile u narodu, a neke od njih izvode se i danas. Osobito je omiljena Messa pastorale a due voci u koju je B. vješto ukomponirao stari pučki božićni napjev U se vrime godišća pa je mnogi drže pučkom misom. Među složenijim, kompozicijski dotjeranijim skladbama izdvajaju se: Motteto fidelis et prudens u C-duru za tenor, bas i orgulje (1887) i četiri himne na tekst Tantum ergo – I za tenor, zbor i orgulje, II za vokalni tercet i orgulje, III za sopran i orgulje, IV za bas i orgulje. J. B. je među prvima proučavao folklornu glazbu trogirskoga kraja te zabilježio glazbenu pratnju za pučki ples Trogirska četvorka, poprativši notni zapis kraćim opisom plesa. Augustin (? — Split, 1891), stariji Josipov sin, djelovao je kao učitelj glazbe i orguljaš u Splitu i umro, kako se navodi, vrlo mlad. Ivan, skladatelj, dirigent i orguljaš (Trogir, 21. II 1859 — Trogir, 19. IV 1935), glazbeno je obrazovanje stekao od svog oca Josipa, kojega je 1885. naslijedio u službi orguljaša i zborovođe trogirske katedrale, dirigenta Narodne glazbe te glazbenog učitelja. Uz to je oko 1890. postao i dirigentom trogirskoga Gradskog pjevačkog zbora i tamburaškog orkestra. Usporedo je djelovao kao dirigent i glazbeni učitelj u Kaštelima a potkraj stoljeća kraće vrijeme i u Kotoru te 1922–24. u Makarskoj, Mostaru i Metkoviću. No najveći dio svog radnog vijeka posvetio je Trogiru, postavši glavnim pokretačem gradskoga glazbenog života i odgojivši generacije glazbenika. Kao skladatelj razvijao se pod utjecajem talijanskoga romantičkog opernog stila no poslije je zanimanje za našu narodnu glazbu ostavilo traga i u njegovim skladbama. Pisao je djela za duhaći orkestar, gudaći kvartet, klavir, pjevački zbor, tamburaški orkestar te popijevke za glas i klavir i crkvenu glazbu. Prema novijim istraživanjima (N. Buble) u trogirskim su arhivima sačuvane 32 njegove skladbe i nekoliko desetaka obradbi za duhaći orkestar i pjevački zbor. Dio skladbi objavljen je za njegova života: Polka française za klavir (Beč), zatim zbirka popijevki s naslovom Šaljive pjesme za vesela društva (Zagreb) i zbirka Crkvene pjesmice (Sisak 1905). Široku popularnost stekle su još za njegova života tamburaške skladbe među kojima se izdvaja meditacija Oprosti mi, majko moja za 2 brača i tamburaški zbor (objavljeno u glazbenom prilogu časopisa Tamburica, 1903–04, 5). Međutim u knjižnici franjevačkog samostana u Varaždinu, gdje se nalazi desetak njegovih tiskanih tamburaških skladbi, sačuvana je u rukopisu i kompozicija za gudaći kvartet, koja također nosi naslov Oprosti mi, majko moja, pa je to možda prvotna verzija ili pak preradba iste tematske građe. Tamburaške skladbe tiskane su pojedinačno (u nakladi Janka Stjepušina u Sisku) i u glazbenom prilogu časopisa Tamburica (1904/05–10). Proučavajući folklornu glazbu trogirskoga kraja, I. B. je 1906. zabilježio 55 napjeva (sačuvano u rukopisu). — Za svoju djelatnost dobio je, uz mnoga priznanja, crnogorski Orden Danilova reda s naslovom viteza. Josip, prozvan Bozzotti Obrović, skladatelj, pijanist i dirigent (Trogir, 1893 — Mostar, 23. XII 1923), sin je skladatelja Ivana i Trogiranke Ane rođ. Sentinella. Dodao obiteljskom prezimenu nadimak Obrović (prema Obrov – predjel Trogira gdje je stanovao) da bi se razlikovao od svog djeda Josipa (Giuseppea). Prvu glazbenu pouku dobio od oca, zatim nastavio studij na konzervatoriju »Giuseppe Tarini« u Trstu. Po završetku studija djelovao kao nastavnik glazbe u Trogiru. Usporedo nastupao na koncertima po Dalmaciji, solistički te kao pratilac pjevača, stječući priznanja svojom briljantnom pijanističkom tehnikom. Nakon I svjetskog rata postao je nastavnik glazbe u gimnaziji i preparandiji u Mostaru i dirigent pjevačkog društva Gusle s kojim je priređivao koncerte, zapažene po visokoj umjetničkoj razini interpretacija i opsežnosti repertoara (djela P. I. Čajkovskog, N. Rimskoga Korsakova, D. Bortnjanskog te S. Mokranjca i suvremenih domaćih autora). U novije doba pronađene su u Trogiru (arhivska zbirka Andre Sentinelle) dvije klavirske skladbe, pisane u tehnički razvijenom klavirskom slogu. Čini se da su to jedine sačuvane skladbe Josipa Bozzottija Obrovića.