KOVAČIĆ, Viktor

KOVAČIĆ, Viktor, arhitekt i urbanist (Ločendol, danas dio Rogaške Slatine, 28. VII. 1874 — Zagreb, 21. X. 1924). U Grazu završio graditeljsko-obrtnički odjel Obrtne škole 1891. Te godine u Zagrebu radio kao praktikant u građevnom poduzetništvu Đ. Carneluttija (izveo pregradnju balkona lođe kuće Eisner, Trg N. Šubića Zrinskoga, kbr. 14), potom do 1896. u atelijeru H. Bolléa (izradio nacrte i vodio gradnju pravoslavne crkve u blizini Generalskoga Stola). Kao stipendist ugarskoga ministarstva za kulturu, u Beču je od 1896. studirao arhitekturu na ALU u O. Wagnera. Nakon diplomiranja dobio je ispisnicu, diplomu koja u Zagrebu nije vrijedila kao one s politehničkih škola, te je zbog nereguliranoga statusa ovlaštenoga arhitekta 1902–04. radio uz pomoć J. Markovića (kuća Kornitzer, Gundulićeva ul., kbr. 22; pregradnja kuće Winkler, Preradovićeva ul., kbr. 14, 1902–03), bez veće mogućnosti da slobodno realizira svoje zamisli. S H. Ehrlichom 1910–15. vodio atelijer »Kovačić i Ehrlich« u Dugoj ul. (danas Radićeva ul.), kbr. 32. Od 1920. bio honorarni nastavnik na Tehničkoj visokoj školi, a redoviti profesor od 1922, kad je postao ovlaštenim civilnim arhitektom. Svjedok očitovanja antiakademskoga pokreta secesije u Beču, stvarao je na spoju poetika temeljenih na Wagnerovu modernističkom protofunkcionalizmu i njegovu nauku o arhitekturi kao umjetnosti i suvremenom životu kao izvoru umjetničkoga stvaranja (posebno o kozmopolitskoj kulturi suvremenoga metropolisa kao temelju moderne arhitekture) te na racionalističkom purizmu A. Loosa, kojega je također poznavao. U studentskom razdoblju izradio je projekte za Versammlungsort (1897), hotel na Wienzeile u Beču (1898. objavljen u tamošnjem časopisu Der Architekt i pohvaljen u Loosovu komentaru u Neue Freie Presse u povodu izložbe Wagnerove škole) i »Oriandu«, ljetni dvorac ruskoga cara na Krimu (1899. diplomski rad), koji se referira na istoimeni projekt K. F. Schinkela iz 1838. Nakon povratka u Zagreb pristupio je krugu mladih umjetnika koji su promicali modernu i »secesioniranje« od »starih«. Dizajnirao vanjsku opremu časopisa Život, što ga je izdavalo Društvo hrvatskih književnika i Društvo umjetnosti, a 1900. u njem objavio programatski članak Moderna arhitektura (pod utjecajem istoimene Wagnerove knjige; pretiskano u časopisu Čovjek i prostor, 1996, 3–5), u kojem je zastupao sasvim nov pristup zvanju arhitekta, zauzimao se za novu, suvremenu arhitekturu te isticao potrebu poštovanja vrijednosti tradicije, no uza suprotstavljanje konzervativizmu. S V. Bastlom, E. Šenom i S. Podhorskim osnovao je 1905. Klub hrvatskih arhitekata (izvan Društva hrvatskih inženjera i arhitekata), koji je štitio interese i dostojanstvo struke, strogo lučeći projektante od izvođača, prihvaćajući samo kreativne arhitekte, a nipošto građevinske poduzetnike, te se posebno zauzimao za organiziranje javnih arhitektonskih natječaja. Njegovi su natječajni radovi bili redovito zapaženi, a prijelomna je 1905, kad je izradio studiju za gradnju dvorane HPD »Kolo« na zagrebačkom Trgu Mažuranićâ, natječajni projekt za zgradu Rossia-Foncier (danas hotel »Moskva«, I. nagrada, predsjednik ocjenjivačkoga suda Wagner) na Terazijama u Beogradu i projekte kazališta u Osijeku te Tomislavova trga u Zagrebu (1904–05, I. nagrada), kojim je započelo njegovo intenzivno bavljenje javnim gradskim prostorima. Široj se javnosti predstavio tekstovima u kojima inzistira na očuvanju starina i brani pravo javne kritike u povodu rušenja Bakačeve kule pred zagrebačkom katedralom (Agramer Tagblatt, 1906, 225 i 227; Hrvatska, 1908, 228 i 229), idejnim projektima triju različitih topografskih područja – Dolca, Kaptola i istočnoga zaleđa Trga bana J. Jelačića (Hrvatstvo, 1908, 241; Obzor ilustrovani, 1908, 52) – te projektom regulacije Kaptola i Dolca »Atrium ecclesiae – forum populi«, koji je 1908. na natječaju dobio I. nagradu (predsjedatelj ocjenjivačkoga suda C. Gurlitt) i mnogobrojne javne pohvale (D. Prohaska, A. G. Matoš, Gj. Szabo). Forumom, koji je istodobno historicistička tema i zadaća moderne, a u njegovoj koncepciji odraz aktualne hrvatske nacionalnointegracijske ideologije, nastojao je novoj Bolléovoj katedrali vratiti njezinu povijesnost grupirajući nova građevna tijela na ispražnjenu trgu pred njom. Njegova je interpretacija prostora geometrijska, no sadržaj planiranih građevina i spomenika otkriva jak ideološki naboj (spomenik N. Šubiću Zrinskomu, mauzolej Zrinskoga i Frankapana, nadbiskupska galerija, kapelica sv. Jurja i dr.). God. 1910. izradio je i poslijenatječajnu studiju, ali unatoč višegodišnjim polemikama u tisku, osobito s I. Kršnjavim (Agramer Tagblatt, 1906, 226), u praksi ništa nije ostvareno. Izradio je i urbanističke projekte za Svačićev trg (1904–09), gornjogradski Jezuitski trg (1909) i Rokov perivoj (1909–11). Svojom estetskom i umjetničkom razinom ti projekti različite dorađenosti nadmašuju sve što se do tada projektiralo za javne prostore u Zagrebu, a jakoga su simboličkoga naboja te prostorima pridaju duhovnost – genius loci (S. Knežević, 2000). Istodobno je realizirao obiteljske kuće i vile, u Zagrebu vilu Auer (Nazorova ul., kbr. 10, 1903), vilu atelijer R. Auera (Rokova ul., kbr. 9, 1904–06), dvorišnu kuću Perok–Kavić (Masarykova ul., kbr. 9/I, 1905–06), kuću R. Auera (Rokova ul., kbr. 6, 1906), raskošnu vilu Frangeš (Rokov perivoj, kbr. 2, 1910–11), vilu Vrbanić (Ul. I. G. Kovačića, kbr. 2, 1911), kuću Ćepulić (Jurjevska ul., kbr. 63, 1913–14), kuću Breyer (Tuškanac, kbr. 17, 1914) i romantičnu drvenu lovačku kućicu Fröhlich (Bosanska ul., kbr. 54, 1919–20), a u Novom u Vinodolu ljetnikovac grofice Kulmer (1911–14), stvarajući pod engleskim utjecajem intimne, individualne interijere neometane atmosfere. Projektirao je i izveo stambene trokatnice blizanke Oršić i Divković (Masarykova ul., kbr. 21 i 23, 1906; mjesto honorara dobio na korištenje mansardni stan na kbr. 21, koji je znalački interijerno riješio i dekorirao, a do danas je očuvan i otvoren za javnost kao Zbirka – stan arhitekta Viktora Kovačića pri Muzeju grada Zagreba). Među stambenim višekatnicama posebno se ističu dvije donjogradske uglovnice, kuće Lustig (ugao Kumičićeve ul., kbr. 10, i Mihanovićeve ul., 1910) i Franck (ugao Hebrangove ul. i Trga Mažuranićâ, kbr. 1, 1912–13), suvremeno reinterpretirana ranorenesansna firentinska palača koja je potaknula mikroregulaciju s predvrtovima duž istočnoga poteza trga. U međuratnom je razdoblju podignuo dvije istaknute ugrađene stambene zgrade, koje su postavile nove standarde: peterokatnu kuću »Slavex« (Svačićev trg, kbr. 13, 1920), kojom je anticipirao najamne tlocrte zagrebačke funkcionalističke arhitekture, i trgovačko-stambenu zgradu Eksploatacije d. d. (Trg žrtava fašizma, kbr. 3, 1922–23), jednostavne, solidne, čiste forme. Njegov je najzahtjevniji realizirani projekt crkva sv. Blaža (Prilaz Gj. Deželića, kbr. 64, 1908–09, I. nagrada), za koju je inspiraciju tražio na studijskom putovanju po Italiji 1909. Nadahnut bizantskim kupolnim građevinama u Ravenni (Der Morgen, 1924, 290) i starohrvatskom arhitekturom, projektirao je monumentaliziranu križno-centralnu crkvu kao znak Mediterana u sjevernohrvatskom urbanom krajoliku. Građevina, očišćena od bečkih ornamenata (jedina su dekoracija prozori različitih oblika), nosi plitku armiranobetonsku kupolu (konstruirao M. Čalogović). Glavnina radova na crkvi i župnom dvoru bila je gotova do 1913 (zbog prekoračenja troškova 1912. oduzeto mu je vođenje nadzora nad gradnjom), a unutrašnjost do danas nije dovršena. Posljednji projekt, i jedina poslovna zgrada u njegovu opusu, palača Burze (danas Hrvatska narodna banka, Trg hrvatskih velikana, kbr. 3, 1920, I. nagrada na pozivnom natječaju, u ocjenjivačkom sudu H. Muthesius), odraz je naglašenoga urbanističkoga razmišljanja; uklopivši ju u širi urbani kontekst, oblikovao je ulaz u novi gradski predio. Služeći se volumenima rigidne geometrije, između dvaju krakova građevine smjestio je burzovnu dvoranu nadsvođenu visokom kupolom (konstruirao S. Szavits Nossan; zgradu dovršio Ehrlich). Burza ima sve značajke arhitekture za koje se zauzimao: praktičnost, logiku materijala, racionalnu konstrukciju te dvojnost konteksta i značenja (naizgled klasična kolonada jonskih stupova na glavnom pročelju – javlja se tek na poslijenatječajnoj studiji 1922 – odraz je nove moderne metode spajanja različitih arhitektonskih elemenata). Prema njegovim projektima realizirani su i ulaz komore gradskoga vodovodnoga spremnika Tuškanac/Jabukovac 1912. te pregradnja i interijerno uređenje palače Tomašić (Hebrangova ul., kbr. 17–19, 1912–13), pregradnje palače Kušević (ugao Ćirilometodske ul., kbr. 3, i Kuševićeve ul., kbr. 1, 1913–14, s Ehrlichom), vile Hercog (Hercegovačka ul., 1918–20) i kuće Turković (Ilirski trg, kbr. 2, 1920), preuređenje unutrašnjosti kuće Švrljuga (Rokov perivoj, kbr. 7, 1919), preinaka pročelja uglovnice Rudović (ugao Trga maršala Tita, kbr. 1, i Masarykove ul., 1920) i pregradnja kuće i atelijera I. Meštrovića (Mletačka ul., kbr. 10, 1921–22; suradnju prekinuo Meštrović). Izradio i projekt za Mađarsku željezničku školu u Branimirovoj ul. (1916) te sudjelovao u natječajima za zgradu Hrvatsko-slavonske hipotekarne banke na Trgu N. Šubića Zrinskoga (1902–03, otkup), zgradu Zemaljske vlade – saborsku palaču na Gornjem gradu (1907, otkup). Izrađivao crteže spomenika te studije izložbenih paviljona (1905). Radovi su mu izlagani posmrtno u Parizu na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti (1925. Grand prix) te u Zagrebu na izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti (1938–39) i u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU 1994, kad je o njem održan i znanstveni skup. Njegove realizirane građevine referentne su točke hrvatske moderne arhitekture; glavne su oznake opusa anticipacija metode komponiranja arhitektonskim citatom i za prijelaz stoljeća karakterističan pluralizam usmjerenja, koji ga predstavljaju kao protomodernoga umjetnika i arhitekta. Kao promotor hrvatske moderne arhitekture, poglavito kao profesor, svoju je arhitektonsku misao prenio na više naraštaja (A. Albini, J. Denzler, Z. Vrkljan). Od 1961. Udruženje hrvatskih arhitekata dodjeljuje godišnju Nagradu »Viktor Kovačić«. Njegova ostavština (zbirka nacrta i crteža, arhivska dokumentacija i dr.) pohranjena je u Upravi za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH, a manjina projekata u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU i Muzeju grada Zagreba.