KOZARAC, Ivan

KOZARAC, Ivan, pjesnik i prozaik (Vinkovci, 8. II. 1885 — Vinkovci, 16. XI. 1910). U Vinkovcima polazio nižu gimnaziju; prekinuvši školovanje 1898, zaposlio se kao sudski pisarski vježbenik, potom odvjetnički pisar 1900–06, a nakon služenja vojske u Petrovaradinu i Karlovcu 1907–09, od rujna 1910. bio perovođa Nakladnoga fonda Društva hrvatskih književnika i Društva redatelja u Zagrebu. Liječio se od tuberkuloze pluća u Kraljevici 1905. i 1906, Karlovcu 1909. te Brestovcu kraj Zagreba 1910. Slobodoumnih nazora, politički aktivan u Hrvatskoj pučkoj naprednoj stranci, 1906. pod pseudonimom Novus izvješćivao Pismima iz Zagreba u vinkovačkoj Svjetlosti, no nezadovoljan sporazumom Hrvatsko-srpske koalicije s banom N. Tomašićem, prestao surađivati. Prvom pjesmom (Slavjanstvu) javio se 1902. u strukovnom časopisu pisara Naša sloga, u kojem je do 1904. objavio dvadesetak pjesama, crticu Slijepac i nekoliko proza. Stihovi i proza te publicistički članci, ponajviše dokumentarne vrijednosti, za života i posmrtno tiskani su mu u periodicima Vienac (1903, 1910), Domaće ognjište (1905–06, 1910–11, 1913), Hrvatski pokret (1905–11), Novi list (1905), Sijelo (1905–06), Savremenik (1906, 1908–11, 1931), Srđ (1906), Hrvatski đak (1907–10), Ilustrovani Obzor (1908–09), Svjetlost (1908–10), Svačić (kalendar, 1909), Zvono (1909), Hrvatsko kolo (1910), Narodne novine (1910), Slobodna riječ (1910), Strossmayer (kalendar, 1910), Crveni kalendar (1911–12), Bratstvo (1919) i Hrvatski krugoval (1943). Početnički stihovi, ispjevani do 1906, ponajprije su uvod u novelistički, a potom i u romansijerski rad. Od šezdesetak pjesama 28 je objavio J. Ivakić u zbirci Pjesme (1911), s predgovorom V. Čerine, koji uz velike pohvale ipak upozorava na neprirodnost motiva i ukalupljenost stiha pod zakašnjelim utjecajem romantičara (P. Preradović, A. Harambašić) i S. S. Kranjčevića. Na posvemašnju negaciju kritike (Branko Hlavaty, J. Grgašević) odgovorio je J. Bogner, razlučivši epigonske pjesme u kojima je vidljiv knjiški utjecaj od pjesama nastalih po uzoru na narodnu poeziju, te se ustalilo mišljenje da su mu refleksivne i socijalne pjesme tek pokušaj nasljedovanja pjesničkih uzora; uspjelije su one spjevane 1910, u kojima izražava bolna iskustva neimaštine i društvene nepravde (Pred spomenikom zločina, U mutež večernji, Pljuni, Pred katedralom, U luci). Neujednačen ritam, nevješti stihovi i srok, apostrofa i kontaminacija vokala posljedica su metričke i versifikacijske nesigurnosti samouka pjesnika, koji, stvarajući daleko od poticajnoga književnoga ozračja, svjestan da mu zbog bolesti preostaje malo vremena, užurbano piše i usput sazrijeva, pa iskrenost nadahnuća podređuje formalnim pjesničkim kriterijima. Veće pjesničke domete postiže intimističkim stihovima, izražavajući zebnju pred smrću (U puste dane), oplakujujući izgubljenu ljubav i promašen život (Vrh sela i polja) ili oživljujući folklornu baštinu (Iz davnih dana, Iz selske jeseni) te slaveći nesputanu, zdravu seosku ljubav, žudnju i nagone (Sagara dan, Dođi draga, Večer je, Ciganinu). Unijevši u poeziju fin de sièclea svježinu i mirise sela, idilične ugođaje, ljepotu jesenskih krajolika i sutona te nestašnost vesele seoske mladeži, K. je na zvukovlju prpošne slavonske poskočice i melankolične popijevke, u ritmu deseterca i osmerca ispjevao vrlo sugestivne, slikovite i melodiozne stihove, od kojih su neki uglazbljeni (V. Janković, Da se povezemo; V. Bartoš, Cvatu glozi; I. Tijardović, Milovo sam), izvođeni na festivalima (»Slavonija« 69), snimljeni na LP ploče, kasete i CD te objavljeni u glazbenim zbirkama (Tambura u Hrvata. Zagreb 1995). Dar za lirsku prozu, potvrđen u crticama (Magle, Iz sumračja, Balada), razvija u svim proznim djelima. U jedinoj za života objavljenoj knjizi Slavonska krv (1906), u osam novela lirskih ugođaja i raspoloženja, kakve su nokturalna tradicijska idila Kod konjarskih vatara, ljubavna drama Ada i priče o buđenju ženstva i radosti ljubavi (U nagonu), sudbini posrnulih žena u patrijarhalnoj okolini (U jeseni, Ispod seoskog krova, Stara rana) te rasipništvu, trci za užitcima i slavonskoj inačici oblomovštine (Raspikuća, Gnjili), bavi se duševnim životom i nagonskim stanjima netipičnih junaka. Skicirajući u obrisima i bez dubljih kritičkih tonova, početničke pisateljske slabosti nadomješta poetičnošću humaniziranih krajolika i neposrednošću pripovijedanja. Gledištem, pak, da selo živi i stvara priče, tematski se približava realistima, a dubljim poniranjem u stanja svijesti i intimu junaka blizak je modernistima. U zrelijem razdoblju (1906–10) proširuje tematski krug te, dublje zahvativši društvene pojave u selima bivše Vojne granice, opisuje rastakanje patrijarhalno-zadružnoga poretka i prodor kapitalističkih odnosa na selo, a poznat govor nagona i krvi potkrjepljuje društvenim procesima i psihologijom likova. Tematizirajući ljubav u mnogobrojnim očitovanjima, upozorava na pogubnost krize morala i bujanja erotskih sloboda (Bogomoljka, Genka, Garavuša, Sudoperka), pijančevanja (Ispod pecare), utjecaja stranaca i moći novca (Slavonija, Ne, ona nije kao druge), malograđanštine (Gospojica od Zelenog drveta), lijenosti i zapuštanja posjeda (Govore, Kukavac) te pojave socijalističkih ideja na selu (Moji ljudi). Dajući vjerodostojnu i slojevitu sliku Slavonije, s ravnopravnim autobiografskim i memoarskim osjećajem prema djetinjstvu i prošlosti (Odonda pa zavazda, Moji starci, Na selu), izrazitu pozornost posvećuje ženskim likovima. Objavom Izabranih pripovijetka (1911) te Izabranih djela (1942) i Proze (1947), Ivakić i D. Tadijanović znatno su pridonijeli oživljavanju i afirmaciji njegova proznoga opusa. Začet u crtici Đuka 1906. te dovršen 1908, roman Đuka Begović (Ilustrovani Obzor, 1909; samostalno, bez triju završnih poglavlja, 1911) razvija priču o legendarnom Šokcu, bećaru i buntovniku, pijancu i raspikući, temperamentnom i emotivnom slobodaru i nezadovoljniku, lucidna i analitična uma i kritičke opservacije. Odabirom Đukina lika i prikazom njegova rustikalnoga rasnoga mentaliteta i životnoga stila, podređena isključivo zakonu vlastite volje i srca, nasuprot društvenoj farizejštini i pravilima, psihološkom raščlambom karakteroloških značajka kao preprekâ socijalizaciji, usredotočenošću na njegove psihičke reakcije, osjećaje i stanja te isticanjem hereditarnih komponenti (»gnjila krv«), K. potvrđuje da ga zanimaju iznimke i krajnosti, a ne tipovi. U romanu, kojega se jezik kao čudesna novotvorina temelji na melodičnosti i slikovitosti šokačke ikavice i koji, metaforičan i pun boje i zvuka, pulsira ritmom dosegnute spontanosti, književna je kritika uočila iznimnu poetološku vrijednost. M. Krleža (1919) ističe jedinstven način pisanja, a I. G. Kovačić djelo svrstava među desetak »najizrazitijih ispovijedi hrvatske narodne duše« (1940). Suvremeni kritičari, za razliku od ponekih starijih, koji su strukturu toga romana držali epizodičnom i nedovršenom, ističu njegovu disperzivnu naraciju, kompozicijsku slobodu, fragmentarnost i digresivnost te suglasje čovjeka i krajolika kao bitne literarne odlike modernosti, a stranice o Đuki Begoviću, bliskom usamljenicima i dekadentima moderne književnosti, svrstavaju među najljepše u hrvatskim poetskim romanima. Dramatizirao je novelu Stara rana u jednočinku Pod noć (praizvedba Državna glumačka škola 1927. u Zagrebu, redatelj Ivakić; HNK, Osijek 1973, redatelj I. Marton), monodrama Đuka Begović, u adaptaciji M. S. Mađera i izvedbi F. Šovagovića, uprizorena je u osječkom HNK (1973) te u izvedbi Zlatka Viteza i redatelja Duška Valentića u zagrebačkom Dramskom kazalištu »Gavella« (E, moj sokole, 2003). Odlomcima romana Đuka Begović i novelama zastupljen je, među ostalim, u antologijama i tematskim izborima Antologija novijih hrvatskih pripovjedača (Beograd 1912), Hrvatska proza XX. st. (Zagreb 1942), Antologija hrvatske proze (Beograd 1956), Slavonijo, zemljo plemenita (Zagreb 1974), U sjeni transcendencije (Zagreb 1999²), Antologija hrvatske kratke priče (Zagreb 2001) i V objeti reky (Brno 2002). Prevođen je na češki i poljski jezik. Potpisivao se pseudonimima i šiframa I. K. Vinkovčanin, Ivan Nikolajević Matski, Ivan K. Kerepov, I. K. Kerepov, Kerepov, I. K., Olgin, I. K. Obren, Obren, Vanja Kosan, V-a K-n, K-n, Vanja, V-nja, V-a i Va. Dio rukopisne ostavštine čuva se u NSK (R 5379–5391, R 7074), a izvornici rukopisa nastalih potkraj 1904. i na poč. 1905 (bilježnice 10 i 11) od 2004. u posjedu su vinkovačke Gradske knjižnice. U Vinkovcima mu je 1965. postavljeno poprsje (V. Radauš) u Glagoljaškoj ul., kbr. 27, a od 1995. održavaju se književni susreti Dani Josipa i Ivana Kozarca.