BOŽIĆ, Jerko

BOŽIĆ, Jerko (Boxich, Girolamo Italo), liječnik i pisac (Split, 1869 — Zagreb, 28. V 1940). Medicinu studirao u Beču i Grazu, završio u Bologni. Radio kao liječnik u Splitu i Zadru; vjerojatno prvi u Dalmaciji nabavio rendgenski aparat. Proučavao probleme delinkvencije s antropološkog i kliničkog aspekta (Atti della Societa romana di antropologia, 1905). Do talijanske okupacije našeg primorskog područja talijanaš te od 1898. do 1903. objavljuje publicističke radove, pjesme i kazališne komade na talijanskom jeziku pod imenom Italo Boxich surađujući i u publikaciji Rivista dalmatica (1899–1902). Suprotstavivši se iredenti i širenju talijanskoga državnog prostora, biva napadan od strane zadarske iredentističke ulice i interniran od Talijana, a potom se nastanjuje u Zagrebu, gdje ga toplo dočekuju nekadašnji dalmatinski politički protivnici. U Zagrebu radi kao voditelj saniteta željezničke direkcije i inspektor Ministarstva narodnog zdravlja. Potom je liječnik u Beogradu i Cetinju, gdje upravlja vojnom bolnicom. Od 1927. do 1937. obavlja privatnu praksu u Splitu, a zatim se seli u Zagreb. God. 1920. surađuje u zagrebačkomu prorežimskom listu Domovina i splitskom Novo doba publicističkim radovima, u kojima, hvaleći kulturnu i demokratsku tradiciju talijanskog naroda, oštro napada »Italiju sa zveketom oružja«, iredentu, ratnodobitničku buržoaziju te »otimačinu i nasilje« poslijeratne Italije iznoseći ujedno i svoj patriotizam. God. 1922. u HNK-u prikazuje mu se Svadba, ekspresionistička drama u tri čina, a 1933. u zagrebačkim Novostima objavljuje jednočinku Sin. Cijenjen kao publicist; njegovu Svadbu većina kritičara drži konvencionalnom, banalnom i teatralnom, a M. Begović književnim djelom snažne dramatike neporecive vrijednosti.