BOŽIĆ, Josip Dobroslav

BOŽIĆ, Josip Dobroslav, povijesni pisac i publicist (Potočani kod Odžaka, 11. IX 1860 — Steelton, SAD, 17. I 1900). Od 1869. osnovnu školu polazio u rodnim Potočanima, trgovački nauk započeo u Odžaku (1873), nastavio u Bosanskom Šamcu. God. 1874. školuje se u franjevačkom samostanu u Plehanu, a 1875. u Kraljevoj Sutjesci. Filozofiju i bogosloviju učio 1877. u Plehanu i Tolisi, a od 1880. u Ostrogonu (Esztergom) u Mađarskoj. Zbog panslavizma osuđivan od mađarskoga redovničkog starješinstva, pa u studenom 1881. bježi s nekolicinom bosanskih đaka u Bosnu. Po kazni smješten je 1882. u samostan u Gučoj Gori kod Travnika. God. 1883. zaređen je za svećenika u Sarajevu te postavljen za kapelana i vjeroučitelja u Derventi. U svakodnevnom dodiru s pukom uočuje teškoće posavskih poljodjelaca te kreće u političku borbu za prava seljaka. God. 1885. za boravka cara Franje Josipa I u Požegi osumnjičen je da je poslao iz Dervente po seljačkim starješinama »spomenicu« u kojoj je opisao težak ekonomsko-socijalni položaj bosanskih kmetova. Na zahtjev austrijskih vlasti kažnjen je i zatvoren u samostanu Plehanu, potom u Kraljevoj Sutjesci (1886), a seljaci s kojima je surađivao pohvatani su i zatvoreni u Požegi. U Sutjesci skuplja povijesne i etnografske podatke. God. 1888. sa skupinom mladih franjevaca, a potporom Matice hrvatske iz Zagreba, izdaje u Senju almanah Novi prijatelj Bosne (zamišljen kao nastavak Jukićeva Bosanskog prijatelja), objavljujući pretežno kulturno-povijesne priloge o Bosni. Zbog svoje djelatnosti ponovno je premješten najprije u Žeravac (1888/89) te u Plehan (1889/90), a sredinom 1890. poslan je u samostan Trošan kod Lješa (Lezha) u Albaniji za učitelja u franjevački kolegij. Tu se zainteresirao za narodni život i običaje Albanaca te u Glasu Hercegovca objavljivao etnografske članke pod naslovom Arbanija (1890). Pod izgovorom da mu Albanci rade o glavi, starješinstvo ga je pozvalo u Bosnu. Ogorčen zbog takva postupka, zamoli dopuštenje u Rimu da ode misionariti u Kinu. No kako su ga starješine prikazale kao »buntovnika« i čovjeka opasna za kršćansku misiju u Kini, molba mu je odbijena. Na povratku iz Rima 1892. uzeo ga je biskup Marković u Banjoj Luci. Tu je dovršio djelo Arbanija. Crte o narodu i povijesti Arbanije do pada joj u turske ruke 1571. god. i predao ga u tisak u Sarajevu. Intervencijom bosanske vlade i starješinstva bosanskih franjevaca tiskanje knjige je nakon prvog arka zaustavljeno, a djelo zaplijenjeno. Premješten je 1893. u Sanski Most, potom zatočen u Kraljevoj Sutjesci, gdje mu je oduzeto pero, tinta i papir, a bilješke pred njim spaljene. Najposlije je dobio sekularizaciju iz Rima te na poziv američkih Hrvata i uz pomoć biskupa J. J. Strossmayera otišao 1894. u SAD. Odmah po dolasku osniva prvu hrvatsku rimokatoličku župu i gradi crkvu u Allegheny (Pittsburgh), a uz nju svećenički stan i školu za hrvatsku djecu. U to vrijeme surađuje u periodicima u domovini te u iseljeničkim listovima Chicago (1894), Chicago-Sloboda (Chicago 1895–99) i Napredak (Hoboken 1895–97). Bio je suvlasnik i suradnik najuglednijega hrvatskog iseljeničkog lista Danica (Pittsburgh 1895–1900), koji je neko vrijeme izlazio u tiskari, što ju je sam osnovao 1898. u Allegheny. Na poziv hrvatskih iseljenika odlazi 1898. u Steelton gdje podiže crkvu i školu. — B. se bavio poviješću Bosne i Hercegovine, posebice proučavanjem povijesti starih bosanskohercegovačkih gradova. Pisao je životopise poznatih bosanskih franjevaca te pratio politička zbivanja u Bosni u okviru Austro-Ugarske Monarhije, boreći se za politička i socijalna prava bosanskohercegovačkog življa. S latinskoga je preveo Devet ljubljenih dužnosti napram Presv. Srdcu Isusovu, O. Nikole Nillesa (Senj 1888), a svoje izvorne radove tiskao u listovima u zemlji i inozemstvu: Narodni list (Zadar 1883, 1888, 1893, 1899), Sriemski Hrvat (1884–96), Katolički list (1885), Glas Hercegovca (1887–89, 1891, 1894), Novi prijatelj Bosne (1888, 1890, 1894, 1896), Crvena Hrvatska (1893), Obzor (1894–95). Mnoge je tekstove objavio nepotpisane ili pod pseudonimima Radišić, Pravaš, Sveslav, Bosanski Hrvat, Želimir Istinić, Radinić, itd. Uz svoje ime gotovo je uvijek dodavao etnik Potočanac. Prema istraživanjima R. Špionjaka, njegova autobiografija tiskana je 1906. u Senju pod naslovom Vjekopis Božić-a rev. J. Dobroslava, s potpisom Hrvatić J. Dobroslava.