Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KOZARAC, Josip, književnik i šumarstvenik (Vinkovci, 18. III. 1858 — Koprivnica, 21. VIII. 1906). Završio gimnaziju 1876. u Vinkovcima, studij šumarstva 1879. na Visokoj poljodjelskoj školi u Beču te bio prvi Hrvat s diplomom te škole. Kao vježbenik službovao u Vinkovcima, Vrbanji, Nijemcima, Županji, Jasenovcu, Mašićima i Novoj Gradiški, 1882. položio državni ispit za samostalno vođenje šumarstva, 1885–95. bio upravitelj šumarije u Lipovljanima, potom nadšumar u Vinkovcima. Za njegove je intelektualne i književne nazore presudan bio studij u Beču, gdje je čitao gospodarsku i prirodoslovnu literaturu vodećih europskih mislilaca XIX. st. te djela književnih klasika. Baveći se gospodarskom kapitalizacijom hrastovine i njezinih proizvoda te lova i ribolova, u stručnim prijevodima i člancima objavljenima u Šumarskom listu (1883–88, 1891–92, 1894–98, 1902, 1905–06), koji je 1896–98. uređivao, obradio je mnoge šumarske teme (O prorjeđivanju šuma, 1886; Važnost prorjeđivanja, 1888) i zacrtao smjer naprednoga šumarstva (D. Klepac). Slovio kao vrstan stručnjak, poglavito za slavonske hrastike. God. 1886. u Zagrebu je organizirao šumarsku skupštinu na kojoj su bile prihvaćene sve njegove ideje o gospodarenju šumama. Njegove su šume kao uzorne posjećivali ugledni europski stručnjaci, a u stogodišnjim hrasticima, uzgojenima metodom prirodnoga pomlađivanja oplodnom sječom ili sadnjom žira »pod motiku«, i danas se obavlja terenska nastava za studente zagrebačkoga Šumarskoga fakulteta. — Započevši književni rad stihovima pod utjecajem »knjiške romantike«, objavio pjesmu Zmija u Hrvatskoj lipi (1875), no pjesničkim opusom, ponajviše ljubavnih motiva i pesimističnih ugođaja, koji je A. Šenoa zbog preidilična tona nepovoljno ocijenio, nije ostavio znatnijega traga u književnosti. Ponesen djelima Molièrea, J. N. Nestroya i A. von Kotzebuea, okušao se i kao dramatičar. U zagrebačkom HNK uprizorene su mu šaljiva igra Turci u Karlovcu (1878) i lakrdija Tunja Bunjavilo (1879), koju je izvodilo i vinkovačko Gradsko kazalište »Joza Ivakić« (1951) te osječko HNK (1969). Komedija karaktera Tartufov unuk (Slavjanskij al’manah’, Beč 1879), preradba Molièreova djela, ocijenjena je samo književnopovijesno zanimljivom, a dramski nacrt Albion i Rozamunda ostao je urukopisu. Zaokret prema pripovjednoj prozi započinje objavljivanjem sentimentalnih, na uspomenama zasnovanih poučnih crtica za djecu Priče djeda Nike (Pučke novine, 1877–80), s prepoznatljivom tematikom slavonskoga sela. Najviše umjetničke domete postignuo je u novelistici. Prihvativši zahtjeve uznapredovaloga hrvatskoga realizma da se literatura što više približi životu i suoči s problemima društva, usmjeruje se prema »regionalnoj naročitosti« (I. Bogner) zavičajnih tema, opisujući kako miran, idiličan seoski život nepovratno nestaje pod naletima kapitalizma i tuđinskoga režima (Moj djed. Hrvatska omladina, 1887), koji uzrokuju kolonijalnu pljačku zemlje, propadanje seoskih zadruga i rastakanje patrijarhalnoga morala, a sječe slavonskih hrastika ostavljaju dubok trag u krajoliku i ljudima (Biser-Kata. Vienac, 1887; Proletarci. Vienac, 1888; Tena. Dom i sviet, 1894, dramatizacija i izvedba HNK Osijek 1967, 1972). Opisujući složene moralne i psihološke posljedice procesa društvenoga raslojavanja, siromašenja seljaka i nagle birokratizacije te naraslih suprotnosti između sela i grada (Tri dana kod sina. Prosvjeta, 1897; Rodu u pohodu. Vienac, 1899), i u romanesknoj prozi fabularna zbivanja podređuje tezama o potrebi za gospodarskom i moralnom obnovom slavonskoga sela. Nadahnut učenjem A. Smitha o radu kao izvoru bogatstva i poljodjelstvu kao glavnoj gospodarskoj grani te držeći da su darovitost ljudi i plodnost zemlje temelj napretka i boljitka, u romanu Mrtvi kapitali (1890; dramatizacija M. Mađera u HNK Osijek 1976) promiče ideale rada i poštenja, kritizirajući Slavonce zbog prodaje zemlje strancima, malodušnosti i poročnosti. Nacionalno-prosvjetiteljska tendencija prevladava i u radikalno cenzuriranom romanu Među svjetlom i tminom (1891), u kojem, oslikavajući malograđansku okolinu, razotkriva licemjerje građanskoga društva i korumpiranost Khuenovih činovnika, te u nedovršenim Živim kapitalima (1903), gdje rješenje za ozdravljenje društva vidi u povratku na djedovinu. Postavivši čovjeka u središte pozornosti, u djelima posljednje stvaralačke faze, teško bolestan, odmiče se od društvene tematike. Okrenut svijetu intime, pod utjecajem I. S. Turgenjeva i darvinizma, zaokupljen je duševnim životom svojih junaka u potrazi za ljubavlju i istinom, poglavito ženskim likovima jakih osobnosti. Obnovljivost i snaga prirode (Slavonska šuma. Vienac, 1888), ljubav – tjelesna, mladenačka, posesivna, uništavajuća, sućutna – opsesivna strast ljubomore te odnosi u bračnoj zajednici i društvu (Donna Ines. Vienac, 1890; Tri ljubavi, 1894. i Mira Kodolićeva, 1895, obje Prosvjeta), utjecaj represivnoga odgoja na oblikovanje karaktera (Emilijan Lazarević. Nada, 1897), tankoćutni junaci u stanjima promašenosti i duševne boli koja mijenja njihovu bit (Donna Ines i Oprava. Prosvjeta, 1899) te funkcioniranje činovničke psihe (San savjetnika Orlića. Život, 1901) teme su zbog kojih ga se drži najiskrenijim hrvatskim piscem (B. Vodnik, M. Marjanović). Njegove psihološke novele, u kojima zadire u dramatiku unutarnjih zbivanja likova, modernisti su prihvatili kao svoju konceptualnu prethodnicu, a suvremena je kritika zbog snažnih misaonih naboja istaknula novelu Oprava. Pisane u prvoj osobi i s autobiografskim naznakama, novele potvrđuju da je K. kao »pisac pozitivne energije« (K. Nemec) bio vrstan poznavatelj ljudske naravi te suptilni lirik i pjesnik »slobodno izražene ljubavi«, koji je pronio glas o Slavoniji kao sudbinski određenom, jedinstvenom prostoru (I. Frangeš). Vjerom i pouzdanjem u izvornu čestitost, korisnost rada i univerzalnu humanost aktualan je svim naraštajima te ga kao uvjerljiva predstavnika poetike realizma, u kontekstu hrvatskoga realističkoga romana zaslužna za uvođenje novih tematskih područja (Nemec), uz K. Š. Gjalskoga, drže jednim od »najčistijih i stilski najhomogenijih realista hrvatskih« (D. Jelčić). O motivima svojega književnoga rada i poetici stvaralačkoga postupka govori u kratkoj epistolarnoj Autobiografiji (Život, 1900, 1). Književne priloge, članke iz šumarstva i prijevode objavljivao je i u izdanjima Narodnjak (1876), Smilje (1877–79, 1885, 1912–13), Hrvatski dom (1877), Obzor (1878, 1906), Vienac (1878–79, 1882–92, 1899, 1903), Hrvatska vila (1880, 1885), Österreichische Forst und Jagd Zeitung (Beč 1883, 1885–86, 1899), Zentralblatt für das gesammte Forstwesen (Beč 1883), Slava preporoditeljem (Zagreb 1885), Erdészeti Lapok (Ungvár 1886–87, 1894–95, 1897, 1902), Dom i sviet (1888), Agramer Zeitung (1889, 1897, 1901, 1906), Pobratim (1891, 1893), Danica koledar (1892–93), Prosvjeta (1894–97), Agramer Tagblatt (1894, 1903–04), Nada (1895), Přítel domoviny (Prag 1900), Die Drau (1901), Gorenjec (Kranj 1903), Pokret (1905–06), Osječki tjednik (1906) i Narodne novine (1906), a tekstovi su mu posmrtno tiskani, među ostalim, u časopisima Hrvatsko kolo (1910), Savremenik (1912), Slovan (Ljubljana 1913), Krijes (1917–18), Priroda (1917), Agramer Tagblatt (1918–19), Hrvatski list (1918), Hrvatske novine (1922–23), Narodna sloboda (1926), Hrvatski radiša (1931–32), Narodno kolo (1931), Književni horizonti (1936), Hrvatski narod (1941) te 15 dana (1996). Zastupljen je u izdanjima Anthologie des conteurs croates 18801930 (Zagreb 1933), Antologia noweli jugosłoviańskiej (Varšava 1964), Slavonske minijature (Osijek 1975), Slava Panonije (Vinkovci 1980), Antologija hrvatske novele (Zagreb 1997), Antologija hrvatske književnosti (Budimpešta 1999) i Zavičajna čitanka Istine srca (Novska 2004). Pjesme su mu uglazbljene i tiskane u glazbenom nizu Đulabije, 2 (Zagreb 1998), a pripovijetke snimljene na audiokasetu (Zagreb 1996) i CD (Samobor 2002). Prevođen je na češki, poljski, makedonski, slovenski, mađarski, njemački, talijanski, francuski i engleski jezik te esperanto. Potpisivao se i J. K. i c. Rukopisna ostavština (rukopisi djela, bibliografski izvori, obiteljska korespondencija, osobni dokumenti, svjedodžbe, dekreti, fotografije) izgorjela je u četničkom granatiranju Narodne knjižnice i čitaonice u Vinkovcima 1991, a opširna korespondencija s F. Ž. Kesterčanekom u vlasništvu je Šumarskoga fakulteta u Zagrebu. U auli i na istočnom pročelju Hrvatskoga šumarskoga doma u Zagrebu 1936. te u predvorju Šumarskoga fakulteta 1960. postavljena su njegova poprsja (E. Bohutinsky), a 1958. na obali Bosuta u Krnjašu spomenik (V. Radauš); lik mu je na poštanskoj marki (serija Znameniti Hrvati, 2006). God. 1995. u Vinkovcima su ustanovljeni književni susreti Dani Josipa i Ivana Kozarca.

DJELA (izbor): Priče djeda Nike. Zagreb 1880. — Mrtvi kapitali. Zagreb 1890 (više od 15 izd. do 2004), Praha 1900, Brno 1901, Beograd 1910 (više od 10 izd. do 1969), Bukurešt 1976, Vinkovci 1989, 1997, Varaždin 1997, Mostar 2000. — Među svjetlom i tminom. Zagreb 1891 (4 izd. do 1964), Osijek 1975, Vinkovci 1990. — Tena. Zagreb (1894, više od 17 izd. do 2005), Beograd 1907, Osijek 1975, Varaždin 1997, 2005. — Male pripovijesti, 1–2. Zagreb 1909–1911. — Pripovijesti. Zagreb 1918. — Izabrane pripovijetke. Zagreb 1919. — Sabrana djela, 1–10. Zagreb 1934–1941. — Pripovijetke. Beograd 1939. — Pripovijesti. Zagreb 1948. — Djela. Zagreb 1950. — Izabrane pripovijetke. Sarajevo 1954. — Izabrane pripovijesti. Zagreb 1956, 19582, Vinkovci 1994, 1996. — Mrtvi kapitali. Među svjetlom i tminom. Pripovijesti. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 53. Zagreb 1964. — Pripovijetke. Zagreb 1973, 19772, 19803. — Zbogom Slavonijo, 1–2. Privlaka 1983–1987. — Izabrana djela. Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb 1997. — Odabrane novele. Zagreb 1999. — Odabrane pripovijetke. Zagreb 1999. — Potpunija bibliografija u: M. Kaminski, Josip Kozarac. Vinkovci 1987, 15–87.
 
LIT.: A. Šenoa: (O knj. Priče djeda Nike). Vienac, 12(1880) 22, str. 360. — (O knj. Mrtvi kapitali): M. Šrepel, Ibid., 21(1889) 51, str. 814–815. — J. Ibler, Narodne novine, 56(1890) 17. XII, str. 5; 18. XII, str. 4. — J. Čedomil: Nešto o seoskoj noveli. Iskra, 1(1891) 18/19, str. 152–153, 159–160; 21/22, str. 184–186. — B. Inhof: Među svjetlom i tminom. Vienac, 24(1892) 13, str. 204–207. — J. Ibler: Mira Kodolićeva. Narodne novine, 62(1896) 82, str. 4–5. — M. Marjanović: Emilijan Lazarević. Nova nada, 1(1897) 1, str. 24–25. — Isti (Milan): Kozarac. Ibid., 3(1898–99) 1, str. 14–18. — I. Krnic: Oprava. Psihološka studija. Narodne novine, 65(1899) 201, str. 1; 202, str. 2–3. — M. Marjanović: Prvaci hrvatskog realizma. Ljubljanski zvon, 20(1900) 5, str. 274–279. — O. Dürr: Žene u hrvatskom modernom romanu. Domaće ognjište, 3(1902–03) 1, str. 8–9. — A. Milčinović: Žena u Kozarčevom radu. Ibid., 2, str. 27–28; 3, str. 49–51; 5, str. 87–89; 4(1903–04) 6, str. 115–117; 7, str. 135–137; 8, str. 155–158; 9, str. 180–182; 10, str. 199–201. — M. Marjanović: Iza Šenoe. Svačić, 2(1905) str. 103–132; 3(1906), str. 13–36; 4(1907) str. 2–23. — (Nekrolozi): J. Ibler, Narodne novine, 72(1906) 296, str. 1–3. — F. Kesterčanek, Šumarski list, 30(1906) 8/9, str. 364–366. — M. Nikolić, Savremenik, 1(1906) 4, str. 245–247. — D. Plavšić, Domaće ognjište, 7(1906–07) 4, str. 64–69. — J. Ivakić: Književni rad Josipa Kozarca. Narodni glas, 2(1907) 3, str. 1–2; 4, str. 1–2; 5, str. 1–2. — M. Ogrizović: Hrvatski pripovjedači. Zagreb 1907, 145–152. — A. G. Matoš: Malo literature. Hrvatska sloboda, 3(1910) 26. II, str. 1–2. — B. Vodnik (Branko Drechsler): Josip Kozarac (predgovor). U: Mrtvi kapitali. Beograd 1910, 5–16. — A. Milčinović (A. M.): Josip Kozarac. Uz I. i II. knjigu Malih pripovijesti. Savremenik, 7(1912) 5, str. 307–309. — D. Prohaska: Ženska lica u hrvatskoj književnosti. Zagreb 1916, str. 33–35. — D. Bogdanović: Pregled književnosti hrvatske i srpske, 2/II. Zagreb 1918, 846–853. — D. Prohaska: Pregled savremene hrvatsko-srpske književnosti. Zagreb 1921, 33–38. — Pola stoljeća šumarstva 1876–1926. Zagreb 1926, 135–137, 655–660. — J. Bogner: Dramatika Josipa Kozarca. Hrvatsko kolo, 15(1934) str. 256–265. — Isti: Poezija Josipa Kozarca. Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva, 15(1934–35) 3, str. 251–259. — K. Georgijević: Novija hrvatska komedija. Beograd 1934, 54–58. — M. Savković: L’ influence du réalisme français dans le roman serbocroate. Paris 1935, 380–389. — J. Balen: Josip Kozarac. Zagreb 1936. — M. Nikolić: Razgovor s Josipom Kozarcom. Književni horizonti, 3(1936) 8/9, str. 205–206. — A. Barac: Selo u djelima hrvatskih realista. Hrvatsko kolo, 19(1938) str. 82–99. — E. Štampar: Iz korespondencije hrvatskih pisaca XIX. vijeka. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1939, 14, str. 171–186. — J. Balen: Josip Kozarac kao šumarski stručni pisac. Šumarski list, 65(1941) 8/9, str. 342–347. — Lj. Maraković: Josip Kozarac kao umjetnik. Ibid., str. 338–341. — M. Švel (Schwell): Tragom Josipa Kozarca. Hrvatsko kolo, 23(1942) str. 347–356. — S. Ježić: Hrvatska književnost od početka do danas 1100–1941. Zagreb 1944, 295–297. — A. Kauders: Šumarska bibliografija (1846–1946). Zagreb 1947, passim. — D. Tadijanović: Bio-bibliografska bilješka. U: Pripovijesti. Zagreb 1948, 361–364. — M. Selaković: Josip Kozarac. U: Izabrane pripovijetke. Zagreb 1950, 315–338. — E. Štampar: Pitanje cenzure i rekonstrukcije Kozarčeva romana Među svjetlom i tminom. U: Među svjetlom i tminom. Zagreb 1950, 7–42. — Isti: Josip Kozarac (predgovor s bibliografijom i napomene). U: Djela. Zagreb 1950, 7–42, 511–519. — Isti: Bibliografija Josipa Kozarca. Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1(1951) str. 251–266. — Z. Marković: Pisma Josipa Kozarca Petru Markoviću. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1951, 21, str. 221–233. — J. Badalić: Odrazi ruske književnosti kod hrvatskih pisaca. Hrvatska varijanta »suvišnog čovjeka« kod Josipa Kozarca. Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 2(1954) str. 99–120. — A. Flaker: Hrvatski Bazarovi i Neždanovi. Ibid., 3(1955) str. 99–111. — Isti: Hrvatska novela i Turgenjev. Radovi Slavenskog instituta, 1(1956) str. 31–79. — A. Šljivarić: Pisma Josipa Kozarca uz novelu Moj stric. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1956, 27, str. 193–201. — Šumarska nastava u Hrvatskoj 1860–1960. Zagreb 1963, 602–603. — I. Bogner: Kozarčeva pisma iz Gleichenberga. Revija, 3(1963) 3, str. 68–76. — M. Selaković: Josip Kozarac. Beograd 1964. — E. Štampar: (Predgovor s bibliografijom). U: Pet stoljeća hrvatske književnosti, 53. Zagreb 1964, 5–24. — A. Barac: Pjesme Josipa Kozarca. Godišnjak Ogranka Matice hrvatske Vinkovci, 5(1966–67) str. 147–150. — I. Bogner: Slabo poznati Josip Kozarac. Revija, 6(1966) 2, str. 41–57. — B. Mesinger: Lirske vizije Josipa Kozarca. U: Josip Kozarac. Vinkovci 1966, 5–12. — D. Tadijanović: Prilozi biografiji Josipa Kozarca i Ivana Kozarca. U: Doprinos Slavonije hrvatskoj književnosti. Vinkovci—Zagreb 1968, 191–207. — D. Klepac: O Josipu Kozarcu povodom proslave 100-godišnjice šumarije u Lipovljanima. Šumarski list, 94(1970) 5/6, str. 186–191. — I. Bogner: Slavonija u djelima Josipa Kozarca (disertacija). Filozofski fakultet u Zagrebu, 1973. — M. Šicel: Pripovijetke Josipa Kozarca. U: Pripovijetke. Zagreb 1973, 201–204. — I. Frangeš: Povijest hrvatske književnosti, 4. Zagreb 1975. — D. Švagelj: Slavonske književne komunikacije. Osijek 1975, 155–205, 207–210, 211–214. — J. Matušek: Lipovljani u životu i djelu Josipa Kozarca. Lipovljani 1976. — V. Rem: Nepoznata ljubav Josipa Kozarca. Vinkovačke novosti, 24(1976) 24. IX, str. 6. — D. Švagelj: Dramski rad Josipa Kozarca. Dani hvarskog kazališta, 6. Split 1979, 266–284. — K. Čorkalo: Pisci i krajolici. U: Naših dvjesta godina. Vinkovci 1981, 145–165. — Ista: Pejsaž kao estetska kategorija na primjerima slavonske literature. U: Četvrti znanstveni sabor Slavonije i Baranje, 1. Osijek 1984, 551–562. — M. Peić: Josip Kozarac – ne samo ekonomist, nego i slikar. U: Slavonija – književnost. Osijek 1984, 146–149. — D. Jelčić: Slavonske male stvari. Vinkovci 1985, 90–107. — Josip Kozarac, književnik i šumar (zbornik). Vinkovci 1988. — Repertoar hrvatskih kazališta 1840–1860–1980, 1–2. Zagreb 1990. — M. Šicel: Ogledi iz hrvatske književnosti. Rijeka 1990, 54–58. — K. Čorkalo: Slavonica. Vinkovci 1993, 61–119. — S. Ham: Jezik Josipa Kozarca (disertacija). Filozofski fakultet u Zagrebu, 1993.— K. Nemec: Povijest hrvatskog romana od početaka do kraja XIX. stoljeća. Zagreb 1994. — S. Ham: O književnom djelu Josipa Kozarca. U: Izabrane pripovijesti. Vinkovci 1996, 5–7. — D. Klepac: Šumarski znanstvenici iz Vinkovaca i vinkovačke okolice. Vinkovci 1996. — A. Bogner-Šaban: Predgovor. U: Mrtvi kapitali. Pripovijesti. Vinkovci 1997, 7–14. — V. Brešić: Autobiografije hrvatskih pisaca. Zagreb 1997. — Dani Josipa i Ivana Kozarca, 2. Vinkovci 1997. — K. Nemec: (Predgovor s bio-bibliografijom). U: Izabrana djela. Zagreb 1997, 9–36. — S. Hamm: Bartol Inhof o jeziku Josipa Kozarca. Hrašće, 7(2001–02) 24/25, str. V–X. — H. Vodar: Inhofov pristup Kozarčevu pripovijedanju. Ibid., str. XXXV–XLII. — K. Čorkalo: Slavonica 2. Vinkovci 2003, 159–168. — D. Jelčić: Povijest hrvatske književnosti. Zagreb 20042. — S. P. Novak: Povijest hrvatske književnosti, 1. Split 2004, 113–116. — M. Šicel: Povijest hrvatske književnosti XIX. stoljeća, 2. Zagreb 2005. — S. V. Antić: Romantik koji nije slušao Šenou. Vjesnik, 67(2006) 23. VIII, str. 51. — A. Frković: Vitez prirode – Josip Kozarac (1858–1906). Šumarski list, 130(2006) 3/4, str. 138–141.
 
Katica Čorkalo-Jemrić (2009)