KOZARAC, Josip

KOZARAC, Josip, književnik i šumarstvenik (Vinkovci, 18. III. 1858 — Koprivnica, 21. VIII. 1906). Završio gimnaziju 1876. u Vinkovcima, studij šumarstva 1879. na Visokoj poljodjelskoj školi u Beču te bio prvi Hrvat s diplomom te škole. Kao vježbenik službovao u Vinkovcima, Vrbanji, Nijemcima, Županji, Jasenovcu, Mašićima i Novoj Gradiški, 1882. položio državni ispit za samostalno vođenje šumarstva, 1885–95. bio upravitelj šumarije u Lipovljanima, potom nadšumar u Vinkovcima. Za njegove je intelektualne i književne nazore presudan bio studij u Beču, gdje je čitao gospodarsku i prirodoslovnu literaturu vodećih europskih mislilaca XIX. st. te djela književnih klasika. Baveći se gospodarskom kapitalizacijom hrastovine i njezinih proizvoda te lova i ribolova, u stručnim prijevodima i člancima objavljenima u Šumarskom listu (1883–88, 1891–92, 1894–98, 1902, 1905–06), koji je 1896–98. uređivao, obradio je mnoge šumarske teme (O prorjeđivanju šuma, 1886; Važnost prorjeđivanja, 1888) i zacrtao smjer naprednoga šumarstva (D. Klepac). Slovio kao vrstan stručnjak, poglavito za slavonske hrastike. God. 1886. u Zagrebu je organizirao šumarsku skupštinu na kojoj su bile prihvaćene sve njegove ideje o gospodarenju šumama. Njegove su šume kao uzorne posjećivali ugledni europski stručnjaci, a u stogodišnjim hrasticima, uzgojenima metodom prirodnoga pomlađivanja oplodnom sječom ili sadnjom žira »pod motiku«, i danas se obavlja terenska nastava za studente zagrebačkoga Šumarskoga fakulteta. — Započevši književni rad stihovima pod utjecajem »knjiške romantike«, objavio pjesmu Zmija u Hrvatskoj lipi (1875), no pjesničkim opusom, ponajviše ljubavnih motiva i pesimističnih ugođaja, koji je A. Šenoa zbog preidilična tona nepovoljno ocijenio, nije ostavio znatnijega traga u književnosti. Ponesen djelima Molièrea, J. N. Nestroya i A. von Kotzebuea, okušao se i kao dramatičar. U zagrebačkom HNK uprizorene su mu šaljiva igra Turci u Karlovcu (1878) i lakrdija Tunja Bunjavilo (1879), koju je izvodilo i vinkovačko Gradsko kazalište »Joza Ivakić« (1951) te osječko HNK (1969). Komedija karaktera Tartufov unuk (Slavjanskij al’manah’, Beč 1879), preradba Molièreova djela, ocijenjena je samo književnopovijesno zanimljivom, a dramski nacrt Albion i Rozamunda ostao je u rukopisu. Zaokret prema pripovjednoj prozi započinje objavljivanjem sentimentalnih, na uspomenama zasnovanih poučnih crtica za djecu Priče djeda Nike (Pučke novine, 1877–80), s prepoznatljivom tematikom slavonskoga sela. Najviše umjetničke domete postignuo je u novelistici. Prihvativši zahtjeve uznapredovaloga hrvatskoga realizma da se literatura što više približi životu i suoči s problemima društva, usmjeruje se prema »regionalnoj naročitosti« (I. Bogner) zavičajnih tema, opisujući kako miran, idiličan seoski život nepovratno nestaje pod naletima kapitalizma i tuđinskoga režima (Moj djed. Hrvatska omladina, 1887), koji uzrokuju kolonijalnu pljačku zemlje, propadanje seoskih zadruga i rastakanje patrijarhalnoga morala, a sječe slavonskih hrastika ostavljaju dubok trag u krajoliku i ljudima (Biser-Kata. Vienac, 1887; Proletarci. Vienac, 1888; Tena. Dom i sviet, 1894, dramatizacija i izvedba HNK Osijek 1967, 1972). Opisujući složene moralne i psihološke posljedice procesa društvenoga raslojavanja, siromašenja seljaka i nagle birokratizacije te naraslih suprotnosti između sela i grada (Tri dana kod sina. Prosvjeta, 1897; Rodu u pohodu. Vienac, 1899), i u romanesknoj prozi fabularna zbivanja podređuje tezama o potrebi za gospodarskom i moralnom obnovom slavonskoga sela. Nadahnut učenjem A. Smitha o radu kao izvoru bogatstva i poljodjelstvu kao glavnoj gospodarskoj grani te držeći da su darovitost ljudi i plodnost zemlje temelj napretka i boljitka, u romanu Mrtvi kapitali (1890; dramatizacija M. Mađera u HNK Osijek 1976) promiče ideale rada i poštenja, kritizirajući Slavonce zbog prodaje zemlje strancima, malodušnosti i poročnosti. Nacionalno-prosvjetiteljska tendencija prevladava i u radikalno cenzuriranom romanu Među svjetlom i tminom (1891), u kojem, oslikavajući malograđansku okolinu, razotkriva licemjerje građanskoga društva i korumpiranost Khuenovih činovnika, te u nedovršenim Živim kapitalima (1903), gdje rješenje za ozdravljenje društva vidi u povratku na djedovinu. Postavivši čovjeka u središte pozornosti, u djelima posljednje stvaralačke faze, teško bolestan, odmiče se od društvene tematike. Okrenut svijetu intime, pod utjecajem I. S. Turgenjeva i darvinizma, zaokupljen je duševnim životom svojih junaka u potrazi za ljubavlju i istinom, poglavito ženskim likovima jakih osobnosti. Obnovljivost i snaga prirode (Slavonska šuma. Vienac, 1888), ljubav – tjelesna, mladenačka, posesivna, uništavajuća, sućutna – opsesivna strast ljubomore te odnosi u bračnoj zajednici i društvu (Donna Ines. Vienac, 1890; Tri ljubavi, 1894. i Mira Kodolićeva, 1895, obje Prosvjeta), utjecaj represivnoga odgoja na oblikovanje karaktera (Emilijan Lazarević. Nada, 1897), tankoćutni junaci u stanjima promašenosti i duševne boli koja mijenja njihovu bit (Donna Ines i Oprava. Prosvjeta, 1899) te funkcioniranje činovničke psihe (San savjetnika Orlića. Život, 1901) teme su zbog kojih ga se drži najiskrenijim hrvatskim piscem (B. Vodnik, M. Marjanović). Njegove psihološke novele, u kojima zadire u dramatiku unutarnjih zbivanja likova, modernisti su prihvatili kao svoju konceptualnu prethodnicu, a suvremena je kritika zbog snažnih misaonih naboja istaknula novelu Oprava. Pisane u prvoj osobi i s autobiografskim naznakama, novele potvrđuju da je K. kao »pisac pozitivne energije« (K. Nemec) bio vrstan poznavatelj ljudske naravi te suptilni lirik i pjesnik »slobodno izražene ljubavi«, koji je pronio glas o Slavoniji kao sudbinski određenom, jedinstvenom prostoru (I. Frangeš). Vjerom i pouzdanjem u izvornu čestitost, korisnost rada i univerzalnu humanost aktualan je svim naraštajima te ga kao uvjerljiva predstavnika poetike realizma, u kontekstu hrvatskoga realističkoga romana zaslužna za uvođenje novih tematskih područja (Nemec), uz K. Š. Gjalskoga, drže jednim od »najčistijih i stilski najhomogenijih realista hrvatskih« (D. Jelčić). O motivima svojega književnoga rada i poetici stvaralačkoga postupka govori u kratkoj epistolarnoj Autobiografiji (Život, 1900, 1). Književne priloge, članke iz šumarstva i prijevode objavljivao je i u izdanjima Narodnjak (1876), Smilje (1877–79, 1885, 1912–13), Hrvatski dom (1877), Obzor (1878, 1906), Vienac (1878–79, 1882–92, 1899, 1903), Hrvatska vila (1880, 1885), Österreichische Forst und Jagd Zeitung (Beč 1883, 1885–86, 1899), Zentralblatt für das gesammte Forstwesen (Beč 1883), Slava preporoditeljem (Zagreb 1885), Erdészeti Lapok (Ungvár 1886–87, 1894–95, 1897, 1902), Dom i sviet (1888), Agramer Zeitung (1889, 1897, 1901, 1906), Pobratim (1891, 1893), Danica koledar (1892–93), Prosvjeta (1894–97), Agramer Tagblatt (1894, 1903–04), Nada (1895), Přítel domoviny (Prag 1900), Die Drau (1901), Gorenjec (Kranj 1903), Pokret (1905–06), Osječki tjednik (1906) i Narodne novine (1906), a tekstovi su mu posmrtno tiskani, među ostalim, u časopisima Hrvatsko kolo (1910), Savremenik (1912), Slovan (Ljubljana 1913), Krijes (1917–18), Priroda (1917), Agramer Tagblatt (1918–19), Hrvatski list (1918), Hrvatske novine (1922–23), Narodna sloboda (1926), Hrvatski radiša (1931–32), Narodno kolo (1931), Književni horizonti (1936), Hrvatski narod (1941) te 15 dana (1996). Zastupljen je u izdanjima Anthologie des conteurs croates 1880–1930 (Zagreb 1933), Antologia noweli jugosłoviańskiej (Varšava 1964), Slavonske minijature (Osijek 1975), Slava Panonije (Vinkovci 1980), Antologija hrvatske novele (Zagreb 1997), Antologija hrvatske književnosti (Budimpešta 1999) i Zavičajna čitanka Istine srca (Novska 2004). Pjesme su mu uglazbljene i tiskane u glazbenom nizu Đulabije, 2 (Zagreb 1998), a pripovijetke snimljene na audiokasetu (Zagreb 1996) i CD (Samobor 2002). Prevođen je na češki, poljski, makedonski, slovenski, mađarski, njemački, talijanski, francuski i engleski jezik te esperanto. Potpisivao se i J. K. i –c–. Rukopisna ostavština (rukopisi djela, bibliografski izvori, obiteljska korespondencija, osobni dokumenti, svjedodžbe, dekreti, fotografije) izgorjela je u četničkom granatiranju Narodne knjižnice i čitaonice u Vinkovcima 1991, a opširna korespondencija s F. Ž. Kesterčanekom u vlasništvu je Šumarskoga fakulteta u Zagrebu. U auli i na istočnom pročelju Hrvatskoga šumarskoga doma u Zagrebu 1936. te u predvorju Šumarskoga fakulteta 1960. postavljena su njegova poprsja (E. Bohutinsky), a 1958. na obali Bosuta u Krnjašu spomenik (V. Radauš); lik mu je na poštanskoj marki (serija Znameniti Hrvati, 2006). God. 1995. u Vinkovcima su ustanovljeni književni susreti Dani Josipa i Ivana Kozarca.