KOZARČANIN, Ivo

KOZARČANIN, Ivo, pjesnik, prozaik i književni kritičar (Hrvatska Dubica, 14. X. 1911 — Zagreb, 4. II. 1941). U Zagrebu nakon završene učiteljske škole 1932. počeo studirati na Filozofskom fakultetu. God. 1938–41. bio urednik i suradnik u Hrvatskom dnevniku. Za noćnoga povratka kući ustrijelio ga je stražar pred vojarnom u Ilici. U književnosti se javio pjesmom Umiranje u časopisu Mladost (1927–28), u kojem je nastavio surađivati do 1934, a novele, pjesme, romane i književne kritike objavio je među ostalim u periodicima Omladina (1927–31, 1935–36), Đačka družina (1928–30), Jadranska vila (1928–30), Svijet (1928–29), Vrelo (1928–31, 1936–38), Kulisa (1929–30), Smilje (1929–32, 1935–36, 1940–41), Hrvatska prosvjeta (1931–32), Obitelj (1931–33), Dom i škola (1932–39), Hrvatska revija (1932–40), 15 dana (1932–33, 1935), Srpski književni glasnik (Beograd 1932–37), Hrvatsko kolo (1933, 1935, 1937, 1939), Napredak (1933, 1937), Savremena škola (1933–34, 1936–39), Savremenik (1936–38, 1940–41), Hrvatski list (1938), Jadranski dnevnik (1938), Književnik (1938), Hrvatski radnik (1940), Morgenblatt (1940), Naša sloga (1940) i Pravica (1940); posmrtno su mu prozni prilozi tiskani u periodicima Slavonski narodni kalendar (1993) i Zaprešićki godišnjak (2003), a književnokritički prikazi u zbornicima Književna kritika o Ksaveru Šandoru Đalskom (Zagreb 1997) i Književna kritika o Nikoli Šopu (Zagreb—Sarajevo 2000). Prve književne radove namjenjuje djeci i mladeži. Pripovijetke skupljene u zbirci Mati čeka (1934), uglavnom prigodne (Sveti Nikola, Badnje veče Živka Živkovića), tmurnih tonova i andersenovske intonacije (Male priče o tratinčicama), kojima ne unosi novine u hrvatsku dječju prozu, zbog dramatičnih su motiva ocijenjene preteškima za djecu. U nekoliko pjesama jednostavna jezika i skladna ritma u zbirci Sviram u sviralu (1935) vedrim raspoloženjima i slikama prirode blizak je dječjoj percepciji (Tratinčice, Visibabe), no skloniji motivima prolaznosti i nestajanja te sjetnim tonovima (Umiranje ljeta, Jesenska pjesma) i osebujnoj metaforici, ne uspijeva dublje proniknuti u dječji doživljajni svijet. Svijetu prirode okrenut je i u elegičnom ciklusu Tuga ljeta, objavljenom u suautorstvu u zbirci Lirika (Zagreb 1935), a najbolje pjesničke ostvaraje skupio je u zbirci Mrtve oči (1938). Varirajući ljubavno-erotske te motive samoće i smrti, ponajviše ispovijeda izgubljenost i pesimizam; u njegovim ritmički zgusnutim stihovima kao korelacije duševnih stanja prevladavaju slike jeseni, kiše i magle, a u pjesničkoj paleti boja ističe se siva. Od stilskih figura često se služi personifikacijom i epitetima, kojima sugerira tjeskobna raspoloženja. Zaokupljen boli postojanja, K. je pjesnik iskonske tuge; osrednji elegičar čim se počinje ponavljati, ali autentičan pjesnik u nekoliko najrigoroznijih struktura u kojima njegov maniristički verbalizam nije poništio prvotni doživljaj (V. Pavletić). I u prozni izraz unosi emocionalno doživljavanje svijeta. Služeći se više pjesničkim nego proznim sredstvima, teži lirizaciji proze, te u novelističkom i romanesknom opusu pretežu lirski dijelovi i poetizacija stvarnosti. Varirajući temu ljudske otuđenosti i samoće, beznađa i očaja, ocrtava život osamljena, preosjetljiva pojedinca, rastrzana snovima, uspomenama i erotskim žudnjama, potonula u borbi s prazninom i učmalosti svakidašnjice te posljedicama opće moralne i materijalne bijede. Izmučeni i izranjavani životom, njegovi se likovi u prokletstvu samoće i nemoći prepuštaju nesmiljenoj sudbini, smrt im je naposljetku izbavljenje, a životna nada nestaje u crnini. K. je tako »u nijansiranju crnog u hrvatskoj prozi nenadmašan« (I. Aralica). U romanu Tuđa žena (1937), prepoznatljivih motivsko-tematskih podudarnosti s Krležinim Povratkom Filipa Latinovicza, melankoličan glavni junak pokušava pobjeći od samoga sebe, a nakon suočenja s provincijskom banalnošću i malograđanskom uskogrudnošću, ne našavši mir, vraća se u samotništvo i jednoličnost života u gradu. Nejednoliko komponiran roman Sam čovjek (1937), opsežnije građe i znatnije prožetosti socijalnokritičkim elementima, afirmira osamljenost kao temeljni životni osjećaj hipersenzibilnoga protagonista, koji, razvijajući tegobnu intimnu ispovijed u trećoj osobi, razotkriva svoju psihičku rascijepljenost. Junaku romana, očajnomu i depresivnomu Valentinu, nakon nemogućnosti dodira s drugim i neuspjela srastanja sa životom, samoća postaje progon i utočište. Posljedak je njegova specifična erotskoga iskustva, opterećena grijehom, pesimizam i sumnja u mogućnost ljudskoga komuniciranja i harmonična ljubavnoga odnosa. Taj primjer urbane romaneskne proze turobna ozračja, protkane lirskim i psihološkoanalitičkim pasažima, asocijativnim nizovima i lajtmotivima, kao »jedna od najvažnijih knjiga međuratne hrvatske književnosti«, svojim egzistencijalnim negativitetom, zajedno s Krležinim romanom Na rubu pameti, anticipira hrvatsku književnost egzistencijalističkoga nadahnuća (V. Visković). Kozarčaninova karakterističnoga ponavljanja motiva ima u pripovjednoj prozi skupljenoj u zbirci Tihi putovi (1939) i posmrtno tiskanoj Mrlje na suncu (1971). Poneke pripovijetke (Stara žena, Ljeto srdžbe i straha, U krugu, Prva krađa) imaju motivsko-tematsko ishodište u prvoj zbirci Mati čeka, te, baveći se emocionalnim stanjima traumatiziranihi psiho-socijalno determiniranih tragičnih likova, sadržavaju skriveni autobiografski sloj, ponajprije na iskustvenoj i spoznajnoj razini. Naglašenom socijalnom motivsko-tematskom okosnicom i klasnim obilježjima bliske su dijelom hrvatskoj međuratnoj socijalnoj literaturi i književnoj orijentaciji humanitarno angažiranih građanskih pisaca, a ponekim tematsko-stilskim elementima te simbolima (romantično ljetovanje, pastoralno ozračje, tajanstvo šume) potvrđuju nadahnuće djelima K. Hamsuna i B. Kellermanna. Iako mu granice između lirskoga i proznoga nisu čvrste, uspjevši svesti liričnost na pravu mjeru, K. je ostvario antologijske primjere lirske proze (Rujan, Tri gavrana i jedan čovjek, Vode rastu), a strukturni postupci i stilsko-gradbene sastavnice njegove proze u novijim se kritičkim raščlambama (Z. Babić, M. Samardžija) drže bitnim odlikama modernoga književnoga stvaralaštva. Zastupljen je u antologijama, tematskim izborima i čitankama Tisuću najljepših novela (1934), Hrvatski pjesnici između dva rata (1959), 100 romana književnosti jugoslavenskih naroda (1982), Ljubavna pisma hrvatskih književnika (1984), Gorki med (1986), Sunčeva livada (1990), Mila si nam ti jedina (1998), Antologija hrvatske novele (1997), Hrvatska božićna lirika (2000), Hrvatska uskrsna lirika (2001), Božićne priče (2001), Međaši (2004) i Antologija hrvatskoga pjesništva (2007), sve objavljeno u Zagrebu. Stihovi su mu uglazbljeni (Moja zemlja, 1944) i uvršteni u glazbeni udžbenik Mi smo sretno pokoljenje (Zagreb 1960). U opsežnom književnokritičkom opusu iznosi stajališta o hrvatskim književnim prilikama i književnom stvaralaštvu. Govoreći o mjestu književnika u društvu, upozorava na egzistencijske probleme hrvatskih pisaca i ugroženost njihova dostojanstva zbog društvenoga nehaja (Za dostojanstvo književnika. Hrvatska revija, 1937, 5; Za ugled književnika. Hrvatski dnevnik, 1939, 1027), u raspravama o vrijednosti i funkciji književnosti raskrinkava književne mediokritete (Vodeni cvjetovi. Hrvatska revija, 1938, 4), a u prikazu lirike slovenskoga pjesnika B. Vodušeka piše o problemu i nužnosti stvaralačkih i ideoloških promjena (Savremenik, 1940, 9–10). Objavio je studije i prikaze djela Krleže (Jadranska vila, 1929; Savremenik, 1936; Hrvatski dnevnik, 1938; Svijet 7 dana, 1938), Đ. Sudete i R. F. Magjera (Jadranska vila, 1930), K. Š. Gjalskoga (Omladina, 1935), D. Tadijanovića (Savremenik, 1937), T. Ujevića (Hrvatska revija, 1938), a u Hrvatskom dnevniku pisao o djelima S. S. Kranjčevića (1938, 1940), J. Polića Kamova (1938), A. G. Matoša (1939), F. Galovića (1939). Pisao i afirmativne članke o slovenskim piscima (I. Cankar, J. Kozak) te prevodio sa slovenskoga (Cankar, Martin Kačur. Zagreb 1934). Prevođen je na češki, slovački, slovenski i talijanski jezik. Rukopisna mu se ostavština čuva u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, a korespondencija je objavljena u njegovu časopisu Kronika (2003, 12). Potpisivao se i I. K., K.-n., I. Mirožić, Jov. Kozarčanin i Ninač Razok.