BRAČULJEVIĆ, Lovro

traži dalje ...

BRAČULJEVIĆ, Lovro (Bracsuglievich, Bracsulevity Lörinc, Laurentius a Buda), pisac (Budim, oko 1685 — Budim, 21. XI 1737). U franjevački novicijat stupio u studenome 1710. u Velikoj kod Požege. Vjerojatno se školovao u Italiji, jer je dobro znao talijanski. Kada je budimska bogoslovna škola 1722. postala generalnim franjevačkim visokim učilištem, B. je ondje od 1723. profesor bogoslovije. Bio je definitor u upravnom vijeću provincije Bosne Srebrene i predstojnik franjevačkih škola u Budimu. God. 1733. povjerio mu je provincijal Antun Marković da kod požunskih crkvenih vlasti isposluje potvrdu franjevačkih pastoralnih povlastica. Kao izaslanik provincijala Luke Karagića branio je kod bačkog i kaločkog nadbiskupa Gabrijela Patačića 1736. neka imovinska i 1737. pastoralna prava provincije. Vrhovna uprava Franjevačkog reda imenovala ga je generalnim pohoditeljem i predsjednikom kapitula u Bugarskoj (1737). Na povratku s uspješna puta obolio je od groznice i umro. — Bavio se i pastoralnim radom te u tom duhu napisao i 1730. u Budimu izdao dva djela: Dobar put putovanja karstjanskoga u raj višnjega uživanja i Uzao serafinske (naški) goruće ljubavi. Ovo posljednje znamenito je po tekstu Opomena za pravo, dobro i lako šćiti ove knjige, u kojemu se bavi jezikoslovnim pitanjima. B. raspravlja o složenim glasovima, kvantiteti i akcentu u hrvatskom jeziku, a u traženju pravopisnih rješenja očitovao se kao jedan od prvih pisaca u nas koji već 1730. zastupa načelo fonološkoga pravopisa: »Lipše i pofaljenije je pisati onako kako se govori, jer štogod je od više, nije faljeno već kuđeno. Zato ja u ovim knjigama pišem onako kako govorimo i izgovaramo naški riči: jer kako se mogu izgovarati, onako se mogu i u knjigah štiti«. Suvremenik Stjepan Vilov ostavio je u rukopisu njegov životopis.

DJELA: Dobar put putovagnia karstianskogh u rai vicsgniega ucivagnia. Tlacseno u Budimu po Ivanu Giurgiu Nottenstein sctampaturu (1730). — Uzao Scerafinske (nascki) goruchie gliubavi, tri put svezan. U Budimu, po Ivanu Giurgiu Nottenstein, sctampaturu (1730).
 
LIT.: E. Pavić: Ramus viridantis olivae. Budae 1766, 58–59, 69–70. — A. Horányi: Memoria Hungarorum et provincialium scriptis editis notorum, 1. Viennae 1775. — J. Jelenić: Bio-bibliografija franjevaca Bosne Srebreničke, 1. Zagreb 1925. — M. Evetović: Nešto o pravopisu. Subotička Danica, 1946, str. 88. — J. Golić: Počeci bunjevačke književnosti. Republika, 12(1956) 5, str. 28. — D. Švagelj: Nastojanje kao ipak oko pravopisa. Novosti (kalendar), 1960, str. 179–183. — J. Šoltić: Lovro Bračuljević (1685–1737) – prvi začetnik našeg fonetskog pravopisa (1730. g.). Kolo, 5(1967) 6, str. 588–592. — I. Kujundžić: Bunjevačko-šokačka bibliografija. Rad JAZU, 1969, 355, str. 679–680. — A. Sekulić: Tri priloga hrvatskoj kulturnoj povijesti. Kačić, 2(1969) str. 71–100. — Isti: Književnost bačkih Hrvata. Zagreb 1970, 31–34. — F. E. Hoško: Dvije osječke visoke škole. Kačić, 8(1976) str. 155. — Isti: Prosvjetno i kulturno djelovanje bosanskih i hrvatskih franjevaca tijekom 18. stoljeća u Budimu. Nova et vetera, 28(1978) 1/2, str. 134–135. — A. Sekulić: Drevni Bač. Split 1978, 69. — Isti: Stariji hrvatski podunavski pisci o svome jeziku i pravopisu. Filologija, 11(1982–83) str. 114–115. — Isti: Narodni život i običaji bačkih Bunjevaca. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1986, 50, str. 264, 402–403. — Isti: O bunjevačko-šokačkoj književnosti do 1918. Forum, 25(1986) 11/12, str. 567–568.
 
Ante Sekulić (1989)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i simboli

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

BRAČULJEVIĆ, Lovro. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 8.5.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/2655>.