GRMEK, Mirko Dražen

GRMEK, Mirko Dražen, povjesničar medicine i povjesničar znanosti (Krapina, 9. I. 1924 — Pariz, 6. III. 2000). Gimnaziju završio u Zagrebu 1942, potom Politehničku akademiju u Torinu i Lucci 1943. U Italiji se priključuje antifašističkom pokretu, odlazi u Švicarsku te Francusku, gdje kao časnik Pokreta otpora sudjeluje u oslobađanju te zemlje. Vrativši se 1945. u Zagreb, upisuje Medicinski fakultet koji završava 1951, a 1958. prvi u nas postiže doktorat znanosti iz povijesti medicine disertacijom o medicinskim školama u Dalmaciji u vrijeme francuske vladavine. God. 1971. na Sorbonni stječe doktorat filozofije tezom o eksperimentalnom umovanju Claudea Bernarda, a 1987. i 1998. doktorate »honoris causa« sveučilištâ u Lausanni i Bologni. God. 1952–63. radi u JAZU; vodi Odjel za povijest medicine Instituta za medicinska istraživanja, a 1960. osniva i do 1963. vodi Institut za povijest prirodnih, matematičkih i medicinskih znanosti. Na zagrebačkome se Medicinskom fakultetu 1954. habilitira za docenta povijesti medicine i preuzima kolegij uvod u medicinu, a za honorarnoga izvanrednog profesora povijesti medicine izabran je 1960. God. 1963. nastanjuje se stalno u Parizu, gdje u Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja 1964–67. djeluje kao znanstveni suradnik, 1967–73. kao znanstveni savjetnik te viši znanstveni savjetnik. Istodobno predaje povijest medicine i bioloških znanosti u École pratique des hautes études na Sorbonni, gdje 1973. postaje profesorom i voditeljem studija za povijest znanosti. Umirovljen je 1989, ali se nastavlja intenzivno baviti znanstvenim radom. Bio je gostujući profesor povijesti znanosti u Berkeleyu, na Harvardovu sveučilištu, u Chicagu, Los Angelesu, Ženevi, Lausanni (ovdje je 1985/86. držao počasnu katedru), Pisi i Rimu, a 1991. izabran je za gostujućeg profesora Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Vodio je međunarodne tečajeve za povijest znanosti u Ericeu kraj Trapanija (1977–79) te bio ravnatelj Međunarodne škole za povijest bioloških znanosti u Ischiji (1978–92) i Annecyju. God. 1964–68. predavao je u Institutu za povijest znanosti na Sorbonni, a 1972–87. u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku. — Znanstvenim se radom počeo baviti već za studija. U ranijem razdoblju obrađivao je povijest medicine u Hrvata s posebnim osvrtom na prinos naših liječnika svjetskoj medicinskoj baštini. Tako je napose istaknuo zasluge S. Santorija, Đ. Baglivija, F. Grisogona i A. Štampara, proučavajući i druge istaknute liječnike, kao I. K. Lalanguea, Jakova iz Piacenze, Dominika iz Dubrovnika. Istraživao je veze Hrvata sa sveučilištem u Padovi, zdravstvene prilike u Dalmaciji za francuske vladavine s posebnim osvrtom na medicinske škole, zatim zdravstvo Raba, Zadra, Šibenika i Dubrovnika, posebice dubrovačku karantenu. Pozabavio se antičkom medicinom u našim krajevima, osvijetlio je zdravstvene prilike i medicinu starih Slavena. Proučavajući stariju medicinsku književnost, sastavio je hrvatsku medicinsku bibliografiju knjiga od davnina do II. svjetskog rata, bibliografiju inauguralnih disertacija naših starijih liječnika te bibliografiju prirodoznanstvenih rukopisa sačuvanih na našem tlu. Svoja istraživanja postupno proširuje na ostale biološke znanosti te produbljuje kako na konceptualnom tako i na metodološkom planu. God. 1961–62. Collège de France mu je povjerio da sredi i komentira rukopise i bilješke jednog od najvećih svjetskih fiziologa C. Bernarda. Rezultati istraživanja sabrani su u nekoliko vlastitih knjiga i tiskom objavljenih rukopisa tog učenjaka. Proučavanjem eksperimentalnog umovanja i metodologije Bernardova rada uvodi u povijest znanosti i epistemologiju novi smjer: metodu rekonstrukcije stvaralačkog čina, napose analizu psihologije i logike postanka znanstvenog otkrića. To će kasnije razraditi u povijesti ideja u medicini Zapada. Kao vrstan poznavatelj klasične filologije, no i tečevina moderne medicine, lingvističkom je analizom starih tekstova te uz pomoć osteoarheologije i paleodemografije protumačio nozološku stvarnost antičkog svijeta, prikazavši utjecaj bolesti na razvoj civilizacije istočnog Sredozemlja. Kao dokumentaciju za poznavanje bolesti u prošlosti koristi onovremene ikonografske prikaze, na osnovi kojih je objavio publikacije o aztečkoj, japanskoj, grčkoj, galskoj i etruščanskoj medicini. Prateći pojavu i nestanak nekih bolesti i njihovu međusobnu ovisnost, osmislio je i definirao pojam patocenoze, dinamičke zajednice bolesti, koji je postao ključ za razumijevanje epidemioloških zbivanja u prošlosti te je ušao u rječnik suvremene znanosti. Uočivši da su neke bolesti nestale i opet se u kasnijem razdoblju pojavile, razradio je pojam emergentnih bolesti. Ustvrdio je da ni sida (AIDS) nije nova bolest u punom smislu te riječi, već emergentna bolest, epidemija koja se razbuktala kad je došlo do promjene bioloških, ekoloških i socijalnih činitelja. Dok je epidemija bila još u usponu (1989), napisao je knjigu o početku, širenju i uzroku side. Iako pisana s povijesno-epistemološkog motrišta, knjiga ima i praktično značenje pa je, privukavši veliku pozornost, objavljena na različitim jezicima u više izdanja te nagrađena posebnom francuskom nagradom kao najbolje povijesno-medicinsko djelo. Pojam emergencije proširio je ne samo na druge zarazne, već i na nezarazne bolesti. Prateći povijesni razvoj fiziologije i medicine, upozorio je na obrat u pol. XVII. st., kada antičke tradicije zamjenjuje nov način mišljenja. Tu, dotad nedovoljno uočenu promjenu, označio je kao prvu biološku revoluciju. Posebice je obradio jedan od aspekata te revolucije u svezi s mehanicističkim tumačenjem fizioloških i patoloških pojava, istaknuvši ulogu jednog od najvećih predstavnika ijatromehaničke škole Đ. Baglivija i njegovu razradu fibrilarne teorije; pri tome je svjetsku javnost upozorio na Baglivijevo dubrovačko podrijetlo, priredivši za tisak prvo hrvatsko izdanje njegova djela De fibra motrice et morbosa (Zagreb 1997) kao i iscrpnu biografiju, bibliografiju i literaturu o tom znanstveniku. Knjiga o prvoj biološkoj revoluciji rezultanta je njegova višedesetljetna rada i 1990. svrstana je u Francuskoj među najbolje knjige godine. Istraživao je vitalizam R. J. Boškovića, djelo R. T. H. Laenneca, obradio povijest nekih medicinskih struka, napose gerontologije i kirurgije, raspravljao o medicinskoj deontologiji i bioetici. Razvio je ideju da smo na pragu treće biološke revolucije koja nagli napredak molekulske biologije, genetike i virologije tumači postojanjem treće komponente (uz materiju i energiju), a to je kodirana biološka informacija. Radove je objavljivao u časopisima i zbornicima: Medicinar (1946–50, 1960), Liječnički vjesnik (1947–51, 1953–55, 1957, 1959, 1961–63, 1966, 1968, 1970, 1977, 1995), Farmaceutski glasnik (1950, 1953, 1955, 1961–62), Starine (1951, 1955, 1957–58, 1960), Hrvatsko kolo (1952), Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (1952), Zaštita zdravlja (1952), Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku (1953–54, 1957–59, 1960–61, 1976, 1979), Le Scalpel (Bruxelles 1953, 1957, 1961), Almanah Bošković (1954, 1957, 1960, 1963), Archives internationales d’histoire des sciences (Pariz 1958, 1963, 1965, 1977, 1985), Journal of the History of Medicine (New York 1959, 1994), Le Concours médical (Pariz 1960–61, 1963–64), Sudhoffs Archiv für Geschichte der Medizin (Wiesbaden 1960, 1963), Rad JAZU (1961, 323; 1980, 384; 1985, 415), Revue de synthèse (Pariz 1961, 1963, 1966–67, 1969–71, 1973–74), Revue d’histoire des sciences (Pariz 1962, 1965–66, 1968, 1973, 1978, 1982), Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena (1962), Annales: economie-sociétés-civilisations (Pariz 1963, 1965–67, 1969–70, 1975), Rasprave i građa za povijest nauka (1963, 1965, 1969, 1990), Saopćenja »Pliva« (1963, 1973, 1976), Castalia (Milano 1965), Revue d’histoire de la pharmacie (Pariz 1965), Sciences (Pariz 1965), Analecta medico-historica (Oxford 1966), Clio medica (Amsterdam 1966, 1970, 1981), Episteme (Milano 1967, 1972), Journal of the History of Biology (Cambridge, Massachusetts 1968), Radovi Instituta JAZU u Zadru (1968), Cahiers Laennec (Pariz 1969), Acta historica medicinae, pharmaciae, veterinae (Beograd 1970), Histoire des sciences médicales (Pariz 1976, 1990), Medizinhistorisches Journal (Hildesheim 1976), Scientia (Milano 1976), History and Philosophy of the Life Sciences (Napulj 1979–80, 1982, 1985, 1993), Dijalektika (Beograd 1983), Hippokrates (Helsinki 1988), Croatica Christiana periodica (1990), Encyclopaedia moderna (1991), Gesnerus (Zürich 1991, 1995), Acta Facultatis medicae Fluminensis (1992), Dubrovnik (1992), Croatian Medical Journal (1994), Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine (1994), Medicinski vjesnik (1995). — Bio je jedan od osnivača časopisa Medicinar (1946–51), glavni urednik Liječničkog vjesnika (1954–58), časopisa Archives internationales d’histoire des sciences (1962–72) i History and Philosophy of the Life Sciences (od 1979). Jedan je od pokretača, pomoćni te glavni urednik Medicinske enciklopedije LZ (1956–74) i znanstveni ravnatelj Encyclopédie internationale des sciences et des techniques (Pariz 1968–73), u kojim je enciklopedijama kao i u Enciklopediji Jugoslavije, Dictionary of Scientific Biography (New York) i drugim leksikografskim djelima obradio nekoliko stotina natuknica. Autor je brojnih priopćenja i rasprava, urednik zbornika Iz hrvatske medicinske prošlosti (Zagreb 1954), izabranih članaka A. Štampara pod naslovom U borbi za narodno zdravlje (Zagreb 1966), serije povijesno-medicinskih djela Misliti medicinu (Pariz) te trosveščanoga kapitalnog djela Povijest medicinske misli Zapada (u kojem su sudjelovali medicinari, biolozi, povjesničari, sociolozi, filolozi i filozofi iz više zemalja) objavljenoga na talijanskom (Rim—Bari 1993–98), a prevedenoga na francuski, njemački i engleski jezik. — Bio je jedan od vodećih i najuglednijih intelektualaca hrvatske dijaspore, održavajući trajne i bliske veze s domovinom. Prvi je predsjednik Almae matris Croaticae alumni u Parizu te dopredsjednik Međunarodne hrvatske inicijative. Bio je također jedan od pokretača francusko-hrvatske kulturne suradnje, od 1983. suravnatelj godišnjih simpozija o hrvatskoj kulturi na Sorbonni. Za velikosrpske agresije na Hrvatsku angažirao se u tumačenju istine o aktualnim prilikama u Hrvatskoj te u velikoj mjeri uspio razbiti pogrešnu predodžbu o pronacističkom karakteru Hrvata i pridonijeti međunarodnom priznanju Republike Hrvatske. Smatrajući da su rat, nacionalna mržnja i etničko čišćenje socijalne bolesti, proučavao je korijene velikosrpske agresije i sustavne ideologije etničkog čišćenja još od poč. XIX. st., podastrijevši dokumentirane podatke nepoznate europskoj javnosti i suprotne dotad prihvaćenim tezama. U povijest politike unio je 1991. nov termin – memoricid, tj. sustavno i promišljeno uništavanje knjižnica, arhiva i kulturno-sakralnih spomenika i objekata radi zatiranja spomena jednog naroda. Kvalificiran za heuristiku i egzegezu povijesnih dokumenata proučio je arhivske podatke o pobuni Hrvata, muslimana i katolika, u Villefrancheu u rujnu 1943. dokazavši stvarni cilj te pobune – poslijeratno održanje hrvatske države, nekomunističke i oslonjene na Zapad. — Bio je redoviti i počasni član znanstvenih društava i akademija, dopisni član JAZU (danas HAZU) od 1966, predsjednik Međunarodne akademije za povijest znanosti (1981–86), predsjednik Europskog centra za povijest medicine u Strasbourgu (1983–87), dopredsjednik Međunarodne udruge za povijest znanosti (od 1997), počasni inozemni član Američke akademije znanosti (1995), počasni član Hrvatske akademije medicinskih znanosti (1993) i Hrvatskoga liječničkog zbora (1994). Laureat je Francuske akademije (1966), Akademije znanosti u Parizu (1967), Nacionalne medicinske akademije u Francuskoj (1974). God. 1991. dodijeljena mu je medalja Georgea Sartona, najveće priznanje u području povijesti i filozofije znanosti, 1996. odlikovan je francuskim odličjem viteza Legije časti, a 1998. dodijeljena mu je spomen-plaketa Luje Thallera.