BRANIMIR

traži dalje ...

BRANIMIR (Branimerus, Branimirus, Brannimerus, Brenamir), hrvatski vladar od svibnja 879. do 892. Papinska kancelarija daje mu titule princeps i comes. Naslovom comes upisan je i u Čedadski evanđelistar zajedno sa ženom Marušom (Mariosa cometissa). Na kamenim spomenicima uz oznaku dostojanstva dominus nosi naslove comes i dux. Na temelju vijesti kasnijega mletačkog kroničara Ivana Đakona da je »neki Slaven po imenu Brenamir« prisvojio vlast u Zdeslavovoj kneževini, pretpostavlja se da nije pripadao hrvatskoj vladarskoj lozi. Svrgnuvši probizantski orijentiranog kneza Zdeslava, B. izgrađuje političke odnose ne oslanjajući se ni na Bizant ni na Franačku državu, nastojeći izvesti Hrvatsku izvan političkog utjecaja tih dviju sila i učiniti je samostalnom kneževinom. Dolaskom na prijestolje, izrazio je vjernost papi Ivanu VIII, koji ga je, zajedno s hrvatskim narodom i njegovom državom, blagoslovio 21. V 879. u crkvi Sv. Petra u Rimu. Taj je javni Papin blagoslov značio prema tadašnjemu međunarodnom pravu – u skladu s ideologijom papinskog univerzalizma i njegovim pravom priznavanja zakonitosti vlasti i vladara – priznanje Branimira zakonitim vladarom a Hrvatske neovisnom državom. Političke promjene u Hrvatskoj, u prvome redu neovisnost hrvatske države, nisu ostale neprimijećene. Kada se Karlo III Debeli okrunio u Ravenni i preuzeo Kraljevinu Italiju, htio je da B. prizna njegov suverenitet. Pošto u tome nije uspio, sklopio je s Venecijom petogodišnji savez protiv Hrvata. Međutim, Mlečani su se libili napasti hrvatsku obalu za Branimira, a njihov pohod protiv Neretljana (887) završio je katastrofalnim porazom. Za Branimirove vladavine otpočeo je proces snaženja hrvatske srednjovjekovne države, kojoj je Bizant da bi zaštitio svoje političke i gospodarske interese u dalmatinskim gradovima plaćao tribut mira, a Mlečići i taksu (census) kako bi osigurali slobodnu plovidbu duž jadranske obale. U njegovo vrijeme pada i prvi pokušaj sjedinjenja hrvatske i dalmatinske crkve, kada 886. ninski (hrvatski) biskup Teodozije preuzima, nakon smrti splitskoga biskupa Marina, upravu nad Splitskom biskupijom. Taj je pokušaj, zacijelo, bio dio Branimirove politike stvaranja političkog jedinstva Hrvatske i Dalmacije, a u tomu je pokazao stanovitu neovisnost i o Papi, poslavši svoga biskupa na posvećenje u Akvileju. Po svoj prilici u njegovo je doba uvedeno slavensko bogoslužje u hrvatskoj crkvi i raširila se djelatnost Metodovih učenika. Sam je Metod boravio 880. u Hrvatskoj putujući u Rim kako bi pred Papom opravdao pravovaljanost svoga učenja. Razdoblje Branimirove vladavine obilježuje znatna crkvena graditeljska djelatnost, koju je vodio biskup Teodozije. Mnogi su antički objekti prilagođeni novoj namjeni, starije sakralne građevine obnovljene ili dograđene te podignute nove crkve. Otuda i brojnost epigrafske spomeničke građe s imenom Branimira, najčešće uklesivanim imenom u spomeničkoj baštini iz razdoblja ranih hrvatskih vladara. Među njima se posebno izdvaja onaj iz Muća Gornjeg, gdje je uz Branimirovo ime zabilježena i godina 888, što je prva dokumentirana godina na jednomu hrvatskom srednjovjekovnom epigrafskom spomeniku. Natpis je pronađen 1871, a u revizijskim istraživanjima 1975–87. otkriveno je još 5 novih epigrafskih ulomaka ukrašenih kukama i polumjesečastim pleternim ornamentom pod kojima je uklesan tekst: INTENDE XPE (= CHRISTE) CELV(M)Q(VE) R…NTI SALV(ATIO)NI TIBIQ(VE)… VTVS VENIAT … PROVIDE… B(EATI) PETRI… BRANIMIRI ANNOR(VM) XPI (= CHRISTI) SACRA DE VIRG(INE) CARNE VT SV(M)PS(IT) S(VNT) DCCCLXXX ET VIII VI Q(VE) INDIC(TIO) (Osvrni se Kriste i nebo… u doba Branimira, godina je Kristovih, otkad je od Svete Djevice poprimio tijelo 888 i 6 indikcija). Završni dio natpisa s datacijom čuva se u Arheološkom muzeju u Zagrebu, a pet novootkrivenih ulomaka u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Krajem XIX. st. otkriveno je u Ninu više ulomaka dviju kamenih greda crkvene pregrade koji su bili ugrađeni u zid crkve Sv. Mihovila, a zatim preneseni u crkvu Sv. Križa (danas u Arheološkom muzeju u Zadru). Na njima je natpis: [T]EMPORIBUS DOMNO B[RA]NNIMERO DUX SLCAUORU(M) (= SCLAUORUM)… ORITHU… EGO TEUDEBERTUS ABBA(S) PRO REMEDIO ANIME MEE FIERI ROG(AUI) [QUIS] (L)EGET ORET PRO ME PEC(C)ATOR(E)… (U vrijeme gospodina Branimira, kneza Slavena… ja opat Teudebert dadoh ovo načiniti za spas duše svoje. Tko čita neka moli za me grešnika). U Ždrapnju kod Skradina prilikom istraživanja zidova i okoliša crkve Sv. Bartula 1909–11. pronađeni su dijelovi lijeve i desne grede te srednji dio zabata crkvene pregrade s natpisom: [IN NO]MINE [DOMINI TEMPORE DOMNO?] [BR]ANIMERO DVCE(M) CLAVITNORV(M) (= SCLAVITINORUM) EGO PRISTI(NA) IVPANVS C… MEA (A)EDIFICAVIM[VSJ… [?]… (u ime Gospodnje, u vrijeme gospodina Branimira, kneza Slavena, ja Priština župan… moja sagradismo…). Četvrti natpis potječe iz Šopota kod Benkovca, a otkriven je pri iskapanjima 1927. i 1928, kada je pronađen veći dio lijeve grede crkvene pregrade i zabat na kojima je uklesan tekst: BRANIMIRO COM[MES] DVX CRVATORV(M) COGIT[AVIT?…] (Vojvoda Branimir, knez Hrvata, naumi…). Natpis ima izuzetno značenje jer se tu prvi put na jednom epigrafskom spomeniku javlja etnik Hrvat u obliku koji dosta vjerno reproducira njegov današnji izgovor. Peti, najcjelovitije očuvan natpis, nađen je pri revizijskim istraživanjima 1977. i 1984. na lokalitetu Otres–Lukačuša, nedaleko od Bribira. Duž greda i zabata teče natpis: + IN N(OMINE) D(OMI)NI TE(M)POR(E) DOMNO (BR)ANNI[MERO] DVCI EGO C… OR F[ECIT] AD HO]NORE(M) BEATI PETRI ET S(AN)C(T)E MARIE S(AN)C(T)I GEORGII S(AN)C(T)I STEFANI S(AN)C(T)I MARTINI S(AN)C(T)I GRISOGONI S(AN)C(T)E CRVCIS (U ime Gospodnje, u vrijeme gospodina Branimira kneza, ja… učinih u čast Blaženog Petra i Svete Marije, Svetog Jurja, Svetog Stjepana, Svetog Martina, Svetog Krševana, Svetog Križa). Ulomak nađen u prvim istraživanjima 1911. i 1912. sa slovima BR, kojima počinje Branimirovo ime, izgubljen je prilikom brojnih preseobi Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika za II svjetskog rata i nakon njega. Natpisi iz Ždrapnja, Šopota i Otresa čuvaju se u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.

LIT.: Š. Ljubić: Pisan spomenik iz dobe hrvatskoga vojvode Branimira. Rad JAZU, 1874, 26, str. 93–102. — F. Rački: Pisan spomenik iz dobe hrvatskoga vojvode Branimira. Ibid., str. 103–108. — Isti: Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia. Zagrabiae 1877, 8–14, 374–384. — R. Horvat: Branimir i Teodozije. Crtice iz hrvatske crkvene povijesti. Danica (kalendar), 1898, str. 119–129. — D. Gruber: Branimir i Mutimir, hrvatski knezovi. Prosvjeta (Zagreb), 13(1905) 16, str. 511–514; 17, str. 540–547. — L. Jelić: Hrvatski spomenici ninskoga područja – Kapela sv. Križa u Ninu. Zagreb 1911, 4. — F. Šišić: Priručnik izvora hrvatske historije, I/1. Zagreb 1914, 123–124, 202–208. — Isti: Hrvatski knezovi Zdeslav i Branimir (878–892). Hrvatska prosvjeta, 4(1917) str. 1–10. — Isti: Povijest Hrvata u doba narodnih vladara. Zagreb 1925. — Lj. Hauptmann: Koje su sile hrvatske povijesti odlučivale u vrijeme narodne dinastije. Zbornik kralja Tomislava. Zagreb 1925, 174–175. — L. Marun: Ruševine crkve sv. Luke na Uzdolju kod Knina s pisanom uspomenom hrv. kneza Mutimira. Starohrvatska prosvjeta, NS 1(1927) 2, str. 290, 313. — b. b.: Spomenici stare slave. Zadužbina bana Branimira u Šopotu kod Benkovca. Obzor, 70(1929) 88, str. 7. — M. Klarić: Kako je došlo do otkrića novonađenog spomenika hrvatskog kneza Branimira u Sopotu kod Benkovca. Ibid., 142, str. 5; 144, str. 5; 147, str. 5; 148, str. 5. — I. Krajač: Najnoviji nađeni starohrvatski spomenici hrvatskoga kneza Branimira. Seljačka prosvjeta, 4(1929) 3/4, str. 49–51. — V. Novak: Aliquid de nominibus ducum Croatorum in antiquissimo evangeliario Cividalensi. Zbornik u čast Bogdana Popovića. Beograd 1929, 359, 362, 369–371. — F. Šišić: O novonađenom spomeniku hrvatskog kneza Branimira. Novosti, 23(1929) 123, str. 13. — Lj. Karaman: Iz kolijevke hrvatske prošlosti. Zagreb 1930, 80–81. — N. Maslać: Zaslugom Pape Ivana VIII (872–882) Hrvatska postaje samostalnom državom. Vladanje hrvatskoga bana Branimira 879–892. Katolički tjednik, 17(20)(1941) 15, str. 12. — M. Barada, L. Katić i J. Šidak: Hrvatska poviest. Zagreb 1943, 37–40. — Lj. Karaman: Živa starina. Zagreb 1943, 45–49. — D. S. Popović: Prilozi čitanju i razumevanju raznih starina. Beograd 1957, 386–440. — S. Gunjača: Novi naučni rezultati u hrvatskoj arheologiji. Zagreb 1958, 9–11. — I. Bašić: Nađen je jedan novi ulomak kamene trabeacije iz god. 888. na kojoj se nalazi ime kneza Branimira. Vjesnik Biskupije splitske i makarske, 12(1965) 1, str. 28. — M. Kostrenčić, J. Stipišić i M. Šamšalović: Diplomatički zbornik, 1. Zagreb 1967, 13–22. — D. Lohrmann: Das Register Papst Johannes’ VIII (872–882). Tübingen 1968. — I. Petricioli: Osvrt na ninske građevine srednjega i novoga vijeka. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 16–17(1969) str. 336. — N. Klaić: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Zagreb 1971. — Glossar zur frühmittelalterlichen Geschichte im östlichen Europa, 2. Wiesbaden 1973. — N. Gabrić: Neobjavljeni starohrvatski spomenici u Arheološkoj zbirci Franjevačkog samostana u Sinju. Kačić, 6(1974) str. 39–52. — S. Gunjača i D. Jelovina: Starohrvatska baština. Zagreb 1976, 11–14, 96. — F. Oreb i M. Zekan: Zaštitno iskopavanje srednjovjekovne nekropole oko crkve sv. Petra u Muću Gornjem. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 4–5(1978–79) str. 215–226. — K. Jurišić: Fra Lujo Marun osnivač starohrvatske arheologije. Split 1979, 35. — Vodič Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Split 1979, 30, 33. — M. Tadin: Iz prošlosti Muća. Crkva u svijetu; 15(1980) 1, str. 63. — M. Zekan: Prilog proučavanju arhitekture iz koje potječe natpis kneza Branimira u Muću Gornjem. Gunjačin zbornik. Zagreb 1980, 133–140. — Ž. Rapanić: Bilješka uz četiri Branimirova natpisa. Starohrvatska prosvjeta, S III, 1981, 11, str. 179–190. — Glossar zur frühmittelalterlichen Geschichte im östlichen Europa, 1. Beiheft, 2. Namentragende Steininschriften in Jugoslawien vom des 7. zur Mitte des 13. Jahrhunderts. Wiesbaden 1982, 17, 32–34, 42. — V. Peri: Spalato e la sua Chiesa nel tema bizantino di Dalmazia. Vita religiosa, morale e sociale ed i Concili di Split (Spalato) dei secc. X–XI. Padova 1982, 271–348. — D. Rendić-Miočević: Spomenici (u članku: Branimir. Enciklopedija Jugoslavije, 2. Zagreb 1982², 400–401). — M. Švab: Nekoliko napomena uz radove Ive Goldsteina i Željka Rapanića o naslovima hrvatskih vladara. Historijski zbornik, 37(1984) str. 280–281. — M. Zekan: Otres/Lukačuša, villa rustica, srednjovjekovna nekropola i romanička crkva. Arheološki pregled, 25(1985) str. 161–164. — J. Lučić: Crkvene prilike u Hrvatskoj za kneza Branimira (879–892). Croatica Christiana periodica, 10(1986) 17, str. 1–16.
 
Josip Lučić i Mate Zekan (1989)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i simboli

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

BRANIMIR. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 26.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/2707>.