Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

ABJANIĆ, Ilija, liječnik, narodni zastupnik, publicist, kulturni radnik (Stari Mikanovci, 10. VII 1868 — Vinkovci, 8. IX 1946). Podrijetlom je iz seljačke obitelji. Osnovnu školu pohađao je u Starim Mikanovcima (1875–1880), gimnaziju u Vinkovcima (1880–1888), studirao medicinu u Beču (1888–1892), gdje je i doktorirao 1895. Gimnaziju i fakultet je pohađao kao stipendist Brodske imovne općine, a samo posljednja dva semestra fakulteta stipendist je Ministarstva vojske u Beču. Kao općinski liječnik radio je u Vrbanji (1898–1900), Ivankovu (1900–1904) i Kupinovu (1904/1905). Otpušten je iz državne službe 1905. te je radio kao privatni liječnik u Vinkovcima (1905–1908) i općinski liječnik u Nerežišćima (1908/1909). Zbog pomaganja sudionicima u agrarnim nemirima premješten je u Stankovce gdje je radio na suzbijanju malarije; 1909–1911. radi u Oklaju, 1912. u Pagu, a 1913–1931. u Imotskom. Nakon umirovljenja 1931. došao je u Zagreb i neko vrijeme obavljao privatnu liječničku praksu. Zatim 1944. odlazi u Cernu, a 1945. u Vinkovce. — Kao gimnazijalac postao je vođa vinkovačke omladine u borbi protiv ostataka germanizacije – uspio je u tamošnje vatrogasno društvo uvesti hrvatski jezik kao uredovni umjesto njemačkog – i pokušaja mađarizacije. Na izborima za Sabor 5. II 1907. izabran je za zastupnika kotara Cerne (Srijem) kao dvadeseti zastupnik Stranke prava. Iste godine 11. srpnja s još sedamnaestoricom pravaša potpisao je politički proglas u povodu kraljeva dekreta o raspuštanju Sabora. U tom razdoblju javlja se u pravaškim listovima: Hrvatski branik (1904, 1905, 1908, 1909), Hrvatska zastava (1905, 1907, 1908), Hrvatsko pravo (1907), Glasonoša (1909), Hrvatska Bosna (1909, 1910), Hrvat (1910). Osobito se ističu dvije serije članaka: Osvrit na godišnjicu velike i javne skupštine u Ivankovu, koju je A. i organizirao u sklopu gibanja 1903. i odlaska bana Khuen-Héderváryja u Hrvatskom braniku (7 nastavaka) i O takozvanom srbskom pitanju u Hrvatskoj zastavi (13 nastavaka). Zbog prve serije članaka, među kojima je jedan cenzura zabranila, otpušten je iz državne službe. U Hrvatskom saboru napose se bavio pitanjem iseljeništva te zloupotrebama pri izborima, a borio se i protiv mađarizacije. U prvoj fazi svoga političkog razvitka pristajao je uz Frankovu orijentaciju, što se vidi iz govora koji se nalaze u Stenografičkim zapisnicima i prilozima sabora kralj. Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, II/1,2 (Zagreb 1907). U predizbornoj kampanji isticao se javnim nastupima. Za obavljanja liječničkog poziva u Srijemu; Slavoniji, Dalmaciji i Bosni održao je niz prosvjetnih i političkih predavanja, suzbijajući zaostalost, alkoholizam i podupirući načela Stranke prava; u Imotskom se borio protiv utjecaja Rimokatoličke crkve. God. 1925. povukao se iz političkog života doživjevši više napada orjunaša te sukobivši se sa Stjepanom Radićem kao protukandidatom na izborima u Cerni 1907. Za gimnazijskih dana postao je član Matice hrvatske i njezin povjerenik, a na studiju je bio član kluba studenata »David Starčević«. Surađivao je i u listovima: Vjesnik književnog društva Sv. Jeronima (1917), Slobodni dom (1922), Vijenac (1927) i Preko (1928). U publicistici se služio pseudonimima Vaš glasoviti narodni lečnik i Franjo. — Kao mlad liječnik počeo je prikupljati hrvatsko medicinsko nazivlje te je 1930. dovršio opći Ljekarski rječnik hrvatskoga govora s dodatkom Erotica croatica (sadrži oko 90 000 riječi te je najopsežniji terminološki rječnik; opsegom su od ovog rječnika veći samo Akademijin rječnik i Odostražnik Josipa Matešića, ali na žalost nije tiskan). Sastavio je i opći medicinski rječnik Ljekarsko vještačko nazivlje općeg hrvatskog govora, 1931 (1383 str., izrađen na temelju Guttmannove Medizinische Terminologie 23. i 24. izdanja Waltera Marlea). Baveći se amaterski problemima filologije, proučavao je antroponimiju, toponimiju, oronimiju i hidronimiju. Zalagao se za jekavštinu, uveo je nove pravopisne znakove i naglaske (abeceda mu ima 44 slova te 13 naglasaka i priglasaka), postavio je nova pravila o zvučnosti i zaštiti govornih glasova i nazvao svoj novi sustav »hrvatskom harvaticom«. Njegov je ideal bio povratak starokršćanstvu i starvhrvatstvu kao mogućnosti zbližavanja cijelog čovječanstva jer je smatrao da će zapadnoevropska kultura, temeljena na Razumu i Sili, doživjeti neuspjeh i da umjesto nje mora opet uskrsnuti prednjoazijska starokršćanska prosvjeta temeljena na Duhu i Istini. Stoga je ustanovio »prastaro misoslovlje«, nov nauk koji donosi izvorno tumačenje i značenje riječi i izričaja od njihova postanka. — Objelodanjeni su samo neki od njegovih rukopisa. U Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu pohranjene su 20 763 stranice rukopisa, koji se tematski može podijeliti u ove skupine: politika (npr. Nauka dra Ante Starčevića, 1936/1937; Značenje dra Ante Starčevića, 1937/1938; Politička oporuka Ante Starčevića, 1937; Rješavanje hrvatskoga pitanja, 1937; Poučne crte iz djela dra Eugena Kvaternika, 1937; Ecce homo, eto čovjeka! 1937), jezikoslovlje (npr. spomenuti stručni medicinski rječnici; Prigodan i pravopisan rječnik, 1922; Osvrt na Maretićevu Gramatiku hrvatskoga jezika, 1923; Borba za hrvatsku središnju jekavštinu, 1929; Stvarno kazalo Manojlovićeve Povjesti starog Orjenta, 1929; Biblijsko kazalo imena Staroga i Novoga zavjeta, 1931; Najnovija predavanja o pravopisu hrvatskoga jezika i o pravilnu naglasku hrvatskoga govora, 1931; Stvarno kazalo Homerove Ilijade i Odiseje pa Vergilove Aeneide, 1931; Hrvatski knjiški preporod, 1933; Što znači zapravo vaše ime i prezime, 1938) te njegovi filozofski pogledi na starokršćanstvo i starvhrvatstvo (uz spomenuto »misoslovlje« i Čista nauka Hristova, 1931; Hrvati sinovi Horovi (Sunčevi), 1931–1940; Rješavanje starokršćanskoga pitanja 1942), kao i 20 svežnjeva prijepisa pisama upućenih suvremenicima pod nazivom Hrvatska pokretna pisma, u kojima se zalaže za obnovu hrvatskoga preporodnog pokreta. Osim u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, rukopisna ostavština se nalazi još i u JAZU u Zagrebu te u Muzeju grada Zagreba.

DJELA: Što je istina. Vinkovci 1906.
 
LIT.: Dvadeseti starčevićanski zastupnik u saboru. Hrvatska zastava, 4(1907) 6, str. 1–2. — Mirko Kutuzović: Otvoreno pismo. Narodna obrana, 6(1907) 39, str. 3. — Stenografički zapisnici i prilozi sabora kralj. Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, II/1. Zagreb 1907, 648. — U.: Živio dr. Ilija Abjanić. Hrvatska Hrvatom, 1(1907) br. 4. — Mate Šimundić: Rukopisni riječnik dra Ilije Abjanića. Medicina, 13(1976) 1, str. 69–71. — Isti: Drugi medicinski rukopisni rječnik dr. Ilije Abjanića. Medicina, 14(1977) 2, str. 111–112.
 
Vladimir Dugački (1983)