GRŠKOVIĆ, Niko, novinar i političar (Vrbnik, 15. XI. 1863 — New York, 21. III. 1949). U Senju završio gimnaziju 1883, bogosloviju 1887. Te godine kapelan je u Ogulinu i Kraljevici, 1888. u Fužinama te 1889. u Bakru, gdje je početkom šk. g. vjeroučitelj u Kraljevskoj nautičkoj školi i u svim gradskim učionicama, zatim je 1893. kapelan u Delnicama i kateheta u Gospiću, pa kapelan u Perušiću. God. 1894. administrator je u Kaluđerovcu, 1896. u Boričevcu, 1897. u Kostreni, 1898. u Gerovu i 1900. u Hribu, a 1901. zbog političkih sukoba sa svjetovnim i crkvenim vlastima iselio se u Chicago. Politikom i novinarstvom počeo se baviti u Starčevićevoj Stranci prava te je neko vrijeme uređivao stranački dnevnik Hrvat, a 1895–96. bio je fiktivni vlasnik i izdavač gospićkoga pravaškog polumjesečnika Hrvat. U Chicagu je odmah postao član Hrvatske narodne zajednice, osnovao hrvatske katoličke župe u Chicagu i Clevelandu, pokrenuo gradnju tamošnjih hrvatskih crkava, kupio od N. Polića list Chicago-Sloboda i izdavao ga u Chicagu do 1902. i Clevelandu do 1904. pod imenom Hrvatska sloboda. U New Yorku je jedini izdavao hrvatski dnevnik u SAD Hrvatski svijet (od 1917. Jugoslavenski svijet, a od 1921. Svijet), kojemu je bio urednikom, a jedno vrijeme i vlasnikom, sve do svog povlačenja iz javnog života 1938. Izabran je 1909. za potpredsjednika Hrvatske narodne zajednice i za prvog urednika njezina službenoga glasila Zajedničar (1909–1912). Među iseljenicima ističe se borbom protiv Austro-Ugarske i zalaganjem za ujedinjenje južnoslavenskih naroda. Javno ustaje 1911. protiv nastojanja američkih vlasti da se Slaveni iz Austro-Ugarske izjašnjavaju ili kao Austrijanci ili kao Mađari i raskrinkava mađarsku akciju u SAD da predstavi Austro-Ugarsku kao demokratsku državu. God. 1912. osniva Hrvatski savez i, osim u početku, ostaje mu do kraja predsjednikom. Zadaća saveza i njegova glasila Hrvatski svijet bila je jačanje protuaustrijskog stava među hrvatskim iseljenicima. Postaje 1915. članom Jugoslavenskog odbora u Londonu. S A. Biankinijem i M. Pupinom organizira Prvi jugoslavenski narodni sabor (Chicago 1915), kojemu i predsjeda, kao i drugom saboru (Pittsburgh 1916), na kojem je izabran za člana Izvršnog odbora Jugoslavenskoga narodnog vijeća. Da bi 1918. preuzeo vođenje Jugoslavenske kancelarije u Washingtonu, napušta svećeničko zvanje i potpuno se posvećuje političkom radu i novinarstvu. Zalagao se da buduće uređenje Jugoslavije odredi ustavotvorna skupština, a po uvjerenju je bio republikanac i federalist te izražavao rezerve prema Krfskoj deklaraciji. Razočaran pobjedom velikosrpskih ideja u stvaranju nove države, prelazi u trajnu opoziciju prema Jugoslaviji i njezinim režimima. Svoja gledišta iznosi u Svijetu, kojemu je zbog toga zabranjeno raspačavanje u Jugoslaviji. Težište svog djelovanja G. između dvaju ratova stavlja na unapređenje društvenog i gospodarskog položaja hrvatskih iseljenika u SAD, što ga zbližuje s radničkim i socijalističkim pokretom. Zbog toga je izložen napadima konzervativnog dijela Narodne hrvatske zajednice (od 1926. Hrvatska bratska zajednica) i prisiljen na mnoge novinske polemike. G. je jedan od najvećih ljudi hrvatskog iseljeništva. Razumio je bitna pitanja njegove egzistencije, umio kontaktirati s ljudima i izraziti njihove želje i potrebe, bio je vrstan govornik i polemičar, cijenjen i od svojih protivnika. Pišući 25 godina danomice članke u Svijetu o ljudima i događajima koji su zasijecali u svakidašnji život hrvatskih iseljenika, stekao je neprolazne zasluge u oblikovanju njihove svijesti i njihova društvenog i političkog angažiranja.
LIT.: I. F. Lupis-Vukić: Don Niko Gršković. Novo doba (Split), 21(1938) 261, str. 3. — D. Niko Gršković jedan od najistaknutijih hrvatskih iseljenika u Americi. Matica, 1(1951) 1, str. 18. — V. Holjevac: Hrvati izvan domovine. Zagreb 1967, 98, 128–129, 130–131, 134, 139, 153–154, 158, 160. — I. Čizmić: Prilog za životopis Nika Grškovića istaknutog hrvatskog iseljenika. Krčki zbornik, 1970, 1, str. 371–383. — Isti: Povijest Hrvatske bratske zajednice. Zagreb 1994, 65, 88, 93, 138, 151, 153, 157–161, 165, 178–179, 207–208.
Srećko Ljubljanović (2002)
