Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BREZOVAČKI, Tito (Brezovachky Titus, Brezovatsky Tituš, Baltazar), dramski pisac i pjesnik (Zagreb, 4. I 1757 — Zagreb, 29. X 1805). Osnovnu školu polazio u Zagrebu, nižu gimnaziju u Varaždinu i Zagrebu, humaniora (V i VI razred) u Zagrebu i Varaždinu. God. 1773. stupa u Pavlinski red te boravi godinu dana u Remetama, dvije u Svetoj Jeleni kod Čakovca i tri, 1776–79, u Lepoglavi. Školovanje nastavlja u Visokomu pavlinskom učilištu u Pešti, gdje je ostao dvije godine te završio filozofiju i teologiju. Vrativši se u Varaždin kao svećenik, službuje 1781. i 1782. u pavlinskoj gimnaziji, a u Redu ostaje sve do njegova ukinuća 1786. Prisiljen potom prihvaćati službe po nalogu biskupa, sukobljuje se često s crkvenim vlastima i potuca po župama sjeverne i zapadne Hrvatske. Od 1789. do 1790. kapelan je u Križevcima, potkraj 1790. dolazi u obližnji Rakovec, ostaje ondje bez odobrenja do 1792, a Duhovni ga stol uskoro kažnjava zatvorom zbog dugova. Narušena zdravlja skrasuje se privremeno u Krapini, gdje je najdulje službovao (1794–98). Njegove molbe Duhovnom stolu da ga oslobode dušobrižničke službe ostaju bez odgovora. Početkom 1799. premješten je u Ruševo kraj Požege. Krajem iste godine postaje ipak altaristom, a u proljeće 1800. prebendarom Svetog Ivana kod župe Sv. Marka u Zagrebu. Tu je u pet posljednjih godina napisao više nego dotad, premda ga i dalje prate novčane i životne nedaće. Magistrat uskraćuje pravo raspolaganja primanjima, a M. Rafaj mu u svojoj kanoničkoj vizitaciji zamjera svjetovno ponašanje, posebice civilnu nošnju i posjete kazališnim predstavama. Pateći dugo od plućne bolesti, umro je iznenadno u svomu prebendarskom domu. — Kao najranije književno djelo Brezovačkoga spominje se zbirka latinskih pjesama, tiskana navodno u Zagrebu 1780, kojoj nije sačuvan ni jedan primjerak. Prvo poznato djelo, drama Sveti Aleksi, tipična je školska drama kakvu su gajili isusovci. Napisao ju je za đake varaždinske gimnazije, gdje je i izvedena prije no što je tiskana u Zagrebu 1786. (Ponovno ju je postavio G. Paro tek 1977.) To je obradba legende o svecu isposniku koji je na dan vjenčanja napustio roditeljski dom i vrativši se nakon 17 godina kao siromah, još toliko godina živio neprepoznat. Iako sputan svećeničkim zvanjem i nekim stvaralačkim nedoumicama, već u oblikovanju lika sluge Favorina navijestio se budući komediograf kao kritičar zbilje. Zatim nastaje nekoliko hrvatskih, latinskih i jedna njemačka pjesma, aktualne i prigodne tematike. Pjesmu u elegijskim distisima Dalmatiae, Croatie et Slavoniae, trium sororum recursus ad novum Pro Regem Comitem Joannem Erdody napisao je početkom srpnja 1790. u Križevcima. U njoj se tri hrvatske zemlje obraćaju novom banu da ih zaštiti od mađarskog presizanja, a napadaju hrvatski političari, ponaprije biskup M. Vrhovec. Pjesma je, kao »najbučnija manifestacija hrvatske narodne svijesti«, anonimno kolala u rukopisima (hrvatski prepjev S. Ivšića objavljen je u Hrvatskoj reviji, 1929, 4). Opirući se jozefinističkom pokretu, koji ga je kao pavlina lišio redovničkog života, B. se upušta u polemiku sa Hieronymom Szabadhégyijem koji je s jozefinističkih nazora napadao zagrebački viši kler, a kao uzor stavljao biskupa Vrhovca. B. o tome piše u knjižici Authoris et reflexionum de reformatione cleri Zagrabiensis, per nob. d. Hieronimum Szabadhégyi propositarum confutatio (Zagreb 1793). Potičući hrvatsko plemstvo na otpor Napoleonu, piše Ode inclytae nobilitati regnorum Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniae (Zagreb 1800). Prigodna su i druga latinska djela: pjesma posvećena inauguraciji velikog župana A. Amadéa (Festis honoribus illustrissimi domini comitis Antonii Amade, Zagreb 1803), pjesme posvećene grofu Bartolomeju Patačiću, slavonskom posjedniku Jakovu Svetiću (Illustri nomini spectabilis domini Jacobi Szvetich etc., Zagreb 1803?), svećeniku Matiji Blažiću, sucu Stjepanu Josipoviću, biskupu Vrhovcu (nakon što ga je imenovao zagrebačkim prebendarom). Pjesma Ad ablegatos Croatiae (1805) upućena je hrvatskim zastupnicima u Ugarskom saboru s porukom neka brane interese domovine. Brezovačkom se pripisuje i pjesma od 203 heksametra Non quisnam scripsit, sed num bene scripta reflectas iz 1970. Sačuvana je njegova njemačka pjesma Ode auf die Feyerliche Einweihung der von Maria Theresia (tiskana 1901. u Deželićevoj knjizi: Iz njemačkoga Zagreba). O hrvatskim djelima Brezovačkog već je I. Kukuljević Sakcinski mislio da je osim satiričnih pjesama u kalendarima, objavio i nekoliko romana i drama te da je ostavio i neka rukopisna djela. P. J. Šafařík navodi da je B. za boravka u Krapini sastavio Igrokaz pastirski i satiru Kovač krapinski. F. Fancev pretpostavio je da bi po duhu i idejama B. mogao biti i autor pjesme Horvat Horvatom horvatski govori (Novi kalendar, 1801), ali ju je M. Ratković pripisao J. Maljevcu. U zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci čuva se njegov autograf, inače anonimne pjesme Jeremijaš nad horvatskoga orsaga zrušenjem narekujuči (45 dvanaesteračkih strofa). U njoj napada rasap morala krajem XVIII st., zbog čega ju je cenzura 1801. zabranila. U povodu izgradnje Zakladne bolnice u Zagrebu objavio je pjesmu Uspominak prečasnoga upelavanja redovničke bratje od milosrdja (Zagreb 1804). Pod utjecajem Kačićeve poezije, ali i kraćeg službovanja u požeškom kraju, nastala je deseteračka pjesma u ikavskoj štokavštini Pisma visokorođenom gospodinu baronu Juri Rožiću (Zagreb 1805). Komediju Matijaš Grabancijaš dijak završio je već krajem 1803. i prikazao u kraljevskom konviktu u Zagrebu 12. I 1804, a iste ju je godine, uz znatne intervencije cenzure, sâm objavio. Drugo, nešto prerađeno izdanje priredio je 1821. T. Mikloušič. Komedija je ponovno izvedena 20. i 21. I 1849. u teatru na Markovu trgu te, cenzurirana, 13. VI 1857. Matijaša je štokavski preradio J. E. Tomić (izvedba 12. II 1882, ostala na repertoaru do 1900). Štokavsku preradbu pod naslovom Grabancijaš preporođen objavio je V. Gaj (1869. i 1881). U Mikloušičevoj redakciji Matijaš je prikazan u rujnu 1916, zatim je u preradbi i režiji T. Strozzija ponovno postavijen 18. IX 1929, a u režiji H. Nučića obnovljen 1946, ostavši na repertoaru do 1948. Pjesmu Grabancijaševu uglazbio je I. Zajc, a B. Širola skladao je operu pod naslovom Grabancijaš (praizvedena 1936). Pisana u duhu vremena, bez ženskih likova, te s nizanjem prizora bez čvršće povezanosti, komedija Matijaš Grabancijaš dijak pokladna je igra napisana u stilu njemačkih Fastnachtspile i bečkih komedija, tzv. die Wiener Posse, iz koje izbijaju prosvjetiteljsko-didaktične tendencije vremena. Prema Batušićevoj ocjeni, unatoč svim nedostacima, nevjerojatnostima i nelogičnostima u strukturi djela, proturječnim funkcijama glavnog lica i pokretača radnje, disproporcijama u kompoziciji i mješavini stvarnih, nestvarnih i pokladnih elemenata, ta je komedija značajan i u mnogom pogledu osamljen kvalitativan dokument, premda više socijalnog negoli književno-teatarskog značenja. U komediji Diogeneš ili Sluga dveh zgubljeneh bratov, B. dramaturški vješto obnaša oštroumno, racionalističko-prosvjetiteljsko rasuđivanje aktanata, predstavnika nižih staleža, u sukobu s moralom povlaštenih. Njegov sluga Diogeneš srodan je upravo po tomu Beaumarchaisovu Figaru. Nedostatak da zamisli i provede jedinstvenu i akcijsku nit u zbivanjima obilno je i uspješno, kako navodi R. Bogišić, nadoknadio smislom da pojedine prizore i susrete oživi, da lica pokrene, a zbivanja i dogodovštine učini doista smiješnima. Pojedini prizori sami za sebe oživljeni vještim dijalozima i duhovitim doskočicama, primjedbama i zaključcima mnogo su pomogli da se prizori »razigraju« a komičnost postigne željenu razinu. Obje komedije, koje su organski dio jedinstvenoga kajkavsko-školskog, »jednospolnog«, maskulinog teatra povezuje leksičko bogatstvo i raznolikost kajkavskog dijalekta, sadržajna i karakterna istančanost dijaloga te korištenje dokumentarnih pojedinosti iz svakidašnjice. No dok se, prema B. Hećimoviću, komično u jeziku Matijaša grabancijaša dijaka ponajviše javlja kao sastavna komponenta slobodnih posuđenica iz života, kojima se vjerno obilježavaju pojedina lica i njihov govor, a pokatkad čak i prilike, u Diogenešu se komično oblikuje ponajčešće iz smisla i biti riječi, jer je i ona sama fleksibilnije doživljavana i jer prema njoj postoji i kreativniji odnos. Ne zna se kad je B. napisao Diogeneša, a prvi poznati tekst objavio je Mikloušič tek 1823. i to bez oznake autora (iako u pismu Šafařiku ističe da joj je Tituš autor, Gracđa, 1938, 13). Njegovom preradbom Diogeneš je sveden na sentimentalnu okosnicu, što je utjecalo na književnokritički odnos prema tom djelu do utvrđivanja izvornika Vodnikovom i Fancevljevom zaslugom. Prva izvedba Diogeneša (prema rukopisu iz NSB-a) bila je 120 godina nakon autorove smrti, 28. X 1925. u Zagrebu (u režiji B. Gavelle), a održala se na repertoaru do 1930. Predstava je obnovljena 1939, a ponovno postavljena 24. IX 1948. u Nučićevoj režiji i 1959. u Gavellinoj. Obje komedije imale su i suvremene scenske obradbe, a i više izvedbi u novije doba. — Osim pojedinačno, djela Brezovačkog tiskana su već u požunskim Ephemerides politicostatisticae za 1804, a poslije Mikloušičevih redakcija (1821. i 1823), tek Vodnik započinje s proučavanjem i objavljivanjem izvora (latinske pjesme i Matijaš, Građa za povijest književnosti hrvatske, 1925, 9). Dvije latinske i hrvatsku pjesmu Jeremijaš objavio je Fancev (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1932, 11), kao i komediju Diogeneš (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1940, 15). Matijaša je 1940. priredio V. Prestini, a kritičko izdanje svih djela priredio je M. Ratković (Stari pisci hrvatski, 1951, 29). Diogeneša je objavio i M. Matković (Antologija hrvatske drame, 1, Beograd 1958). Nekoliko latinskih pjesama s usporednim hrvatskim prijevodom objelodanili su V. Gortan i V. Vratović (Hrvatski latinisti, 2. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1970, 3), a njegova hrvatska djela Hećimović (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1973, 22) te Diogeneša u Antologiji hrvatske drame, 1 (Zagreb 1988). Odlomci djela Tite Brezovačkog uvršteni su u antologije i hrestomatije hrvatske dramske književnosti. U znanosti se o Brezovačkom najprije raspravljalo u okviru kajkavske komediografije (Đ. Šurmin, V. Gudel, N. Andrić), zatim o njegovim stranim uzorima (Fancev, D. Švob) a Fancev ga je, na temelju pjesničkoga rada, nazvao najizrazitijim hrvatskim slobodarom koji je veličao narodne tradicije te svoje suvremenike prvi nakon Vitezovića upućivao stazama obnove i preporoda. Književne i scenske vrijednosti njegovih kazališnih djela ističu se tek u novije doba. Zapaženo je da je uz kajkavski rado upotrebljavao i elemente ostalih govora i narječja, ali je, kako ističe J. Vončina, najčešće svjesno išao za razlikama i nijansama te se stvaralački odnosio prema jeziku i njegovim mogućnostima. Dramsko stvaranje Brezovačkog bilo je povezano s kazališnim tendencijama sredine i vremena, a pisac se izdvojio »talentom i zapažanjem, dijalogom i komikom, akumulirajući u sebi iskustva dotadašnje kajkavske dramske književnosti i zagrebačkih kazališnih nastojanja« (Hećimović).

DJELA: Svezi Alexi vu chetverom zpelyanyu... Vu Zagrebu Pritizkano po Josefu Karolu Kotche, 1786. — Authoris et reflexionum de reformatione cleri Zagrabiensis, per nob. d. Hieronymum Szuabadhégyi propositarum confutatio. Zagrabiae, Typis Iosephi Caroli Kotsche 1793. — Ode inclytae nobilitati regnorum Dalmatiae Croatiae Sclavoniae occasione secundariae in Gallum insurrectionis generalis. Zagrabiae, Typis Novoszelianis (1800). — Amplissimis honoribus ill. dni. comitis Bartholomaei Patachich de Zajezda, dum festivo situ in supremum moderatorem provinciae Poseganae inauguratus fuisset. Zagrabiae (1803). — Festis honoribus illustrissimi domini comitis Antonii Amade... Zagrabiae 1803. — Illustri nomini spectabilis domini Jacobi Szvetich... Zagrabiae (1803). — Amicus pro amico poeta in criticos carminis ejusdem. Zagrabiae (1804), 19652, 19703. — Carmen eucharisticum a ff. pp. Misericordiae Zagrabiensibus, inclytae genti Croatarum dicatum. Zagrabiae (1804). — Dum. augustisimus Romanorum imperator Franciscus Secundus in imperatorem Austrtacum et ipse Archi-ducatus Austriae in imperium Austriacum solemnissime proclamaretur. Zagrabiae (1804). — Mathias Grabantzias Diak vu trojem dogodu izpelyan. Zagreb 1804, 18212, 19403Uzpominak prechaztnoga upelavanya redovnichke bratje od miloszardja zvane u iznova podignute kuchie, illiti klostar u kojem ubogim i boleztnikom polag naridbe i zaveza reda szvojega vazdar szlusili budeju. Zagreb 1804. — Admodum reverendo domino Mathiae Blasich... Zagrabiae (1805). — Epicedion perillustri ac generoso domino Josipovich Stephano... Zagrabiae (1805). — Piszma Viszoko rodjenomu gozpodinu Baronu Juri Rosichu czesz. kralj. majoru etc. etc. na dan njegovog z poglavito rodjenom frajlom Josephum Shegert prechaztnoga vinchanya. Zagreb (1805). — Reverendissimo domino losepho Karvanchich, ex-Paulino et liberae reliaeque civitatis Zagrabiensis parocho. Zagrabiae (1805). — Diogenesh ili szluga dveh zgublyeneh bratov. Veszeli igrokaz vu peterom zpelyivanyu. Zagreb 1823. — Djela. Stari pisci hrvatski, 29. Zagreb 1951. — Dramska djela. Pjesme. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 22. Zagreb 1973.
 
LIT.: P. J. Šafařík: Geschichte der südslawischen Literatur, 2. Prag 1865, 91, 291, 329–330. — I. Kukuljević Sakcinski: Prinesci za povjest književnosti hrvatske. Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 12(1875) str. 55, 63. — J-S.: »Grabancijaš« u preradi J. E. Tomića. Pozor, 1882, br. 41. — Đ. Šurmin: Pabirci po kajkavskoj literaturi. Vienac, 26(1894) 45, str. 720–722; 46, str. 735–739. — V. Gudel: Stare kajkavske drame. Zagreb 1900. — N. Andrić: Izvori starih kajkavskih drama. Rad JAZU, 1901, 146, str. 75–76. — Đ. Šurmin: Hrvatski preporod, 1. Zagreb 1903, 12, 42, 62–68. — B. Vodnik (B. Drechsler): Prilozi za povijest hrvatske književnosti: Tito Brezovački i Andrija Kačić Miošić. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1912, 7, str. 128–130. — D. Prohaska: Komedija staroga Zagreba. Nastavni vjesnik, 25(1916–17) 3, str. 148–165. — S. Pelz: Prvo izdanje »Matijaša Grabancijaša dijaka«, Hrvatska prosvjeta, 4(1917) str. 152–153. — B. Vodnik: Prilozi za povijest hrvatske književnosti. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1920, 9, str. 244–301. — Isti: Hrvatski đak u predilirsko doba. Omladina, 4(1920–21) 6/7, str. 140–144; 8, str. 167–168. — R. Maixner: Kako je profesor Vodnik mislio da je otkrio Ameriku ili prilog poznavanju stare kajkavske literature. Obzor, 66(1925) 316, str. 4. — S. Parmačević: Tituš Brezovački, »Diogeneš« ili »Sluga dveh zgubleneh bratov«. Riječ, 7(1925) 250, str. 3. — P. Skok: Diogeneš. Jugoslavenska njiva, 9(1925) II/11, str. 343–348. — Đ. Šurmin: »Diogeneš« T. Brezovačkoga. Vijenac, 3(1925) VI12, str. 312. — S. Tomašić: Teatarska marginalija. Jugoslavenska njiva, 9(1925,) II/9, str. 291. — B. Vodnik: Tituš Brezovački, Diogeneš. (Malo odgovora.) Ibid., II/10, str. 325–327. — (B. Gavella): Intervju o »Diogenešu«. Hrvatska pozornica, 1925/26, 6, str. 85–88. — B. Vodnik: Komediograf staroga Zagreba. Tituš Brezovački. Ibid., 8, str. 122–130. — F. Fancev: Iz naše političke prošlosti. Hrvatska revija, 2(1929) 4, str. 209–216. — K. Mesarić: »Matijaš Grabancijaš dijak«. Riječ, 25(1929) 29, str, 12–13. — A. Kassowitz-Cvijić: Tito Brezovački, kajkavski komediograf. Hrvatsko kolo, 11(1930) str. 259–296. — P. Skok: Kajkavski humor. Riječ, 26(1930) 15, str. 31–33. — F. Fancev: O drami i teatru kaptolskoga Zagreba. Hrvatsko kolo, 13(1932) str. 134–149. — Isti: Sitni prilozi za povijest hrvatske književnosti. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1932, 11, str. 232–253. — Isti: Dokumenti za naše podrijetlo hrvatskoga preporoda. Ibid., 1933, 12, str. 45. — D. Švob: Odnos »Matijaša Grabancijaša dijaka« prema Goetheovu »Faustu«. Narodna starina, 12(1933) 32, str. 76–77. — F. Galinec: J. Habdelić, T. Brezovački, Š. Zagrebec. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1935, XV/1–2, str. 66–70. — Đ. Šurmin: Tito Brezovački i književnici kajkavci. Ibid., 1936, XVI/2, str. 309–313. — F. Fancev: Dva priloga za povijest hrvatskih pavlina. Starine, 1937, 38, str. 305–308. — M. Ratković: Croatica iz praških arhiva. Građa, 1938, 13, str. 156. — (B. Gavella): O »Diogenešu«. Komedija, 6(1939) 27, str. 10–13. — F. Fancev: Dva igrokaza kajkavske dramatike iz početka 19. vijeka. Građa, 1940, 15, str. 201–214, 220–274. — V. Kučinić: Tito Brezovački, ekspavlin i pisac »Grabancijaša« moli zagrebački magistrat za mjesto propovjednika. Novosti, 35(1941) 81, str. 16. — V. Dukat: Sladki naš kaj. Zagreb 1944, 251–254. — M. Kombol: Hrvatska drama do 1830. Hrvatsko kolo, 2(1949) 2/3, str. 293–311. — S. Batušić: Komediografija Tita Brezovačkoga (uvod u: Djela Tituša Brezovačkoga. Stari pisci hrvatski, 29. Zagreb 1951, str. IX–XLIV). — M. Ratković: Tituš Brezovački (pogovor, napomene, prilozi i rječnik u: Djela Tituša Brezovačkoga. Ibid., str. 223–295). — T. Matić: Kačićev »Razgovor ugodni« među kajkavcima. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1956, 27, str. 209–213. — F. Švelec: Hrvatsko društvo s kraja XVIII stoljeća u komedijama Tita Brezovačkoga. Zagorski kalendar, 1960, str. 168–175. — J. Jurančič: Kajkavsko narječje kao književni jezik u djelima Tita Brezovačkoga. Ljubljana 1961. — H. Kindermann: Theatergeschichte Europas. Salzburg 1962, 653. — B. Polić: Jezik Tita Brezovačkoga u djelu »Matijaš Grabancijaš Dijak«. Jezik, 10(1962) 2, str. 51–55. — O. Šojat: Kajkavska drama i razvitak hrvatskoga kazališta. Rad JAZU, 1962, 326, str. 175–184. — M. Ratković: O autorstvu pjesme »Horvat Horvatom horvatski govori«. Zbornik u čast Stjepana Ivšića. Zagreb 1963, 303–316. — A. Djamić: Dva priloga za povijest starije hrvatske književnosti. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 1965, XXXI/3–4, str. 250–252. — S. Batušić: Kajkavski repertoar Hrvatskog narodnog kazališta. Kaj, 2(1969) 11, str. 3–26. — O. Šojat: Starija hrvatska kajkavska drama. Ibid., str. 44–52. — Ista: O dvjema kajkavskim revolucionarnim pjesmama s kraja osamnaestog stoljeća. Croatica, 1(1970) 1, str. 221–223. — V. Vratović: Tito Brezovački. Hrvatski latinisti, 2. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 3. Zagreb 1970, 861–865. — I. Grošinić: Iz života Tituša Rrezovačkog u zelinskom kraju. Kaj, 4(1971) 7/8, str. 39–43. — B. Hećimović: Dvije komedije Tituša Brezovačkog. Dva komediografa. Zagreb 1971, 6–54. — Isti: Tito Brezovački, Pozorište, 13(1971) br. 4. — J. Vončina: Jezično grabancijaštvo Tita Brezovačkoga. Umjetnost riječi, 15(1971) 3, str. 205–224. — B. Hećimović: Tito Brezovački (predgovor u: Dramska djela. Pjesme. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 22. Zagreb 1973, 7–33). — R. Bogišić: Književnost prosvjetiteljstva (u: Povijest hrvatske književnosti, 3. Zagreb 1974, 369–370). — B. Hećimović: Dvije komedije Tituša Brezovačkoga. Zbornik Zagrebačke slavističke škole, 3(1975) 3, str. 61–74. — N. Batušić: Povijest hrvatskoga kazališta. Zagreb 1978, passim. — Isti: Tito Brezovački »Sveti Alexi«. Republika, 34(1978) 1/2, str. 181–183. — Isti: Školska kazališta u 18. stoljeću kao oblik scenskog izraza. Dani hvarskog kazališta – XVIII stoljeće, 5. Split 1978, 213–228. — B. Hećimović: Komično u scenskim djelima Tituša Brezovačkoga. Ibid., 293–306. — N. Kolumbić: Didaktičnost kao dramaturška komponenta hrvatske prosvjetiteljske drame. Ibid., 98–120. — Z. Posavac: Povijesni susret umjetnosti i znanosti od romantičnog klasicizma do realizma. Croatica, 9(1978) 11–12, str. 107–137. — F. Švelec: Društveni odnosi u komedijama Tita Brezovačkoga. Dani hvarskog kazališta – XVIII stoljeće, 5. Split 1978, 126–143. — J. Vončina: Jezični izraz kajkavske komediografije. Ibid., 414–438. — S. P. Novak i J. Lisac: Hrvatska drama do narodnog preporoda, 2. Split 1984.
 
Milan Ratković i Redakcija (1989)