Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BRIBIRSKI KNEZOVI (XI–XIV st.). Najodličniji hrvatski dinastički rod kojemu je uspjelo na prijelazu iz XIII u XIV st. skupiti pod svojom vlašću ne samo najveći dio nekadašnjega Hrvatskog Kraljevstva, nego i Dalmaciju, Bosnu, Hum i jedan dio Neretvanske Kneževine. Potekli su od jedne loze jošanskih →  ŠUBIĆA iz Lučke županije (u zadarskome zaleđu) čijem je usponu najviše pridonijelo to što im, čini se, već u XI st. uspijeva zadržati čast bribirskog župana i pretvoriti je u nasljedno dobro svoga roda. Nema sumnje da je postupnom usponu pridonio i izvanredan položaj bribirske utvrde – stare rimske Varvarije – koja je sa susjednom Ostrovicom, doskora također bribirskom – bila glavni stražar na putu prema unutrašnjosti Hrvatske. Budući da Bribirska županija prirodno svršava na rijeci Krki, Bribirci su, po svoj prilici, vrlo rano došli i do Skradina. Spomenute su utvrde i njihova područja ona prvotna jezgra iz koje B. proširuju svoju vlast, tako da se u doba najvećeg uspona zaustavljaju pred frankapanskim Senjom i pod Gvozdom na jednoj strani te na granicama srpske države i dubrovačke općine na drugoj strani. Čini se opravdanim zaključak da već prvi poznati bribirski župan Strezinja iz XI st. drži nasljednu župansku čast. On je već okružen svojom pratnjom – petoricom vitezova; pa bi to moglo biti dokazom da zajedno s vojničkim zapovjedništvom ima u rukama i ostala nekadašnja kraljevska prava u županiji, prije svega sudstvo, kao i pravo ubiranja javnih daća. Upravo ovakav prvotno činovnički položaj koji bi B. znali pretvarati u nasljedstvo po svim zemljama koje su držali u svojoj vlasti – bili su župani, knezovi, banovi, pa i gospodari – osiguravao je članovima roda dosta brz i ne odveć težak uspon, ali bez ikakva jamstva za trajniji uspjeh, s obzirom na to da su jedino u najstarijim stečevinama, na primjer, u Bribirskoj županiji, mogli s čašću spajati i stvaran posjed nad zemljom; ondje su imali i vlastita vlastelinstva. Ako su dakle B. već u XI st. držali najmanje Bribirski županat, onda im velika politička promjena u početku XII st., kad s Ladislavom I i Kolomanom dolazi nova dinastija, nije mogla nauditi. Ta Arpadovići su, htjeli ili ne, morali dijeliti vlast s hrvatskim velikašima. Među njima je bez sumnje jedan od najglasnijih bio bribirski župan. On je zajedno s ostalima dopustio Arpadoviću da se ukrasi Zvonimirovom krunom, jer je i onako čitava Hrvatska bila u njihovim rukama. Arpadović u onim prilikama ne može za sebe dobiti nijednu županiju. Stoga dok se zaklinjao predstavnicima dalmatinske crkve, nema ni traga bilo kakvom »ugovoru« s hrvatskim velikašima koji će otad bez blagoslova dalekoga panonskog vladara početi izgrađivati svoje vlastite državine. Ta izgradnja počinje najprije u vlastitoj županiji. B. su zato u XII st. nasljedni bribirski župani i nitko ih sve do prvih desetljeća XIV st. ne može maknuti iz toga dijela djedovine. Štoviše, Bela IV bit će primoran potvrditi bribirsko kneštvo 1251, premda nikad nisu za njega imali bilo kakvu povlasticu. Rijetki činovnici koje ugarski vladar uspijeva poslati u Hrvatsku prisiljeni su podijeliti vlast s hrvatskim velikašima. Tako se 60-ih godina XII st. ban Beloš povezuje s bribirskim županom Bogdancem i postavlja ga za pristava u jednom sporu. Bogdancu povjerava sličan posao i zadarski knez Petrana, što je nov dokaz da se nalazi na najodličnijem mjestu među hrvatskim velikašima. Vrlo je značajno da se za obnove bizantske vlasti u hrvatskim zemljama za Manojla Komnena bribirski župan ponovno nalazi među onim odličnicima koje vojvoda Rogerije, bizantski upravitelj, okuplja oko sebe. Tada je to Bogdančev sin Miroslav. Kad se 1180. opet mijenja vrhovništvo u Hrvatskoj i Bela III šalje u primorje svoga vojskovođu Maura, župan Miroslav jedan je od najodličnijih pratilaca Maurovih. Poslije je bio u pratnji Belina bana Dionizija. Ban ga postavlja za pristava u jednom sporu, ali je vrlo karakteristično da Miroslav, niti ne pitajući bana, šalje svog sina Grgura kao zamjenika da utvrdi činjenice na terenu. O tadašnjem ugledu i položaju oca i sina u Zadru govori činjenica da Miroslav nakon svršena posla izdaje 1184. ispravu u kojoj izlaže što je sve učinio u povjerenu poslu. Isprava je stoga neprijeporan dokaz o ugledu Bribiraca u društvu Belinih dvorjanika. A upravo to je i ocu i sinu trebalo: službena potvrda vlasti u sada već njihovoj Bribirskoj županiji, bez koje bi teško mogli izdržati suparništvo ostalih hrvatskih velikaša. U to se doba već počinje isticati knez Domald, neposredni susjed Bribirskih u Sidraškoj županiji, koji je bio u povoljnijem položaju od Bribiraca, jer je, osim obalnog pojasa, držao, čini se, i grad Šibenik. Tako je već za Bele III počela suparnička borba između Bribirskih i Domalda, što će se nastaviti i za hercega Andrije i u prvim desetljećima XIII st. Osjećajući da se bez hercega Andrije neće moći održati, Grgur i Domald postaju oko 1200. »kmetovi« (jobagiones) u hercegovoj pratnji. Njih dvojica, kao i svi hrvatski velikaši za Arpadovićâ, ne nazivaju se više kao prije župani (iupani), nego knezovi (comites); nov naziv koji su ugarski vladari donijeli u Hrvatsku ne znači i stvarnu promjenu u političkom životu hrvatskih velikaša. Oni ostaju nasljedni župani u svojim županijama (sada comitatus), u kojima su stekli odličan položaj i bez blagoslova novih vladara. Upravo u toj činjenici očituje se izvanredan položaj hrvatskih velikaša te je stoga neprihvatljiva tvrdnja da je Bela III darovao knezu Miroslavu »u nasljedno leno onu župu kojom je doslije upravljao kao starješina plemena Šubića« (V. Klaić). Nijedan hrvatski velikaš, a posebice Miroslav ili Grgur, nisu pitali Arpadovića smiju li držati župansku čast u županiji u kojoj ugarsko-hrvatski vladar nije imao više što tražiti. Velike, iako prolazne promjene, koje izaziva križarsko osvajanje Zadra 1202, poremetile su i dotadašnje odnose u Hrvatskoj. B. su potisnuti, jer vodstvo preuzima knez Domald koji uspijeva istjerati križarsko-mletačku vojsku iz Zadra i postati zadarskim knezom. Kako Domald drži osim toga i kneštvo u Splitu i Šibeniku, Andriji II ne preostaje drugo nego prihvatiti usluge moćnoga hrvatskog kneza. Obračun među hrvatskim velikašima u početku XIII st. tako je žestok da je u jednoj zadarskoj ispravi nazvan »shizmom«. B. čekaju svoju priliku, što im se pružila 1223. Domaldovim padom u nemilost. Razlozi zbog kojih je Andrija II srušio Domalda nisu posve razjašnjeni. Čini se da je Domald iskoristio kraljev odlazak 1217. u Svetu Zemlju, dignuvši i pozvavši u pomoć protiv vjernih kraljevih vazala – knezova Grgura, Stjepana i njihove braće (»fidelibus comitibus nostris Gregorio et Stephano et fratribus eorumdem«) — neke unajmljene čete. Najposlije ipak je Domald svladan, a knezovi Grgur i Stjepan dobili su za nagradu njegove posjede »počevši od vode Krke do mora i do Zadra«. Bio je to trenutak koji su B. čekali: kralj ih nagrađuje Domaldovim zemljama te se oni tako iz djedovine spuštaju sve do mora, približivši se mletačkom Zadru. Prema pričanju splitskog kroničara Tome Arhiđakona, knezu se Grguru već tada ne usuđuje usprotiviti nijedan velikaš u Hrvatskoj, osim njegova strica zvonigradskog kneza Višena, što znači da je Grgur počeo napredovati i prema unutrašnjosti Hrvatske, želeći ukloniti suparnike i u vlastitom rodu. Kad su Splićani izabrali upravo Višena za svoga kneza, za kojeg Toma Arhiđakon kaže da je bio »plemenit, bogat i moćan«, ali i »zaštitnik krivovjeraca«, borba je između ove dvojice Bribiraca postala neizbježnom. Kad je Višen, podsjedajući Grgurev Bribir, pao živ u Grgureve ruke, ovaj ga je ubio. Tako završava suparnička borba Bribirskih u Hrvatskoj i Dalmaciji, jer Grgur ubija Višena onda kad je ovaj bio izabran za splitskog kneza. Splićani su se nećkali izabrati za kneza čovjeka koji je ubio njihova kneza. Zato izbor pada na zahumskog kneza Petra koji se, unatoč Grgurevu protivnom nastojanju, održava u Splitu sve do smrti. Tako se tek 1227. Grgur domogao kneštva u Splitu, premda njegov izbor nije bio slučajan; Grgur je bio veoma moćan i, kako svjedoči Toma Arhiđakon, njegovo kneževanje bilo je za Splićane veliko olakšanje jer su najposlije mogli obrađivati polja i napasati stoku. Ipak mu splitski kroničar nalazi i nedostatke, prigovarajući mu što je zbog svojih poslova rijetko boravio u gradu u kojem je ostavljao zamjenika (vicarius), a taj je ubirao »kneževska prava« (iura comitatus). Toma kao pristaša stranih načelnika tvrdi da je upravo Grgurevo upravljanje natjeralo Splićane da dovedu stranca na čelo grada. Kad je 1226. herceg Koloman prvi put došao u Hrvatsku, knez Grgur i njegov brat Stjepan pridružuju se njegovoj pratnji, znajući predobro da je to jedini put prema daljem usponu. I zaista, već 1227. Grgur zaštićuje svoj Split i bratov Trogir od iznenađenja iz kliške utvrde, tako da Petar, sin kliškog župana Uršića, prima iz njegovih ruku klišku utvrdu da je »čuva na čast ugarske krune i za dobro i sigurnost kako grada Splita, tako i Trogira«. Kako je u to vrijeme Grgur uspio istjerati i kneza Domalda iz Šibenika i zauzeti njegovu kneževsku stolicu, 30-ih je godina XIII st. uspjeh braće Bribiraca potpun. Najjače utvrde u Hrvatskoj i dvije dalmatinske komune napokon su u njihovim rukama. Premda će se knez Domald vratiti u Split, ipak se utjecaj Bribirske braće sve jače osjeća u hrvatskim zemljama. Grgur obnavlja i prijateljske odnose s Dubrovnikom, obraćajući se knezu Ivanu (Žanu) Dandolu vrlo lijepo sastavljenim pismom koje je vjerojatno sam pisao. To je pismo ujedno i posljednji poznati politički akt ovoga Bribirca za kojega je odavno, s pravom napisano, da ga »ide slava da je položio temelj kasnijoj moći i sjaju Bribirskih knezova od plemena Šubić« (V. Klaić). U isto se vrijeme gubi trag i njegovu bratu Stjepanu, a na čelo roda, sada već sve brojnijeg, stupaju Stjepanovi sinovi Stjepko i Jakov. Bribirci će doduše izgubiti Split, ali se učvršćuju u Trogiru, a zadržavaju i Šibenik (u kojem je knez Pribinin sin Danijel) i dakako Bribir. U njihovoj su vlasti bez sumnje i Ostrovica i Skradin, koje su i ranije držali. Kad je nakon tatarske provale 1242. Bela IV proveo reforme u Hrvatskom Kraljevstvu, one su pogodile i Bribirce. Naime, Arpadović povjerava prvi put hercešku čast svojim odanim pouzdanicima – najprije Dioniziju, a zatim i Stjepanu – a kao pomoćnik hercegov pojavljuje se prvi put u »primorskim stranama« i primorski ban Butko. B. su potisnuti u pozadinu jer novi ban poduzima sa Splićanima i Trogiranirna »na čast kraljevske krune« »velik rat« protiv Poljičana, »nevjernika rečene krune«. Ali, osim ovih novih kraljevih činovnika, Bribirce potiskuju u pozadinu i knezovi Krčki. Oni su se za tatarske provale pokazali vrlo uslužnima prestrašenom kralju. Jedan od znakova da su ušli s Bribirskima u suparničku borbu jest i taj da su nakon odlaska prvoga splitskog načelnika Gargana zauzeli njegovo mjesto. Splitskim načelnikom postaje najprije krčki knez Ivan, a poslije i knez Vid, koji se vrlo čvrsto drži uz novoga Belina bana Butka. B. su štoviše nakon 1242. maknuti i iz Trogira. Povrijeđeni, »nobiles de Breberio« dolaze 1251. pred kralja zahtijevajući od njega potvrdu za bribirsko kneštvo. Trebalo je spasiti bar djedovinu i dobiti za nju »zlatni pečat«. U spomenutom privilegiju, koji doista i dobivaju, kraljevi se vjerni vitezovi nabrajaju ovim redom: najprije knez Stjepko i njegov brat Jakov, sinovi kneza Stjepana, sinovi kneza Pribine Grgur i već spomenuti Danijel i Obrad Budislavov, koji se pojavljuje pred kraljem sa svojim neimenovanim unucima. Budući da su, ističe Bela IV. Bribirci služili od mladosti kao vitezovi, nagrađuje ih potvrdom bribirskog kneštva sa svim pripadnostima i koristima i to onako kako je – tobože – to kneštvo potvrdio vitezovima već njegov otac. Prema tome, nemoćan prema i ovako oslabljenim i potisnutim Bribircima, Bela IV dopušta da ga prevare izmišljenom pričom kako su sasvim slučajno izgubili povlasticu za kneštvo. Točno je doduše da je »ovom poveljom mislio Bela umiriti kneza Stjepka i njegove rođake koji su bili potisnuti s visine, na koju se bijahu uspeli, te osuđeni da opet kubure u svojoj župi« (V. Klaić), ali teško da bi kralj, sve da je htio i pokušao, bio mogao oteti Bribircima tako dugo uživanu djedovinu. Bela je najposlije ipak uspio potisnuti hrvatske velikaše iz dalmatinskih gradova. Jedino je za velikaše bilo pozitivno to što su banovi sve češće ostajali u Ugarskoj, pa su se velikaši vraćali u gradove kao načelnici ili knezovi. Tako je i knez Grgur 1263. šibenski načelnik, ali to je ujedno sve što su B. pridobili natrag od nekadašnjih časti. Nešto kasnije izabran je za splitskog načelnika Vučeta Bribirski, a zatim će ista čast 1272. biti povjerena Stjepkovu sinu, poslije banu, → PAVLU I. Ponovni uspon Bribirskih započinje djelovanjem Pavla i njegove braće Mladina I i Jurja I. B. doduše u neprestanim političkim promjenama na obali gube i dobivaju natrag načelništva i kneštva po dalmatinskim gradovima, ali su unatoč tome jedini hrvatski velikaši čiji se presudni utjecaj osjeća u objema hrvatskim zemljama. Mladin I bio je načelnik u Trogiru (od 1275) i Ninu (1290) te knez u Splitu (1277–1301), a 1302. ustupio mu je brat, ban Pavao I, bosanski banat. Izdajući iste godine povlasticu splitskim trgovcima, Mladin se ponosno naziva »banus bosniensis«. Tako je i drugi brat došao do banstva, ali u zemlji koja je Bribircima bila ne samo strana, nego u kojoj je otpor bio toliko jak da Mladin već 1304. gubi ondje glavu. Ubijaju ga, kako kaže Miha Madijev, »patareni«. Treći brat Juraj I bio je knez u Šibeniku (od 1274), a poslije i u Trogiru, Klisu i Ninu. Vrlo je zaslužan za uspješno okončanje dugotrajne borbe Šibenčana za stjecanje civiteta i vlastite biskupije (1298). Kad se 1293. njegov brat Pavao proglasio banom Hrvata, prepustio je Jurju »kneštvo u primorskim gradovima« (»civitatum maritimarum comes«). Iz te nove titule jasno je da Bribirci ne žele više činiti razliku između hrvatskih i dalmatinskih gradova, jer su sada svi primorski gradovi u njihovu kneštvu. Vrlo je karakteristično da napuljski dvor prihvaća bez pogovora novu vlast i nov položaj Bribiraca. Knez Juraj u to je vrijeme za njih »magnifieus et potens vir«, okružen na svom dvoru u Klisu svojim vitezovima i osobnim liječnikom. Njegova se vlast proteže od Neretve do Zadra, tako da samo Split i Skradin nisu u njegovoj neposrednoj vlasti. Kad je ban Pavao odustao od pregovora s napuljskim dvorom, Juraj se nije mogao jednostavno povesti za primjerom svoga starijeg brata. On je bio knez svih primorskih gradova, pa nije bilo svejedno u kakvim je odnosima s napuljskim vladarima. God. 1300. Juraj je pratio budućega ugarsko- hrvatskog kralja Karla Roberta, unuka napuljskog kralja Karla II, od Manfredonije do Ugarske. Uloga je Bribiraca, posebno kneza Jurja, pri dovođenju nove dinastije utoliko važnija što to Juraj čini u doba dok je posljednji Arpadović još na prijestolju. Knez Juraj umro je potkraj 1303. Naslijedio ga je sin njegova brata bana Pavla Juraj II, kojemu je ostavljen naslov »kneza primorskih gradova«, ali on je držao i omiško i ninsko kneštvo, a još za očeva života bio je kliški i splitski (od 1303) knez. Kao omiški knež ne samo da je 1315. potvrdio »prava i stare običaje« Omišana, već im daje šire i veće povlastice (izbor i ovlasti kaštelana, Jurjeva odreka od općinskih prihoda, trgovina solju, podjela plijena stečena pljačkom i poreza talijanskih gradova Omišanima s Jurjem). Čast bana Hrvata naslijedio je od oca Jurjev brat ban → MLADIN II, prepustivši kneštvo u Hrvatskoj i Dalmaciji braći. Možda je upravo ovaj običaj obiteljske »skupnovlade« bio jedan od najvažnijih razloga da se Mladin II održao na vlasti samo deset godina; pravedne podjele vlasti među braćom nije moglo biti. Vjerojatno je još ban Pavao odredio kako će sinovi podijeliti međusobno vlast u prostranoj državini Bribirskih. Grgur II dobio je vjerojatno uz kneštvo u Šibeniku i Bribir, dok se četvrti brat Pavao II morao zadovoljiti trogirskim i skradinskim kneštvom. U diobi među braćom on je najmanje dobio (Skradin se otkupio od kmetskih dužnosti, a s Trogirom su B. imali vječne neprilike). Zbog potrebe da zadrži kneževsku čast u Trogiru i težnje za banskom čašću, Pavao se u odlučnoj borbi bana Mladina II s Trogiranima našao na strani bratovih neprijatelja; na sličan način postupio je i njihov brat, šibenski knez Grgur II, pa se uz Mladina u odlučnoj bitki kod Bliske (danas Blizna) našao samo četvrti brat Juraj II. Nakon pada Mladina II, nasljedno banstvo, »gospodstvo« nad Bosnom ili u Humu nisu naslijedili ni sinovi ni unuci Pavla I. Banići – Juraj II, Pavao II i Grgur II – nisu smjeli ni pomišljati na banstvo. Kraljev postupak s Mladinom II zažalio je vrlo vjerojatno najviše Pavao II koji se zbog banstva dignuo na brata. Kako su od Bribirskih otpali i dalmatinski gradovi, u njihovoj vlasti ostaju samo utvrde i kneštva: Bribir, Skradin, Ostrovica, Klis i Omiš. Pavao II povlači se razočaran u Ostrovicu, a Juraj II zadržava Klis, Omiš i Skradin. Juraj se neuspješno pokušava oprijeti knezu Nelipcu te pada u njegovo zarobljeništvo (1326), no ne zaboravlja se još uvijek kititi naslovom »knez Dalmacije« (Dalmatie comes). I on uzalud prijeti Trogiru i Splitu, ne uspijevajući niti toliko da bi na svojoj cesti pod Klisom zabranio prolaz dalmatinskim trgovcima. Stoga 1328. mora pristati na čvrsto povlačenje granica između sebe i Splita i odreći se ubiranja mitnice pod Klisom. Godinu dana prije smrti, 1329, doživljuje još jedno razočaranje kad ga i Ninjani skidaju s kneštva i prelaze na mletačku stranu. Očevu politiku nastavlja, ali tek nakon 1347, najstariji sin Mladin III, ogorčeni protivnik Ludovika I. Ženidbenim se vezama nastoji povezati s kraljevim neprijateljima: sestra mu Jelena udana je za kneza Vladislava Kotromanića, brata bana Stjepana II, a brat Pavao III ženi se Katarinom Dandolo. Napokon se i sam Mladin III 1347. oženio Jelenom, sestrom srpskog cara Stefana Dušana. Mladin III i njegova braća Pavao III i Deodat (Božidar) učvršćuju i odnose s Venecijom 1343. primivši mletačko građanstvo. Dužd ih tada – koje li ironije za Bribirce – naziva »comites Scardone«. Međutim, otkad Ludoviku I polazi za rukom dobiti Ostrovicu, dalja borba Bribirskih protiv kralja postaje posve uzaludnom i Mladin III povlači se u Trogir, gdje umire već 1348. i gdje je pokopan u crkvi Sv. Lovre. Neki vrijedni dalmatinski pjesnik sastavio mu je epitaf koji se do danas sačuvao. Tako umire Mladin III, ne uspjevši osvetiti one članove roda koje je tako brzo uklonio mladi Anžuvinac. Pavao II umire 1346. i do smrti ostaje zakleti neprijatelj Ludovika I. Stoga u oporuci određuje svoga brata Grgura II skrbnikom nedoraslu sinu Jurju III, ali uz izričit dodatak da se obojica smiju oslanjati samo na dužda. Štoviše, brat Grgur smije naslijediti Ostrovicu samo ako bude mletački podanik. Pavlova je oporuka izvanredno svjedočanstvo kulture knezova Bribirskih. On ostavlja bribirskoj franjevačkoj crkvi Sv. Marije, u kojoj želi da ga pokopaju uz oca i njegove sinove, osim drugih stvari, i imanja i svoje knjige (Skolastičku historiju, Psaltir s tumačem, Dijalog Sv. Grgura, Knjigu Izidorovu o Sv. pismu, zatim Razgovor Sv. Bonaventure, dvije Rimske martinijanske kronike), a skradinskoj crkvi ostavlja svoja dva misala (jedan pisan beneventanom). Knez Pavao svjestan je da franjevci neće moći upotrebljavati sve knjige koje im poklanja, pa stoga ističe da ih poklanja crkvi i redovnicima »za ukras« (»in ornamentum«). Stječe se dojam da je knjige upotrebljavao sâm knez – on posebno naglašava da su misali njegove knjige – što je još jedan dokaz o visokoj naobrazbi hrvatskih velikaša u XIV st. U promijenjenim prilikama, u doba žestoke Ludovikove borbe za Dalmaciju, Grgur ne ispunjuje bratovu oporučnu odredbu. Zato prvi od četvorice sinova Pavla I odabire, kako kaže vladar 1347, pravi »put istine«: priklanja se zajedno sa sinovcem Jurjem III Anžuvincu, predaje mu Ostrovicu s Lučkom županijom, a prima od njega »utvrdu zvanu Zrin u zemlji Slavoniji« sa svim pripadnostima i pravima te posjed Stupnicu nedaleko od Zrina. Tako su Grgur II i Juraj III osnivači nove loze Bribiraca koja će se po zamijenjenu posjedu nazvati – Zrinskima. Pod novim će imenom Zrinski, sada slavonski velikaši, igrati sve do 1671. vrlo važnu ulogu u hrvatskoj prošlosti. Bribirska je djedovina u to vrijeme već izgubljena za Hrvatsku. Naime, 1324. jedna grana Bribiraca – Grgur Miroslavić, Ivanuš i Marko, sinovi kneza Grgura, Stjepan i Toma sinovi kneza Ilije, Mihajlo i Pavao, sinovi Slavogosta, i Stjepan, sin kneza Stjepana, »omnes Berberienses«, postaju zadarski građani. Prelaskom Bribiraca u Zadar, bribirska je utvrda zaista za Hrvatsku i Anžuvinca izgubljena. — Gotovo vladarski položaj do kojeg su se B. uspjeli uzdići za bana Pavla I i njegova sina Mladina II ogleda se i u činjenici da na svom području nisu priznavali kao vladara ni posljednjeg Arpadovića Andriju III, ali ni mladog Anžuvinca Karla I (Roberta), kojega su upravo B. doveli do prijestolja Sv. Stjepana. Čvrstoću i sigurnost njihovu položaju daje prije svega banska vlast kao zakonita podloga njihovoj vlasti, dovoljno suverenoj da se u svojoj državini smatraju pravim vladarima. Ocjena povjesničara iz XVII st. I. Lučića (Luciusa), koji im je zamjerao što su tobože svoju moć pretvorili u tiranstvo, kazuje da se on očito poveo za splitskim kroničarom iz XIV st. Mihom Madijevim, koji Bribirske knezove naziva tiranima. Lučić tvrdi da su banska prava pretvarali u apsolutističku vlast, mučeći gradove neuobičajenim teretima i nametima. Te Lučićeve i slične pristrane ocjene Bribirskih davno su u historiografiji odbačene. Veličina se Bribirskih ne smije mjeriti samo velikim uspjesima na političkom polju. Oni su izvanredne ličnosti i u kulturnom životu srednjovjekovne Hrvatske. Imaju poput pravih vladara svoje dvorove po čitavoj Hrvatskoj, svagdje se pojavljuju praćeni svojim dvorjanicima, imaju svoje liječnike, notare i dr. Sve to jasno pokazuje da se oni nimalo ne razlikuju od ostalih oligarha i nekih dinastičkih rodova svoga vremena. Ta vlast, na primjer, Andrije III Arpadovića, ali i Karla I (Roberta), u hrvatskim se zemljama niti ne osjeća. B. vode sve – od sudstva i sabora do obrane i osiguranja svojih ljudi od neprijatelja izvana. Prvi put se, upravo zato što su B. potekli iz Lučke županije i što vladaju svim Hrvatima, pojavljuje u srednjovjekovnoj Hrvatskoj pojam hrvatske domovine i staroga hrvatskog prava. Dakako, ta je Hrvatska bribirska Hrvatska, ali se ipak prvi put nakon Trpimirovićâ dogodilo da je jedan hrvatski velikaš našao tako velik politički okvir koji nije svršavao na granicama njegova vlastelinstva. A i taj hrvatski plemić, koji je sada uz Bribirske, neće nestati, nego će sredinom XIV st., kad se Anžuvinac spusti u Hrvatsku, s njim izgraditi »regnum Croatorum«. Stoga se zaista ne može dvoumiti o veličini političke uloge Bribirskih. Bila je zaista sretna okolnost da njihov uspon počinje kad su Budim i Napulj, nesposobni da na istočnoj jadranskoj obali organiziraju čvršću, ili točnije, bilo kakvu vlast. Bribirskima je naprotiv dostajalo snage ne samo za sjedinjenje Hrvatske s Dalmacijom, nego i za priključenje Bosne i susjednih zemalja. U tome su nadmašili sve dotadašnje političke vlasti do XIV st. na Jadranu i u Dinarskim planinama. Međutim, ne valja smetnuti s uma da svaka oligarhijska vlast, pa i ona Bribirskih, guši pokušaj društva da se staleški organizira. Mali plemići, ali često i velikaši na teritoriju malih dinasta, sprečavani su u tome da stvore svoje staleške organizacije. Grad je jedini prirodni saveznik dinasta, što potvrđuje odnos Bribirskih prema hrvatskim i dalmatinskim gradovima. Ipak, unatoč ovim posve prirodnim negativnim crtama u odnosu Bribirskih prema plemstvu – taj je karakterističan za sve oligarhijske vladavine – B. su na političkom polju imali toliko uspjeha da se njihova uloga u hrvatskoj prošlosti može u cijelosti samo pozitivno ocijeniti.

LIT.: Porodica. I. Lučić (Lucius): De Regno Dalmatiae et Croatiae. Amstelaedami 1666, 177–188, 195–215. — Isti: Memorie istoriche di Tragurio ora detto Traù. Venetia 1673. — Š. Ljubić: Listine o odnošajih između Južnoga. Slavenstva i Mletačke Republike, 1. Zagreb 1868, str. 260–261, 268, 274–275, 277–278, 310, 326, 329; 2, 1870, str. 46–47, 69, 87–88, 170–171, 190, 207, 214, 243, 245–247, 253, 261–262, 266–269, 273, 305, 343–344, 347, 352–353, 360–361, 369, 375–376, 385, 403, 407, 418–421, 439–440; 3, 1872, str. 4–6, 19–23, 28, 32–33, 39–41, 79, 82, 95, 120–122, 145, 165, 207–208, 218, 277–279, 302–303, 432. — F. Rački: Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia. Zagrabiae 1877, 1721. — S. Zlatović: Bribirski nekrolog XIV i XV vieka. Starine, 1889, 21, str. 83–85. — V. Klaić: Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347. Zagreb 1897. — T. Smičiklas: Diplomatički zbornik, 2–9. Zagreb 1904–1911. — I. Rengjeo: Corpus der mittelalterlichen Münzen von Kroatien, Slavonien, Dalmatien und Bosnien. Graz 1959, 64–65, tablica XIII. — M. Dinić: Comes Constantinus. Zbornik radova Vizantološkog instituta, 7(1961) str. 6–10. — G. Novak: Ratovi i bitke na Jadranskom moru. Pomorski zbornik, 1. Zagreb 1962, 186–187. — A. Strgačić: Zadarsko-mletački rat godine 1311–1313. i pogibija mletačkog admirala pod Zadrom. Ibid., 2. Zagreb 1962, 1597–1598, 1601–1605, 1608–1609. — G. Novak: Presjek kroz povijest grada Zadra. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 11–12(1965) str. 24–29, 31. — S. Gunjača: Strateško i historijsko-arheološko značenje Bribira. Starohrvatska prosvjeta, S III, 10(1968) str. 205–212. — Isti: Nalaz srednjovjekovnih arhitektura na Bribiru. Ibid., str. 235–242. — F. Dujmović: Postanak i razvoj Šibenika od 1066. do 1409. godine. Šibenik (zbornik). Šibenik 1976, 86–110. — N. Klaić: Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb 1976. — N. Klaić i I. Petricioli: Zadar u srednjem vijeku do 1409. Zadar 1976. — Miha Madijev de Barbazanis: Historija (u: Legende i kronike. Split 1977, 173–180). — Toma Arhiđakon: Kronika. Split 1977. — G. Novak: Povijest Splita, 1. Split 19782. — N. Klaić: Trogir u srednjem vijeku, II/1. Trogir 1985. — Grgur. — D. Švob: Komes Domald. Naučna misao, 1955, 3/4, str. 18–19, 21, 28–32. — Grgur II. — D. Gruber: Grgur II Bribirski. Nastavni vjesnik, 30(1921–22) str. 26–45. — Isti: Još o Grguru II Bribirskomu. Ibid., 34(1925–26) str. 114–115. — Gj. Krasnov: Prilog istraživanjima novaca. Šubića Bribirskih. Numizmatičke vijesti, 16(1969) 27, str. 21–27. — Bribir u srednjem vijeku (katalog) Split 1987.
Pavao I, primorski ban, ban Hrvata i gospodar Bosne (spominje se od 1272 — umro u svibnju 1312). Sin kneza Stjepka. Pavlov uspon počinje u vrijeme kad je umrlog kralja Stjepana V naslijedio na ugarskom prijestolju nedorasli Ladislav (1272–1290). Još za očeva života, 1272, postao je Pavao načelnik (potestas) u Trogiru, a već iduće godine on je splitski knez (»domini comitis Pauli di Birberio, illustris comitis«). Iste ga godine mladi vladar Ladislav naziva banom, iako se iz kraljeva pisma doznaje da ga smatra zamjenikom primorskoga bana (»qui vicem gerit pro bano maritimo«); tim imenovanjem počinje uspon Pavla i njegove braće. Kada je kneževskoj časti u Splitu i Trogiru dodao i primorski banat, više ga nitko u Hrvatskoj nije mogao zaustaviti, premda se ponekad događalo da mu je ostao samo naslov bana, ali ne i mogućnost obavljanja stvarne banske časti. Teškoćama banskih poslova nije bio dorastao. Kao novi primorski ban morao je rješavati dugogodišnji sukob Splita i Trogira (počeo 1242) i onaj Šibenika s Trogirom (borba za Šibensku biskupiju); kako je Šibenčane poticao na borbu Pavlov brat knez Juraj I, Pavao gubi kneštvo u Trogiru (1274). Kralj je od Pavla, kao banskog namjesnika, zahtijevao da štiti taj grad i njegova prava kao i ona Šibenika i Splita (biranje samo domaćih ljudi za suce), a 1277. skinuo ga s banske časti, jer se Pavao očito nije mnogo obazirao na kraljeve zahtjeve. Ne žureći mnogo da po kraljevoj želji odstupi s banstva, on iste godine predaje kneštvo u Splitu svom bratu Mladinu I, a sâm najviše djeluje na sklapanju mira između Splita i Trogira (1277); taj mir pokazuje da u Hrvatskoj i Dalmaciji zapravo odlučuju Pavao i njegova braća; kralj Ladislav nije više pokušavao skinuti Pavla s banstva. On s braćom ima posebno mjesto i u borbi Venecije protiv Omišana zbog gusarenja. Pavao i njegova braća potisnuli su Kačiće iz stare Neretvanske Kneževine i stekli Omiš i Neretvansku krajinu. God. 1290. sklopili su trogodišnje primirje s mletačkim duždom, pristajući na niz odredbi o plovidbi Jadranom, kojima je Venecija nastojala spriječiti gusarenje Omišana; iako se može činiti da je to primirje svjedočanstvo određene slabosti Bribiraca prema Veneciji, ova zapravo nije ništa postigla, jer su Omišani pod zaštitom knezova Bribirskih nastavili s gusarenjem. Iste, 1290. godine, u kojoj umire kralj Ladislav i počinju desetgodišnje borbe anžuvinske i arpadovske dinastije za ugarsko prijestolje, počinje i nagli uspon Pavla i njegove braće, koji nije odgovarao ni napuljskom ni budimskom dvoru. Kada 1291/92. nisu uspjeli pokušaji napuljskog dvora da ih privuku na svoju stranu, a pokušaji Bribiraca da se približe dvoru u Budimu nisu urodili plodom (povelja kralja Andrije III o nasljednom banstvu Bribiraca u Hrvatakoj iz 1293. sadržavala je i uvjete koji su za njih bili neprihvatljivi), Pavao ide dalje svojim putem. Ne pitajući nikoga, mijenja karakter banske službe; mjesto primorskog banata uzima novu čast – banstvo nad svim Hrvatima i postaje »banus Croatorum« (1293). Pavao ne prihvaća ni kasnije pokušaje napuljskog dvora da pridobije njega i njegovu braću (bez sumnje nezadovoljan »darovnicama« i »povlasticama« toga dvora Bribircima već 1292, a poslije i 1295, 1298. i 1299, koje zapravo tamošnje vladare nisu ni na što obvezivale); konačno prekinuvši potpuno vezu s Napuljcima, prepušta pregovore svome bratu Jurju I. Pavao se nije odazvao ni pozivu Karla II da s bratom Jurjem I prati kraljeva unuka Karla Roberta od Manfredonije do Ugarske (1300). Naprotiv, ne obazirući se na novoga kralja, uzima novi naslov »banus tocius Sclavonie«, smatrajući se očito jedinim gospodarom u svim hrvatskim zemljama od Jadrana do Drave. Posljednjih godina XIII st. proširuje vlast i nad Bosnom; pojedinosti o tome nisu poznate. Čini se da već tada uzima naslov »dominus Bosne« (1299), a posve je sigurno da mlađem bratu Mladinu I prepušta bosanski banat (1302). Nakon pogibije Mladina I (1304), Pavao ne želeći izgubiti vlast nad Bosnom, šalje 1305. onamo kao bana svoga najstarijeg sina Mladina II, a sam uzima naslov »dominus tocius Bosne«. Zbog nedostataka izvornih podataka, nije dovoljno poznato kako je dijelio svoju vlast u Hrvatskoj s članovima svoga roda. Njegova četiri sina nose 1301. kneževske naslove u Tropolju, Hlijevnu i Cetini, što ukazuje na zaključak da je još za života prepustio vlast u dijelu Hrvatske svojoj djeci. Kad se Pavlu 1310/11. pružila prilika da otme Mlečanima Zadar, povjerio je tu zadaću sinu Mladinu II. Njegovi odnosi s drugim hrvatskim velikašima nisu dovoljno poznati, nešto se više zna o njegovim dobrim vezama s bosanskim velikašem – knezom Donjih krajeva Bosne Hrvatinom, čiji je i posrednik na napuljskom dvoru (1299). Pavao se pokazao i vrlo dobrim gospodarom Skradinjanima, omogućivši im da se otkupe od zaostalih kmetskih dužnosti. Rabu je 1307. potvrdio posjede i dao trgovačke povlastice. Bogato je nadario crkvu Sv. Ivana (1299), koju je dao sagraditi izvan Skradina. Njegovom smrću 1312. počinje i postupni pad Bribiraca. — Pavao je pripadao među »najznamenitija lica u povjestnici hrvatskoj. Gotovo četrdeset godina on je ne samo starješina hiže Bribirskih knezova i plemena Šubića nego i vođa hrvatskoga naroda. Služio je tri kralja, od kojih je treći, Karlo Robert, po njemu i braći njegovoj i postao vladar ne samo Hrvatske nego i Ugarske« (V. Klaić). Pavao je pod svojom vlašću okupio ne samo zemlje koje su nekad bile sastavni dio Hrvatskoga Kraljevstva, nego i one o kojima su Trpimirovići mogli samo sanjati. Veličina Bribiraca i jest u tome što su u pravo vrijeme osjetili kojoj se suparničkoj stranci valja prikloniti i postići moguću zakonsku podlogu svoje vlasti.
 
LIT.: V. Klaić: Ban Pavao I Šubić. Vienac, 29(1897) 45, str. 719–722. — G. Novak: Pavao Bribirski ban Hrvata i gospodar Bosne. Split 1932. — I. Rengjeo: Novci bana Pavla Šubića. Numismatika, 1934–36, 2/4, str. 94–105 + 1 tabla. — J. Belošević: Pečatnik hrvatskoga bana Pavla I Bribirskog iz Zadra. Diadora, 3(1965) str. 159 — 167 + tabla I–V. — S. Antoljak: Ban Pavao Bribirski »Croatorum dominus«. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 19(1972) str. 5–62. — M. Pandžić: Diplomatičko povijesna analiza povelje hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II(III) kojom se bribirskom knezu, hrvatskom banu Pavlu Šubiću podjeljuje nasljedno banstvo (1293. g.). Arhivski vjesnik, 16(1973) str. 327–360. — N. Klaić: »Paulus de Breberio banus Croatorum dominus et Bosne«. Ibid., 17–18(1974–75) str. 409–423. — D. M. Metcalf: Prijedlog atribucije metalnog novca Pavla i Mladena Šubića. Numizmatika, 7(1988) I(VII), str. 60–61.
Mladin II, hrvatski i bosanski ban te gospodar čitave humske zemlje (spominje se 1301–1341). Sin bana Pavla I. God. 1301. spominje se zajedno s braćom kao »trium camporum, Hliuna et de Cetina comites«, a 1305. šalje ga otac u Bosnu kao bana. Kada je Zadar, iskoristivši papinsko-mletački rat, podignuo 1311. bunu, Zadrani su širom otvorili vrata Mladinu II, koji je pobjedonosno ušao u grad. Vrlo je značajno da ponosni Bribirac uzima uz čast »vječnoga zadarskog kneza« i naslov »dalmatinskog vladara« (princeps Dalmacie). Mladin je bio dovoljno trijezan da je znao kako mu bez mornarice neće poći za rukom zadržati taj grad, pa je stoga i sâm posredovao da se Zadar nakon smrti Pavla I (1312), 1313. bez velike kazne, vrati pod mletačku vlast. Jedan od uvjeta bio je i zahtjev da se Mladin, koji je već bio naslijedio od oca bansku čast, morao odreći položaja zadarskoga kneza. Iz neuspjeha sa Zadrom Mladin izvlači pouku da je preslab za borbu protiv mletačkog lava te da se bolje s njime složiti. Već 1314. putuje Mladinov poslanik u Veneciju da se u ime njegovo i njegove braće Jurja II i Pavla II zakune i obeća da će Mladin i njegova braća (osim Grgura II) primiti tamošnje građanstvo. Nedugo potom izdaje dužd Giovanni Superancio ispravu o mletačkom građanstvu Mladina, Jurja i Pavla, koji su ga prihvatili ne mogavši se boriti i protiv Venecije i protiv Anžuvinaca. Taj njihov korak donio je Sinjoriji velike koristi jer njezin ugled na Jadranu otada raste, dok ga Bribirci, naprotiv, gube. Već 1315. nastaje u Trogiru pokret uperen protiv njih, posebno protiv bana Mladina II, čije su pristaše bile izbačene iz grada, što je gotovo dovelo do oružanog sukoba. Posljednje godine Mladinova banovanja više su nalik na obranu od sve brojnijih neprijatelja i buntovnika, nego pravo banovanje. Tek što su sređeni odnosi s Trogiranima, dižu se protiv njega »sinovi Kurjakovi« – krbavski knezovi Budislav, Pavao i Grgur. Mladinovoj se vlasti otima i srodnik Kurjakovićâ knez Nelipac, koji vjerojatno već tada drži neke ličke utvrde, kao i Knin. Buntovnicima se pridružio, očito po kraljevskoj zapovijedi, i ban Ivan Babonić. Pritisnut sa svih strana Mladin se obraća Trogiranima, zahtijevajući od njih vojnike. Iako su odnosi tada 1316. sređeni bez ratnih sukoba, sigurno je da spomenuti hrvatski velikaši ostaju Mladinovi neprijatelji, mada su neki od njih, primjerice banov vojvoda knez Nelipac (1318, 1321) i Pavao Kurjaković (1322), zabilježeni među vazalima koje ban Mladin okuplja oko sebe u važnijim prilikama. Niti situacija u Bosni nije bolja. Domaći bosanski banski rod, koji se toliko opirao vlasti Bribiraca početkom stoljeća, ostao je čini se na vlasti u jednom dijelu Bosne. Za Mladinova banovanja umire ban Stjepan I Kotromanić, što daje Mladinu, koji je podupirao banicu Jelisavu i njezine sinove, priliku da se umiješa u unutrašnje borbe u Bosni. Vjerojatno Mladinovom zaslugom vratila se banica sa sinovima iz Dubrovnika, kamo je izbjegla iz Bosne. U svakom je slučaju mladi Stjepan Kotromanić štićenik bana Mladina, koji posreduje u Avignonu radi Stjepanove ženidbe. Iz prepiske pape Ivana XXII s Mladinom razabire se da Mladin nije htio priznati sinu pokojnoga bosanskog bana Stjepana bosanski banat, već ga je sâm zadržao. Dok je bosanski banat uspio zadržati, tamošnji velikaši izmiču Mladinovoj vlasti, štoviše stoje na strani njegovih neprijatelja. Nabrajajući ih, splitski kroničar iz XIV st. Miha Madijev posebno ističe »sinove Stepanića iz Bosne« i »sinove Mihovilovića iz Hlijevna«. Pa ipak usprkos otporu, Mladin se ne samo održao u Bosni, već je i proširio svoju vlast nad Humom i postao »gospodarom čitave humske zemlje« (1318. naziva se »Mladinus secundus Croattorum et Bosne banus terreque Hlm dominus generalis«), gdje je za upravitelja postavio kneza Konstantina iz roda Nelipčića. Obje zemlje, koliko je danas poznato, zadržao je sve do svoga pada. U razdoblju 1319–22. traju sukobi bana s pobunjenim građanima Šibenika i Trogira (1321/22), koji su doveli do sklapanja šibensko-trogirskog saveza (1322), a iste godine oba su grada prešla na stranu Mlečana i pod njihovu vlast. Za sukoba sa Šibenikom platili su glavom njihovi najodličniji plemići Ilijići, koje je ban optužio da mu rade o glavi. Međutim, uklanjanje Mladina mogao je biti cilj samo njegovoj braći, trogirskom knezu Pavlu II i šibenskom knezu Grguru II, koji su u podjeli vlasti među braćom slabije prošli; vjerodostojni podaci pokazuju da su obojica pristajali uz buntovne Trogirane i Šibenčane i zajedno se s njima borili protiv Mladina, ne želeći izgubiti kneževske položaje u tim gradovima. Uz Mladina je pristajao samo njegov treći brat kliško-omiški knez Juraj II. Isti odnos braće prema Mladinu ostaje i za njegova posljednjeg obračuna s hrvatskim i bosanskim velikašima; nakon Mladinova poraza 1322. u bitki kod Bliske (danas Blizna), u kojoj je uz Mladina ponovno bio samo brat Juraj II, odvodi kralj, koji je tada boravio u Kninu, Mladina u Ugarsku. U studenom 1341. Mladin više nije živ. — Premda se glavni uzrok Mladinova pada traži u »njegovoj suvišnoj povjerljivosti u obće, a u slijepom pouzdanju u svoga kralja« (V. Klaić), ipak se čini da je Mladin žrtva prije svega promijenjenih političkih prilika. Pavao I popeo se tako visoko zahvaljujući u prvom redu slabosti Venecije i Anžuvinaca, koji su sada glavni neprijatelji njegova sina. Tek što se Papa izmirio s Venecijom, Zadar je izgubljen, a čim je mladi Anžuvinac čvršće sjeo na ugarsko prijestolje, pošao je prema Jadranu da ukloni Mladina II. To što mu se pridružuju slavonski, hrvatski i bosanski velikaši nije ništa neobično. Svaka se nova oligarhijska vlast izgrađuje na ruševinama stare, pa to vrijedi i za Bribirce. Već je odavno u literaturi utvrđeno da je Mladin II bio iskren prijatelj znanosti i umjetnosti. Njegov je liječnik Vilim iz Varignane, »professor in artibus et scientis medicine«, koji Mladinu, pun poštovanja prema njemu, posvećuje jedno svoje djelo s posvetom: »Svim viteškim krijepostima opasanom i ne manje umnom krunom ovjenčanom velemožnom gospodinu, svome vazda gospodaru Mladinu, Hrvata i Bosne banu i vrhovnom gospodinu čitave Humske zemlje njegov duhom podanik Vilim Varignana, profesor umjetnosti i znanosti medicinske«. Mladin ima u svojoj pratnji ne samo vojvodu, nego i notara koji piše isprave. U Splitu ima »hospicij« i ondje je uz njega 1314, dakle u doba kad je oca naslijedio u banstvu, njegov maršal (»Nolphio nostro marescaichö«).
 
LIT.: L. Thallóczy: Prilozi k objašnjenju izvora bosanske istorije. I. Prilog k životopisu Mladena Šubića, bana bosanskoga. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 5(1893) 1, str. 3–10. — V. Klaić: Ban Mladin II Šubić (1312–1322). Vienac, 29(1897) str. 562–563. — F. Šišić: Pad Mladena Šubića, bana hrvatskoga i bosanskoga. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 14(1902) str. 335–336. — D. Gruber: Nešto o banu Mladenu II i njegovoj porodici. Bulićev zbornik naučnih radova Ferdi Šišiću. Zagreb 1924, 167–171. — D. M. Metcalf. Prijedlog atribucije metalnog novca Pavla i Mladena Šubića. Numizmatika, 7(1988) I(VII), str. 60–61.
 
Nada Klaić (1989)