BRLIĆ, Ignjat Alojzije

BRLIĆ, Ignjat Alojzije, trgovac, jezikoslovac i pisac (Brod na Savi, danas Slavonski Brod, 30. VIII 1795 — Cernik kod Nove Gradiške, 27. III 1855). Sin Andrije Antuna, trgovca i pisca, te Marije Patković-Mijatović. Gimnazijsko obrazovanje stekao kod franjevaca u Brodu i Požegi (1803–09). Nakon očeve smrti učio trgovački zanat u Vukovaru (1809–12) i zatim preuzeo obiteljske trgovačke poslove. Više je naklonosti pokazivao prema književnosti i znanosti. Dopisivao se s uglednicima svoga vremena (J. Kopitarom, V. Babukićem, M. Katančićem, V. Stefanovićem Karadžićem, B. Šulekom i dr.) te postao članom Društva srpske slovesnosti u Beogradu (1842). Car Franjo Josip I odlikovao ga je 1850. kolajnom za literarne zasluge, ali ju je B. odbio primiti od J. J. Strossmayera. Njegov portret nalazi se u obiteljskom arhivu u Slavonskom Brodu. — Bavio se pitanjima jezika, književnosti, filozofije, pučke mudrosti i religije. Skupljao je narodne pjesme, gatalice, molitve, stare spise i dr. te ih oko 1838. dodao pod naslovom Kronika grada Broda, već postojećoj očevoj zbirci. Iz te je zbirke nastala knjiga Uspomene na stari Brod, koju je poslije tiskao njegov sin Ignjat. Kad je njegov devetogodišnji sin Andrija Torkvat pošao na školovanje u Vinkovce, B. se počeo s njim dopisivati, prvo na latinskom, a zatim na »ilirskom« jeziku. Uz savjete sinu, u pismima iznosi i razmišljanja o političkim, kulturnim i društvenim zbivanjima svog vremena te znamenitim suvremenicima (Lj. Gaj, J. J. Strossmayer i dr.). Iako se u pismima otkriva autorov istančan literarni ukus, oštrina zapažanja i vještina kazivanja, izdana su tek 1943 (Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836–1855). Bavio se jezikoslovnim pitanjima te o tome vodio prepisku s V. Stefanovićem Karadžićem i Š. Starčevićem. Bio je pristaša hrvatskoga narodnog preporoda, ali je kritički gledao na Gajeva pravopisna i jezikoslovna nastojanja, želeći ikavsko narječje učiniti književnim jezikom. Njegovo djelo Grammatik der Illyrischen Sprache, tiskano u Budimu 1833, a poslije dotjerano u zagrebačkim izdanjima, oslanja se na narodni govor Broda i slavonsko-posavsku staroštokavsku akcentuaciju. Protivio se miješanju dijalekata i predlagao jedinstven znak (y) za refleks jata. Njegova je gramatika poslije pala u sjenu Babukićevih jezikoslovnih ideja. Od 1844. do 1847. objavljivao je u Zori dalmatinskoj članke o zamislima jezičnog preporoda, protiveći se nekim idejama pripadnika zagrebačke filološke škole. Sudjelovao je u rasprama o latiničkom i ćiriličkom pismu te se najprije zauzimao za prevlast ćirilice, no poslije, kao svoj prilog jedinstvu, prihvaća Gajevu ortografiju. Surađivao je u Danici ilirskoj (1835, 1839) te beogradskoj Podunavki (1847). U skladu sa svojim jezičnim nastojanjima preradio je Palmotićevu Kristijadu, prenijevši je, pod naslovom Krstovka iliti život i dila gospodina Isukrsta (Budim 1835), s dubrovačke ijekavštine te iz osmeraca u deseterce. Prepjevao je s njemačkoga baladu F. Schillera Put u ljevaonicu (Vyroslaw, 1833), s latinskoga Premudroga Katona ćudoredni nauci (Zora dalmatinska, 1846) te s češkoga zbirku viteških pjesama Rukopis Kraljodvorski (Prag 1852). Od 1836. do 1855. izdavao je Ilirski kalendar i u njemu tiskao etnografsku građu Broda i okolice te svoje radove. Neobjavljena građa čuva se u obiteljskom arhivu u Slavonskom Brodu zajedno s prijevodima i preradbama igrokaza, nabožnih spisa i kronika: Seneka, prikazanje žalosno (1813), Pobožne pisme i drugi koristni nauci (1826), Ogledi iz svetog pisma sa predslovkom (1832), poveće djelo o narodnim igrama, običajima, pjesmama i poslovicama, Zabavnik u 18 odsikah (1833), zatim Psaltir iliti pisme kralja Davida (1837), Ilirska imena travah latinski i nimački iztolmačena (1840), Domaći likovi (1841), prijepis Ivanošićeve pjesme Sličnorični nadpis groba Zvekanovoga (1842), Nimačka slovnica (1842) i dr. — Već su suvremenici Brlićevu gramatiku nazvali pokrajinskom. Poslije se njegova djelatnost spominje više kao prilog prosvjeti i narodnom napretku negoli znanosti. Ističe se da njegovi jezikoslovni pogledi nisu bili od neposredne važnosti pri oblikovanju književnog jezika, jer je bio »filolog amater«. Ipak, B. je imao udjela u složenom procesu jezičnog razvoja zbog diskusija koje je potaknuo, a napose napora oko postizanja jezičnog jedinstva.