Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

BROZ, Josip-Tito, revolucionar, vojskovođa, državnik (Kumrovec, 7. V 1892 — Ljubljana, 4. V 1980). Pučku školu završio 1907. u Kumrovcu, a bravarski zanat (radionica Šašek i Karas) u Sisku. Tu stječe prve spoznaje o klasnoj borbi, ulozi radničkog pokreta te sudjeluje u nekim radničkim akcijama. Krajem rujna 1910. završava bravarski zanat i dolazi u Zagreb gdje se zapošljava u radionici Isidora Haramine. U listopadu postaje članom Saveza kovinarskih radnika i Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije. Sudjeluje u radničkim štrajkovima i u nacionalnim manifestacijama i demonstracijama protiv mađaronske politike, te svoje idejnopolitičko usmjerenje izgrađuje na zasadama Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije. U veljači 1911. odlazi iz Zagreba na usavršavanje u razvijenija industrijska središta Austro-Ugarske i Njemačke; uzalud traži posao u Ljubljani i Trstu, vraća se u Zagreb, te brzo mijenjajući poslove obilazi Ljubljanu, Kamnik, Jince-Cenkov, Plzeò, München, Mannheim, Ruhr, a od sredine listopada 1912. radi u Beču i Bečkom Novom Mjestu. U tim gradovima upoznaje se s idejama i djelatnošću jakih socijaldemokratskih stranaka, povezuje se sa sindikalno organiziranim radnicima, polazi njihova predavanja i upoznaje socijalističku literaturu. Vojsku služi od jeseni 1913. u Beču a zatim je premješten u Zagreb u Kraljevsko-ugarsku 25. domobransku pješačku pukovniju gdje završava podoficirsku školu u činu vodnika. U kolovozu 1914. prebačen je u Srijem na austrougarsko-srpsku frontu, 1915. upućen na rusku frontu u Galiciju i Bukovinu, zatim na Karpate, gdje je u travnju 1915. ranjen i zarobljen. Liječio se u Svijažsku u Kazanskoj guberniji a u proljeće 1916. odveden je u zarobljenički logor u gradu Alatiru na rijeci Suri. Dospijeva u zarobljenički logor u Ardatovu u Simbirskoj (Uljanovskoj) guberniji a zatim boravi u raznim mjestima Rusije. U jesen 1916. prebačen je u logor Kungur na Uralu u Permskoj guberniji, gdje su ga austrougarski zarobljenici izabrali za starješinu a za njih je i prevodio. Radeći kao radnik na željeznici u Kunguru uspostavio je veze s ruskim revolucionarima te se na njihovim sastancima upoznao s idejama i programom boljševika i Lenjina. Prvih dana februarske revolucije 1917. naoružani radnici su ga oslobodili iz zatvora, gdje se nalazio zbog zauzimanja za prava ratnih zarobljenika. Zbog organiziranja demonstracija ratnih zarobljenika ubrzo je ponovno zatvoren i poslan na prisilni rad na željezničku prugu Jergač kod Perma. Odatle je uz pomoć svojih drugova pobjegao u Petrograd, gdje već u srpnju sudjeluje u velikim boljševičkim demonstracijama. Nakon njihova razbijanja pokušava se preko Finske vratiti u domovinu, ali ponovno pada u ruke policiji. Poslije trotjednog boravka u Petropavlovskom zatvoru uvršten je u transport ratnih zarobljenika i upućen u Kungur. Na putu uspijeva pobjeći i u Omsku doznaje za pobjedu oktobarske revolucije te pristupa Internacionalnom odredu Crvene garde, koji je sastavljen od ratnih zarobljenika. U proljeće 1918. podnosi molbu za prijem u RKP(b). Nakon pada Omska u kontrarevolucionarne ruke, B. se pred bijelim terorom, iscrpljen bolešću, povlači među Kirgize u stepu, gdje radi kao strojar u mlinu. Kad su boljševici u prosincu 1919. oslobodili Omsk, vratio se u grad i tu u proljeće 1920. postao članom KP u jugoslavenskoj sekciji pri Oblasnom komitetu RKP(b). U sovjetskoj Rusiji, gdje je zasnovao obitelj, ostao je do listopada 1920, kada se vratio u domovinu uvjeren u nužnost razbijanja kapitalističkog eksploatatorskog poretka i revolucije u vlastitoj zemlji. U studenome 1920. zaposlio se u radionici F. Bauma u Zagrebu, ubrzo postao članom KPJ i sudjelovao u komunističkoj agitaciji pred izbore za Ustavotvornu skupštinu. Kao aktivist radničkog pokreta došao je pod udar Obznane i na početku siječnja 1921. bio otpušten s posla. Uposlio se kao strojar u mlinu u Velikom Trojstvu kod Bjelovara, gdje ostaje gotovo pet godina. U kontaktu sa seljacima toga naprednog poljoprivrednog kraja koji su bili organizirani u lijevoj struji Radićeva hrvatsko-seljačkoga nacionalnog pokreta, širio je svoje spoznaje o revolucionarnoj snazi seljaštva kao i značenju nacionalnog pitanja u klasnoj borbi. Za predizborne aktivnosti NRPJ 1923. ponovno kontaktira s ilegalnom KPJ. U početku 1924. postaje članom Okružnog komiteta KPJ za Križevačko-bjelovarsku županiju. Nakon zabrane NRPJ u drugoj polovici 1924, na Brozov prijedlog, komunisti iz Bjelovara i okolice počinju koristiti zborove HRSS-a da bi propagirali komunističke ideje. Njegova je aktivnost pod paskom policije, te on zajedno s obitelji, nakon što se nije uspio zaposliti u Zagrebu, odlazi uz pomoć vodstva Nezavisnih sindikata u rujnu 1925. u Kraljevicu i zapošljava se kao bravar u brodogradilištu. Vrlo brzo postaje sekretarom organizacije KPJ brodogradilišta, sekretarom sindikalne podružnice a uskoro i članom OK za Hrvatsko primorje. Iz brodogradilišta B. se prvi put javlja člancima u sindikalnom tisku (Organizovani radnik). U ljeto 1926. organizirao je štrajk brodogradilišnih radnika pa je ubrzo zbog toga morao napustiti Kraljevicu. Krajem 1926. B. je u Beogradu, gdje polazi sindikalnu školu i radi u Savezu radnika metalne industrije i obrta Jugoslavije. U tom radu spoznaje važnost jedinstva za Partiju i revolucionarni radnički pokret, jer se u Beogradu sve više suočavao s utjecajem desne frakcije indirektno preko sindikata. Na početku 1927. zaposlio se u Smederevskoj Palanci u tvornici vagona, ali je već u ožujku 1927. otpušten kao »opasan komunist i agitator«. Vrativši se u Zagreb B. postaje profesionalni revolucionar. Izabran je za sekretara Oblasnog sekretarijata radnika metalne industrije i obrta, a u srpnju 1927. za organizacijskog sekretara MK KPJ – Zagreb, tadašnje najjače partijske organizacije u Jugoslaviji. KPJ je do tada uglavnom oblikovala svoju revolucionarnu strategiju, ali se u procesu stvaranja partijske politike njezino rukovodstvo podijelilo na desnu i lijevu frakciju, što je paraliziralo praktično revolucionarno djelovanje. Na osnovi iskustva stečenog u svakodnevnoj revolucionarnoj djelatnosti B. je shvatio da je nepostojanje akcijskog jedinstva Partije njezin glavni problem, štoviše da frakcijske borbe prijete njezinim rasulom. Zbog toga je poveo antifrakcijsku borbu i na partijskoj konferenciji zagrebačke organizacije 25. i 26. II 1928, u ime manjine u Komitetu, istupio protiv desne i lijeve frakcije, podržao idejna opredjeljenja ljevice, posebno u nacionalnom pitanju. Na antifrakcijskom programu dobio je većinu delegata, što je bio i izraz težnje članstva za novim načinom revolucionarnog djelovanja. Bit Brozove koncepcije bila je u zahtjevu za intenzivnim radom s masama, koje komunisti trebaju predvoditi u borbi za njihove klasne i nacionalne interese. S tog polazišta otvaranja Partije prema akutnim problemima društva, B. je na VIII mjesnoj konferenciji izabran na čelo zagrebačke organizacije u svojstvu političkog sekretara MK. Brozovu koncepciju podržala je Otvorenim pismom članovima KPJ i Kominterna. Kako se Brozova inicijativa podudarila s tendencijom koja se, više-manje, pojavila u cijeloj KPJ, od tada počinje i njegov uspon. U skladu sa svojom platformom praktičnog revolucionarnog djelovanja B., u povodu atentata na vode HSS-a u Skupštini Kraljevine SHS, organizira masovne antirežimske demonstracije u Zagrebu i druge političke akcije. U isto vrijeme predviđen je da dođe na čelo partijske organizacije KPJ za Hrvatsku i Slavoniju i za člana Zamjeničkog biroa CK KPJ. Taj je uspon, međutim, bio presječen hapšenjem u kolovozu 1928. i tzv. Bombaškim procesom u studenom, na kojemu je B. osuđen na 5 godina robije i postao čuven svojom izjavom: »Ja se ne ćutim krivim jer ovaj sud ne smatram kompetentnim, već samo sud Partije«. Od studenog 1928. do ožujka 1934. B. je proveo na robiji u Lepoglavi i Mariboru, gdje je od 1931. bio i sekretar partijskog komiteta u tamnici. Najveći dio vremena posvetio je izučavanju klasičnih djela marksizma-lenjinizma i proširivanju znanja iz društvenih nauka. Nakon izlaska iz mariborske kaznionice proveo je još tri i po mjeseca u zatvoru u Ogulinu. Po izlasku s robije, u znatno izmijenjenim i zaoštrenim međunarodnim i unutrašnjim okolnostima B. se uključuje u rad pokrajinskog rukovodstva KPJ za Hrvatsku i Slavoniju, a u srpnju 1934. odlazi u Beč i biva kooptiran u Politbiro CK KPJ. Tom prilikom dobiva pseudonim Tito. Iz Beča se vraća u zemlju i djeluje na oživljavanju rada partijskih organizacija koje su u teroru šestojanuarske diktature većinom bile razbijene. Polovicom 1934. sudjeluje u radu IV konferencije pokrajinske organizacije Slovenije u Goričanama i prosinca 1934. u radu IV zemaljske konferencije KPJ u Ljubljani. Nakon toga Tito je, kao predstavnik KPJ, upućen na rad u Kominternu, u Moskvu, gdje ostaje od početka 1935. do kraja 1936, dakle u razdoblju formuliranja nove komunističke politike. Radio je u Balkanskom zemaljskom sekretarijatu Kominterne kao predstavnik KPJ, bio je na prekretničkom VII kongresu Kominterne (srpanj-kolovoz 1935) u Moskvi kao sekretar delegacije KPJ, uz to je obavljao i niz drugih partijskih zadataka (predavao je na Međunarodnoj lenjinskoj školi i KUNMZ-u). Osim stjecanja iskustva u centru međunarodnog komunističkog pokreta, posebnu je pažnju posvetio vlastitom marksističkom obrazovanju – političkoj ekonomiji, filozofiji, povijesti i vojnim znanostima. God. 1936. Kominterna odlučuje da cijelo rukovodstvo KPJ prijeđe u zemlju, ali je došao samo Tito, kao član Politbiroa CK KPJ. Upravo u razdoblju 1934–37. KPJ, u okviru strategije Kominterne o stvaranju narodno-demokratskih pokreta protiv fašističke opasnosti, prelazi s usko klasnih pozicija na podršku demokratskim pokretima masa, koje vode opozicijske građanske stranke, radikalizirajući socijalne, demokratske i nacionalne parole borbe protiv socijalnog izrabljivanja i nacionalnog ugnjetavanja režima Kraljevine Jugoslavije. Vrativši se u zemlju potkraj 1936. Tito je svojim djelovanjem postao vodeća ličnost KPJ, budući da su istaknuti lideri KP ostali na radu u inozemstvu. S razvijenim osjećajem za procjenu tendencija društvenog razvoja, Tito je stvaralački primjenjivao strategiju i taktiku Partije. Procijenio je da građanske partije, izrazito antikomunistički usmjerene, neće biti sposobne izraditi naprednu platformu rješavanja povijesne problematike jugoslavenskog društva, pa je zato razvijao punu ideološku i političku samostalnost komunističkog pokreta, izbjegavajući tendenciju prirepaštva, težeći stvaranju narodnog pokreta radom s masama i progresivnim dijelovima građanskih opozicijskih stranaka. U skladu s odlukama IV konferencije KPJ (1934), ali na novoj narodnofrontovskoj platformi, Tito je pripremio osnivački kongres KPH kolovoza 1937, dok je iste godine u travnju E. Kardelj pripremio osnivački kongres KP Slovenije. Time je KPJ ojačana kao glavna snaga i nosilac rješenja nacionalnog pitanja u Jugoslaviji, koje je bilo glavni politički problem zemlje. Osnivanje partija s nacionalnim imenom u okviru KPJ bio je prvi praktični korak u stvaranju uvjeta za demokratsku preobrazbu Jugoslavije i njezinu izgradnju na federativnoj osnovi ravnopravnih naroda i narodnosti. Konsolidacija KPJ, koju je nosila generacija mladih komunista od sredine 1930–ih, bila je 1936, 1937. i 1938. ugrožena velikim i masovnim Staljinovim čistkama, u kojima su stradali i mnogi rukovodioci KPJ, pa i njezin generalni sekretar Milan Gorkić. Sredinom kolovoza 1937, na traženje članova Politbiroa KPJ koji su tada bili u Parizu, Tito je politički preuzeo rukovođenje Partijom. U Kominterni se razmišljalo i o raspuštanju KPJ, a uskraćuje joj se i financijska pomoć. Otvoren je i problem izbora novog sekretara KPJ. Od više kandidata, članova najužeg rukovodstva, objektivno najpogodniji bio je Tito, jer je jedini od njih bio u zemlji i već praktički rukovodio Partijom. On u toj kriznoj situaciji ulaže svu energiju da se rad Partije nastavi, piše analize za Kominternu s porukama protiv ideje o raspuštanju KPJ ističući rast njezine vitalnosti. Organizira i slanje dobrovoljaca u rat u Španjolsku, inicira stvaranje Stranke radnog naroda kao legalnog oblika KPJ te piše znameniti proglas Partije Za mir, nezavisnost i slobodu u povodu Anschlussa Austrije 1938. godine. Na početku svibnja 1938. formira od mladih kadrova Privremeno rukovodstvo KPJ. Nakon toga, na poziv Kominterne odlazi u Moskvu, gdje četiri mjeseca uvjerava vodstvo Kominterne da se KPJ već konsolidirala i traži podršku za njezin dalji rad. Siječnja 1939. Kominterna odobrava rad Privremenog rukovodstva i njegovo pretvaranje u CK KPJ na čelu s Titom. Po povratku iz Moskve Tito je 15. III 1939. konstituirao CK KPJ na principu idejno i akcijski jedinstvenog vodstva. Od 2. 1X 1939. do ožujka 1940. Tito je ponovno bio u Moskvi, gdje je podnio referat o stanju u KPJ. Vrativši se u Zagreb u bitno novim okolnostima koje su nastale sovjetsko-njemačkim paktom, stvaranjem Banovine Hrvatske i početkom II svjetskog rata, osobno rukovodi pripremama za V zemaljsku konferenciju, koja je održana 19–23. X 1940. u Zagrebu, a po broju delegata (110) i po tome što su bili zastupljeni predstavnici partijskih organizacija iz svih jugoslavenskih zemalja, pokrajina i oblasti, te posebno po cjelovitoj političkoj platformi, imala sve značajke kongresa. Konferencija je izražavala svijest o sudbonosnim povijesnim vremenima i o mogućoj skoroj revoluciji. Tada je izabran i CK i Tito za generalnog sekretara KPJ. Na V konferenciji Tito sagledava opasnost porobljavanja naroda Jugoslavije od strane nacističkih i fašističkih agresora i uočava da će u II svjetskom ratu režim socijalnog izrabljivanja i nacionalnog ugnjetavanja biti razbijen i da će na njegovim ruševinama biti izgrađen novi socijalistički svijet. Kako će se taj revolucionarni proces odvijati, Tito prepušta konkretnim okolnostima ukazujući da se nikada ne smije izgubiti inicijativa i da treba stalno voditi bitku za bitkom težeći konačnom cilju. Uoči sloma Kraljevine Jugoslavije 1941, Tito je dovršio stvaranje idejno, politički i akcijski jedinstvene komunističke organizacije kao glavne pretpostavke revolucije. Odbacujući apstraktno-shematski pristup revoluciji, Tito je izgradio realan koncept revolucionarne borbe. U tom smislu Tito organizira borbu protiv politike približavanja silama Osovine i potpisivanja Trojnog pakta 25. III 1941, a za obranu zemlje od predstojeće fašističke agresije. Neposredno nakon upada fašističkih armija u Jugoslaviju, 6. IV 1941, Tito već 10. travnja formira Vojni komitet za pružanje otpora okupatorskim armijama i time iskazuje spremnost i odlučnost KPJ da preuzme historijsku odgovornost za sudbinu zemlje. Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije ocjenjuje da su se potvrdile teze KPJ o nesposobnosti režima i o raspadu njezine integralističko- unitarističke idejne osnove, što se u praksi potvrdilo brzim rasulom vojske i državnog aparata, paralizom, nesposobnošću i izgubljenošću vodstva građanskih partija. Cijeneći da se narodi Jugoslavije neće pomiriti s nesnosnim stanjem stvorenim okupacijom, Tito je uvidio realne mogućnosti za pokretanje i vođenje oslobodilačke borbe koja će ujedno biti i borba za stvaranje novoga, pravednijeg društva. Predvidio je da će uskoro Njemačka napasti SSSR i da će se tako stvoriti povoljniji uvjeti za pokretanje oružane borbe naroda Jugoslavije. Mobilizirao je Partiju da se priprema za oružanu borbu kada se glavne snage okupatora angažiraju na Istočnoj fronti. Na Titovu inicijativu početkom svibnja 1941. u Zagrebu je održano savjetovanje KPJ radi političkih i organizacijskih priprema NOB-a. U drugoj polovici svibnja 1941. Tito odlazi iz Zagreba u Beograd, odakle rukovodi pripremama za oružanu borbu. Već 27. VI 1941. formira GŠ NOPOJ i preuzima funkciju vrhovnog komandanta. Odluku o početku ustanka donosi Politbiro CK KPJ 4. VII 1941. Osnovna Titova politička koncepcija sastojala se u tome da se općenarodnim partizanskim ratom, vlastitim snagama oslobodi zemlja i istodobno izvrši smjena vlasti i ostvari nova federativna demokratska Jugoslavija usmjerena prema socijalističkoj izgradnji. Dva mjeseca nakon početka ustanka, Tito 16. IX 1941. napušta Beograd i dolazi na oslobođeni teritorij zapadne Srbije, odakle usmjerava razvoj ustanka i stvaranje jedinstvene vojne organizacije u cijeloj zemlji. Teroru okupatora i kvislinga, šovinističkim obračunima i međusobnom istrebljenju bratoubilačkim ratom, Tito je suprotstavio viziju slobode i pravde, ravnopravnosti, bratstva i jedinstva i time osigurao proces stalnog mijenjanja odnosa snaga u korist NOB-a. Tito je pokušavao privoljeti i građanske partije za NOB, radi što većeg jedinstva i uspjeha borbe protiv okupatora. Stoga je u jesen 1941. i osobno dva puta uzalud pregovarao s D. Mihailovićem, eksponentom vlade Kraljevine Jugoslavije. Da bi osigurali obnovu Kraljevine Jugoslavije, vođe četničkog pokreta su u jesen 1941. povele rat za uništenje partizanskih snaga u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i dijelovima Hrvatske. Tirne je za NOV i POJ, pored borbe protiv okupatora, otvorena nova fronta borbe protiv četničkih snaga kao suradnika okupatora. Tito je bio svjestan da od ishoda te borbe zavisi sudbina revolucije. Snage revolucije i NOB-a pod vodstvom Tita vodile su borbu protiv dva tipa kontrarevolucije: protiv kvislinških snaga, i protiv snaga obnove Kraljevine Jugoslavije, koje su također ušle u savez s okupatorom radi uništenja »komunističkih snaga«. Sudbina revolucije zavisila je od ishoda rata sa snagama obnove Kraljevine Jugoslavije, jer su okupatori i kvislinzi bili osuđeni na poraz samim ishodom II svjetskog rata. Snage jugoslavenske kontrarevolucije nisu bile dorasle borbi protiv NOP- a, jer buržoazija nije mogla stvoriti općejugoslavensku koaliciju za borbu protiv »komunizma«, kao što je KPJ stvorila pokret svih naroda Jugoslavije. To i nije bilo moguće na osnovi obnove sistema socijalnog izrabljivanja i nacionalnog ugnjetavanja. Platforma KPJ je, u usporedbi s kontrarevolucionarnom platformom prošlosti i mržnje, bila okrenuta prema budućnosti i prema ravnopravnosti, bratstvu i jedinstvu svih naroda i narodnosti. KPJ je razvijala viziju budućega pravednijeg društva (socijalni program) i viziju slobode svakog naroda (nacionalni program) i, što je najvažnije, odmah ih je i ostvarivala koliko su to ratne prilike dopuštale. Na socijalnom planu izrazita je usmjerenost novih organa vlasti prema svakodnevnim potrebama naroda, općenarodno prosvjećivanje, zaštita progonjenih, drugarstvo, oslobođenje žene od patrijarhalnih stega te uključivanje žena i omladine u politički život. Na nacionalnom planu polaganje temelja budućih federalnih državnih jedinica organiziranjem njihovih nacionalnih vojnih jedinica i njihovih glavnih štabova, formiranjem najviših političkih, a zatim i državnih nacionalnih organa, u praksi je garantiralo da, kako Tito piše 1942. NOB neće biti ni fraza ni prevara u pogledu rješavanja nacionalnog pitanja, već će zaista donijeti »slobodu i ravnopravnost i bratstvo svim narodima Jugoslavije«. Već na početku ustanka Tito se suočio s latentnom opasnošću koja je ugrozila revoluciju. Radilo se o dijelu komunista koji su, težeći radikalizaciji klasnog u revoluciji po receptima radikalnih boljševika, počeli terorizirati pa i ubijati bogatije i uglednije građane, čime su davali argumente neprijateljima revolucije koji su propagirali da je komunistima jedino stalo do vlasti. To su poznata tzv. lijeva skretanja, koja su najviše došla do izražaja u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini. Tito se borio protiv lijevog skretanja, ali i protiv takvih ustupaka svojim saveznicima iz građanskih stranaka koji bi mogli ugroziti konačne ciljeve socijalističke revolucije. U tom smislu i sam je potkraj 1941. kratkotrajno bio u dilemi da li težište operacija prenijeti s okupatora na domaće snage kontrarevolucije, prije svega protiv snaga D. Mihailovića. Poslije nepunih pola godine od početka ustanaka, vojna i politička strategija, oblici oslobodilačkog rata i revolucije već su se profilirali. Tito je u proljeće 1942. sa članovima CK KPJ. koji su tada bili u slobodnoj Foči, potpunije razradio taktiku i strategiju KPJ u uvjetima sve otvorenijeg istupanja vodećih snaga jugoslavenske buržoazije protiv NOP-a. Došlo je do totalnog razgraničenja s četništvom, s pristašama obnove Kraljevine Jugoslavije, s reakcionarnim dijelom rukovodstva HSS-a na čelu s V. Mačekom; masama su postajale jasnije konture buduće federacije, odvijala se višenacionalna, ali i jedinstvena jugoslavenska rcvolucija. Preko sukoba s D. Mihailovičem Tito se suočio i s politikom velikih sila, jer su Velika Britanija i SAD željele obnoviti Kraljevinu Jugoslaviju. Tito, međutim, nije išao na javnu konfrontaciju sa Saveznicima. Isto se tako suočio s politikorn vlade SSSR-a, koja je preko Kominterne od počeka ustanka vršila pritisak da KPJ do kraja rata ne otvara pitanje smjene vlasti, da se ne bi remetili odnosi SSSR-a prema Velikoj Britaniji i SAD. Tito se nije mogao otvoreno suprotstaviti takvim sugestijama. ali je bio svjestan da bez izgradnje nove vlasti i nove zajednice naroda Jugoslavije neće moći pridobiti mase za NOB. Izgubivši privremeno bitke za zapadnu Srbiju. Sandžak, Crnu Goru i istočnu Hercegovinu Tito izvodi vojno-strategijski manevar i s glavninom snaga iz tih krajeva u polovici 1942. odlazi u zapadnu Bosnu i Hrvatsku gdje se stvara veliki slobodni teritorij, formira NOVJ s divizijama i korpusima. Na Titovu inicijativu osniva se AVNOJ u Bihaću 26 i 27. X1 1942. te ofenzivnije izlazi na svjetsku scenu javnom osudom kraljevske vlade u Londonu, optužujući je da, kao saveznička vlada, surađuje s okupatorom preko »Jugoslavenske vojske u otadžbini«. Svjestan da konačan uspjeh revolucije ovisi o tome tko će ovladati Srbijom. Tito potkraj 1942, nakon što su se ustanak i revolucija učvrstili u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji, kreće s grupom divizija prema istočnom dijelu zemlje da ubrza razvoj NOP-a u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji. Istodobno, međutim, njemačka i talijanska vrhovna komanda nameću Titovoj grupaciji seriju bitaka, poznatih pod imenom IV i V ofenziva, koje su trajale od početka do sredine 1943. To je osujetilo Titov manevar i nanijelo teške gubitke NOV, koja je uspjela odoljeti i tako dobro organiziranom koncentričnom napadu neprijatelja, izdržavši najveća iskušenja i dokazavši visoke vrijednosti svoje organizacije, ratne vještine i iznad svega borbenog morala. U drugoj polovici 1943. Titova strategija postiže odlučujuće pobjede. Iskoristivši kapitulaciju Italije, ostvarivši političku prevagu nad svim strujama građanskih, a pogotovo kvislinških snaga, stvorivši armiju od oko 300 000 boraca (krajem 1943), u situaciji kada NOP postaje dominantan vojni i politički činilac u Jugoslaviji, Tito odlučuje da proglasi stvaranje nove jugoslavenske države i javno izađe na svjetsku političku scenu. On inicira 29. XI 1943. II zasjedanje AVNOJ-a, na kojem se proglašava stvaranje Demokratske Federativne Jugoslavije. Na istom zasjedanju imenovan je predsjednikom NKOJ-a, sa statusom Privremene vlade nove Jugoslavije i proglašen maršalom Jugoslavije. Tih dana Staljin, Roosevelt i Churchill na konferenciji u Teheranu (28. XI — 1. XII) priznali su NOVJ kao savezničku armiju. Iako su Saveznici priznali NOV, a Velika Britanija počela slati i materijalnu pomoć, Tito je bio svjestan da se Churchill neće lako odreći britanskih interesa u Jugoslaviji. I zaista, ulazeći u vojnu suradnju s Titom, Churchill daje pomoć u oružju i opremi, ali traži da Tito primi kralja Petra II kao vladara Jugoslavije i da s kraljevskom vladom iz Londona stvori novu zajedničku kraljevsku vladu. Churchillovu politiku su podržale i vlade SAD i SSSR-a. Tito se našao pred teškom dilemom. Najveći dio pristaša i boraca NOV bio je protiv bilo kakvih razgovora i kombinacija s »izdajnicima u Londonu«. Tito je, međutim, uvjeren u vojnu i političku moć NOB-a, prihvatio pregovore. Ne uspjevši u toku gotovo trogodišnje borbe slomiti NOV i POJ, njemačka vrhovna komanda je svibnja 1944. izvela desant na Drvar kojim je trebalo uništiti Tita i rukovodstvo NOP-a. Poslije neuspjela desanta Tito je prešao na otok Vis, odakle je rukovodio NOB-om. Nakon što je kraljevska vlada odbila Churchillov prijedlog za pregovore s NKOJ i Titom, po preporuci Saveznika tu ulogu je preuzeo bivši ban Banovine Hrvatske Ivan Šubašić, koji je u tu svrhu bio imenovan predsjednikom kraljevske vlade u Londonu. Tito i I. Šubašić su 16. VI 1944. na Visu potpisali sporazum, što je bio prvi korak na putu međunarodnog priznavanja nove Jugoslavije. Tito se u kolovozu 1944. sastao s Churchillom u Italiji i tom prilikom raspravljao i o problemima poslijeratnog uređenja Jugoslavije i o stvaranju zajedničke vlade. Na osnovi razgovora Tito je zaključio da će Churchill ponovno vršiti pritisak i tražiti ustupke pozivajući se na mogućnost suradnje s četnicima i na tobožnje monarhističko raspoloženje srpskog naroda. Uz to, Tito se pribojavao da bi se Saveznici mogli iskrcati i na jadransku obalu. Dok je Churchill požurivao stvaranje zajedničke vlade, Tito je forsirao vojne operacije u Srbiji i konačno oslobađanje jadranske obale. S Visa je 18/19. XI 1944. odletio u Moskvu te uskladio vojne operacije NOV i jediniea Crvene armije za oslobođenje sjeveroistočnog dijela zemlje. Beograd je osloboden 20. X 1944. Do kraj a 1944. definitivno su oslobođeni Srbija, Vojvodina, Kosovo i Metohija, sjeverna Dalmacija, jugoistočni dijelovi BiH, Crna Gora i Makedonija. Uspostavljena je neprekinuta fronta od Drave do Jadranskog mora. Budući da je NOP već prevladao u Hrvatskoj i Sloveniji, Tito je u jesen 1944. faktično imao u rukama kontrolu nad cijelom zemljom. S takvih pozicija je 1. XI 1944. postigao sporazum o formiranju zajedničke vlade, koja je kao Privremena vlada DFJ stvorena 7. III 1945. a odmah su je priznali i saveznici. U završnoj fazi rata počinju se zahlađivati odnosi sa zapadnim saveznicima, djelomično zbog njihove stvarne težnje da utječu na unutrašnji razvoj i da daju podršku snagama starog režima, ali i zbog ideološkog nepovjerenja u te kapitalističke zemlje, koje bi mogle intervenirati protiv revolucionarne vlade kao što su intervenirale protiv oktobarske revolucije i Narodnooslobodilačke fronte (Ellinikon Apeleftherotikon Metapon – EAM) u Grčkoj. Istodobno se nova Jugoslavija orijentira na savezništvo sa SSSR-om. Uz intenzivnu angažiranost za međunarodno priznanje nove Jugoslavije, iskazujući se u tome vještinom svjetskog državnika, Tito djeluje i kao vrhovni komandant. Osobno sudjeluje u planiranju i izvođenju završnih operacija za oslobođenje zemlje. U svojstvu generalnog sekretara KPJ usmjerava razvoj Partije. Na njegovu inicijativu stvara se ožujka 1943. KP Makedonije, a prvih dana svibnja 1945. KP Srbije. Kao predsjednik Privremene vlade radi na izgradnji državne vlasti – centra Federacije i na ustrojstvu federalnih država, iskazujući pun smisao za stvaranje države. Iz rata Tito izlazi kao priznati vojskovođa, vješt političar, sposoban, mudar državnik, a u očima milijuna pristaša NOB-a i kao legendarni narodni voda. Narodnooslobodilačkim ratom i revolucijom učinio je KPJ od nekoliko tisuća članova snagom koja je porazila sve ostale političke grupe i stranke u Jugoslaviji. Po završetku rata Tito kao generalni sekretar KPJ, predsjednik Privremene vlade DFJ, predsjednik Narodne fronte Jugoslavije, vrhovni komandant JA i ministar narodne obrane, nastavlja djelovanje kao revolucionar i državnik, noseći i najveću historijsku odgovornost za razvoj zemlje. Uz Tita, grupa od 5–6 njegovih najbližih suradnika suvereno je donosila sve važnije odluke u procesu društvenog razvoja. Tito rješava cjelokupne probleme razvoja zemlje i njezinu budućnost vidi u lenjinističkoj društvenoj doktrini i koncepciji primijenjenoj specifičnim uvjetima. Uzor mu je bio sovjetski društveni sistem, čemu je težila i cijela KPJ. Sovjetski model se pokazivao primjerenim povijesnom trenutku u kojem se Jugoslavija našla neposredno nakon rata. U unutrašnjem političkom i ekonomskom razvoju Tito forsira jačanje državno-partijske vlasti i likvidaciju ostataka institucija buržoaskog društva. Na osnovi sporazuma sa Šubašićem, po zahtjevu velikih sila, u prvim mjesecima po oslobođenju zemlje tolerirao je obnovu i javno djelovanje pet građanskih političkih stranaka, uglavnom srbijanskih, kao i formalno pravo na privatno kapitalističko vlasništvo. Svjestan, međutim, da bi takva politika otvorila put stvaranju jake opozicije i izazvala nove sukobe u Jugoslaviji s opasnošću izbijanja građanskog rata, kao i da bi osujetila izgradnju socijalizma, Tito je, osloncem na snažan, revolucionarni blok stvoren u revoluciji i na armiju i novi državni aparat, osujetio kontrarevolucionarno djelovanje nekih građanskih snaga. Buržoazija je eksproprirana putem agrarne reforme 1945, konfiscirana je imovina suradnika okupatora 1945. i nacionalizirana 1946. Kompromitirane u ratu i blokirane u svom radu, građanske stranke su se ugasile, a buržoazija je, čak i sitna, ekonomski razvlašćena u roku od tri godine. Na izborima za ustavotvornu skupštinu Narodna fronta je iznijela pobjedu, pa je 29. XI 1945. proglašena Republika. Sistem revolucionarne diktature pod rukovodstvom KPJ bio je ostvaren. U jeku obnove zemlje, stvorivši jak i razgranat državni aparat, Tito inicira industrijalizaciju zemlje. Početkom 1947. usvaja se I petogodišnji plan forsirane industrijalizacije, koja se izvodi na bazi državnog vlasništva i centralističkog planiranja po uzoru na SSSR. Kao i u toku rata, u kojem je osobno doživio svu tragiku međunacionalnih konflikata, Tito je stalno držao u središtu pažnje razvoj odnosa među narodima Jugoslavije. U oslobođenom Zagrebu, 21. V 1945, Tito u govoru iznosi platformu međunacionalnih i međurepubličkih odnosa, tumačeći federalizam i državno-političko uređenje nove Jugoslavije. Udruženim snagama svih naroda Jugoslavije razbijen je hegemonističko-centralistički sistem Kraljevine Jugoslavije »pod kojim ostali narodi nisu imali nikakvih prava, ali isto tako ni srpski narod«. Međutim, za Tita jugoslavenska državna zajednica ostaje povijesno nužna za svaki od njezinih naroda u obrani od vanjskih opasnosti. Jugoslavija je tada držala glavninu svoje još uvijek ratne armije na sjeverozapadnim granicama, spremna i za oružanu borbu, držeći da ima osigurana leđa na ostalim granicama zahvaljujući savezu sa SSSR-om. Ta borba, kao nastavak dugotrajne borbe za sjedinjenje odvojenih dijelova s Jugoslavijom, može se, po Titu, dobiti samo snagom Jugoslavije kao cjeline. On je također zastupao povijesnu nužnost izgradnje Jugoslavije kao jake države koja osigurava nacionalne interese svakog pojedinog i svih njezinih naroda zajedno. S obzirom na krajnje zategnute međunacionalne odnose u Kraljevini Jugoslaviji, a naročito u ratu, glavni problemi stvaranja stabilne i snažne Jugoslavije, u kojoj će svi njezini narodi ostvarivati svoje interese, bili su u njihovim međusobnim odnosima. Tito se zalaže za državno jedinstvo Jugoslavije i samostalnost svakog naroda u njoj. Bio je svjestan potencijalne opasnosti ponovnih međunacionalnih sukoba i razdora koje bi mogle izazvati oživljene i obnovljene nacionalističke snage – unitarističko-hegemonističke i nacionalističko-separatističke. Takva opasnost tražila je da se nađe rješenje po kojem se morala ostvarivati i jaka savezna država i pravo svakog naroda da bude »gospodar na svome«. Titovo načelo »svako gospodar na svome« realizirano je tako što su vrhovna predstavnička tijela federalnih jedinica dobrovoljno prihvatila državno-centralističko ustrojstvo Jugoslavije, a iza svega je stajala KPJ, koja je smatrala da ima legitimitet hegemona društvenog razvoja kao nosilac povijesnog interesa radničke klase i radnih masa. S gledišta realnih odnosa i društvene svijesti onih građana koji su bili u borbi za novu Jugoslaviju, ostvarena je i jaka Jugoslavija kao država te ravnopravnost svakog njezina naroda. Vanjsku politiku Tito usmjerava u pravcu stvaranja i razvijanja savezništva sa SSSR-om i s istočnoevropskim zemljama »narodne demokracije« i okupljanja balkanskih zemalja, posebno Bugarske i Albanije, s perspektivom stvaranja balkanske federacije. God. 1946. podržava ustanak u Grčkoj. Takvom politikom se zahlađuju odnosi sa zapadnim zemljama, kako zbog njihova blagonaklonog stava prema unutrašnjim neprijateljima novog poretka i njihova osporavanja prava Jugoslavije u graničnim sporovima s Italijom i Austrijom, tako i zbog svog revolucionarnog radikalizma prema njima kao kapitalističkim zemljama, u čemu je bilo pretjerivanja. Iako se nova Jugoslavija, na bazi bezgranične vjere KPJ u SSSR, otvorila prema sovjetskoj penetraciji u društveni život Jugoslavije, Tito, koji je imao razvijen državnički dar, na osnovi iskustava koja je stekao još za svojih boravaka u SSSR-u i u aparatu Kominterne, te komunicirajući osobno prije rata s Kominternom a u ratu sa sovjetskom vladom, postao je oprezan. Nezavisnost zemlje bila mu je ideja vodilja. To je i javno izrazio već 27. V 1945. u govoru u Ljubljani, rekavši da Jugoslavija neće dozvoliti da posluži kao »moneta za potkusurivanje« među velikim silama. Uskoro je sukob s vladom SSSR-a, sukob Staljin-Tito, postao neizbježan. U težnji da ostvari kontrolu nad nezavisnom Jugoslavijom, Staljin je 1948. iskonstruirao lažne optužbe o »ideološkom izrodavanju KPJ«. To je Tita stavilo u najtežu dilemu njegova života. Našao se pod pritiskom ne samo SSSR-a već i cijelog svjetskoga komunističkog pokreta i prostaljinističke indoktrinacije u vlastitoj partiji. Po standardima odnosa u svjetskom komunističkom pokretu, Tito se morao pokoriti. Međutim, on je proniknuo u bit i smisao Staljinova hegemonizma i ocijenio da se ne radi ni o kakvim teoretskim diskusijama i tobožnjim ideološkim neslaganjima KPJ, već da se radi »o odnosu između države i države«. Ukazujući da je u pitanju integritet i nezavisnost zemlje, Tito je podigao na noge i Partiju i narod, pružio otpor i spremio se za eventualni rat za obranu zemlje. Jugoslavija je nakon toga bila izložena totalnoj političkoj međunarodnoj izolaciji, potpunoj ekonomskoj blokadi, psihološko- propagandnom ratu, graničnim incidentima i prijetnji oružanom intervencijom. Nastalo je kolebanje u Partiji, blizu 10% članova KPJ podržalo je Staljina. Rukovodstvo KPJ predvođeno Titom povelo je odlučnu borbu i zauzelo represivni kurs protiv pristaša Informbiroa. U početku otpora Informbirou 1948. i 1949. prijetila je opasnost lijevog radikalizma. Da bi se dokazala komunistička pravovjernost započela je prisilna kolektivizacija, koju je i sam Tito podržavao, jačala je represija zbog koje je zaprijetila opasnost da se izgubi podrška naroda. U trećoj godini sukoba Tito definitivno odbacuje sovjetski put izgradnje socijalizma, promišlja program daljeg revolucionarnog procesa i samostalnog, vlastitog razvoja. Govorom u skupštini 26. VI 1950. objavljuje uvođenje socijalističkog samoupravljanja i raskida sa staljinističkim nasljeđem. U vrijeme sukoba sa Staljinom spontano je nastala poznata rečenica podrške: »Druže Tito mi Ti se kunemo da sa Tvoga puta ne skrenemo«. Višegodišnja borba (1948–55) silno je ojačala Titov jugoslavenski i međunacionalni ugled. Tito je snažno podržao ideju radničkog samoupravljanja. U programatskom govoru pred Saveznom skupštinom o uvođenju samoupravljanja Tito je rekao: »Fabrike radnicima, zemlja seljacima nije neka apstraktna propagandistička parola, već takva koja ima u sebi dubok sadržajni smisao. Ona sadrži u sebi čitav program socijalističkih odnosa u proizvodnji u pogledu društvene svojine, u pogledu prava i dužnosti trudbenika – i prema tome – može se i mora ostvariti u praksi, ako mislimo da zaista izgradimo socijalizam«. Detaljniju razradu projekta društvenih promjena u političkom i privrednom sistemu sačinili su njegovi suradnici, ponajviše E. Kardelj i B. Kidrič. Na početku 1950-ih izvršena je privredna i politička reforma, uvedeni organi radničkog samoupravljanja, izvršena decentralizacija državnog aparata, ojačana prava republika, uvedeno tržište roba, ojačana zakonitost, demokratizirana revolucionarna diktatura, raspuštene seljačke radne zadruge, poticana sloboda kulturnog stvaralaštva, oslabljena ideološka krutost i proširen prostor za slobodnije političke rasprave te demokratizirani društveni i politički život. Sve su promjene sankcionirane Ustavnim zakonom o osnovama društvenog i političkog uređenja FNRJ donijetim 13. I 1953, po kojem je uvedena i funkcija predsjednika Republike, na koju je Tito izabran 14. I 1953. Nakon sukoba sa Staljinom Tito se suočio s problemom nove strategije vanjske politike. U uvjetima najoštrijeg hladnog rata (1948–54) Jugoslavija je bila izložena opasnosti vojne intervencije s Istoka. U toj situaciji podrška se morala tražiti od zapadnih zemalja, koje su do tog trenutka smatrane protivnicima Jugoslavije iz nacionalnih i ideoloških razloga. Tito je svladao ideološki otpor protiv suradnje sa Zapadom i, nakon vrlo delikatnih pregovora, punih sumnjičenja s obje strane, prihvatio vojnu, materijalnu i ekonomsku pomoć. Jugoslavija je 1953–54. ušla u Balkanski savez s Grčkom i Turskom, a time i u neformalne ali stvarne savezničke odnose sa zemljama Atlantskog pakta. Istodobno su bili otvoreni putovi ekonomskog i političkog povezivanja Jugoslavije sa Zapadom te uspostavljena suradnja sa socijaldemokratskim i drugim partijama i vladama zapadnih zemalja. U tom procesu Tito je veoma odlučno čuvao nezavisnost zemlje, njezin samostalan socijalistički razvoj, a kao dosljedan komunist lenjinističkog kova borio se protiv ideološkog utjecaja Zapada na društveni život u Jugoslaviji. Sredinom 1950-ih Tito se suočio s velikim izazovom koji je donio proces demokratizacije revolucionarne diktature. U borbi protiv staljinizma, na valovima demokratizacije, koju je otvorio VI kongres KPJ (Zagreb, listopad 1952), pojavile su se tendencije prema političkom pluralizmu i prvi znaci rađanja frakcija u SK, na što je Tito, na osnovi iskustava iz međuratnog razdoblja, bio veoma osjetljiv. Ocjenjujući da jugoslavensko društvo još nije dozrelo za takav demokratski razvoj, da su ratne podjele u narodu još veoma svježe, da klasni neprijatelj još ima šanse za djelovanje, Tito je 1954. pokrenuo Savez komunista protiv »liberalizma«. Sredinom 1950-ih ta je tendencija zaustavljena, promjene u sistemu stabilizirane, a društvena reforma zakočena. Nakon Staljinove smrti 1953, novo sovjetsko rukovodstvo na čelu s N. S. Hruščovom osudilo je napad Staljina i Informbiroa na Jugoslaviju i ponudilo normalizaciju odnosa, što je Tito prihvatio, pa je u Beogradu 2. VI 1955. potpisao Deklaraciju vlada FNRJ i SSSR-a o uspostavljanju ravnopravnih odnosa između dviju država. Smatrajući da se SKJ nije 1948. sam isključio iz svjetskoga komunističkog pokreta, Tito je prihvatio da se normaliziraju odnosi s KP SS i drugim komunističkim partijama koje to žele, pa je u tom smislu 20. VI 1956. potpisao i Deklaraciju o odnosima između SKJ i KP SS, također na principima ravnopravnosti, definitivno odbacujući bilo kakve formalne internacionalne političke organizacije s rukovodećim centrom i vodećom partijom. Normalizacija odnosa sa SSSR-om, čije je rukovodstvo javno priznalo pogrešku KP SS prema SKJ, podigla je ionako visok međunarodni ugled Tita i ojačala njegovo neprikosnoveno vodstvo u Jugoslaviji. Uz to, Jugoslavija je od početka 1950-ih do početka 1960-ih postala jedna od najprosperitetnijih zemalja svijeta. Od sredine 1950-ih do početka 1960-ih Tito oblikuje novu koncepciju vanjske politike. Kao komunist nije mogao niti želio dalje političko, ekonomsko i ideološko približavanje Zapadu, a ni Istoku. U to vrijeme on posjećuje mnoge novooslobođene zemlje (Egipat, Indiju, Indoneziju, Etiopiju, Sudan, Siriju, Ganu, Gvineju itd.) i na osnovi toga rađa se pokret nesvrstanosti. Tito je uvjeren da će taj pokret biti prihvaćen od većine čovječanstva, pridonijeti miru, a time i nacionalnom interesu Jugoslavije kao države i njezinoj ideji samoupravljanja. Radilo se, zapravo, o ideji – viziji svijeta bez blokova i o putu stvaranja novih odnosa u svjetskoj zajednici naroda i država. Prva konferencija šefova država ili vlada održala se 1961. u Beogradu. Početkom 1960-ih Tito se suočio s novim izazovom. U rukovodstvu SKJ i rukovodstvima republika i u državnim centrima vlasti došlo je, prvi put od rata, do razmimoilaženja u svim glavnim pitanjima društvenog razvoja. Dio vodećih komunista težio je da se društvena reforma, započeta idejom samoupravljanja 1950. i platformom VI kongresa KPJ-SKJ 1952, nastavi i proširi i reformom Federacije. Nasuprot tome, dio rukovodstava bio je za status quo pa čak i jačanje centralizma i uloge SK, a neki su se zalagali čak i za ukidanje republika i poticanje svijesti o nužnosti stvaranja jugoslavenske nacije. Nastala politička i ideološka podjela u pogledu razvoja društva došla je do izražaja na proširenoj sjednici IK CK SKJ ožujka 1962. Našavši se između dvije oprečne koncepcije, Tito se u polovici 1962. priklonio snagama reformi u društvu. U referatu na VIII kongresu SKJ potkraj 1964. izložio je platformu reforme s osnovnom tezom da se, u ime klasnog interesa radničke klase, proširena reprodukcija prenese na radne kolektive, a u ime nacionalne ravnopravnosti osigura da republike preuzmu više odgovornosti za vlastiti i zajednički razvoj. U skladu sa svojim već poznatim načelom da se jednom utvrđena politika (odluke VIII kongresa) mora provoditi, Tito je forsirao privrednu i društvenu reformu započetu 1965. U tom smislu na IV (brijunskom) plenumu CK SKJ 1966, na Titov zahtjev, smijenjeno je nekoliko visokih državnih i partijskih rukovodilaca koji se nisu slagali s reformom. Privredna i društvena reforma donijele su nove nade i privukle nove, svježe snage za tu platformu društvenog razvoja. Potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih Tito se suočio s novim problemima društvenog razvoja. Snage koje su podržavale reformu počele su se diferencirati. Jedan je dio radikalizirao ideje reforme u smislu punog djelovanja tržišnog mehanizma, sužavanja moći političke birokracije, jačanja moći tehnostrukture, povlačenja SK s operativne pozicije, uključivši i ukidanje osnovnih partijskih organizacija u poduzećima, jačanja državnosti republika i autonomnosti pokrajina, otvaranja vrata sitnom privatnom vlasništvu, a drugi dio vidio je u tome put u kapitalističke društvene odnose. Zaoštravali su se i sukobi između unitarističko-centralističkih i federalističko-konfederalističkih snaga. Pogoršavali su se i međunarodni odnosi, naročito poslije intervencije trupa Varšavskog ugovora u ČSSR 1968. i proglašenja tzv. Brežnjevljeve doktrine o ograničenom suverenitetu socijalističkih zemalja. Otvorio se i problem Titova nasljednika s obzirom da je on imao blizu 80 godina. U borbu za vlast uključili su se neki viši i najviši rukovodioci. Na početku 1970–ih Jugoslavija je ušla u dotada najtežu političku krizu. Tito nekoliko godina moli, apelira, upozorava pa i prijeti s javnih tribina da se zaustave sukobi, da se vrati povjerenje, da se obnovi ranije jedinstvo SK, ali bez uspjeha. Upozorava na međunarodne implikacije unutrašnjih sukoba. Ukazuje na liberalizam, uspon vlasti tehnomenedžerskih struktura i podrivanje samoupravljanja, na unitaristički i separatistički nacionalizam i opasnost po jedinstvo Jugoslavije. U toj vatri sukobljavanja Tito forsira reformu Federacije, koja se ustavno ozakonjuje 1971 (ustavni amandmani), uvjeren da to jača Jugoslaviju i da će se poslije toga smiriti međunacionalne svađe. Istodobno inicira i podržava koncept razvlašćivanja otuđenih centara ekonomske i financijske moći i ideju udruženog rada, koju razrađuju E. Kardelj i V. Bakarić (tzv. radnički amandmani 1971). Zbog pogoršane međunarodne situacije, Tito 1968. razvija, inicira i daje puni smisao koncepciji općenarodne obrane, inspirirane prije svega iskustvima partizanskog rata u Jugoslaviji i iskustvima drugih u borbi protiv agresora i osvajača. Po toj koncepciji ojačana je funkcija republika i pokrajina u obrani zemlje. Istodobno 1970. inicira ustavno uređenje instituta Predsjedništva SFRJ kao kolektivnog šefa države, koji je proveden za njegova života, uz Tita kao predsjednika Republike koji je 1974. na tu funkciju doživotno izabran. Na X kongresu SKJ (svibanj 1974) izabran je i za doživotnog predsjednika SKJ. Nakon provedene ustavne reforme Federacije i ustavnog usvajanja koncepcije udruženog rada 1971, a budući da se politička kriza produbljivala, Tito, izložen pritiscima potpuno suprotnih i sukobljenih snaga, na osnovi vlastite procjene situacije, a pod snažnim utjecajem ratnih veterana i ratnih suradnika, u ime očuvanja državnog jedinstva Jugoslavije i tekovina revolucije, inicira smjenjivanje dijela visokih i najviših partijskih i državnih rukovodilaca u SR Hrvatskoj, SR Srbiji, SR Sloveniji i SR Makedoniji zbog popuštanja nacionalističkim, liberalističkim i tehnokratskim tendencijama. Tito je punim angažmanom sudjelovao u određivanju koncepcije Ustava SFRJ, koji je stvoren pod neposrednim rukovodstvom E. Kardelja. Po usvajanju novog Ustava 1974, Tito je do kraja života posvećivao izuzetnu pažnju međunacionalnim odnosima i unapređivanju nacionalne ravnopravnosti na načelima Ustava SFRJ iz 1974. boreći se kako protiv tendencija državnog centralizma tako i protiv separatizma. Kao svojevrsna dopuna Ustavu iz 1974. donesen je 1976, uz njegov angažman, Zakon o udruženom radu, na liniji ostvarivanja Titove vizije integracije jugoslavenskog društva temeljem udruživanja rada i sredstava i čvršćeg povezivanja udruženog rada. Tito je, u svojstvu šefa države, predvodio jugoslavensku delegaciju i 1975. potpisao Helsinški sporazum o evropskoj sigurnosti i suradnji. Aktivno sudjeluje u pripremanju Konferencije komunističkih i radničkih partija Evrope u Berlinu lipnja 1976, na kojoj predvodi delegaciju SKJ. Ta konferencija usvojila je dokument kojim se afirmira puna samostalnost svake nacionalne partije, za što se Tito zalagao cijeli svoj život. Od sredine 1970-ih do 1980. Tito posvećuje najveću pažnju funkcioniranju federacije, i aktivno sudjeluje u kreiranju politike u međunarodnim odnosima. Svjestan s jedne strane opasnosti uzurpacije vlasti a s druge mogućih zapleta u borbi za vlast i tendencija majorizacije u međunacionalnim odnosima, Tito 21. XI 1978. inicira da se »u svim samoupravnim i državnim organima, u delegatskim skupštinama, forumima i organima društveno-političkih organizacija« uvede princip kolektivnog rada, čime je radikalno umanjena moć i vlast čelnih ljudi u svim tim tijelima, posebno u Federaciji. Iako već bolestan, Tito 1979. odlazi na konferenciju nesvrstanih zemalja u Havanu predvodeći jugoslavensku delegaciju kao i na svim ostalim konferencijama nesvrstanih (Beograd 1961, Kairo 1964, Lusaka 1970, Alžir 1974, Colombo 1976). Kao glavni protagonist nesvrstanosti u Havani dobiva posebnu povelju kojom mu nesvrstane zemlje i pokret u cjelini odaju dužno priznanje. U borbi za samostalan položaj nove Jugoslavije, njezinu politiku mira te nesvrstanu politiku, posjetio je mnogo zemalja: Italiju 1944, 1971; SSSR 1944, 1945, 1946, 1956, 1962, 1964, 1965, 1966, 1967, 1968, 1972, 1973, 1974, 1977, 1979; ČSSR 1946; Poljsku 1946, 1964, 1972, 1975; Bugarsku 1947, 1965; Mađarsku 1947, 1964, 1967, 1974; Rumunjsku 1947, 1956, 1957, 1964, 1966, 1969, 1971, 1972, 1974, 1977, 1979; Veliku Britaniju 1953, 1971, 1978; Grčku 1954, 1976; Južni Jemen 1954, 1968; Tursku 1954, 1976; Burmu 1955, 1959; Egipat 1955, 1956, 1959, 1961, 1962, 1964, 1965, 1966, 1967, 1968, 1970, 1971; Etiopiju 1955, 1959, 1968, 1970; Indiju 1955, 1959, 1966, 1968, 1971, 1974; Francusku 1956, 1970, 1977; Ceylon (Šri Lanka) 1959, 1976; Indoneziju 1959; Siriju 1959; Sudan 1959, 1962, 1970; OUN (New York) 1960, 1963; Ganu 1961; Gvineju 1961; Liberiju 1961, 1963; Mali 1961; Maroko 1961; Togo 1961; Tunis 1961; Brazil 1963; Bolivij u 1963; Čile 1963; Meksiko 1963, 1976; Peru 1963; SAD 1963; Cipar 1964; Finsku 1964; Alžir 1965, 1969, 1973, 1977, 1979; Norvešku 1965; DDR 1965, 1974; Austriju 1967; Irak 1967, 1979; Afganistan 1968; Iran 1968, 1977; Japan 1968; Kampućiju 1968; Mongoliju 1968; Pakistan 1968; Belgiju 1970; Keniju 1970; Libiju 1970, 1977, 1979; Luksemburg 1970; Nizozemsku 1970; SR Njernačku 1970, 1974; Ugandu 1970; Tanzaniju 1970; Zambiju 1970; Vatikan 1971; Kanadu 1971; Bangladeš 1974; Dansku 1974; Nepal 1974; Panamu 1976; Portugal 1976, 1977; Švedsku 1976; Venezuelu 1976; NR Kinu 1977; DNR Koreju 1977; Ujedinjene Arapske Emirate 1976; Kubu 1979; Kuvaj t 1979; Maltu 1979. Kao priznanje za svoju politiku promoviran je za počasnog doktora znanosti na sveučilištima u Rangunu, Bandungu, Adis Abebi, Ulan Batoru, Halifaxu u Kanadi i Varšavi, a u zemlji na sveučilištima u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i Prištini. Bio je izabran članom svih akademija znanosti i umjetnosti u Jugoslaviji. God. 1976. promoviran je u prvog doktora vojnih nauka u našoj zemlji. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 1944, 1972. i 1977. Nosilac je najviših jugoslavenskih odlikovanja – Ordena slobode i Ordena junaka socijalističkog rada, a također je odlikovan brojnim najvišim odlikovanjima niza drugih država. Arhivska građa o Titu čuva se u Beogradu u Arhivu CK SKJ, Arhivu Jugoslavije, Arhivu »Josip Broz Tito« pri Memorijalnom centru i Arhivu oružanih snaga, te u svim republičkim arhivima, a u inozemstvu je najvažniji arhiv Kominterne u Moskvi i Public Record Office u Londonu. Ogromnu važnost povijesne uloge Josipa Broza-Tita označuju povijesna zbivanja u kojima je on bio akter u rasponu od sudjelovanja u oktobarskoj revoluciji do pripremanja i izvođenja najmasovnijeg i najznačajnijeg ustanka i oslobodilačkog rata u Evropi u II svjetskom ratu, u kojem je postao legendarni vođa nove Jugoslavije, te do kreiranja vizije demokratskoga socijalističkog društva, stvaranja svjetskog pokreta nesvrstanosti i intenzivne podrške velikoj antikolonijalnoj revoluciji iz koje se konstituiralo stotinjak novih nacionalnih država. U tom rasponu svoga revolucionarnog djelovanja Tito se razvio od radnika, sina siromašnoga zagorskog seljaka, do povijesne ličnosti kojoj je na odlasku odalo počast 209 stranih delegacij a iz 127 zemalja svijeta, koje su 8. V 1980. u Beogradu predstavljale gotovo čitavo čovječanstvo. Dramatika tektonskih društvenih potresa koji su se rađali za 70 godina njegova političkog djelovanja stavljala ga je u najteže dileme kroz koje je prošlo jugoslavensko društvo i suvremeno čovječanstvo. U toj drami Tito je rastao od sindikalnog aktivista u malim poluzanatskim poduzećima do lidera revolucije i državnika svjetskog formata. U velikom povijesnom sudaru svjetskoga buržoaskog poretka s Lenjinom, oktobrom i vizionarima svjetske proleterske revolucije, Tito je prihvatio lenjinizam kao svoju političku orijentaciju, kojoj je ostao vjeran do kraja života. Lenjinizam je za njega bio jedino polazište u rješavanju cjelokupne povijesne problematike razvoja jugoslavenskog društva. Međutim, unatoč toj inspiriranosti Lenjinom, Tito je bio nedoktrinaran, trajno otvoren za rješenja pitanja koja je donosila suvremenost. U ime lenjinizma poveo je divovsku borbu protiv staljinizma. Titova vizija i političko nasljeđe u njegovu golemom opusu imaju jasne sadržaje, okvire, pravce i upute. To su, u prvom redu, socijalističko samoupravljanje, nacionalna ravnopravnost, bratstvo i jedinstvo i federativno uređenje kao trajni temelji zajedništva Jugoslavije, nesvrstanost i borba za mir u svijetu.

 
Dušan Bilandžić (1989)
 
DJELA: Komunistička partija Jugoslavije u današnjoj narodnooslobodilačkoj borbi. Čačak 1941 (do 1945. više izd.) — Međunarodni značaj narodnooslobodilačke borbe u Jugoslaviji i zamaskirani izdajnici. (S. l.) 1942 (do 1945. više izd.). — Borba protiv okupatora prvi i najvažniji zadatak. (S. l.) 1943 (do 1945. više izd.). — Historijski govor Josipa Broza Tita na Drugom zasjedanju AVNOJ-a. (S. l.) 1943 (više izd.). — Komunistička partija i ko su sve saveznici okupatora. (S. l.) 1943 (do 1945. više izd.). — Nacionalno pitanje u Jugoslaviji u svjetlosti narodnooslobodilačke borbe. (S. l.) 1943 (više izd.). — Narodnooslobodilačka borba i organizaciono pitanje naše Partije. (S. l.) 1943 (do 1945. više izd.). — Peta neprijateljska ofanziva. (S. l.) 1943 (do 1945. više izd.). — Razvitak oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije ... (S. l.) 1943 (do 1945. više izd.). — Borba naroda porobljene Jugoslavije. (S. l.) 1944 (više izd.). — Linija Komunističke partije Jugoslavije. (S. l.) 1944. — Problemi narodnooslobodilačke borbe. (S. l.) 1944 (do 1945. više izd.). — Stvaranje Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. (S. l.) 1944 (do 1945. više izd.). — Tuđe nećemo, svoje ne damo. (S. l.) 1944 (više izd.). — Značaj odluka AVNOJ-a za daljnji razvoj oslobodilačke borbe i stvaranje federativne državne zajednice. (S. l.) 1944 (više izd.). — Borba za oslobođenje Jugoslavije. Članci i govori iz narodnooslobodilačke borbe 1941–1944. Beograd 1945. — Borba za osvoboditev Jugoslavije. Članki in govori iz narodnoosvobodilne borbe 1941–1944. Ljubljana 1945. — Tito govori, 1–2. Novi Sad 1945. — O nacionalizmu i internacionalizmu. Beograd 1948. — Tito omladini. Zagreb—Beograd 1948, Beograd 1959. — Tito radničkoj klasi. Zagreb 1948, 19492, Skoplje 1949. — Stvaranje i razvoj Jugoslovenske armije, 1. Beograd 1949. — Deset godina Narodne revolucije. Govori. Beograd 1951, Skoplje 1952. — Četrdeset godina revolucionarne borbe Komunističke partije Jugoslavije. Beograd 1959. (usporedo na engleskom, francuskom, mađarskom, makedonskom, njemačkom, ruskom, slovenskom i turskom). — Govori i članci, 1–19. Zagreb 1959–1967. — Govori i članci, 1–21. Zagreb 1959–1972. — Beszédek és cikkek, 1–15. Novi Sad 1961–1971. — Vojna djela, 1–4. Beograd 1961–1972, 19782; 5–6, 1977–1981. — Tito mladini. Ljubljana 1962. — Fjalime dhe artikuj, 1–16. Prishtine 1962–1967. — Govori i statii, 1–16. Skopje 1965–1967. — Izabrana vojna djela. Beograd 1966 (usporedo na engleskom, francuskom, ruskom i španjolskom). — Tito govori. Split—Zadar—Sisak ... Beograd 1970. — Govori druga Tita. Zagreb 1971. — Tito, omladina – mladost revolucije. Zagreb 1971. — Tito – O radničkoj klasi. Beograd 1972, 19752, 19793. — Poruke revolucije. Beograd 1973, 19792. — O nacionalnom pitanju. Novi Sad 1974. — O omladini. Beograd 1974, Skoplje 1974, Beograd 19782. — Samoupravni socijalizam. Izbor tekstova. Zagreb 1974, 19752. — Borba za dalji razvoj socijalističkog samoupravljanja. Sarajevo 1975 (više izd.). — O liku komuniste. Beograd 1975, 19752, 19763, Skoplje 1978. — Tito o samoupravljanju. Beograd 1975, 19752, 19793. — Tito o socijalističkom moralu. Beograd 1975. — Savez komunista u novoj etapi razvoja socijalističkog samoupravljanja. Izbor iz govora održanih posle Devetog kongresa SKJ. Novi Sad 1976. — Tito o privredi 1945–1975. Beograd 1976. — Borba i razvoj KPJ između dva rata. Predavanja u Političkoj školi SKJ »Josip Broz Tito« Kumrovec 26. i 27. mart 1977. godine. Beograd—Zagreb—Sarajevo—Priština—Niš—Skoplje 1977, 19782 (usporedo na engleskom, francuskom, njemačkom, španjolskom i talijanskom, 19802). — Borba za dalji razvoj socijalističkog samoupravljanja. Sarajevo 1977. — Izbor iz djela, 1–5. Sarajevo—Ljubljana—Zagreb—Beograd—Novi Sad—Skoplje—Titograd 1977, 1980 (isto objavljeno na ćirilici). — O bratstvu i jedinstvu. Beograd 1977, Skoplje 1978. — O miru, bezbjednosti i saradnji u Evropi. Beograd 1977 (usporedo na engleskom, francuskom, njemačkom i španjolskom). — O socijalističkom vaspitanju i obrazovanju. Beograd 1977. — O svenarodnom revolucionarnom radu. Novi Sad 1977. — Odgovori. Izabrani intervjui 1944–1976. Beograd 1977. — Poznaje se ko je komunista. Beograd 1977, 19772, 19793, Ljubljana 1979, 1981, Skoplje 1980. — Tito i temelji socijalističke Jugoslavije. Izbor iz Titovih djela. Zagreb 1977. — Tito, o revolucionarnom putu SK Jugoslavije. Novi Sad 1977. — Izbor iz del, 1–5. Ljubljana 1978, 19802. — O značaju revolucionarne teorije za revolucionarnu praksu. Kumrovec 1978, Beograd 1979. — Savez komunista Jugoslavije u borbi za daljnji razvitak socijalističke samoupravne i nesvrstane Jugoslavije. Referat na XI kongresu SKJ. Beograd 1978 (usporedo na albanskom, engleskom, francuskom, mađarskom, njemačkom, ruskom, španjolskom i talijanskom). — Tito o razoružanju. Beograd 1978 (usporedo na engleskom, francuskom, njemačkom, ruskom i španjolskom). — Žena u revoluciji. Sarajevo—Ljubljana—Zagreb—Beograd—Titograd—Novi Sad—Skoplje 1978. — Govori 78. Beograd 1979. — Non-alignment – the Conscience and Future of Mankind. Belgrade 1979 (usporedo na arapskom, francuskom, njemačkom, portugalskom, ruskom, španjolskom i talijanskom). — Šezdeset godina revolucionarne borbe Saveza komunista Jugoslavije. Beograd—Skoplje—Priština—Niš 1979 (usporedo na arapskom, engleskom, francuskom, njemačkom, ruskom, španjolskom i talijanskom, 19812). — Istorijska misija pokreta nesvrstavanja. Beograd 1980. — Odabrani dela, 1–5. Skopje 1980, 19812. — Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita. Sarajevo—Ljubljana—Zagreb—Beograd—Titograd—Novi Sad 1980 (usporedo na mađarskom, makedonskom i slovenskom, 1981). — Poruke 79. Beograd 1980. — Nastanak i razvoj Narodnog fronta i Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije. Sarajevo—Ljubljana—Skoplje—Zagreb—Titograd—Beograd 1981. — Nesvrstanost – savjest i budućnost čovječanstva. Sarajevo 1981. — O vaspitanju i obrazovanju. Beograd 1982.
 
SABRANA DJELA: Sabrana djela, 1–9. Zagreb 1947–1958. — Sabrana dela, 1–21. Beograd 1947–1972. — Sobrani dela, 1–2. Skopje 1947–1949. — Zbrano delo, 1–18. Ljubljana 1948–1973. — Sabrana djela (1926–1945), 1–28. Beograd—Zagreb 1977–1988 (usporedo na albanskom, mađarskom, makedonskom i slovenskom). — Potpuniji popis radova vidi: M. Sentić, Josip Broz Tito. Bibliografije. Zagreb 1984, 47–319.
 
LIT.: L. Adamich: Inside Yugoslavia. Connecticut 1942. — H. Raspor (H. Regich): Los pueblos de Yugoslava Luchan. Por la Libertat. Havana 1942. — L. Adamich: My Native Land. New York 1943. — D. Fodor (T. Balk): El Mariscal Tito. Mexico 1944. — Knjižica o našem velikom Titu. Tri članka i jedna pjesma. Petrovgrad (Zrenjanin) 1944. — Marshal Tito and His Gallant Bands. Ujedinjeni komitet južnoslavenskih Amerikanaca. (S. l.) 1944. — B. Newman: Balkan Background. London 1944. — M. Padev: Marshal Tito. London 1944. — H. Raspor: El movimento de Liberacion Nacional Yugoslavo y el Mariscal Josip Broz-Tito. Havana 1944. — A. Russo: Rivoluzione in Jugoslavia. Roma 1944. — C. Sulzberger: Tito’s Yugoslav Partisan Movement. New York 1944. — J. Vidmar: Lik maršala Tita. Dolenjsko 1944, Gorenjsko 1944. — L. Hout: Guns for Tito. New York 1945. — J. Mousset: Tito inconnu. Paris 1945. — Tito. Split 1945. — Tito. Skopje 1945. — N. Lankov: Tito. Biografičen očerk. Sofija 1947. — G. Biliankin: Tito. London 1949. — W. S. Clissold: Whirlwind. An Account of Marshal Tito’s Rise to Power. London 1949. — H. F. Armstrong: Tito and Goliath. London 1951. — L. Adamich: The Eagle and the Roots. New York 1952. — Josip Broz Tito 1892–1952. Beograd 1952. — Šezdesetom rođendanu druga Tita. Bjelovar 1952. — Tito. Zapisi o životu i radu. Beograd 1952. — K. Zilliacus: Tito of Yugoslavia. London 1952. — V. Dedijer: Josip Broz Tito. Prilozi za biografiju. Zagreb 1953. — Isti: Tito Speaks. New York 1953 — T. Shridhar: Tito – A Man of Peace. New Delhi 1954. — H. Tennyson: Tito Lifts the Curtain. London 1955. — F. MacLean: Disputed Barricade. The Life and Times of Josip Broz Tito, Marshal of Yugoslavia. London 1957. — Isti: The Heretic. New York 1957. — M. E. Naegelen: Tito. Paris 1961. — S. Odić: Dosije bez imena. Zagreb 1961. — A. L. Constandse: Tito. Haag 1962. — T. Stanojević i D. Marković: Tito. Život i rad. Zagreb 1962. — I. Gošnjak: Tito. Strateg revolucije i tvorac narodne armije. Beograd 1964. — E. K. Naske: Tito. Der Eigene Weg. Köln 1963. — Tito – le partisan. Bruxelles 1964. — M. Madić i M. Kavgić: Titovim ratnim putem. Beograd 1965. Tito u zapisima suvremenika. Zagreb 1965. — M. Tockić: Vrhovni komandant naših oružanih snaga Maršal Tito. Beograd 1965. — A. Lazarević i S. Nešović: Svijet o Titu. Zagreb 1966. — J. C. Campbell: Tito’s Separate Road. New York 1967. — Tito i revolucija 1937–1967. Beograd 1967. — J. Archer: Red Rebel. Tito of Yugoslavia. New York 1968. — P. Damjanović: Tito na čelu Partije. Beograd 1968. — M. Sobolevski: Ogulinski proces Josipu Brozu 1927. Ogulin 1968. — V. Vinterhalter: Životnom stazom Josipa Broza. Beograd 1968. — G. Perich: Tito. Milano 1969. — Z. Štaubringer: Tito. Hronika jedne mladosti 1907–1925. Beograd 1969. — P. Auty: Tito. A Biography. London 1970. — H. M. Christman: The Essential Tito. New York 1970. — R. Franchere: Tito of Yugoslavia. London—New York—Ontario 1970. — M. Mladenović i S. Kržavac: U pratnji vrhovnog komandanta. Prateći bataljon Vrhovnog štaba NOV i POJ. Beograd 1971. — T. Stanojević: Tito. Reč i delo 1941–1971. Beograd 1971. — V. Antić i M. Sobolevski: Tito u Kraljevici i Ogulinu. Ogulin 1972. — I. Jelić: Komunistička partija Hrvatske 1937–1941. Zagreb 1972. — G. Nissen: Tito – Proleter – Partisan – Praesident. Kopenhagen 1972. — Tito među nama. Ljubljana 1972. — F. Diesen: Josip Broz Tito. Sarpsborg 1973. — Josip Broz Tito in Selbstzeugnissen und Bilddokumenten. Reinbek bei Hamburg 1973. — Tito u svetskoj štampi povodom osamdesetog rođendana. Beograd 1973. — M. Veyrier: Tito et la révolution. Paris 1974. — Đ. Radenković: Tito. Susreti sa državnicima sveta. Beograd 1975. — Tito. Savez komunista Jugoslavije. Samoupravni socijalizam. Zagreb 1975. — Z. Štaubringer: Tito građanin sveta. Beograd 1976 2. — Isti: Titovo istorijsko ne staljinizmu. Beograd 1976. — G. Vlajčić: Osma konferencija zagrebačkih komunista (25. i 26. veljače 1928.). Zagreb 1976. — V. Bakarić: Titovo revolucionarno djelo. Beograd 1977. — S. Bezdanov: Tito o vaspitanju i obrazovanju. Beograd 1977. — V. Burzevski: Titovata tvorečka primena na marksizmot vo spvremeni uslovi. Skopje 1977. — Četiri decenije na čelu Partije. Beograd 1977. — P. Damjanović: Tito pred temama istorije. Beograd 19772. — V. Dedijer: Drug Tito kao revolucionarni strateg i njegova borba za integritet Jugoslavije protiv imperijalizma i hegemonizma. Beograd 1977. — Josip Broz Tito. Zagreb 19772. — Josip Broz Tito de la résistance a l’indépendance. Paris 1977. — E. Kardelj: Politička i vojna strategija narodnooslobodilačkog rata i socijalističke revolucije u Jugoslaviji Titova stvaralačka uloga u njenom koncipiranju. Beograd 1977. — Isti: Tito i jugoslovenska socijalistička revolucija. Beograd 1977. — E. Kardelj, M. Krleža i J. Vidmar: Tito 1892–1937–1977. Ljubljana 1977. — M. M. Miladinović: Tito o moralu socijalističkog samoupravljanja. Priština 1977. — P. Morača: Tito strateg revolucije. Beograd 1977. — K. Nađ: Ratni susreti s Titom. Beograd 1977. — O Titovom revolucionarnom delu. Novi Sad 1977. — B. B. Obradović: U blizini Tita. Beograd 1977. — M. Popovski: Svet o Titu i našoj revoluciji. Beograd—Zagreb—Skoplje—Novi Sad 1977. — T. Schreiber: La Yougoslavie de Tito. Paris 1977. — M. Seferović: Prvi vojnik revolucije. Beograd 1977. — M. Sobolevski: Bombaški proces Josipu Brozu. Zagreb 1977. — Svečani skup o doprinosu druga Tita teoriji naučnog socijalizma. Sarajevo 1977. — Tito. Prvi i najdraži sugrađanin. Beograd 1977. — Tito. Istra – Hrvatsko primorje — Gorski kotar. Rijeka 1977. — Tito – strateg na socijalističkata revolucija. Skopje 1977. — Titovo vojno delo. Beograd 1977. — Č. Vučković: Nesvrstanost u misli i delu Tita. Beograd 1977. — U. Vujošević: Tito u Beogradu 1926–1944. Beograd 1977. — Zbornik radova posvećen jubilejima druga Tita. Novi Sad 1977. — B. Ilić i V. Ćirković: Hronologija revolucionarne delatnosti Josipa Broza Tita. Beograd 1978. — S. Koprivica-Oštrić: Tito u Bjelovaru. Zagreb 1978. — M. Leković, M. Bojić, V. Kljaković i F. Trgo: Titove istorijske odluke 1941–1945. Beograd 1978. — Osma konferencija zagrebačkih komunista i razvoj KPJ – SKJ kao moderne partije radničke klase (zbornik radova). Zagreb 1978. — P. Strčić: Vanjskopolitička borba Josipa Broza Tita za Istru od 1941. do 1945. godine. Rijeka 1978. — S. Sulejmani: Titovata koncepcija na revolucijata. Skopje 1978. — Tito o odgoju i obrazovanju i jačanju odgojne funkcije škole. Zbornik materijala sa savjetovanja u Crikvenici, 3. i 4. studenoga 1977. Zagreb 1978. — Titova misao i delo u socijalističkom vaspitanju. Referati, saopštenja i diskusija sa simpozijuma održanog u Novom Sadu od 5. i 7. decembra 1977. Novi Sad 1978. — Titova misao – naš put. Beograd 1978. — Titova pot skozi robijo in obdobje obnove Partije. Posvetovanje ob jubilejih Partije in Tita. Maribor 1978. — N. Trbojević: Tito idejni tvorac i neimar bezbednosti i društvene samozaštite. Beograd 1978. — H. Avdiu: Tito dhe mosinkuadrimi. Prishtinë 1979. — O. Davičo: Reči na delu. Kragujevac 1979. — E. Kardelj i M. Krleža: Tito i Savez komunista Jugoslavije. Beograd 19793. — B. Mitrović-Šumar: Uz vrhovnog komandanta. Beograd 19796. — K. Nađ: Raporti Vrhovnom komandantu. Zagreb 1979. — S. Nešović: Bledski sporazum. Tito-Dimitrov (1947). Zagreb 1979. — D. Plenča i R. Vasović: Tito u očima sveta. Beograd 19792. — Tito i revolucija. Beograd 1979. — Tito o borbenom moralu i političkom radu u oružanim snagama. Beograd 1979. — Tito — Partija, 1–3. Zagreb 1979. — Tito – Partija – Revolucija. Beograd 1979. — Tito për Kosovën, Kosova per Titon. Tito o Kosovu. Kosovo o Titu. Simpozijum održan u Prištini 9–10. decembar 1977. Priština 1979. — Tito, radnička klasa i sindikati. Saopštenja sa naučnog skupa održanog 7. i 8. februara 1978. u Beogradu. Beograd 1979. — Titovata tvorečka opštestvena misla. Skopje 1979. — M. Vasić: Doprinos Josipa Broza Tita pretvaranju SKOJ-a u organizaciju revolucionarne akcije i predvodnika mladog pokolenja. Vojnoistorijski glasnik, 30(1979) br. 3. — P. Zubac: Tito je naš drug. Gornji Milanovac 1979. — K. Babić: Josip Broz. Naukovanje u Sisku 1907–1910. Sisak 1980. — V. Bakarić: Tito, Kardelj i revolucija. Zagreb 1980. — D. Bilandžić: Tito i povijesni put Jugoslavije. Politička misao, 17(1980) 1/2, str. 3–46. — L Bratko: Titovi putevi mira. Rijeka 1980. — V. Dedijer: Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, 1–3. Zagreb—Rijeka 1980–1984. — Dragi Predsedniče Tito. Beograd 1980. — Drug Tito. Zagreb—Rijeka—Ljubljana 1980. — Jugoslavija o Titu 1980. Beograd 1980. — M. Karahasan: Tito ve ideolojisi. Üsküp 1980. — E. Kardelj: Borba za priznanje i nezavisnost nove Jugoslavije 1944–1957. Beograd 1980. — M. Krleža: O Titu. Sarajevo—Zagreb 1980. — F. MacLean: Josip Broz Tito. A Pictoral Biography. London 1980. — Isti: Josip Broz Tito. Zagreb—Beograd—Titograd 1980. — S. Mihailović i G. Spasović: Tito radne akcije. Beograd 19802. — Prvi susret s Titom. Beograd 1980. — M. Seferović i V. Hlaić: Tito – vrhovni komandant. Beograd 1980. — M. Stefanović: Potpis Tito. Bili smo Titovi šifranti. Kazivanja Branke i Pavla Savića. Zagreb 1980. — Svet o Titu 1980. Beograd 1980. — Z. Štaubringer: Maršal mira. Zagreb 1980. — Isti: Titovim putem 1945. Zagreb 1980. — Tito. V počastitev štiridesete obletnice prihoda tovariša Tita na čelo KPJ. Ljubljana 19802. — Tito četrdeset godina na čelu SKJ 1937–1977. Beograd—Ljubljana—Skoplje 1980. — Titov Kumrovec. Zagreb—Ljubljana—Mostar 1980. — Titov ratni put 1941–1945. Sarajevo 1980 3. — Udruženi rad od ideje do realizacije. Titov doprinos razvoju teorijske misli i prakse. Zbornik radova naučnog skupa. Sarajevo 1980. — Bilo je časno živjeti s Titom. Zagreb 19813. — Hronologija revolucionarne delatnosti Josipa Broza Tita, (1–2). Beograd 1978–1981. — Josip Broz Tito 1892–1980. Zagreb 1981. — B. Mandić: Tito izbliza. Beograd—Sarajevo 1981. — K. Nađ: Josip Broz Tito. Proces izrastanja u izuzetnu istorijsku ličnost. Gornji Milanovac 1981. — S. Odić: Desant na Drvar maja 1944. Drvarska operacija. Beograd 1981. — Poruke, želje, zaveti Titu 4. januar – 4. maj 1980, 1–3. Beograd 1981. — D. Radunović: Tito o produktivnosti rada i efikasnosti privređivanja. Beograd 1981. — T. Stanojević i D. Marković: Tito, život i delo (1892–1980). Beograd 1981. — M. Stefanović: Posljednji susreti s Titom. Zagreb 1981. — Tito–Churchill. Strogo tajno. Beograd—Zagreb 1981. — Tito piscima, pisci Titu. Beograd 1981. — Titova poslednja bitka. Beograd 1981. — D. Živković, Lj. Komatina i D. Ranković: Titova epoha. Beograd 1981. — Tito u našem kraju. Istra–Hrvatsko primorje–Gorski kotar. Rijeka 1982. — Titova misao i delo. Beograd 1982. — R. Vasović: To je Tito. 1000 najljepših misli i ocjena o životu i radu Josipa Broza-Tita. Zagreb 1982. — Časopisi u cijelosti posvećeni J. Brozu-Titu: Časopis za suvremenu povijest, 4(1972) br. 2, 12(1980) br. 2; Vojnoistorijski glasnik, 18(1977) br. 2/3; Dometi 13(1980) izvanredni br.; Dubrovnik, 13(1980) br. 2; Forum, 19(1980) br. 4/5; Istra, 18(1980) br. 5; Mogućnosti, 27(1980) br. 5; Pregled, 70(1980) br. 5; Vojno delo, (1980) maj, vanredno izd.; Zadarska revija, 29(1980) br. 2/3. — Časopisi s tematskim blokom o J. Brozu Titu: Historija, 1980, br. 3; Naše teme, 24(1980) br. 4; Teorija i praksa, 17(1980) br. 4; Treći program, 1980, br. 45; Časopis za suvremenu povijest, 14(1982) br. 2; Arhivski vjesnik, 1986, br. 28. — Bibliografije: Đ. Ljubibratić: Titova dela izdana u Vojvodini. Bibliografija 1944–1971. Novi Sad 1973. — Josip Broz Tito u »Bibliografiji Jugoslavije«. Beograd 1977. — P. Strčić: Vanjskopolitička borba Josipa Broza Tita za Istru od 1941. do 1945. godine. Prilog za bibliografiju. Dometi, 11(1978) 9/11, str. 59–84. — Ž. Protić: Bibliografija o Josipu Brozu Titu 1950–1979. Informatika, 14(1980) br. 2. — M. Sentić: Bibliografija knjiga i brošura o Josipu Brozu Titu 1941–1980. Rijeka 1981. — Ista: Josip Broz Tito. Bibliografije. Zagreb 1984. — Ž. Protić: Bibliografije o Josipu Brozu Titu 1950–1984. Istorija XX veka. Zbornik radova, 3(1985) br. 1, str. 207–221. — M. Sentić: Josip Broz Tito o Komunističkoj partiji, marksizmu i samoupravnom socijalizmu – Bibliografija. Kumrovečki zapisi, 5(1988) 16, str. 195–249.
 
Marija Sentić (1989)